PRVA KNJIGA

Kupite Objavama Svete Brigite Švedske na Lulu (488 Stranice)

Riječi našega Gospodina Isusa Krista Njegovoj izabranoj i iskreno ljubljenoj nevjesti, svetoj Brigiti, o objavi svoga najsvetijeg Utjelovljenja, o odbijanju, oskvrnuću i napuštanju naše vjere i krštenja te o tome kako On poziva svoju ljubljenu nevjestu i sve kršćane da Ga vole.

1. poglavlje

„Ja sam Stvoritelj neba i zemlje, jedan u Božanstvu s Ocem i Duhom Svetim. Ja sam onaj koji je govorio patrijarsima i prorocima i onaj kojeg su iščekivali. Zbog njihove žudnje i u skladu s Mojim obećanjem preuzeo sam tijelo bez grijeha i putenosti, ušavši u tijelo Djevice poput sunca što sja kroz najčišći dragulj. Kako svjetlost ne oštećuje staklo ulazeći u njega, tako ni Djevica nije izgubila djevičanstvo kad sam uzeo Ljudskost. Postao sam tijelom tako da se nisam morao odreći svojega Božanstva i nisam manje Bog – s Ocem i Duhom Svetim, vladajući i držeći sve stvari – iako sam bio u utrobi Djevice u svojoj ljudskoj naravi. Kao što se svjetlost nikad ne odvaja od vatre, jednako tako se ni Moje Božanstvo nikada nije odvojilo od Moje Ljudskosti, čak ni u smrti.

Nakon toga dopustio sam da Moje čisto i bezgrešno tijelo bude izranjavano od glave do pete i bude raspeto za sve grijehe čovječanstva. To isto tijelo sada se nudi svakoga dana na oltaru kako bi Me čovječanstvo moglo više ljubiti i češće se spominjati Mojih velikih djela. Ali sada sam posve zaboravljen, zanemaren, prezren i protjeran poput kralja izbačenog iz vlastitog kraljevstva, na čije je mjesto izabran i čašćen najpokvareniji razbojnik.

Svakako sam želio da Moje kraljevstvo bude unutar čovjeka i pravo je da Mu Ja budem kralj i Gospodin, jer Ja sam ga stvorio i otkupio. No on je prekinuo i oskvrnuo vjeru koju mi je obećao na svojem krštenju, prekršio i prezrivo odbio Moje zakone i zapovijedi koje sam mu odredio i otkrio. On voli svoju samovolju i odbija čuti Me. Štoviše, on uzvisuje najpokvarenijeg lopova, đavla, iznad Mene i iskazuje svoju vjeru njemu. Đavao je zaista lopov jer za sebe s pomoću zlih iskušenja, loših savjeta i lažnih obećanja krade ljudsku dušu koju sam Ja otkupio svojom krvlju. Ali on to ne čini jer je jači od Mene; jer Ja sam toliko moćan da mogu učiniti sve stvari jednom riječju i toliko pravedan da ne bih, čak ni kad bi to svi sveti tražili od mene, počinio ni najmanju stvar protiv pravde.

No, budući da čovjek, kojem je dana slobodna volja, svojevoljno odbija Moje zapovijedi i pokorava se đavlu, onda je jedino pravo da iskusi njegovu tiraniju i zlobu. Ja sam đavla stvorio dobrim, ali je pao svojom vlastitom pokvarenom voljom, i takoreći, postao Moj sluga za izvršavanje kazne nad radnicima zla.

Ipak, iako sam sada toliko prezren, Ja sam još uvijek toliko milosrdan da će se svakome tko moli za Moju milost i ponizi se u popravljanju, oprostiti njegovi grijesi, i Ja ću ga spasiti od zlog lopova – đavla. Ali one koji ustraju u preziranju Mene, posjetit ću sa svojom pravdom tako da će, oni koji ju čuju drhtati, i oni koji ju osjete reći: 'Jao nama što smo uopće začeti ili rođeni! Jao nama što smo izazvali Gospodara veličanstva do gnjeva!'

Ali ti, Moja kćeri, koju sam izabrao za sebe i s kojom sada govorim u duhu: voli Me svim srcem svojim – ne onako kako voliš svog sina ili kćer ili roditelje, već više od ičega na svijetu – jer Ja, koji sam te stvorio, ne štedjeh nijedan od Mojih udova u patnji za tvoje dobro. I pored toga, toliko ljubim tvoju dušu da bih, kad bi to bilo moguće, radije dao da Me ponovno razapnu na križ nego da te izgubim. Ugledaj se u Moju poniznost: jer Ja, Kralj slave i anđela, bijah odjeven u ružne, bijedne dronjke i stajah gol uza stup, slušajući vlastitim ušima sve vrste uvreda i poruge. Uvijek podređuj svoju volju Mojoj, jer Moja Majka, tvoja Gospa, od početka do kraja nikada nije željela ništa osim onoga što sam Ja želio.

Ako tako učiniš, tvoje će srce biti s Mojim srcem i bit će zapaljeno Mojom ljubavlju na isti način kao što svaka suha stvar brzo plane u dodiru s vatrom. Tvoja duša toliko će plamtjeti i biti ispunjena Mnome, i Ja ću biti u tebi, da će ti sve svjetovne stvari postati gorke, a sve tjelesne požude poput otrova. Počivat ćeš u Mojim božanskim rukama, gdje nema tjelesnih žudnji, već samo duhovno zadovoljstvo i radost koja će ispuniti ushićenu dušu srećom – u svojoj nutrini i izvana – tako da ne žudi ni za čim i ne misli ni o čemu osim o toj radosti koju ima. Zato voli samo Mene i imat ćeš sve što želiš, i to u izobilju. Nije li pisano po prorocima da se udovičino ulje nije potrošilo sve do dana kada je Gospodin poslao kišu na zemlju? Ja sam istinski prorok! Ako budeš vjerovala Mojim riječima, slijedila ih i ispunjavala, to ulje – radost i slavljenje – tebi se nikada neće potrošiti za cijelu vječnost.“

Riječi našega Gospodina Isusa Krista svojoj kćeri – koju je sada uzeo za svoju nevjestu – o pitanjima istinske vjere, o tome koje vrste uresa, oznaka i htijenja nevjesta mora imati kako bi udovoljila zaručniku.

2. poglavlje

„Ja sam Stvoritelj neba i zemlje, i mora i svega što je u njima. Jedno sam s Ocem i Duhom Svetim – nisam poput bogova od kamenja niti bogova od zlata, kako je bilo u nekadašnjih ljudi, niti poput više bogova, kako su ljudi nekoć mislili, već jedan Bog: Otac i Sin i Duh Sveti, tri osobe, ali jedno u božanskoj naravi, Stvoritelj svega i ni od koga stvoren, nepromjenjiv i svemoguć, vječan - bez početka i kraja. Ja sam onaj koji je rođen od Djevice, bez gubitka svojega Božanstva, već stapajući Ga u svoju Ljudskost kako bih Ja, u jednoj osobi, mogao biti istinski Sin Božji i Sin Djevice. Ja sam onaj koji je visio na križu, koji je umro i bio pokopan, ali je Moje Božanstvo ostalo netaknuto. Iako sam umro u Ljudskosti i tijelu u kojem sam se Ja, jedini Sin, utjelovio, ipak sam živio u svojoj Božanskoj prirodi, bivajući jedan Bog zajedno s Ocem i Duhom Svetim. Isti sam onaj koji je ustao od mrtvih i uzašao na Nebo, i koji sada govori s tobom u Mojem Duhu. Izabrah tebe i uzeh te sebi kao svoju nevjestu kako bih ti pokazao putove svijeta i svoje božanske tajne, jer je takva Moja volja. Ti si također Moja s pravom, jer kada je tvoj suprug umro, ti si povjerila svu svoju volju u Moje ruke, i nakon njegove smrti razmišljala si i molila o tome kako bi trebala postati siromašna i odreći se svega radi Mene. Zbog toga, si ti po pravu Moja, zbog te tvoje velike ljubavi, i Ja ću se zato pobrinuti za tebe.

Stoga te uzimam za svoju nevjestu i za Moje vlastito zadovoljstvo, kakvo dolikuje Bogu da ga ima sa čednom dušom. Dužnost je nevjeste biti spremna za vjenčanje kad zaručnik to odredi kako bi bila prikladno odjevena i čista. Bit ćeš čista ako ti misli uvijek budu na tvojim grijesima, na tome kako sam te pri krštenju očistio od Adamova grijeha i kako sam bio strpljiv i podupirao te kad bi pala u grijeh.

Nevjesta bi trebala nositi i oznake svojega zaručnika na svojim grudima, što znači da bi trebala motriti i posvetiti pozornost na usluge i dobročinstva koja sam učinio za tebe: primjerice, kako sam te stvorio plemenitom dajući ti tijelo i dušu, kako sam te obogatio uzvišenošću dajući ti zdravlje i prolazna dobra, kako sam te dobrostivo i s ljubavlju spasio svojom smrću i vratio ti tvoje nebesko nasljedstvo – ako ga želiš imati. No nevjesta također treba i ispunjavati volju zaručnika. A što je Moja volja osim da Me želiš voljeti više od svih drugih stvari i da ne želiš ništa drugo osim Mene?

Sve stvari sam stvorio za dobrobit ljudskog roda i sve mu stvari učinio podložnima. Ipak, on voli sve osim Mene i ne mrzi ništa osim Mene. Otkupio sam mu nasljedstvo koje je izgubio zbog svojih grijeha. No ljudski je rod postao toliko lakomislen i nerazuman da više voli prolazni sjaj, koji je poput morske pjene što se u trenutku diže poput planine, a potom brzo pada ni u što, umjesto vječne slave u kojoj je neugasivo dobro.

Ali ako ti, Moja nevjesto, ne žudiš ni za čim osim za Mnom, ukoliko prezireš sve stvari radi Mene – ne samo djecu i rodbinu, već i čast i obilje – dat ću ti najdragocjeniju i divnu nagradu. Neću ti dati ni zlato ni srebro, već sebe kao tvog zaručnika i nagradu – Ja, koji sam Kralj Slave. Ako se stidiš biti siromašna i prezrena, razmisli o tome kako Ja, tvoj Bog, prođoh taj put prije tebe, kad Me Moji sluge i prijatelji napustiše na zemlji; jer ne bijah tražio prijatelje na zemlji, već prijatelje u nebu. I ako se brineš ili bojiš tereta i težine rada i bolesti, razmisli koliko je teže gorjeti u paklu! Što bi zaslužila da si uvrijedila bilo kojeg zemaljskog gospodara kao što si Mene? Jer iako te volim svim svojim srcem, ipak ne djelujem protiv pravde čak ni u najmanjoj mjeri.

Stoga, kao što si griješila u svakom dijelu tijela, isto tako trebaš dati zadovoljštinu i pokoru u svakom dijelu tijela. No zbog tvoje dobre volje i odluke da nadoknadiš svoje grijehe, promijenit ću Moju pravdu u milost i zamijeniti ti prethodnu bolnu kaznu za manju pokoru. Zato prigrli s radošću i preuzmi na sebe to malo posla kako bi što prije bila očišćena od grijeha i dosegla svoju veliku nagradu. Jer nevjesta bi se trebala umoriti radom uz svojega zaručnika kako bi se s još više pouzdanja mogla odmoriti s njim.“

Riječi mudrosti našega Gospodina Isusa Krista svojoj nevjesti o tome kako Ga treba ljubiti i slaviti, Njega - zaručnika, i o tome kako zli vole svijet i mrze Boga.

3. poglavlje

„Ja sam Bog tvoj i Gospodin, onaj kojem se klanjaš i častiš ga. Ja sam onaj koji svojom snagom drži nebo i zemlju; ne podupiru ih niti stupovi, niti išta drugo. Ja sam onaj kojega se u obličju kruha daje i nudi svaki dan na oltaru kao istinskoga Boga i istinskoga čovjeka. Ja sam onaj isti koji je izabrao tebe. Štuj Mog Oca! Voli Me! Slušaj Moj Duh! Štuj Moju Majku kao svoju Gospu! Štuj sve Moje svete! Čuvaj istinsku vjeru koju ćeš naučiti od onoga koji je unutar sebe iskusio sukob dva duha – duha laži i duha istine – i uz Moju pomoć pobijedio. Održavaj istinsku poniznost! A što je istinska poniznost ako ne ponašati se onako kakva uistinu jesi, i hvaliti Boga za dobre stvari koje nam je dao?

Ali sada ima mnogih koji mrze Mene i moja djela, koji Moje riječi vide kao jadne i isprazne, a umjesto toga, s uzbuđenjem i ljubavlju prigrljuju bludnika: đavla. Što god činili za Mene, čine to s prigovaranjem i gorčinom. Ne bi čak ni priznali Moje ime niti Mi služili da se ne boje mišljenja drugih ljudi. Toliko vole ovaj svijet da se nikad ne umore radeći za njega noću i danju, izgarajući s ljubavlju prema njemu. Njihova mi je služba draga kao ona onoga koji daje svom neprijatelju novac da mu ubije vlastitog sina! To je ono što oni čine za Mene. Daju Mi nešto milostinje i slave Me svojim usnama kako bi pridobili uspjeh u svijetu i ostali u svojim počastima i grijesima. Dobar Duh stoga je spriječen u njima i oni su onemogućeni postići ikakav napredak u činjenju dobra.

No ako Me želiš voljeti svim svojim srcem i žudjeti ni za čim drugim osim za Mnom, privući ću te k sebi kroz ljubav, baš kao što magnet privlači metal. Položit ću te na svoju ruku koja je toliko snažna da je savijenu nitko ne može ispraviti, i toliko čvrsta da je ispruženu nitko ne može saviti, i toliko slatka da nadilazi svaki miomiris i ne može se usporediti ni sa jednom slatkom stvari ili užitkom ovoga svijeta.“

OBJAŠNJENJE

Učitelj Kristove nevjeste bio je sveti teolog i kanonik Linköpinga imenom Master Mathias od Švedske. On je napisao izvrstan komentar o čitavoj Bibliji. Patio je od vrlo suptilnih đavlovih iskušenja, uključujući i mnoge hereze protiv katoličke vjere. No ipak je nadvladao sve kušnje uz Kristovu pomoć i đavao ga nije mogao svladati, što je jasno navedeno u biografiji svete Brigite. Upravo je Master Mathias napisao uvodni tekst za ove knjige, koji počinje ovako: 'Stupor et mirabilia'. Bio je sveti čovjek velike duhovne snage u riječi i djelu. Kada je umro u Švedskoj, Kristova nevjesta živjela je u Rimu. Za svoje molitve čula je glas koji joj je govorio u duhu: 'Sretan si, Master Mathias, zbog krune koja ti je pripremljena na nebu. Sada dođi mudrosti kojoj nema kraja!'

O Masteru Mathiasu više se može čitati u ovoj, 1. knjizi (u 52. poglavlju), 5. knjizi (u odgovoru na 3. pitanje u zadnjem ispitivanju) i 6. knjizi (75. i 89. poglavlje).

Riječi našega Gospodina Isusa Krista svojoj nevjesti o tome kako se ne treba bojati ili misliti da su otkrivenja koja joj je On rekao došla od zlog duha, te o tome kako razlikovati zlog duha od dobroga.

4. poglavlje

„Ja sam tvoj Spasitelj i Otkupitelj. Zašto si se bojala Mojih riječi i sumnjala u njih? Zašto si se pitala dolaze li od dobrog ili zlog duha? Reci mi, što si to našla u Mojim riječima a da ti tvoja savjest nije rekla da tako postupiš? Jesam li ti ikad zapovjedio išta suprotno razumu?“

Nevjesta je odgovorila: 'Ne, sve što si mi rekao bilo je potpuno istinito i razumno, i jako sam pogriješila.' Zaručnik, Isus, odgovorio joj je: 'Pokazao sam ti tri stvari po kojima bi mogla prepoznati dobrog duha: pozvao sam te da poštuješ svoga Boga, koji te stvorio i dao ti sve što imaš; i tvoj ti razum također govori da ga poštuješ iznad svih stvari. Nadalje, pozvao sam te da zadržiš istinsku vjeru, dakle da vjeruješ da ništa nije stvoreno i ne može biti stvoreno bez Boga. Također sam te pozvao da voliš razuman rad i umjerenost u svim stvarima, jer je svijet stvoren radi čovjeka, kako bi ga čovjek mogao koristiti za svoje razumne potrebe, a ne za neumjerenost.

Na isti način možeš prepoznati i nečisti duh, đavla, po tri stvari suprotne prethodnima: on te iskušava i savjetuje ti da tražiš i želiš svoju vlastitu slavu te da budeš ponosna na stvari koje su ti dane. On te također navodi na nevjeru i neumjerenost u cijelom tijelu i čini da ti srce izgara za njima. Katkad također vara ljude u vanjskom liku dobrog duha. To je razlog zašto sam ti zapovjedio da uvijek provjeravaš svoju savjest i otkrivaš je mudrim duhovnim ljudima!

Stoga ne sumnjaj da je dobar Božji duh s tobom kada ne žudiš ni za čim drugim osim za Bogom i kada sva plamtiš Njegovom ljubavlju. Samo Ja mogu to postići i tada je đavlu nemoguće približiti se. Đavao se ne može približiti ni zlim ljudima ako ja to ne dopustim, bilo zbog njihovih grijeha, bilo zbog neke tajne prosudbe koju znam samo Ja. Jer i on je Moje stvorenje, kao i sve druge stvari – stvorio sam ga dobrog, ali je on učinio sebe zlim svojom vlastitom opakošću – i stoga, Ja sam Gospodar nad njim.

Zato oni koji Me optužuju, lažu kad kažu da su svi koji Mi služe s velikom i božanskom odanošću ludi i opsjednuti đavlom. Govore da sam poput čovjeka koji svoju kreposnu i vjernu ženu predaje preljubu. Bio bih takav kada bih dopustio da pravednik i bogoljuban čovjek bude predan đavlu! No zato što sam vjeran, đavao nikada neće ovladati dušom nijednoga čovjeka koji Mi revno služi. Iako Moji prijatelji katkad izgledaju ludo ili nerazumno, to nije zato što ih muči đavao, ili zato što Mi služe s gorljivom i pobožnom revnošću. Razlog tome skrivena je mana ili slabost u mozgu ili neki drugi skriveni razlog, koji služi da ih učini poniznima. Katkad se može dogoditi da đavao od Mene dobije moć nad tijelima dobrih ljudi kako bi dobili veću nagradu u budućnosti ili kako bi im zamračio njihove savjesti. No on nikada ne može vladati dušama onih koji imaju vjeru u Mene i koji Me ljube.“

Kristove riječi Njegovoj nevjesti ispunjene najvećom ljubavlju, o prekrasnoj prispodobi divnog dvorca koji predstavlja svetu borbenu Crkvu i o tome kako će Božja crkva biti ponovno izgrađena molitvama uzvišene Djevice i svetih.

5. poglavlje

„Ja sam Stvoritelj svih stvari – Ja, Kralj Slave i Gospodin anđela. Za sebe sam sagradio divan dvorac i u njega smjestio svoje izabranike, ali Moji neprijatelji potkopali su mu temelje i toliko nadvladali Moje prijatelje da im srž kostiju izlazi iz stopala dok sjede na drvenim kladama. Usta su im razbijana kamenjem, mučeni su glađu i žeđu. Štoviše, neprijatelji progone i njihova Gospodina. Moji prijatelji sada mole za pomoć u suzama i jecajima; i pravda zove na osvetu, no milost kaže da se oprosti.

Tada Bog reče svojoj nebeskoj vojsci koja stajaše oko Njega: 'Što mislite o onima koji zauzeše Moj dvorac?' Svi odgovoriše jednoglasno: 'Gospodine, sva pravednost u Tebi je, i u Tebi mi vidimo sve stvari. Ti jesi bez početka i kraja, Božji Sine, i sav je sud dan Tebi. Ti si njihov sudac.' I On reče: 'Iako znate i vidite sve stvari u Meni, ipak, radi Moje nevjeste koja stoji pokraj Mene, recite Mi koja je pravedna kazna?' Oni rekoše: 'Ovo je pravda: da oni koji potkopaše zid budu kažnjeni kao kradljivci, da oni koji ustrajavaju u zlu budu kažnjeni kao uljezi, zarobljeni da budu pušteni na slobodu, a gladni nahranjeni.'

Tada Marija, Majka Božja (koja je do sada šutjela), reče: 'O moj Gospodine i najdraži Sine, Ti si bio u mojoj utrobi kao istinski Bog i čovjek. Po Tvojoj milosti posvetio si Mene, koja bijah ništa doli zemljana posuda. Usrdno Te molim: budi još jednom milostiv prema njima!' Onda Gospodin odgovori svojoj Majci: 'Neka su blagoslovljene riječi iz Tvojih usta, koje se poput slatkog miomirisa uzdižu do Boga. Ti si Kraljica i slava anđela i svih svetih, jer Boga si i sve svete obradovala. Zato što je Tvoja volja bila kao Moja od početka Tvoje mladosti, učinit ću još jednom kako želiš.'

Potom On reče vojsci svetaca: 'Zato što ste hrabro se borili, i zbog vaše ljubavi, dozvolit ću si biti smiren zasad. Evo, ponovno ću izgraditi svoj zid zbog vaših molitva. Oslobodit ću i izliječiti one koji su bili silom potlačeni, i udijeliti čast stostruko veću od poniženja koja su pretrpjeli. Ali ako nasilnici i činitelji pogrešnih stvari budu molili za Moju milost – dat ću im mir i milost. Međutim oni koji preziru Moju milost, osjetit će Moju pravednost.'

Potom reče svojoj nevjesti: 'Moja nevjesto, tebe odabrah i odjenuh te u svoj Duh. Čuješ Moje riječi i riječi Mojih svetih. Iako sveti vide sve stvari u Meni, usprkos svemu, progovoriše radi tebe, kako bi ti mogla razumjeti, jer ti, koja si još uvijek u tijelu, ne možeš vidjeti sve stvari u Meni kao što mogu oni koji su duh. Sada ću ti također pokazati što te stvari označavaju.

Dvorac o kojem sam ti pričao, sveta je Crkva i duša kršćana koju sam sagradio svojom vlastitom krvlju i krvlju svetaca. Zacemtirao sam je i ispunio žbukom svoje ljubavlju te smjestio svoje prijatelje i izabranike u nju. Njen temelj istinska je vjera, a to je vjera da sam Ja pravedan i milosrdan sudac.

No sada je njezin temelj potkopan jer svi vjeruju i propovijedaju da sam Ja milosrdan, ali gotovo nitko ne propovijeda niti vjeruje da sam pravedan sudac. Mene vide kao nepravednog suca! Sudac bi uistinu bio nepravedan i pokvaren kad bi iz milosti dopustio pokvarenima da odu nekažnjeni kako bi mogli tlačiti pravednike još više! Ali Ja sam doista pravedan i milosrdan sudac; jer Ja neću dopustiti da niti najmanji grijeh prođe nekažnjen, niti da najmanje dobro prođe nenagrađeno. Potkopavanjem ovog zida u svetu Crkvu ušli su ljudi koji griješe bez straha, koji niječu da sam Ja pravedan sudac i koji muče Moje prijatelje tako teško kao da su ukliješteni u klade. Mojim prijateljima nisu dane ni radost ni utjeha, već im se umjesto toga nanose sve vrste poruga i muka kao da su opsjednuti đavlom. Kada kažu istinu o Meni, odbija ih se i optužuje da lažu. Oni vatreno žele slušati ili govoriti o Meni, ali nema nikoga tko bi ih slušao ili im govorio istinu. Osim toga, Mene – Gospodina i Stvoritelja, huli se i odbija, jer govore: 'Ne znamo postoji li Bog, a ako i postoji, ne marimo za to!' Moju zastavu bacaju na zemlju i gaze ju svojim nogama govoreći: 'Zašto je patio? Što mi imamo od toga? Kad bi ispunjavao našu požudu i volju, to bi nam bilo dovoljno. Može zadržati svoje kraljevstvo i nebo!' Želim im doći, ali oni kažu: 'Radije ćemo umrijeti, nego predati svoju vlastitu volju!'

Evo, nevjesto Moja, kakvi su oni ljudi! Ja sam ih stvorio, i mogao bih ih uništiti i prokleti jednom riječju kada bih htio. Kako su bestidni i bahati prema Meni! Ali zbog molitva Moje Majke i svih svetih još sam uvijek toliko milosrdan i strpljiv da ću im uputiti riječi svojih usta i ponuditi im svoju milost. Ako ih žele prihvatiti, bit ću blag. U suprotnom, spoznat će Moju pravdu i poput lopova biti javno osramoćeni pred anđelima i ljudima, i svaki od njih bit će osuđen od svih njih. Poput ljudi koji vise na vješalima i izjedaju ih vrane, i njih će proždirati demoni, ali neće umirati. Baš kao što oni koji su kažnjeni u kladama nemaju mira, i oni će također imati bol i gorčinu svugdje oko sebe. Najužarenija rijeka teći će im u usta, ali njihovi trbusi neće biti napunjeni, i njihova kazna ponavljat će se svakog dana.

No Moji prijatelji bit će otkupljeni i utješeni riječima što dolaze iz Mojih usta. Oni će vidjeti Moju pravdu zajedno s Mojom milošću. Zaodjenut ću ih u oružje svoje ljubavi i učiniti ih toliko snažnima da će neprijatelji vjere pasti poput prašine i biti postiđeni u vječnosti kad spoznaju Moju pravdu. Da, zasigurno će biti postiđeni zbog zloporabe Moje strpljivosti.“

Riječi Kristove Njegovoj nevjesti o tome kako Duh Sveti ne može ostati s nepravednima, o razdvajanju nepravednih od dobrih i o tome kako su dobri ljudi, naoružani duhovnim oružjima, poslani u rat protiv svijeta.

6. poglavlje

„Moji su neprijatelji poput najopasnijih zvijeri koje se nikad ne mogu zasititi ili mirovati. Ljubavi prema Meni nema u njihovim srcima pa su toliko prazna da nikad ne dopuštaju da u njih uđe misao o Mojoj patnji; i niti jednom duboko u njihovu srcu nije se mogla čuti riječ: 'O Gospodine, Ti si nas otkupio, budi slavljen zbog svoje gorke patnje!' Kako da Moj Duh ostane s ljudima koji nemaju pobožne ljubavi prema Meni i koji svojevoljno izdaju druge kako bi zadovoljili svoju volju? Njihova su srca puna odvratnih crva, to jest puna svjetovnih žudnji. Đavao je ostavio svoju prljavštinu u njihovim ustima i zato im Moje riječi ne mogu udovoljiti.

Zato ću njih odijeliti od svojih prijatelja svojom pilom i, kao što nema gorčeg načina za umiranje nego biti prepiljen, tako neće biti ni kazne koju oni neće okusiti. Njih će đavao prepiliti nadvoje i odvojiti od Mene! Toliko su Mi mrski da će i svi oni koji prianjaju uz njih, i slože se s njima, također biti odvojeni od Mene.

Stoga Ja upućujem svoje prijatelje kako bi mogli odvojiti đavle od Mojih pripadnika, zato što ovi uistinu jesu Moji neprijatelji. Upućujem svoje prijatelje kao vitezove u rat. Svatko tko suzbije i obuzda svoje tijelo i suzdrži se od zabranjenih stvari, Moj je istinski vitez. Umjesto koplja, imat će riječi koje sam Ja rekao svojim ustima, a u svojim rukama mač istinske vjere. Njihova prsa bit će pokrivena oklopom ljubavi i, što god im se dogodilo, neće Me manje voljeti. Oni će imati štit strpljivosti na svojem boku kako bi mogli trpjeti i strpljivo izdržati sve stvari. Zaštitio sam ih poput zlata u posudi; oni će ići preda Mnom i hodati Mojim putovima.

Prema putevima pravde, ni Ja ne bih mogao ući u slavu veličanstva bez muke u svojoj ljudskoj prirodi, pa kako će onda oni ući u nju? Ako je njihov Gospodin ustrajao usprkos boli i patnji, nije iznenađenje da i oni pate. Ako je njihov Gospodin izdržao udarce i mučenje, za njih nije previše izdržati riječi i proturječnosti. Oni se ne bi trebali bojati, jer Ja ih nikada neću napustiti. Baš kao što je za đavla nemoguće dotaći i odvojiti srce od Boga, tako mu je nemoguće i odvojiti njih od Mene. I budući da su u mojim očima poput najčišćeg zlata, Ja ih nikada neću napustiti, čak ni kada ih se iskušava s malo vatre, jer im je ta vatra dana radi veće nagrade i sreće.“

Riječi slavne Djevice svetoj Brigiti o tome kako se odijevati te kojom bi se vrstom odjeće i nakita njezina kći trebala urešavati i odijevati.

7. poglavlje

„Ja sam Marija koja je rodila Sina Božjeg, istinskog Boga i istinskog čovjeka. Ja sam Kraljica Anđela. Moj te sin voli svim svojim srcem. Stoga bi ti trebala voljeti Njega. Ti bi trebala biti urešena najprikladnijom odjećom, i Ja ću ti pokazati kako i koja bi to vrsta odjeće trebala biti. Kao što si prije imala potkošulju, košulju, cipele, ogrtač i broš na svojim prsima, tako ćeš sada imati duhovnu odjeću.

Potkošulja koju ćeš imati, skrušenost je zbog tvojih grijeha; jer kako je potkošulja najbliža tijelu, tako su skrušenost i ispovijed prvi način za obraćenje Bogu. Kroz njih se um, koji je jednom uživao u grijehu, pročišćava, a nečedno tijelo suzdržava od zlih požuda. Dvije cipele dvije su namjere: imenom, volja da se popraviš u odnosu na svoje prošle grijehe i volja da činiš dobro i suzdržiš se od zla. Tvoja košulja ufanje je u Boga; i kao što košulja ima dva rukava, tako neka pravednost i milosrđe idu uz tvoje ufanje, tako da ćeš se ufati u milosrđe Boga, ali ne zaboraviti Njegovu pravednost. Spominji se njegove pravednost i oštrog suda na takav način da ne zaboraviš Njegovo milosrđe, jer On ne čini pravdu bez milosrđa, niti milosrđe bez pravednosti. Ogrtač je vjera, jer kao što ogrtač pokriva sve i sve je zatvoreno njime, tako i čovjek može razumjeti i dostići sve stvari preko vjere. Taj bi ogrtač trebao biti urešen znakovima ljubavi tvoga zaručnika – redom, kako te stvorio, kako te otkupio, kako te podigao i vodio u svojem duhu te otvorio tvoje duhovne oči. Broš, koji bi uvijek trebao biti na tvojim prsima, često je razmatranje Njegovih patnji: kako je bio izrugivan i bičevan, kako je živ visio na križu, krvav i izranjavan po cijelom tijelu, kako se u smrti cijelo Njegovo tijelo treslo u najtežoj boli i patnji te kako je preporučio svoj duh u ruke svojega Oca. Neka taj broš bude uvijek na tvojim prsima! Na tvojoj bi glavi trebala biti i kruna, koja znači da bi trebala biti čedna u svojim žudnjama toliko da bi radije trpjela udarce i bol nego bila dodatno okaljana.

Stoga budi skromna i ljubazna i ne misli ni o čemu, i ne žudi ni za čim osim za svojim Bogom i Stvoriteljem – jer kad imaš Njega, imaš sve! Tako urešena, trebaš čekati svojega Zaručnika.“

Riječi Kraljice neba njezinoj ljubljenoj kćeri, svetoj Brigiti, kojima je uči kako bi trebala ljubiti i slaviti Sina Božjeg zajedno s njegovom blagoslovljenom Majkom.

8. poglavlje

„Ja sam Kraljica neba. Ti si zabrinuta kako bi Me trebala slaviti i častiti. Znaj i budi sigurna da je svako slavljenje Mojega Sina također slavljenje Mene, i da oni koji obeščašćuju Njega, obeščašćuju i Mene. To je tako jer Ja sam Ga voljela i On je volio Mene toliko silno da smo oboje bili poput jednog srca. On je toliko veličanstveno častio Mene, koja sam samo zemljana posuda, da Me podigao iznad svih anđela. Stoga bi Me trebala častiti ovako: 'Blagoslovljen budi, Bože, Stvoritelju svih stvari, koji si se udostojio spustiti u utrobu Djevice Marije! Blagoslovljen budi, Bože, koji si htio biti u Djevici Mariji ne bivajući joj teret, i koji si se udostojio uzeti bezgrešno začeto tijelo od Nje bez grijeha! Blagoslovljen budi, Bože, koji si došao Djevici, donio radost u Njezinu dušu i Njezino cijelo tijelo, i koji si izašao iz Nje bez grijeha, a na radost čitavoga Njezina tijela! Blagoslovljen budi, Bože, koji si nakon svojega uzašašća na nebo obradovao Djevicu Mariju, svoju Majku, neprekidnim stanjem blaženstva i posjetio je sa svojom utjehom! Blagoslovljen budi, Bože, koji si uzeo tijelo i dušu Djevice Marije, svoje Majke, na nebo i počasno ju smjestio iznad svih anđela, zdesna svojem Božanstvu! Imaj milosti za mene zbog svih Njezinih molitvi!“

Riječi Kraljice Neba njezinoj voljenoj kćeri o predivnoj ljubavi Sina prema svojoj djevičanskoj Majci i o tome kako je Majka Kristova bila začeta u najkreposnijem braku i posvećena u utrobi. Ona govori o tome kako je bila uzeta na Nebesa, tijelom i dušom, o snazi svojeg imena te dobrim i zlim anđelima koji su dani ljudima za njihovu zaštitu ili sud.

9. poglavlje

„Ja sam Kraljica Neba. Voli Mojega Sina jer On je najdostojniji; kad imaš Njega, imaš sve što je vrijedno. On je i najžuđeniji; kad imaš Njega, imaš sve za čime se žudi. Voli Ga i zato što je najkreposniji; kad imaš Njega, imaš svaku krepost. Želim ti reći kako je Njegova ljubav bila divna za Moje tijelo i dušu te koliko je častio Moje ime. Moj Me Sin volio prije nego što sam Ja voljela Njega jer On je Moj Stvoritelj.

On je sjedinio mojeg oca i majku u braku toliko kreposnom da se u ono vrijeme nije moglo pronaći kreposnijeg braka. Oni se nikada nisu htjeli sjediniti osim po Zakonu i samo s namjerom da dobiju potomstvo.

Kada im je anđeo otkrio da će roditi Djevicu od koje će doći spasenje svijeta, radije bi bili umrli nego se sjedinili u putenoj ljubavi; požuda u njima bila je ugašena. Uvjeravam te da je to kad su se sjedinili, bilo u božanskoj ljubavi i zbog anđelove poruke, a ne zbog putene požude, nego protiv njihove volje i iz ljubavi prema Bogu. Na taj način stvoreno je Moje tijelo iz njihova sjemena i kroz božansku ljubav. Potom, kad je Moje tijelo stvoreno i oblikovano, Bog je u nj ulio stvorenu dušu iz svojega božanstva i duša je odmah bila posvećena zajedno s tijelom, a anđeli su je čuvali i služili joj danju i noću. Kada je Moja duša bila posvećena i združena s tijelom, Moja je majka osjetila tako veliku radost da se to nije moglo opisati!

Nakon toga, kada se vrijeme Mojega života ispunilo, Moj Sin prvo je uzdigao Moju dušu – jer ona je bila gospodarica tijela – na mjesto savršenije od drugih na nebesima, zdesna Njegovu Božanstvu. Kasnije je također uzdigao i Moje tijelo na takav način da tijelo niti jednog drugog stvorenja nije tako blizu Bogu kao Moje. Vidi kako je Moj Sin volio Moju dušu i Moje tijelo! Ipak, ima nekih ljudi zlobnog duha koji odriču da sam bila uzdignuta na Nebesa, dušom i tijelom, i onih koji jednostavno ne znaju bolje. Ali ovo je najsigurnija istina: Ja sam, tijelom i dušom, bila uzdignuta na Nebesa!

Sada čuj kako je Moj Sin proslavio Moje ime! Moje je ime Marija, kako je rečeno u evanđeljima. Kad anđeli čuju to ime, oni se u svojim mislima raduju i zahvaljuju Bogu na velikom milosrđu koja je činio kroz Mene i sa Mnom, i jer vide Ljudskost Mojeg Sina proslavljenu u Njegovu Božanstvu. Oni u vatri Čistilišta raduju se u najvećoj radosti, poput bolesnog čovjeka prikovanog za krevet ako dobije riječ utjehe koja krijepi njegovu dušu: iznenada je prepun radosti! Kada dobri anđeli čuju Moje ime, odmah se primaknu pravednome, čiji su čuvari, i raduju zbog njegova napredovanja u dobrim djelima i krepostima.

Svi su ljudi dobili i dobre anđele za svoju zaštitu i loše anđele kako bi ih iskušavali. Dobri anđeli nisu odvojeni od Boga; oni poslužuju dušu ne napuštajući Boga. Njegov pogled uvijek je na njima. Štoviše oni potpaljuju i potiču dušu da čini dobro. Svi demoni , međutim, drhte od straha na ime Marijino! Kada čuju ime 'Marija', odmah ispuštaju dušu iz kandži kojima su ju držali. Kao što ptica ili jastreb, sa svojim kandžama i kljunom zabodenim u lovinu, smjesta ispušta istu čim čuje neki zvuk, ali se brzo vraća kada vidi da se nakon toga ništa ne događa; tako rade i demoni – uplašeni kada čuju Moje ime – puste dušu. No vraćaju se i dolete natrag brzinom strijele ako nije došlo ni do kakva poboljšanja.

Nitko nije tako hladan u svojoj ljubavi prema Bogu (osim ako je proklet) da neće osjetiti kako ga đavao oslobađa od njegovih uobičajenih grijeha ako samo zazove Moje ime s istinskom namjerom da se više nikad ne vraća svojim zlim djelima. Đavao se neće nikada vratiti osim ako taj nastavi svojom voljom činiti smrtne grijehe. No povremeno se đavlu ipak dopušta uznemiravati ga radi njegove veće nagrade. No đavao ga nikada neće posjedovati.“

Riječi Djevice Marije njezinoj kćeri, koje prikazuju korisnu pouku o tome kako bi ona trebala živjeti i koje opisuju mnoge divne stvari o Kristovoj patnji.

10. poglavlje

„Ja sam Kraljica Neba, Majka Božja. Rekoh ti da nosiš broš na svojim prsima. Sada ću ti još potpunije pokazati kako sam od početka, kad prvi put čuh i shvatih kako Bog postoji, uvijek, i sa strahom, brinula o svojem spasenju i svojem pridržavanju Njegovih zapovijedi. Ali kad sam više naučila o Bogu – kako je On Moj Stvoritelj i sudac svih Mojih djela – voljela sam Ga još i više, uvijek smjerna i oprezna kako Ga ne bih uvrijedila riječju ili djelom.

Kasnije, kad sam čula da je On dao Zakon i zapovijedi narodu i činio tako velika djela kroz njih, čvrsto sam odlučila u svojoj duši da nikada neću voljeti nikoga osim Njega i sve su svjetovne stvari postale za mene najgorče. No kada sam još kasnije čula da će sam Bog otkupiti svijet i biti rođen od Djevice, bila sam preplavljena tako snažnom ljubavlju prema Njemu da nisam mislila ni na što osim na Boga, niti sam željela išta osim Njega. Povukla sam se koliko sam mogla iz razgovora i nazočnosti roditelja i prijatelja te dala svu svoju imovinu siromašnima, ne zadržavši za sebe ništa osim oskudne hrane i odjeće.

Ništa me nije ispunjavalo osim Boga! Stalno sam u svojem srcu željela doživjeti vrijeme Njegova rođenja, a možda i zavrijediti da postanem bezvrijedna sluškinja Majke Božje. Također, u svojem srcu obećah da ću zadržati svoje djevičanstvo, ako je to Njemu prihvatljivo, te da neću imati imetka na ovome svijetu. No ako Bog želi drugačije, Moja volja bijaše da se ostvari Njegova volja, a ne Moja; jer vjerovala sam da On može napraviti sve stvari i nisam željela ništa osim onoga što je bilo najkorisnije i najbolje za Mene. Zato svu svoju volju povjerih Njemu.

Kada se približilo vrijeme da se djevice prikažu u hramu Gospodinovu, i Ja bijah među njima zbog pobožne pokornosti Mojih roditelja Zakonu. U sebi mišljah da Bogu ništa nije nemoguće, pa kako je On znao da ne želim ništa i ne žudim ni za čim osim za Njim, tako sam i Ja znala da bi On zaštitio Moje djevičanstvo ako to želi. Ako i ne, htjedoh da se ostvari Njegova volja. Nakon što sam čula sve zapovijedi u hramu, vratila sam se kući, izgarajući sada više nego ikad ljubavlju prema Bogu, a svakim danom plamtjeli su novi plamenovi i žudnje ljubavi.

Zbog tog razloga povukla sam se još više od svih i bila sama danju i noću, jako se bojeći, više od svega, da Moja usta ne kažu ili Moje uši ne čuju ništa suprotno Božjoj volji, ili da Moje oči ne vide ništa zavodljivo ili štetno. Također sam se u tišini bojala i jako brinula da šutim o stvarima o kojima bih, umjesto toga, trebala govoriti.

Dok sam se tako bojala u svojemu srcu, sama sa sobom i dajući sve svoje nade Bogu, na Mene siđe veliko nadahnuće o Božjoj silnoj moći, i sjetih se kako Mu služe anđeli i sve i sve stvoreno, i kako je Njegova slava neopisiva i bezgranična. Dok bijah tako očarana tom mišlju, vidjela sam tri predivne stvari: vidjela sam zvijezdu, ali ne onakvu kakva sja na nebu; vidjela sam svjetlost, ali ne onakvu kakva sja na ovom svijetu; osjetila sam miomiris, ali ne biljaka, niti ičega od ovog svijeta. To je bio najveći ushit i uistinu neopisivo, i toliko me ispunilo da sam klicala s radošću!

Odmah potom začuh glas – ali ne glas iz ljudskih usta – i kad ga čuh, zadrhtah s velikim strahom da bi to moglo biti priviđenje ili varka zlog duha. No ubrzo zatim ispred mene pojavi se anđeo Božji; bio je poput najljepšeg od stvorenih ljudi, ali ne u tijelu kao što je tijelo stvorenog čovjeka, i reče mi: 'Zdravo, milosti puna, Gospodin je s Tobom!' Kad to začuh, upitah se što je time mislio i zašto je došao k Meni s takvim pozdravom, jer sam znala i vjerovala da nisam vrijedna nečega takvog – ili bilo kakve dobre stvari! No znah i da Bogu ništa nije nemoguće ako On tako želi.

Onda mi se anđeo opet obrati: 'Dijete koje ćeš roditi, bit će sveto i zvat će se Sin Božji. Neka bude kako je volja Njegova.' No čak ni tada nisam se smatrala vrijednom, niti sam pitala anđela zašto i kada će se to dogoditi. Umjesto toga pitala sam ga kako je moguće da ja, bezvrijedna sluškinja, koja nije upoznala nijednog muškarca, mogu postati Majka Božja. Anđeo mi odgovori (kako upravo rekoh): 'Bogu ništa nije nemoguće, jer što god poželi učiniti biti će učinjeno.'

Kad začuh te riječi anđela, osjetih najžarkiju želju postati Majkom Božjom i Moja duša progovori od ljubavi i žudnje, rekavši: 'Evo Me: Tvoja će se volja ostvariti u Meni!' S tim je riječima moj Sin začet u Mojoj utrobi, na neopisivu radost Moje duše i cijelog tijela! Dok sam ga imala u svojoj utrobi, nosila sam ga bez ikakve boli, bez težine i neugode. Postadoh ponizna u svim stvarima, znajući da je onaj kojeg nosim Svemogući!

Kad Ga rodih, to također bijaše bez ikakve boli ili grijeha, baš kako je i začet, ali s takvim uzvišenjem i radošću duše i tijela da Moja stopala nisu osjećala tlo na kojem su stajala zbog te neopisive radosti! Kao što je ušao u moje tijelo na radost moje duše, tako ga je i napustio, sačuvavši moje djevičanstvo nedirnutim te moju dušu i cijelo tijelo u stanju neopisive radosti i slavljenja.

Kada gledah na Njegovu ljepotu i razmišljah o njoj, radost bi mi orosila dušu i znah da nisam vrijedna takvog Sina. Ali kada bih se sjetila mjesta (kako sam naučila iz predviđanja proroka) na kojima će čavli probiti Njegove ruke i noge na raspeću, Moje bi se oči napunile suzama i srce gotovo slomilo od tuge.

Kad Moj Sin vidje Moje uplakane oči, postade skoro smrtno žalostan. No, kad bijah razmišljala o Njegovoj božanskoj moći, opet se utješih znajući da je to ono što je On želio i da se sve treba zbiti na taj način, pa stopih svoju volju u Njegovu. Zato je Moja radost uvijek pomiješana s tugom.

Kad dođe vrijeme za početak patnji Mojega Sina, Njegovi ga neprijatelji uhvatiše i udaraše po obrazu i vratu, pljuvaše na Njega i rugaše Mu se. Potom On bijaše odveden do stupa mučenja gdje je svojom voljom svukao odjeću i stavio svoje ruke oko stupa, a Njegovi neprijatelji nemilosrdno su ih svezali. Kada je stajao svezan za stup, nije imao ništa na sebi, već je stajao gol, trpeći sramotu svoje golotinje.

Potom svi prijatelji Mojega Sina pobjegoše od Njega, a Njegovi neprijatelji dođoše zajedno sa svih strana i stajaše ondje, bičujući Njegovo tijelo, koje je bilo čisto od svake ljage i grijeha. Stajah u blizini i nakon prvog udarca biča padoh kao da sam mrtva. Kada se osvijestih, vidjeh da je Njegovo tijelo izbičevano tako teško da su Mu rebra bila vidljiva! Što je bilo još strašnije – kada bi bič bio povlačen, Njegovo je meso bilo njime rasijecano i trgano, baš kao što je zemlja rasijecana plugom! Dok je Moj Sin stajao tamo, sav krvav i tako izranjavan da na njemu nije bilo dijela koji nije bio ozlijeđen ni mjesta koje nije bičevano, tad netko od nazočnih, potaknut duhom, upita: ' Zar ćete Ga ubiti prije nego što Mu se uopće sudi?' I taj odmah presiječe Njegove spone.

Potom Moj Sin ponovno obuče svoju odjeću, a Ja vidjeh kako je mjesto gdje je stajao, bilo natopljeno krvlju! Gledajući stope svoga Sina, mogah vidjeti kuda je hodao jer je i zemlja za Njim bila krvava. Oni čak i ne sačekaše da se obuče, već Ga guraše i vukoše kako bi se požurio. Dok ga vođahu poput razbojnika, On je brisao krv sa svojih očiju. Nakon što Ga osudiše na smrt, staviše na Njega križ kako bi Ga nosio do mjesta patnje. Nakon što ga je nosio jedno vrijeme, pridruži Mu se neki čovjek i nosaše križ umjesto Njega. Kako je moj Sin išao prema mjestu patnje, neki ljudi udarali su Ga u vrat, a drugi u lice. Bio je tako brutalno i nasilno udaran da sam, iako nisam vidjela ljude što Ga udaraše, jasno čula zvuk udaraca. Kad stigoh na mjesto patnje s Njim, vidjeh kako su svi instrumenti Njegove smrti ondje ležali spremno. Moj sin, stigavši tamo, sam skine svoju odjeću.

Krvnici i razapinjači rekoše jedni drugima: 'Ovo je naša odjeća! On je neće dobiti natrag jer je osuđen na smrt!'. Kako moj Sin stajaše ondje gol, kakav je i rođen, neki čovjek dotrči i dade mu krpu kojom On s olakšanjem prekrije svoje intimne dijelove. Onda Ga okrutni razapinjači zgrabe i istegnu na križu. Prvo privezaše Njegovu desnu ruku na drvenu gredu (koja je imala pripremljene rupe za čavle), probivši mu šaku na mjestu gdje je kost najtvrđa i najčvršća. Nakon toga istegoše konopcem Njegovu dugu ruku i privezaše je, na sličan način, za gredu. Zatim Mu razapeše desno stopalo – s lijevim stopalom preko njega – dvama čavlima – tako da su Mu sve tetive i žile bile toliko istegnute da su popucale. Nakon što to učiniše, staviše trnovu krunu na Njegovu glavu. Ona se toliko duboko usjekla u glavu Mojega Sina, glavu dostojnu poštovanja, da su Mu se oči napunile krvlju kako je tekla, uši su njome bile zatvorene i brada posve natopljena. Kako je tamo stajao, sav krvav i izboden, osjećao je žaljenje prema Meni jer sam stajala blizu i plakala. Pogledavši svojim očima napunjenim krvlju prema Mojem nećaku Ivanu, preporuči mu da me zbrine. U tom trenutku začuh neke ljude kako govore da je Moj Sin bio razbojnik! Drugi govoraše da je lažac, a neki da nitko nije više zaslužio smrt od Mojega Sina!

Kad začuh sve ovo, opet se vrati Moja tuga. I, kao što prije rekoh, kad je prvi čavao bi zabijen u Njega, zvuk prvog udarca toliko Me preplavio da padoh kao da sam mrtva, pred očima Mi se smračilo, ruke su Mi se tresle, a noge zateturale. U svojoj gorkoj boli i velikoj tuzi, nisam bila u stanju podići pogled sve dok nije bio potpuno pribijen za križ. No kad ustadoh, vidjeh svoga Sina kako je nemilosrdno obješen na križ, a Ja, Njegova najžalosnija Majka, bijah toliko ožalošćena i slomljena srca da jedva mogah stajati zbog svoje velike i gorke tuge. Kad vidje Moj Sin Mene i svoje prijatelje u neutješnim suzama, poviče glasnim i žalosnim glasom, rekavši: 'Oče, zašto si me napustio?' To bijaše kao da je htio reći: 'Nema nikoga tko me žali osim Tebe, Oče.'

Dotad Njegove oči izgledahu napola mrtve. Njegovi obrazi bijahu upali, Njegovo lice žalosno, usta otvorena, a jezik krvav. Trbuh Mu bijaše upao zbog sve tekućine koju je izgubio. Bijaše kao da nema utrobe. Cijelo Njegovo tijelo bijaše blijedo i slabo zbog gubitka krvi. Njegove šake i stopala bijahu jako prenapregnuti, jer bijahu istegnuti kako bi se prilagodili obliku križa. Njegova brada i kosa bijahu potpuno natopljene krvlju. Kad Moj Sin stajaše ondje tako pretučen i blijedo modar, još je samo Njegovo srce bilo živo, jer bijaše najbolje i najsnažnije naravi. On je od Mojega tijela uzeo najčišće i dobro napravljeno tijelo. Njegova koža bijaše tako tanka i nježna da bi krv odmah potekla kad bi bila čak i blago udarena. Njegova krv bijaše tako svježa da se mogla vidjeti unutar čiste kože. I zato što bijaše najbolje građe, život se borio sa smrću u Njegovu pribijenom tijelu. Katkad bi bol iz Njegovih probodenih udova i tetiva došla do Njegova srca, koje je još uvijek bilo snažno i neozlijeđeno, i protresla Ga najneizdržljivijom boli i patnjom. Katkad bi bol sišla iz Njegova srca u Njegove ranjene udove i, čineći to, odgodila Njegovu gorku smrt.

Okružen tim bolima, Moj Sin gledaše svoje prijatelje koji plakahu, i koji bi, uz Njegovu pomoć, radije sami trpjeli Njegove boli ili vječno gorjeli u paklu nego gledali Njega tako mučenog. Njegova žalost zbog njihove žalosti bijaše veća od sve gorčine i tuge koju je trpio u svojem tijelu i srcu, jer ih je tako nježno volio. Onda, od prevelike patnje i muke, poviče iz svoga Čovještva svome Ocu: 'Oče, u Tvoje ruke predajem duh svoj.' Kad sam Ja, Njegova najžalosnija Majka, čula Njegov glas, cijelo se Moje tijelo treslo s gorkom boli u Mojemu srcu. Kad god bih kasnije pomislila na taj krik, još je uvijek bio prisutan u Mojim ušima.

Kad se Njegova smrt približila, Njegovo se srce raspuklo od nasilnosti te boli. Cijelo se Njegovo tijelo potreslo, glava mu se malo podigla i opet pala. Njegova su usta bila otvorena i jezik posve krvav. Njegove ruke bijahu se malo povukle od mjesta gdje bijahu rupe od čavala i noge su Mu morale nositi više težine tijela. Prsti i ruke bijahu Mu istegnuti, a leđa čvrsto pritisnuta na križ.

Tada mi neki ljudi rekoše: 'Tvoj Sin je mrtav, Marijo!' No drugi rekoše: 'On je mrtav, ali će ponovno ustati.' Kad svi odoše, dođe neki čovjek i zabije svoje koplje u Njegov bok takvom silom da je skoro izašlo na drugu stranu! Budući da koplje bijaše izvučeno, njegov je vrh bio crven od krvi. Tada Mi je izgledalo, kada vidjeh kako je srce Mojega ljubljenog Sina probodeno, da je i Moje srce bilo probodeno!

Potom Ga spustiše s križa i uzeh Njegovo tijelo u svoje krilo. Izgledao je poput gubavca, bijaše potpuno prekriven ozljedama i krvlju. Oči Mu bijahu beživotne i pune krvi, usta hladna poput leda, Njegova brada poput žica, lice paralizirano, a ruke toliko ukočene da ih se nije moglo saviti na Njegova prsa, već samo preko Njegova trbuha, blizu pupka. Držala sam Ga na svojim koljenima onakvog kakav je bio na križu: ukočenih svih udova.

Nakon toga, polegoše Ga u čisto laneno platno i osuših Njegove udove svojom lanenom tkaninom te zatvorih Njegove oči i usta što bijahu otvorena kad je umro. Potom Ga položiše u grob. Rado bih bila živa položena u grob sa svojim Sinom da je to bila Njegova volja! Kada to bijaše dovršeno, dođe dobri Ivan i odvede Me kući. Eto, kćeri moja, što je Moj Sin pretrpio za tebe, i ljubi Ga cijelim svojim srcem!“

Objašnjenje iz 1. knjige – 15. poglavlje: „Potom trnovu krunu, koju bijahu skinuli s Njegove glave kad je bio razapinjan, vratiše natrag kako bi opet bila na Njegovoj svetoj glavi. Bola je Njegovu divnu glavu takvom silom da su Mu oči bile pune krvi koja je tekla i uši zatvorene.“

Riječi našega Gospodina Isusa Krista Njegovoj nevjesti o tome kako se On dragovoljno izručio da bi ga Njegovi neprijatelji razapeli i o načinu kako u svim dijelovima tijela biti suzdržan od nedopuštenih pokreta nakon Njegova najslađeg primjera patnje.

11. poglavlje

„Sin Božji reče svojoj nevjesti: 'Ja sam Stvoritelj nebesa i zemlje i svih stvari što su u njima, i to je Moje istinsko tijelo koje se posvećuje na oltaru. Voli Me svim svojim srcem, jer Ja sam tebe volio i svojom voljom izručio sebe svojim neprijateljima, dok su Moji prijatelji i Moja Majka ostali u najgorčoj žalosti i plaču. Kad ondje vidjeh spremno koplje, čavle, bičeve i druge instrumente mučenja, nastavih s patnjom, nimalo manje radostan. I kad je Moja glava krvarila po svim stranama od trnove krune, i krv se slijevala na sve strane, tada, čak i da su se Moji neprijatelji dočepali Moga srca, Ja bih i dalje radije dopustio da ga rane i rastrgaju na više komada nego da te izgubim. Zbog tog razloga, ti si krajnje nezahvalna ako Me ne voliš zbog tako velike ljubavi.

Jer ako je Moja glava bila probodena i priklonjena na križ radi tebe, tvoja bi glava trebala biti spuštena u poniznosti. Kako su Moje oči bile oblivene krvlju i suzama, tvoje se oči moraju suzdržavati od ugodnih prizora. Kako su Moje uši bile ispunjene krvlju i morale čuti bogohulne i prezirne riječi, tvoje se uši moraju maknuti od lakomislenog i nerazboritog govora. Kako je Mojim ustima dano najgorče piće i bilo mi uskraćeno dobro, ti bi trebala zatvoriti svoja usta od svakog zla i otvoriti za svako dobro. Kako su Moje ruke bile raširene i probijene čavlima, tvoja djela, koja se simboliziraju rukama, trebaju biti raširene prema siromašnima i prema Mojim zapovijedima. Tvoja stopala, drugim riječima, žudnja kojim želiš ići k Meni, treba biti razapeta i suzdržana od svih zlih požuda. I kako sam Ja patio u svim svojim udovima, tako svi tvoji udovi mogu li biti spremni za služenje Meni. Jer Ja zahtijevam više služenja od tebe nego od drugih ljudi, jer sam tebi dao više milosti.“

O tome kako anđeo moli za Božju nevjestu i kako Krist pita anđela što to on moli za nevjestu te što je dobro za nju.

12. poglavlje

Dobri anđeo koji je bio čuvar nevjeste, pojavi se moleći Krista za nju. Naš Gospodin odgovori anđelu i reče: 'Onaj tko želi moliti za drugoga, trebao bi moliti za njegovo zdravlje i spasenje. To je poput vatre koja se nikada ne gasi, stalno goreći Mojom ljubavlju. Ti vidiš i znaš sve stvari kad vidiš Mene. Ne želiš ništa osim onog što Ja želim. Stoga Mi reci što je dobro za ovu Moju novu nevjestu?' Anđeo odgovori: 'Gospodine, Ti znaš sve stvari.' Gospodin mu reče: 'Uistinu, sve što je bilo ili će biti, vječno je u Meni. Znam i razumijem sve stvari na nebesima i na zemlji te u Meni nema mijene. Ali da bi nevjesta mogla razumjeti Moju volju, sada mi reci, dok ona sluša, što je dobro za nju.' Anđeo reče: 'Ona ima ponosno i bahato srce i stoga je potrebna palica kako bi postala krotka.' Tada naš Gospodin kaže: 'Što onda tražiš za nju, Moj prijatelju?' Anđeo reče: 'Moj Gospodine, molim te da palicu koristiš s milošću.' Naš Gospodin reče: 'Radi tebe, tako ću učiniti s njom, jer nikad ne ostvarujem pravdu bez milosti. Stoga bi me Moja nevjesta trebala voljeti svim svojim srcem i svojom dobrom voljom.'

O tome kako Božji neprijatelj ima tri đavla u sebi te o užasnoj presudi koju je njemu odredio Krist.

13. poglavlje

„Moj neprijatelj ima tri đavla u sebi. Prvi sjedi na njegovu spolnom organu, drugi na njegovu srcu, a treći u njegovim ustima. Prvi je poput zapovjednika broda koji dopušta da voda prodire kroz kobilicu; voda postupno raste i tada ispunjava cijeli brod. Kad voda preplavi brod, potapa ga. Brod je njegovo tijelo koje je uznemiravano đavlovim iskušenjima i svojim vlastitim požudama, poput jakih valova.

Prvo zla požuda ulazi u njegovo tijelo kroz kobilicu, odnosno kroz zle žudnje s kojima je uzeo zadovoljstvo u lošim mislima. I kako se on nije odupro kroz kajanje i pokoru te nije popravio trup svojega broda čavlima suzdržljivosti, voda požude svakodnevno je rasla dok je on davao svoj pristanak zlu. Onda se unutrašnjost broda ispunila zlim žudnjama, voda je preplavila i potopila brod požudama pa nije stigao do luke spasenja.

Drugi đavao sjedi na njegovu srcu i poput crva je koji leži u jabuci. Crv prvo jede jezgru jabuke, ostavljajući ondje svoju nečist, te puže unutar jabuke dok ne postane potpuno neupotrebljiva. Evo što taj đavao čini: prvo, on uništava čovjekovu volju i dobre žudnje, koje su poput jezgre gdje počivaju jakosti duše i sva dobrota, a kada se srce isprazni od tih dobara, đavao ostavlja umjesto njih svjetovne misli i žudnje koje on više voli. Sada đavao vodi njegovo tijelo prema onome što njemu odgovara i, zbog tog razloga, njegova snaga i razumijevanje oslabljeni su te on počinje mrziti život. Taj je čovjek sada svakako poput jabuke bez jezgre, odnosno čovjeka bez srca, jer on ulazi u moju Crkvu bez srca, budući da nema Božje ljubavi.

Treći je đavao poput strijelca koji gleda kroz prozore i gađa neoprezne. Kako ne bi đavao bio u onome tko nikada ne govori bez spominjanja đavla? Onog tko je više voljen, češće se spominje. Njegove gorke riječi kojima ranjava druge, poput strijela su kojima gađa kroz onoliko mnogo prozora koliko puta spominje đavla, a nevini se ljudi vrijeđaju na njegove riječi.

Stoga se Ja, koji sam Istina, zaklinjem svojom istinom da ću ga osuditi kao kakvu bludnicu na sumpornu vatru, kao prijetvornog izdajnika na sakaćenje svih njegovih udova i kao onoga koji se ruga Gospodinu na vječnu sramotu! Ipak, dok god su njegova duša i tijelo sjedinjeni, Moja je milost pripravna za njega. Ono što tražim od njega je da češće posjećuje službe Božje i da se češće moli, da se ne boji nikakve poniznosti i da ne žudi za nikakvim počastima te da njegova usta više nikad ne spominju zle ili loše riječi.“

OBJAŠNJENJE

Taj je čovjek bio opat cistercitskog reda. On je sahranio izopćenu osobu. Kad je pročitao posljednju pogrebnu molitvu nad tom osobom, sveta Brigita u zanosu duha čula je sljedeće riječi: „Ovaj čovjek je učinio što nije trebao učiniti i sahranio izopćenog muškarca. No sada ti trebaš znati i budi sigurna da je on taj koji će prvi biti pokopan nakon pokojnog. Jer on je zgriješio protiv Oca, koji nam bijaše rekao da nikad ne pokazujemo poštovanje ljudima mimo pravde i da ne ukazujemo nepravedno čast bogatima. Ali on je ukazao čast nedostojnome radi male prolazne stvari i položio ga uz dostojnog, što nije smio učiniti. Također je zgriješio protiv Duha Svetog, koji je zajednica i međusobna povezanost pravednih, kad je pokopao nepravednog čovjeka s dobrim i pravednim. On je također zgriješio i protiv Mene, Sina, jer Ja rekoh: 'Onaj koji Mene odbacuje, bit će odbačen.' No ovaj je čovjek častio i veličao onoga kojega su Moja crkva i vikar odbacili.“ Kad opat začu te riječi, udari ga grižnja savjesti, pokaja se za svoje grijehe i umre četvrtog dana.

Riječi Kristove Njegovoj nevjesti o načinu i dubokom štovanju koje bi trebala održavati u molitvi, te o trima vrstama ljudi koji služe Bogu na ovom svijetu.

14. poglavlje

„Ja sam tvoj Bog koji bijaše razapet na križu; istinski Bog i istinski čovjek u jednoj osobi, koji je svakog dana nazočan u rukama svećenika. Kad god moliš Meni bilo koju molitvu, uvijek završi molitvu s namjerom da Moja volja bude izvršena, a ne tvoja. Jer kad moliš za nešto što je već osuđeno, Ja te ne čujem. Katkad moliš i za neke stvari koje su protiv tvoje vlastite dobrobiti, i to je zašto je neophodno da povjeriš svoju volju Meni, jer Ja znam sve stvari i ne dajem ti ništa osim onog što je blagotvorno. Mnogi mole bez prave namjere i zato ne zaslužuju da ih se čuje.

Tri su vrste ljudi koje Mi služe na ovom svijetu: prva su vrsta oni koji vjeruju da sam Ja Bog, Stvoritelj i darovatelj svih stvari te moćni vladar nad svime. Oni Mi služe s namjerom dobivanja časti i svjetovnih stvari, ali stvari na nebesima smatraju bezvrijednima tako da bi oni rado mogli i bez njih, ako bi umjesto njih mogli dobiti prolazne i svjetovne stvari. Sukladno njihovim žudnjama, svjetovno zadovoljstvo za njih je sve pa tako gube vječne stvari, no Ja ih nagrađujem svjetovnim dobrima za sve dobre stvari koje su napravili radi Mene, sve do zadnjeg novčića i posljednjeg trenutka.

Druga su vrsta oni koji vjeruju da sam Ja svemogući Bog i strogi sudac te koji Mi služe zbog straha od kazne, a ne iz ljubavi prema vječnoj slavi. Da se ne boje patnje, oni Mi ne bi služili.

Treći su oni koji vjeruju da sam Stvoritelj svih stvari i istinski Bog te vjeruju da sam pravedan i milostiv. Oni Mi ne služe zbog ikakvog straha od kazne već zbog božanske ljubavi i milosrđa. Oni bi prije izabrali i izdržali svaku kaznu, ako bi je mogli izdržati, nego da i samo jednom izazovu Moj gnjev. Oni zaista zavrjeđuju da se njihove molitve čuju, jer njihova je volja u skladu sa Mojom voljom.

Ali oni koji pripadaju prvoj vrsti nikad neće pobjeći od mjesta kažnjavanja i muke, niti će vidjeti Moje lice. Oni koji pripadaju drugoj vrsti neće biti toliko kažnjeni i mučeni, ali i dalje neće moći vidjeti Moje lice osim ako ne isprave svoj strah kroz kajanje i popravljanje.“

Riječi Kristove Njegovoj nevjesti u kojima opisuje sebe kao velikog kralja, o dvjema riznicama koje predstavljaju Božju ljubav i ljubav svijeta te pouka kako nastaviti i popraviti se u ovom životu.

15. poglavlje

„Ja sam poput velikog i moćnog kralja. Kralju pripadaju četiri stvari: prvo, on mora biti bogat; drugo, velikodušan; treće, mudar te četvrto, milosrdan. Ja sam uistinu Kralj anđela i cijelog čovječanstva. Ja također imam te četiri osobine koje sam spomenuo: prvo, Ja sam najbogatiji od svih, jer svakome dajem po njegovim potrebama, ali nakon tog darivanja ne posjedujem ništa manje nego što sam imao prije. Drugo, Ja sam najvelikodušniji jer sam spreman dati svakome tko moli s ljubavlju za Moju milost. Treće, Ja sam najmudriji od svih, jer Ja znam što je najbolje za sve i za svakoga. I četvrto, ja sam milostiv, jer sam spremniji davati više nego što je itko spreman tražiti.

Ja imam, takoreći, dvije riznice. U prvoj riznici spremljene su teške stvari poput olova, a kuća u kojoj su spremljene okružena je oštrim, bolnim šiljcima. No onome tko isprva počne pokretati i premještati te teške stvari i tada nauči nositi ih, te se stvari čine laganima poput pera. I tako stvari koje su prije izgledale teške, postaju vrlo lake, a stvari za koje se prije mislilo da su gorke i oštre, postaju slatke. U drugu riznicu spremaju se stvari koje izgledaju poput sjajnog zlata s dragim kamenjem i izvrsna pića. Ali zlato je zapravo nečist, a pića su otrov. Postoje dva puta u te riznice iako je prije postojao samo jedan put.

Na raskrižju, odnosno, na početku tih dvaju putova, stajaše jedan čovjek i vikaše trojici muškaraca koji iđahu različitim putovima, i reče im: 'Poslušajte, poslušajte moje riječi! No ako ne želite slušati svojim ušima, onda barem pogledajte svojim očima i vidite da je to što govorim istina. No ako ne želite ni čuti ni vidjeti, onda barem koristite svoje ruke i dodir kako biste potvrdili da su moje riječi istinite, a ne lažne.' Onda prvi od njih kaza: 'Poslušajmo i pogledajmo jesu li njegove riječi istinite.' Drugi čovjek reče: 'Sve što kaže je lažno.' Treći čovjek reče: 'Znam da je sve što kaže istinito, ali nije me briga što on govori.'

Što mogu biti one dvije riznice ako ne Moja ljubav i ljubav svijeta? Dva su puta u ove dvije riznice: uskraćivanje i potpuno odricanje od vlastite volje vodit će u Moju ljubav, dok će tjelesna požuda i čovjekova vlastita volja voditi u ljubav svijeta. Nekim ljudima Moja se ljubav čini teškom poput olova, jer kad bi trebali postiti ili bdjeti služeći mi ili zadržati svoje tijelo od grešnih žudnji, osjećaju se kao da nose teško olovo. I ako trebaju čuti riječi ili uvrede, misle da je teško i pretjerano, ili ako moraju provesti vrijeme u čistoći ili molitvi, to im je kao da sjede između oštrica ili rogova te svakog trenutka brinu.

Onaj tko želi ostati u Mojoj ljubavi, prvo treba početi podizati teret i okretati ga, odnosno, treba nastojati činiti dobro kroz svoju dobru volju i stalno nastojanje. Onda on treba postupno podizati teret, odnosno činiti dobro koje može činiti, razmišljajući u sebi: 'Ovo mogu dobro učiniti ako mi Bog dade svoju pomoć i milost.' Tada može ustrajati u poslu koji je započeo i s velikom radošću nositi teret koji mu je prije izgledao težak pa će mu se tako svaka teškoća u postu i bdijenju uoči blagdana, ili bilo koja druga teškoća, činiti lakom poput pera.

Moji se prijatelji odmaraju na takvom mjestu koje opakima i lijenima izgleda kao da je okruženo oštricama i rogovima, ali za Moje prijatelje to je mjesto najvećeg mira i meko poput ruža. Ispravan put u tu riznicu jest odricati se i prezirati svoju vlastitu volju, što se događa kad čovjek razmatra Moju patnju i Moju ljubav te mu nije stalo do njegove vlastite volje ili požude, već joj se odupire svom svojom snagom i moći i stalno stremi stvarima koje su više i bolje. I premda je ovaj put u određenoj mjeri težak na početku, kroz ustrajnost donosi toliko zadovoljstva da stvari koje su prije izgledale neizdržive postaju vrlo lake, tako da čovjek s pravom može sebi reći: 'Jaram i rad Božji dobar je i sladak.'

Druga je riznica svijet. U njoj ima zlata, dragog kamenja i pića koja izgledaju slasno i ugodnog su mirisa, ali su gorka poput otrova kad ih se kuša. Svatko i svi koji nose i posjeduju zlato moraju – kad im tijelo oslabi i udovi izgube svoju jačinu, kad se srž njihovih kostiju potroši i tijelo padne mrtvo na zemlju – ostaviti iza sebe zlato i drago kamenje, jer od njega nema više koristi nego od nečisti. I pića svijeta, odnosno njegova zadovoljstva izgledaju slasno, no kad su jednom u želucu, učine srce teškim i mozak slabim te unište tijelo, i onda se čovjek osuši i uvene poput biljke, a kada se približi tjeskoba smrti, sva ta zadovoljstva postanu gorka poput otrova. Put koji vodi u tu riznicu jesu samovolja i požuda, kad god se čovjek ne trudi oduprijeti svojim zlim žudnjama i kad ne razmatra o onome što sam Ja zapovjedio ili učinio, već smjesta napravi što god mu dođe na pamet, bez obzira na to je li dopušteno ili ne.

Tri čovjeka hodahu tim putem, a time mislim na sve zle i nepravedne ljude koji vole svijet i na svu njihovu samovolju. Vikah prema toj trojici stojeći na raskrižju ili na počecima tih putova, jer kad Ja bijah došao na svijet u ljudskom tijelu, pokazah čovječanstvu dva puta,takoreći, naime, onaj koji treba slijediti i onaj koji treba izbjeći, odnosno onaj koji vodi u život i onaj koji vodi u smrt. Jer prije no što bijah došao u tijelu, postojao je samo jedan put i njime su svi ljudi – dobri i loši – lutali prema paklu.

Ja sam onaj koji vikaše, a moj povik bješe: 'Ljudi, čujte Moje riječi koje vode u život, jer one su istinite! Koristite svoj razum da biste razumjeli kako je ono što govorim istina. Ako ne želite čuti Moje riječi ili ih ne možete slušati, onda ih barem vidite, to jest, sa vjerom i razumom vidite da su Moje riječi istinite. Jer kao što nešto vidljivo može biti razabrano tjelesnim očima, tako i nevidljive stvari mogu biti razabrane i vjerovane očima vjere. Postoje mnogi jednostavni ljudi u Crkvi i svijetu kršćanstva koji čine malobrojna dobra djela, ali su ipak spašeni kroz svoju vjeru, u kojoj vjeruju da sam ja Stvoritelj svih stvari i Otkupitelj duša. Nema nikoga tko ne može razumjeti i vjerovati da sam Ja Bog ako razmotri kako zemlja donosi plodove i kako nebo daje kišu, kako drveće cvjeta, kako sve i svaka životinja postoji u svojoj vlastitoj vrsti, kako zvijezde služe čovjeku i kako nevolje i žalosti dolaze i često se događaju protiv čovjekove volje. Iz svih tih stvari čovjek može shvatiti kako je smrtan i kako postoji Bog koji uređuje sve stvari i upravlja njima. Jer da Bog ne postoji, sve bi bilo neorganizirano. Dakle, sve su stvari od Boga i sve je razumno uređeno za upotrebu i znanje čovječanstva. I nema niti najmanje stvari koja je stvorena ili postoji na svijetu bez razumljivog razloga.

Stoga, ako čovjek ne može razumjeti ili shvatiti Moje kreposti i moći takve kakve jesu zbog svojih slabosti, on ih ipak može vidjeti svojom vjerom i vjerovati. No ako vi, ljudi na svijetu, ne želite koristiti svoj razum kako biste razmatrali Moju moć, još uvijek možete koristiti svoje ruke kako biste dodirnuli i osjetili djela koja smo Ja i Moji sveci napravili. Ona su, naime, tako očigledna da nitko ne može sumnjati u to da su ta djela Božja. Tko je uskrsnuo mrtve i dao vid slijepima ako ne Bog? Tko je istjerao zle đavle iz ljudi ako ne Bog? Što sam Ja poučavao osim stvari koje su korisne za blagostanje duše i tijela te lake za podnošenje?

Ali ono što je rekao prvi čovjek znači da neki ljudi govore: 'Poslušajmo i iskušajmo jesu li Njegove riječi istinite.' Oni budu neko vrijeme u Mojoj službi, ali ne radi ljubavi ili milosrđa, već kao eksperiment i kao oponašanje drugih; oni se ne odriču svoje volje, već koriste svoju uz Moju. Oni su u opasnom položaju jer žele služiti dvojici gospodara iako nijednom ne mogu služiti dobro. Kada oni budu pozvani, nagradit će ih onaj gospodar kojeg su najviše voljeli.

Ono što je drugi čovjek rekao znači da neki ljudi govore: 'Sve su njegove riječi lažne i Pismo je lažno.' Ja sam Bog i Stvoritelj svih stvari i bez Mene ništa nije stvoreno. Ja sam postavio Novi i Stari zakon: oni su izašli iz Mojih usta i u njima nema neistinitosti jer Ja sam Istina. Stoga, oni koji kažu da sam govorio lažno i da je Sveto pismo lažno, nikad neće vidjeti Moje lice; jer im njihova savjest govori da sam Ja istinski Bog, budući da se sve stvari događaju po Mojoj volji i naredbama. Nebo im daje svjetlost, oni sebi sami ne mogu dati nikakvu svjetlost. Zemlja rodi plodovima, zrak čini zemlju plodnom, sve životinje imaju vlastite odredbe, đavli Me se boje i priznaju da sam Ja Bog, a pravedni ljudi trpe nevjerojatne patnje zbog svoje ljubavi prema Meni. Oni vide sve te stvari, a ipak još uvijek ne vide Mene. Oni bi također mogli vidjeti Mene i razumjeti moju pravdu kad bi razmotrili i promislili o tome kako je zemlja progutala bezbožnike i kako je vatra proždrla nepravedne. Također bi Me mogli vidjeti u Mojoj milosti kada je voda potekla iz stijene za pravedne ili kada su se morske vode razdvojile za njih, kada je vatra izbjegla ozlijediti ih ili kada im je nebo poput zemlje davalo hranu. Zato što vide sve ove stvari i još uvijek kažu da sam Ja lažac, oni nikada neće vidjeti Moje lice.

Ono što je rekao treći čovjek znači da neki ljudi kažu: 'Mi u potpunosti znamo da je On istinski Bog, ali mi za to ne marimo.' Ti će ljudi patiti i biti mučeni vječno, jer oni preziru Mene, koji sam njihov Bog i Gospodin. Zar nije veliko neobaziranje od njih kad koriste Moje dobre darove pa ipak odbijaju služiti Mi? Jer da su oni zaradili te stvari svojom vlastitom marljivošću, a ne ih u cjelini i potpuno dobili od Mene, njihov prezir bio bi malen.

No dat ću svoju milost onima koji počnu okretati Moj teret, što znači onima koji dragovoljno i sa strastvenom žudnjom pokušavaju učiniti mala dobra koja mogu. Ja ću raditi s ljudima koji će podizati Moje terete, to jest s onima koji će napredovati u dobrim djelima dan za danom iz ljubavi prema Meni, i Ja ću biti njihova snaga i prosvijetliti ih tako da će željeti činiti više dobra. No oni koji sjede na mjestu koje se čini kao da ih peče i bode, ali je zapravo najmirnije, oni strpljivo rade dan i noć ne umarajući se, sve više raspirujući vatru u Moju čast i misleći da je to što čine za Mene vrlo maleno. Oni su Moji najdraži prijatelji i ima ih vrlo malo, jer su drugima mnogo slađa pića koja su našli u drugoj riznici.“

O tome kako je nevjesta vidjela sveca koji je razgovarao s Bogom o ženi koju đavao bijaše strašno mučio i koja je od njega bila oslobođena kroz molitve slavne Djevice Marije.

16. poglavlje

Nevjesta vidje sveca koji govoraše Bogu, rekavši: „Zašto je duša ove žene tako mučena od đavla kad si ju otkupio svojom krvlju?“ Đavao odmah odgovori i reče: „Zato što je moja s pravom.“ Onda naš Gospodin reče: „Po kojem je pravu ona tvoja?“ Đavao odgovori: „Postoje dva puta; jedan vodi u Kraljevstvo nebesa i drugi u pakao. Kad ona vidje ta dva puta, njezina savjest i razum rekoše joj da bi trebala odabrati moj put. I kako je imala slobodnu volju da odabere put koji je željela, njoj je izgledalo korisnije okrenuti svoju volju prema činjenju grijeha pa je tako počela ići mojim putem.

Nakon toga, prevario sam je trima grijesima: poimence, proždrljivošću, ljubavi prema novcu i putenošću. Zato sada obitavam u njezinu trbuhu i njezinoj naravi te ju držim s pet ruku. Prvom rukom držim njezine oči, tako da neće vidjeti duhovne stvari. Drugom rukom držim njezine ruke, tako da neće činiti dobra djela. Trećom rukom držim njezina stopala, tako da neće hodati prema onome što je dobro. Četvrtom rukom držim njezin razum i razumijevanje, tako da se neće stidjeti griješiti. I petom rukom držim njezino srce, tako da se neće vratiti na pravi put kroz kajanje i pokoru.

Onda Blažena Djevica Marija reče svojemu dragom Sinu: "Moj voljeni Sine, natjeraj ga da kaže istinu o stvarima koje ga želim pitati." Sin reče: "Ti si Moja Majka, Ti si Kraljica Nebesa i Majka milosti, Ti si utjeha duša u čistilištu onima i radost onih koji grade svoj put u svijetu; Ti si gospodarica anđela i Najsvetija pred Bogom, i Ti ujedno imaš vlast nad đavlom. Stoga zapovjedi đavlu što želiš i on će Ti odgovoriti."

Potom Sveta Djevica Marija upita đavla, rekavši: "Reci mi, đavle, koju je namjeru imala ova žena prije nego što je ušla u crkvu?" Đavao joj odgovori: "Imala je namjeru suzdržati se od grijeha." Tada Djevica Marija reče đavlu: „Budući da ju je volja koju je prije imala odvela u pakao, reci mi sada kamo je vodi volja koju trenutačno ima – imenom, njezina volja da se suzdrži od grijeha?“ Đavao protiv volje odgovori: „Ta volja o suzdržavanju od grijeha vodi je prema Nebu.“

Onda Djevica Marija reče: „ Zato što si prihvatio da je tvoje opravdano pravo voditi je daleko s puta Svete crkve zbog njezine prijašnje volje da griješi, onda je sada pravo i opravdano da će ju njezina sadašnja volja voditi natrag u Crkvu i milosrđe Božje. Ali ću te sada, đavle, upitati još jedno pitanje. Reci mi, koju namjeru ona ima u svojem sadašnjem stanju savjesti?“ Đavao odgovori: „Ona u svojem umu ima grižnju savjesti zbog stvari koje je napravila, i veliku žalost, i odlučuje da nikad više neće počiniti takve grijehe, već se želi popraviti najviše što može.“

Potom Djevica Marija upita đavla: „Reci mi, mogu li ta tri grijeha, poimence putenost, proždrljivost i pohlepa, postojati u isto vrijeme kad i tri dobra djela grižnje savjesti, tuge i odluke osobe da se popravi?“ Đavao odgovori: „Ne.“ Sveta Djevica Marija zatim reče: „Stoga, reci mi, koja bi od njih trebala uteći i iščeznuti iz njezina srca, tri vrline ili tri poroka i grijeha; jer ti kažeš da oni ne mogu zauzimati isto srce ili mjesto zajedno.“ Đavao kaže: „Kažem da grijesi moraju otići.“

Onda Djevica Marija odgovori: „Stoga je put prema paklu za nju zatvoren i put prema Kraljevstvu nebeskom otvoren.“ Sada Sveta Djevica Marija dalje upita đavla: „Reci mi, ako je kradljivac čekao izvan nevjestine kuće i želio ju opljačkati i ugrabiti, što bi ženik trebao učiniti?“ Đavao odgovori: „Ako je ženik dobra i plemenita duha, on bi je trebao braniti i ugroziti svoj život radi njezina života.“ Onda Djevica Marija reče: „Ti si opaki razbojnik, a duša je nevjesta Mojega Sina, jer ju je On otkupio svojom vlastitom krvlju. Ti si je napao i uhvatio silom. Ali kako je Moj Sin ženik duše i Gospodin nad tobom, onda je za tebe pravo pobjeći pred njim.“

OBJAŠNJENJE

Ta je žena bila bludnica. Ona se htjela vratiti svijetu jer ju je đavao mučio danju i noću tako jako da joj je vidljivo pritiskao oči te ju, naočigled mnogih, izvlačio iz kreveta. Sveta Brigita tada je rekla otvoreno, u nazočnosti i na uši mnogih vjerodostojnih ljudi: „Makni se, đavle, jer si dovoljno mučio i opsjedao ovo Božje stvorenje!“ Nakon što je to rekla, žena je ležala pola sata kao mrtva s očima prema zemlji, a potom ustala i rekla: „Uistinu, vidjeh đavla kako odlazi kroz prozor u jednom od najstrašnijih oblika, i čuh neki glas koji mi govori: 'Ti si uistinu oslobođena od đavla, ženo!'“ Od tog trenutka na dalje ta je žena bila slobodna od nemira i patnje te više nije bila mučena nečistim mislima i umrla je dobrom smrću.

Riječi Gospodina našega Isusa Krista Njegovoj nevjesti u kojima uspoređuje grešnika s trima stvarima: poimence, s orlom, lovcem na divlje ptice i ratnikom.

17. poglavlje

„Ja sam Isus Krist koji govori s tobom. Ja sam bio u utrobi Djevice kao istinski Bog i istinski čovjek, ali sam, ništa manje, bio s Ocem te upravljao i vladao svim stvarima iako sam bio u Djevici. Moj najkukavniji neprijatelj je poput tri stvari: prvo, on je kao orao koji leti zrakom dok ostale ptice lete ispod njega. Drugo, on je poput lovca na ptice koji nježno puše i svira sviralom namazanom ljepilom, čineći ptice očaranima njegovim pjesmama pa lete prema svirali i bivaju uhvaćene ljepilom. Treće, on je poput ratnika koji je prvi u svakoj bitci.

On je poput orla, jer zbog svojega ponosa ne može podnijeti nikoga iznad sebe te ozljeđuje svakoga koga može dohvatiti svojim kandžama zlobe. Stoga ću odsjeći krila njegova nasilja i ponosa. Uklonit ću njegovu zlobu sa zemlje i predati ga u neugasivo kipući kotao, koji je patnja pakla, gdje će biti beskrajno mučen ako se ne popravi.

On je također poput lovca na ptice jer privlači svakoga k sebi slatkim riječima i obećanjima, tako da svatko tko dođe k njemu bude uhvaćen prokletstvom i pogibijom te ne može pobjeći od toga. Stoga će ptice pakla uništiti njegove oči tako da nikad neće vidjeti Moju slavu, već samo vječnu tamu pakla. One će mu odsjeći uši tako da neće čuti riječi iz Mojih usta. Ispunit će ga s boli i gorčinom od pete do glave tako da će trpjeti mučenja jednako brojna kao i ljudi koje je odveo u prokletstvo.

On je također poput ratnika koji je prvi u svemu zlom, nespreman da ikome oslobodi put, već odlučan da svakoga zgazi. Zato će on biti prvi u svakoj muci; njegova patnja stalno će se ponavljati i njegove jadikovke neće imati kraja. Ipak, moja milost spremna je za njega dokle god je njegova duša s njegovim tijelom.“

OBJAŠNJENJE

Taj je čovjek bio vrlo moćan kralj koji je uvelike mrzio crkvu i svećenstvo te imao mnogo uvredljivih riječi za njih. Prethodno je otkrivenje o njemu, kao i sljedeće. Sin Božji reče: „O, svjetovni viteže, pitaj mudre što se dogodilo ponosnom Hamanu koji je prezirao Moje ljude. Nije li umro sramotno i beščasno? Tako se i ovaj čovjek ruga Meni i Mojim prijateljima. Kao što ljudi Izraela nisu oplakivali Hamanovu smrt, tako ni Moji prijatelji neće oplakivati njegovu smrt, nego će umrijeti najgorčom smrću ako se ne popravi.“ To mu se i dogodilo.

Kristove riječi Njegovoj nevjesti o tome kako u kući Božjoj treba biti poniznosti, kako takva kuća označava čistoću života, kako kuće i darovi trebaju biti davani samo iz pravedno stečenih dobara te kako vraćati pogrešno stečena dobra.

18. poglavlje

„U Mojoj kući treba biti sva poniznost, koja je sada potpuno odbačena. Između muškaraca i žena morao bi biti čvrsti zid, jer iako Ja mogu braniti svakoga i držati ih bez zida, ipak zbog opreza i zbog đavlove lukavosti želim da zid dijeli te dvije kuće za stanovanje. Treba biti čvrst i ne vrlo visok, već umjereno. Prozori trebaju biti vrlo jednostavni i čisti, a krov umjereno visok, tako da se ne može vidjeti ništa što ne pripada poniznosti. Jer oni koji sada grade kuće, za Mene su poput zidara koji, kada vlasnik ili gospodar kuće uđe u nju, zgrabe ga za kosu i gaze pod svojim nogama; oni podižu prašinu i gaze zlato pod nogama. To je ono što sada mnogi Meni čine.

Oni sakupljaju nečist, to jest grade prolazne i svjetovne stvari prema nebu, ali ne mogu mariti manje za duše koje su dragocjenije nego sve zlato. Ako želim doći k njima kroz svoje molitve ili dobre misli, oni Me zgrabe za kosu i gaze pod svojim nogama, odnosno vrijeđaju Me i smatraju Moja djela i Moje riječi vrijednima prezira poput nečisti. Sebe smatraju mnogo mudrijima. No ako žele izgraditi stvari za Mene i u Moju čast, prvo bi trebali izgraditi duše za Kraljevstvo nebesko.

Onaj tko želi graditi Moju kuću treba, s najvećom preciznošću, voditi brigu da se niti jedan novčić ne da za tu kuću ako nije ispravno i pravedno zarađen. Doista postoje mnogi koji posve dobro znaju da su pogrešno pribavili dobra pa im ipak nije žao zbog toga, niti imaju volje za naknadu ili vraćanje ljudima koje su prevarili ili opljačkali, iako bi ih mogli vratiti i tako nadoknaditi nepravdu kad bi htjeli. No kako oni znaju i misle u sebi da ne mogu zadržati te stvari zauvijek, tako daju dio svojih pogrešno pribavljenih dobara za crkve i samostane kao da Me žele umiriti svojim poklonom. No ostala dobra koja su pravilno zarađena, oni zadržavaju za svoje potomke. To Me uistinu ne veseli.

Onaj tko Mi želi ugoditi svojim darovima, trebao bi prvo imati volju postati bolji i popraviti se, a potom činiti dobra djela koja može. Također bi morao plakati i žaliti zbog svih zlih stvari i djela koja je počinio te potom nadoknaditi ako može; ako ne može, mora imati volju za nadoknađivanjem svih prijetvorno zarađenih dobara. On stoga treba posvetiti veliku pažnju tome da više nikad ne počini takve stvari. No ako nije moguće naći svakoga kome treba vratiti nezakonito zarađena dobra, onda bi ih on mogao dati Meni, jer Ja mogu isplatiti svakome ono što je njegovo. Ako on to ne može vratiti, ali ima namjeru poniziti se i popraviti preda Mnom sa slomljenim srcem, tada sam dovoljno bogat da bih mogao to nadoknaditi svima koji su bili prevareni, bilo u ovom svijetu, bilo u sljedećem koji tek dolazi.

Želim ti objasniti značenje ove kuće koju želim sagraditi. To je kuća života u čistoći i Ja, koji sam stvorio sve stvari i kroz kojega su sve stvari stvorene i postoje, Ja sam njezin temelj. Postoje četiri zida ove kuće. Prvi je Moja pravednost, po kojoj ću suditi onima koji djeluju neprijateljski prema toj kući. Drugi je zid mudrost kojom ću prosvijetliti graditelje Moje kuće svojim znanjem i razumijevanjem. Treći je zid Moja snaga, kojom ću ih ojačati protiv đavlovih iskušenja. Četvrti je zid Moja milost, koju prima svatko tko moli za nju. U tom su zidu vrata milosti kroz koja će svatko tko moli za kuću, biti prihvaćen u nju. Krov ove kuće ljubav je kojom Ja prekrivam grijehe onih koji Me vole, tako da im neće biti suđeno za njihove grijehe. Prozor na krovu, s pomoću kojeg ulazi sunce, jest promišljanje i razmatranje Moje milosti, te kroz toplinu Mojega Božanstva ulazi i dolazi do graditelja kuće. No to da zid mora biti čvrst i širok znači da nitko nije sposoban potkopati Moje riječi ili ih zbaciti. To da zid mora biti umjerene visine znači da se Moja mudrost dijelom može shvatiti i uvidjeti, no nikad potpuno. Jednostavni, no čisti prozori znače da su Moje riječi jednostavne, no ipak kroz njih svjetlost božanskog znanja pada na svijet. Umjereno visok krov znači da će Moje riječi biti objavljene, ali na razumljiv način tako da se mogu lako shvatiti i razumjeti.“

Riječi našeg Boga i Stvoritelja Njegovoj nevjesti o veličanstvenosti Njegove snage, mudrosti i kreposti te o tome kako oni, koje se sad naziva moćnima i mudrima, najviše griješe protiv Njega.

19. poglavlje

„Ja sam Stvoritelj nebesa i zemlje. Imam tri osobine: Ja sam najmoćniji, najmudriji i najkreposniji. Ja sam, naime, toliko moćan da Me svi anđeli na Nebu slave, demoni u paklu ne usude se podignuti pogled prema Meni, a svi elementi pokoravaju se Mojim zapovijedima. Ja sam također toliko mudar da nitko ne može mjeriti dubinu Moje mudrosti niti ju razumjeti, i imam tako velik uvid da znam sve što je bilo i sve što će biti. Ja sam uz to toliko razuman da niti jedan mali crv, ili bilo koja druga životinja, koliko god ružno mogla izgledati, nije stvorena bez razloga. Također sam toliko krepostan da sve dobro teče iz Mene kao iz dobrog izvora, i sva slatkoća proizlazi iz Mene kao iz dobrog vina. Zato nitko ne može biti tako moćan, mudar niti krepostan bez Mene.

I zato moćni ljudi svijeta vrlo mnogo griješe protiv Mene, jer Ja sam im dao snagu i moć kako bi me mogli hvaliti i slaviti: no oni su čašću nagradili sebe, kao da je imaju od sebe. Ti jadni nesretnici ne shvaćaju svoju vlastitu bespomoćnost: jer da sam Ja na njih poslao i najmanju bolest, oni bi smjesta klonuli i sve bi im postalo bezvrijedno. Pa kako bi se onda oni mogli suprotstaviti Mojoj snazi i moći ili vječnim mukama? No čak i više oni, za koje se sada govori da su mudriji od ostalih, griješe protiv Mene. Jer ja sam im dao umne snage, razumijevanja i mudrosti kako bi me mogli voljeti, no oni ne žele razumjeti ništa drugo osim onog što je za njihovo privremeno dobro i pohlepu. Oni imaju oči na stražnjoj strani svojih glava i gledaju samo na svoje vlastite požude i zadovoljstva te su tako slijepi u služenju Meni da ne zahvaljuju Meni, koji sam im sve dao. Jer nitko, ni dobar ni loš, ne bi mogao razumjeti išta bez Mene, iako Ja dopuštam opakima da svoju volju usmjere svojim žudnjama. Štoviše, nitko ne može biti krepostan bez Mene.

Zato sada mogu upotrijebiti riječi izreke koju svatko obično navodi: 'Strpljivog čovjeka svatko prezire.' Zbog toga Me čovječanstvo sada vidi kao sasvim ludog zbog Moje strpljivosti, i zato Me sada svatko prezire. Ali jao njima kada Moje vrijeme strpljenja prođe i kada budu upoznali Moj sud! Oni će tada preda Mnom biti poput blata koje pada u najdublje dubine i ne zaustavlja se dok ne dođe do najnižeg dijela pakla.“

Ugodan razgovor između Djevice Majke i Sina te s nevjestom, i o tome kako bi se nevjesta trebala pripremiti za vjenčanje.

20. poglavlje

Majka Božja, Djevica Marija, pojavi se govoreći svojemu Sinu: „O, Moj Sine, ti si Kralj slave. Ti si gospodar iznad svih gospodara. Ti si stvorio nebo i zemlju i sve stvari u njima. Stoga, neka se svaka Tvoja želja ispuni, neka bude sva Tvoja volja!“

Sin odgovori: „Jedna drevna izreka kaže da ono što netko mlad nauči u svojoj mladosti, čuva za svoju starost. Tako si i Ti, Moja draga Majko, od svoje mladosti naučila slijediti Moju volju i predati svu svoju volju radi Mene. Zato si napravila dobro kad si rekla: 'Neka mi bude po volji Tvojoj.' Ti si poput dragocjenog zlata koje je stavljeno na tvrdi nakovanj i kovano, jer Ti si bila kovana svakom vrstom nevolje, a kroz Moju patnju ti si podnijela više boli nego itko ikad prije. Jer kad je Moje srce prepuklo od nasilne boli i gorčine na križu, i Tvoje srce bilo je ranjeno kao najoštrijim čelikom, a Ti bi dopustila i da bude rasječeno na komade da je takva bila Moja volja. Ali čak i da si bila u mogućnosti zaustaviti Moju patnju i zahtijevati Moj život, ipak nisi to željela ako to nije bila Moja volja. Zato si dobro napravila kad si rekla: 'Neka bude volja Tvoja.'“

Nakon toga Djevica Marija reče nevjesti Božjoj: „Nevjesto Mojega Sina, ljubi Mojega Sina jer On voli tebe, i časti Njegove svece koji stoje u Njegovoj nazočnosti, jer oni su poput bezbrojnih zvijezda čija se svjetlina i blistavost ne mogu usporediti ni sa kojim svjetovnim svjetlom. Kao što svjetlost svijeta odudara od tame, još i više svjetlo svetaca odudara od svjetla ovog svijeta. Uistinu, kažem ti da, kad bi se sveci mogli vidjeti u njihovoj blistavosti kakvi zaista jesu, nijedno ljudsko oko ne bi moglo počivati na njima ne izgubivši vid i život.“

Nakon toga Sin Božji govoraše svojoj nevjesti i reče: „Moja nevjesto, trebala bi imati četiri osobine: prvo, trebala bi biti spremna za vjenčanje s Mojim Božanstvom u kojem se ne može naći tjelesnih požuda, već samo najslađa duhovna žudnja, ona koja je dolična Bogu da je ima s kreposnom dušom. Ljubav prema tvojoj djeci, tvojim prijateljima ili tvojim privremenim posjedom ne bi te smjela odvlačiti od Moje ljubavi. Neka se ne dogodi tebi ono što se dogodilo onim lakomislenim djevicama koje nisu bile spremne kad ih je gospodar htio pozvati na vjenčanje pa zato više nisu bile pozvane.

Drugo, trebaš vjerovati Mojim riječima, jer Ja sam Istina i iz Mojih usta nije nikad izašlo ništa osim istine te nitko u Mojim riječima ne može naći ništa osim istine. Katkad ono što kažem ima neko duhovno značenje, a katkad mislim izričito ono što riječi kažu pa Moje riječi moraju biti shvaćene takve kakve jesu, bez ikakva tumačenja. Stoga Me nitko ne može s pravom optužiti za laganje.

Treće, trebaš biti pokorna kako bi napravila pravednu pokoru i popravila se u svim dijelovima tijela kojima si griješila; jer iako sam milosrdan, neću se suzdržati od pravde. Stoga se pokori s poniznošću i zadovoljstvom onima prema kojima si obvezna pokoravati se, tako da ne činiš čak ni stvari koje izgledaju korisne i razumne za tebe ako su protivne pokornosti. Jer bolje je predati svoju volju radi pokornosti, čak i kad je dobra, te slijediti volju svoga nadređenog sve dotle dok to ne ide protiv spasenja duša ili je na bilo koji drugi način nerazumno.

Četvrto, trebaš biti ponizna, jer ti si združena u duhovnom braku. Stoga budi ponizna i skromna pri dolasku tvojega ženika. Tvoja sluškinja treba biti trezvena i suzdržana, što znači da se tvoje tijelo mora suzdržavati od svih prekomjernih stvari i biti dobro disciplinirano. Jer ti ćeš postati plodna duhovnim potomstvom za korist i dobro mnogih, baš kao što se izdanak kalemi na suhu stabljiku i učini da stabljika procvjeta; tako ćeš ti kroz Moju milost nositi plodove i cvjetati. Moja će te milost veseliti i opijati, i cijelo će se mnoštvo u Raju radovati zbog slatkog vina koje ću ti Ja dati. Ne smije ti nedostajati povjerenja u moju dobrotu.

Uvjeravam te da ćeš se ti, baš kao što su se Zaharija i Elizabeta radovali u svojim dušama neizrecivom radošću zbog obećanja o budućem djetetu, radovati zbog Moje milosti koju ti želim dati, a usto će se i drugi radovati kroz tebe. S njima dvojima, Zaharijom i Elizabetom, razgovarao je anđeo; ali Ja, Bog i Stvoritelj anđela, želim govoriti tebi. Njih dvoje, Zaharija i Elizabeta, rodili su Mojega najdražeg prijatelja Ivana, no želim da Mi se mnogo sinova rodi kroz tebe, ne od tijela, već od duha. Uistinu, kažem ti, Ivan je bio poput trske ili cvijeta punog slatkoće i meda, jer nikad nije ništa nečisto ili prekomjerno ušlo u njegova usta i nikad nije primio životne potrepštine više od onoga koliko je trebao. Ni sjeme nikad nije izašlo iz njegova tijela i zato ga se s pravom može zvati anđelom i djevcem, zbog božanskoga života koji je živio.“

Riječi ženika Njegovoj nevjesti u kojima je najizvrsnija prispodoba o čarobnjaku, kojom je đavao domišljato označen i opisan.

21. poglavlje

Ženik Kraljevstva nebeskog, Isus, govoraše svojoj nevjesti u prispodobi prikazavši primjer žabe i reče: 'Bijaše jednom vračar koji je imao najsjajnije zlato. Običan i ugodan čovjek dođe k njemu i poželi kupiti to zlato od njega. Vračar reče tom čovjeku: 'Nećeš dobiti to zlato osim ako mi ne daš bolje zlato i u većoj količini.' Čovjek reče: 'Imam toliku veliku želju za tvojim zlatom da ću ti radije dati što želiš nego da ga izgubim.' Onda dade vračaru bolje zlato i u većoj količini te primi sjajno zlato od njega i stavi ga u sanduk, misleći kako će sebi od njega napraviti prsten za svoj prst.

Nakon kratkog vremena vračar priđe tom običnom čovjeku i reče: 'Zlato koje si kupio od mene i stavio u svoju kutiju nije zlato, kako si mislio, nego najružnija žaba. Ona je bila čuvana u mojoj škrinji i hranjena mojom hranom. A kako bi ti to provjerio i znao da je to istina, možeš otvoriti sanduk i vidjet ćeš kako će žaba skočiti u moju škrinju gdje se čuvala.' Kad je čovjek htio otvoriti sanduk i provjeriti je li to bila istina, u sanduku se pojavi žaba. Poklopac sanduka bijaše visio na četiri šarke koje su bile pred to da se uskoro slome i otpadnu. Čim je poklopac sanduka bio otvoren, žaba spazi vračara i skoči u njegov sanduk.

Kad sluge i prijatelji tog običnog čovjeka to bijahu vidjeli, rekoše mu: 'Gospodaru, najfinije zlato u toj je žabi, a ako ga želiš, lako možeš doći do njega.' Čovjek im reče: 'Kako ga mogu dobiti?' Oni mu odgovoriše: 'Da netko uzme oštro i usijano koplje te ga ubode u šuplji dio u žabinim leđima, brzo bi izvadio zlato van. No ako on ne može naći nikakvu šupljinu u žabi, onda bi trebao, s najvećom snagom i naprezanjem, zariti svoje koplje u nju pa ćeš tako dobiti natrag zlato koje si kupio.'

Tko je taj vračar ako ne đavao, potičući i savjetujući čovječanstvo na tjelesne požude i počasti, što nije ništa drugo nego ispraznost i uništenje? On obećava da je lažno istinito i čini da istinito izgleda kao da je lažno. On posjeduje to najdragocjenije zlato, što je zapravo duša, koju sam Ja, kroz Moju božansku moć, stvorio dragocjenijom od svih zvijezda i planeta. Ja sam je stvorio besmrtnom i neprolaznom i Meni dražom od ičega te sam za nju pripremio mjesto vječnog počinka sa Mnom. Otkupio sam je od nasilja đavla boljim i vrjednijim zlatom kad sam dao svoje vlastito tijelo za nju, čisto od bilo kakvog grijeha, te trpio tako gorku muku da niti jedan od Mojih udova nije bio bez boli. Smjestio sam otkupljenu dušu u tijelo kao u sanduk do vremena kad ću je dovesti u nazočnost svoje božanske časti i slave u Kraljevstvo nebesko. Ali sada otkupljena duša čovjeka postade poput najružnije i bestidne žabe, skačući u svojoj bahatosti i živeći u nečisti kroz svoju putenost. Ona je od Mene uzela Moje zlato, to jest svu Moju pravdu.

Zato Mi đavao može s pravom reći: 'Zlato koje si kupio nije zlato nego žaba, hranjena u škrinji moje požude. Stoga odvoji tijelo od duše i vidjet ćeš da će skočiti ravno u škrinju moje požude u kojoj se hranila.' Moj odgovor je ovo: 'Budući da je žabu odvratno gledati, užasno slušati, da je na dodir otrovna te da Mi ne donosi nikakvo dobro, niti zadovoljstvo ili utjehu, već to čini samo tebi, u čijoj je škrinji uzgajana, možeš ju imati jer je po pravu tvoja. I kada se vrata otvore, to jest kad se duša odvoji od tijela, ona će letjeti ravno k tebi da bi ostala s tobom za svu vječnost.'

Takva je duša čovjeka o kojoj ti govorim. Ona je zaista poput najbezvrjednije žabe, pune nečistoće i požude, uzgajane u đavlovoj škrinji. Njenom sanduku, to jest njegovu tijelu Ja se približavam kako mu dolazi smrt. Sanduk visi na četiri šarke koje će uskoro otpasti, jer njegovo se tijelo podupire četirima stvarima: poimence, snagom, ljepotom, mudrošću i vidom, koji su svi sada počeli slabjeti i iščezavati za njega. Kad se njegova duša počne odvajati od njegova tijela, ona smjesta leti k đavlu na čijem je mlijeku uzgojena, to jest na njegovoj požudi, jer je zaboravila Moju ljubav iz koje sam preuzeo na sebe patnju i bol koju je ona zaslužila. Ona ne uzvraća ljubavlju na Moju ljubav i uskraćuje Mi Moje vlasništvo na koje imam pravo, jer bi Me trebala voljeti više nego ikoga zato što sam je otkupio. No ona nalazi veće zadovoljstvo u đavlu. Glas njezine molitve je poput glasa žabe, a njezina pojava odbojna je i odvratna u Mojim očima. Njezine uši neće nikad čuti Moju radost, a njezina otrovana osjetila nikad neće osjetiti Moje Božanstvo.

No Ja sam još uvijek milosrdan i ako bi itko dotakao svoju dušu, čak iako je nečista, te ju ispitao kako bi vidio ima li u njoj imalo grižnje savjesti ili dobre volje, i zabio oštro i goruće koplje u svoj um, što znači strah od Mojega teškog suda, onda bi još uvijek mogao naći Moju milost ako bi Me samo htio slušati. A ako u njemu i nema grizodušja i ljubavi, još uvijek ima nade ako ga netko probode oštrim i gorkim popravljanjem i strogim prekoravanjem. Jer dok god duša živi s tijelom, Moja je milost otvorena i spremna za svakoga.

Stoga razmotri kako sam Ja umro zbog svoje ljubavi, a ipak Mi nitko ne uzvraća ljubavlju, nego Mi čak i oduzimaju ono što po pravu pripada Meni; jer bilo bi uistinu pravedno da ljudi popravljaju svoje živote razmjerno boli i patnji za njihovo otkupljenje. No sada oni žele živjeti još gore, razmjerno gorkoj boli i smrti koje sam trpio kad sam ih otkupljivao; i što im više pokazujem mrskost i ružnoću grijeha, oni još drskije žele griješiti. Gledaj zato i razmatraj kako se Ja ne razljutim bez razloga, jer oni su promijenili Moju milost u gnjev. Ja sam ih otkupio od grijeha, a oni se još više predaju grijehu.

Ali ti, moja nevjesto, daj Mi ono što si Mi obvezana dati, odnosno čuvaj svoju dušu čistom za Mene, jer Ja sam umro za tebe kako bi je mogla očuvati čistom za Mene.“

Najljepše pitanje Majke za nevjestu, ponizni odgovor nevjestin Majci i Majčin koristan odgovor nevjesti, te o poboljšavanju dobrih ljudi među zlima.

22. poglavlje

Majka Božja govoraše nevjesti svoga Sina, rekavši: „Ti si nevjesta Mojega Sina. Reci Mi što ti je na umu i za što moliš.“ Nevjesta odgovori: „Moja Gospo, ti to vrlo dobro znaš, jer znaš sve stvari.“ Onda Sveta Djevica reče: „Iako ja znam sve stvari, voljela bih čuti kako Mi govoriš dok oni koji stoje ovdje nazočni slušaju.“ Nevjesta kaže: „Moja Gospo, bojim se dviju stvari: Prvo, zbog svojih grijeha, zbog kojih ne plačem niti se popravljam koliko bih htjela. Drugo, žalosna sam jer su neprijatelji Tvojega Sina tako brojni.“

Onda Djevica Marija odgovori: „Za ovo prvo dajem ti tri lijeka: Prvo, promisli o tome kako sve stvari koje imaju duh, kao što su žabe i druge životinje, katkad imaju nevolje, a ipak njihovi duhovi ne žive vječno već umiru s tijekom. No tvoja duša i svaka ljudska duša živi zauvijek. Drugo, misli o milosti Božjoj, jer nema čovjeka koji je toliko grešan da njegov grijeh nije odmah oprošten ako samo moli za Božji oprost s namjerom da se popravi i s istinskim kajanjem za svoje prijašnje grijehe. Treće, misli i predočavaj si kako je velika slava duše kada živi zauvijek s Bogom i u Bogu.

I za ovo drugo, naime, to kako su Božji neprijatelji tako brojni, dajem ti tri lijeka: Prvo, razmotri kako je tvoj Bog i tvoj i njihov Stvoritelj i sudac nad njima, te da Mu oni nikada neće ponovno suditi, iako On sada strpljivo i privremeno podnosi njihovu zlobu. Drugo, razmotri kako su oni sinovi prokletstva i kako će za njih biti teško i nepodnošljivo gorjeti u paklu za cijelu vječnost. Oni su poput najopakijih sluga koji će izgubiti nasljedstvo Kraljevstva nebeskog, dok će sinovi uživati nasljedstvo. No sada ćeš možda reći: 'Ne bi li im tko trebao propovijedati?' Da, svakako bi im se trebalo propovijedati! Razmisli kako se često dobri ljudi nađu među zlima, a kako se sinovi zla katkad okrenu od dobra, baš kao rastrošni sin koji je zatražio svoj dio nasljedstva od svojega oca i otišao u udaljeno kraljevstvo te živio zlim životom. No katkad ih kroz propovijedanje obuzme grižnja savjesti i vraćaju se Ocu, a Njemu su još više dobrodošli, kao da nikad nisu griješili. Stoga bi se posebice njima trebalo propovijedati, jer iako propovjednik vidi skoro samo zle ljude, on ipak u sebi misli: 'Možda su među njima neki koji će postati sinovi Mojega Gospodina; zato ću propovijedati njima.' Ova vrsta propovjednika primit će najveću nagradu. Treće, razmotri kako je pokvarenima življenje dopušteno kao jedna proba za dobro, tako da, ako su ožalošćeni zbog ponašanja pokvarenih, mogu biti nagrađeni plodom strpljivosti, kako ćeš to bolje razumjeti kroz sljedeću prispodobu.

Ruža slatko miriši, lijepa je za gledanje, meka na dodir, a ipak raste samo među trnjem koje je oštro na dodir, strašno za gledanje te nema ugodan miris. Slično tome, dobri i pravedni ljudi, iako su blagi u svojoj strpljivosti, divni u svojim vrlinama te slatko mirišu svojim dobrim primjerom, ipak ne mogu biti usavršeni ili iskušani osim među zlima. Ponekad trn štiti ružu da ne bi bila ubrana prije nego što procvjeta; slično tome, zli daju dobrima prigodu i razlog da ne posrnu u grijeh, a katkad su dobri ograničeni njihovom zlobom tako da ne padnu u neskromno veselje ili požudu ili bilo koji drugi grijeh. Vino nikada neće postati dobro ako nije spremljeno kako bi se talog slegnuo, niti će dobri i pravedni zadržati i napredovati u vrlinama ako nisu iskušani napastima i progonima od strane nepravednih. Zato drage volje podnosi neprijatelje Mojeg Sina i upamti da je On njihov sudac te ih da On, ako pravda traži da ih se sve uništi, može sve istrijebiti u trenutku. Zato ih podnosi dok god ih On podnosi.“

Riječi Krista Njegovoj nevjesti o prijetvornom čovjeku, koji se zove neprijatelj Boga, te o njegovu licemjerju i svim njegovim osobinama.

23. poglavlje

„Taj se čovjek ljudima pokazuje kao dobro odjeven, snažan i privlačan čovjek, koji je hrabar u bitci svojega Gospodina, no kad se s njegove glave skine kaciga, on je ružan i odvratan za gledanje te neupotrebljiv za rad. Njegov mozak izgleda ogoljen. Njegove uši su mu na čelu i oči u njegovu vratu. Njegov je nos rascijepljen, a oba obraza upala kao u mrtvog čovjeka. Na desnoj strani njegova brada i pola njegovih usana otpali su, tako da na desnoj strani nije ostalo ničeg osim grla koje izgleda potpuno nepokriveno. Njegova su prsa puna gmižućih crva, a ruke poput dviju zmija. Najotrovniji škorpion živi u njegovu srcu. Njegova su leđa poput nagorjelog ugljena. Njegova je utroba smrdljiva i trula poput gnojem prepunog nečistog mesa. Njegova su stopala mrtva i beskorisna za hodanje.

Reći ću ti što ovo sve označava. Izvana on izgleda ljudima kao da se odlikuje dobrim navikama, mudrošću i hrabrošću u služenju i slavljenju Mene, no on nipošto nije takav. Jer ako se kaciga makne s njegove glave, odnosno kad bi se ljudima pokazalo kakav je zaista duhovno u svojoj duši, on bi bio ružniji od svih ljudi. Njegov je mozak ogoljen jer njegovi glupi običaji i nepristojnosti jasno pokazuju dobrim ljudima da on nije vrijedan takvih počasti. Jer da mu se Moja mudrost svidjela, on bi shvaćao koliko je njegova čast veća nego čast drugih, te bi se pomoću toga odjenuo u najstrože ponašanje i božanske vrline u usporedbi s drugima.

Uši su mu na čelu jer, umjesto da ima poniznosti, zbog svojeg velikog dostojanstva, u tome što je svjetlosti za druge kako bi ih učio dobre stvari, on samo želi slušati o svojoj vlastitoj uzvišenosti i slavi, time postajući toliko ponosan da samo želi da ga svi zovu velikim i dobrim. On ima oči u svojem vratu jer su sve njegove misli okrenute prema sadašnjem umjesto prema vječnom. On misli o tome kako da ugodi ljudima i o zahtjevima tjelesnih potreba, ali ne kako može obradovati Mene i koristiti dušama. Njegov je nos rascijepljen jer je izgubio sve razumno rasuđivanje kako bi mogao vidjeti i razlikovati grijeh i krepost, svjetovnu i vječnu čast, svjetovna i vječna bogatstva, kratka zadovoljstva svijeta i vječna zadovoljstva.

Njegovi su obrazi upali, što znači da je sve štovanje koje bi morao imati prema Meni, s ljepotom kreposti kojom bi Mene mogao obradovati, potpuno mrtvo za služenje Meni: jer on se srami griješiti pred ljudima, ali ne preda Mnom. Jedan je dio njegove jagodične kosti i usana otpao, tako da ništa nije ostalo osim njegova grla, jer je imitiranje Mojega djelovanja i propovijedanje Mojih riječi, dodano božanskoj i vatrenoj molitvi, potpuno otpalo od njega, tako da ništa nije ostalo osim njegova proždrljivog grla. Ali imitirati pokvarene i biti umiješan u svjetovne poslove njemu sveukupno izgleda zdravo i lijepo.

Njegova prsa puna su crva, jer u njegovim prsima, gdje bi trebalo biti prisjećanje na Moju patnju te misli i razmatranja Mojih djela i zapovijedi, postoji samo briga za stvarima svijeta sa željom i pohlepom svijeta, koje su poput crva koji proždiru njegovu savjest, tako da on ne misli o duhovnim ili božanskim stvarima. U njegovu srcu, gdje bih Ja volio obitavati i gdje bi trebala biti Moja ljubav, sada sjedi najgori škorpion s oštrim repom te primamljivim licem i jezikom; jer ugodne i razborite riječi izlaze iz njegovih usta, ali njegovo srce puno je nepravde i prijevare, zato što ne brine ako Crkva koju on nadgleda bude uništena dok god on može ostvarivati svoju volju.

Njegove su ruke poput dviju zmija, jer u svojoj zlobi on pruža svoje ruke prema prostodušnima i zove ih k sebi s jednostavnošću, ali čim dobije prikladnu prigodu, on uzrokuje njihov kukavni pad. Poput zmije on se smota u prsten, jer skriva svoju zlobu i nepravednost tako da jedva itko može shvatiti njegove izdajničke planove. U Mojim očima on je poput najopakije zmije, jer kao što je zmija gnjusnija nego ijedna druga životinja, tako je i on ružniji u Mojim očima nego ijedan drugi čovjek, jer on ne računa na Moju pravdu i smatra da sam poput čovjeka koji ne želi pravedno suditi.

Njegova su leđa poput ugljena, a trebala bi biti poput slonovače, jer bi njegova djela trebala biti moćnija i čišća od drugih kako bi mogao bolje nositi slabe kroz svoju strpljivost i svoj primjer dobrog života. No on je sada poput ugljena jer je previše nestrpljiv da bi mogao podnijeti jednu riječ u Moju čast osim ako od toga nema koristi. Pa ipak on svijetu izgleda moćno. Stoga, kad on misli da stoji, past će jer je za Mene i Moje svece odvratan i beživotan poput ugljena.

Njegova utroba zaudara jer Meni njegove misli i žudnje zaudaraju poput trulog mesa zadahom koji nitko ne može podnijeti. Niti jedan od Mojih svetaca ne podnosi ga, nego svi okreću lice od njega i traže sud za njega. Njegova su stopala mrtva. Njegova su dva stopala dva naloga za njega preda Mnom, a to je njegova volja da se popravi zbog grijeha koje je počinio i njegova volja da čini dobra djela. No ta su stopala potpuno mrtva u njemu jer je srž ljubavi u njemu potrošena i ništa nije ostalo u njemu osim otvrdnulih kostiju. I on tako stoji preda Mnom. Ipak, dok god je duša s tijelom, on može pronaći Moju milost.“

OBJAŠNJENJE

Sveti Lovro pojavio se i rekao: „Kad sam ja bio na svijetu, imao sam tri stvari: svoju čistoću, milost za svoga susjeda i Božju ljubav. Stoga sam vatreno propovijedao riječ Božju, mudro raspodjeljivao dobra Crkve i s radošću trpio pokoru, vatru i smrt. Ali ovaj biskup podnosi i pravi se da ne primjećuje neumjerenost svećenstva te darežljivo raspodjeljuje dobra Crkve bogatima i pokazuje ljubav samo prema sebi i svojim vlastitim prijateljima. Zato mu ja proglašavam da se najlakši oblak upravo uzdigao prema nebesima, ali crni ga je dim prekrio tako da ga mnogi ne mogu vidjeti. Taj je oblak molitva Majke Božje za Svetu Crkvu. Plamen pohlepe, bezbožnosti i nepravednosti tako ga je pomračio da milost Majke Božje ne može lako ulaziti u srca nesretnih. Stoga neka se biskup brzo obrati u božansku ljubav ispravivši sebe i sebi podređene, koreći ih svojim dobrim primjerom i riječju te ih vodeći u bolji život. Ako ne bude tako, on će osjetiti ruku suca, koja je njegova osveta i pravda, a njegova će crkva biti očišćena vatrom i mačem te pogođena pljačkom i jadom, tako da će trebati mnogo vremena dok je netko ne utješi.“

Riječi Boga Oca pred vojskom Kraljevstva nebeskog te odgovor Sina i Majke Ocu na pitanje o milosti za kćer, to jest za Crkvu.

24. poglavlje

Bog Otac govoraše dok je cijela vojska nebeska slušala, i reče: „Pred svima vama žalim se što je Moja kći predana čovjeku koji ju muči vrlo mnogo i bez mjere, lomeći njezina stopala u kladama tako teško da je sva moždina izašla iz njezinih stopala. “Sin mu odgovori: „Oče, ona je ta koju sam otkupio svojom krvlju i uzeo je sebi za ženu, ali sada je tako okrutno zlostavljana.“ Onda govoraše Majka Božja i reče: „Ti si moj Bog i moj Gospodin, i u Mojemu tijelu nalazili su se udovi Tvojega blagoslovljenog Sina, koji je Tvoj istinski Sin i Moj istinski Sin. Na zemlji Tebi ništa nisam odbila. Imaj milosti prema svojoj kćeri zbog Mojih molitvi.“

Nakon toga govorahu anđeli, rekavši: „Ti si naš Gospodin i Stvoritelj; u Tebi mi posjedujemo svaku dobru stvar i ne trebamo ništa doli Tebe. Mi smo se svi radovali kada si objelodanio svoju nevjestu, ali sada smo s pravom žalosni jer je ona predana u ruke najgorem čovjeku koji ju vrijeđa svim vrstama izrugivanja i zlostavljanja. Imaj milosrđa prema njoj radi svojega velikog milosrđa, jer njezina je nevolja velika, i nema nikoga drugoga tko bi je utješio i spasio osim Tebe Gospodine, Bože Svemogući.“

Potom Bog Otac odgovori Sinu, rekavši: „O moj Sine, Tvoje tugovanje je Moje tugovanje, Tvoja riječ je Moja riječ, Tvoja djela Moja djela. Ti si u Meni i Ja sam u Tebi nerazdvojivo. Budi volja Tvoja!“ Nakon toga On reče Majci Sina: „Budući da Me nisi ni u čemu odbila na zemlji, neću Ti odbiti ništa na nebu i Tvoja će se volja ispuniti.“ Tada On reče anđelima: „Vi ste Moji prijatelji, a vatra vaše ljubavi gori u Mojem srcu. Zato ću zbog vaših molitvi imati milosti prema svojoj kćeri.“

Riječi Stvoritelja Njegovoj nevjesti o tome kako Njegova pravda podnosi zle ljude zbog trostrukog razloga i kako Njegova milost štedi zlo zbog trostrukog razloga.

25. poglavlje

„Ja sam Stvoritelj nebesa i zemlje. Čudila si se, Moja nevjesto, zašto sam tako strpljiv sa zlima. To je zato što sam milosrdan: jer Moja pravda ih podnosi i pošteđuje zbog trostrukog razloga i Moje ih milosrđe pošteđuje zbog trostrukog razloga. Prvo, Moja ih pravda podnosi zato da njihovo vrijeme može biti u potpunosti dovršeno. Jednako kao što bi se pravednog kralja moglo pitati, ako drži nekoga utamničenog, zašto ga ne usmrti, a on odgovori: 'Zato što još nije vrijeme za istragu suda gdje ju se može čuti, jer bi oni koji čuju tako mogli biti upozoreni.' Tako Ja podnosim zle sve dok ne dođe vrijeme da njihovu zloću svi upoznaju. Nisam li Ja prorokovao Šaulovo odbijanje, da će biti protjeran iz svojeg kraljevstva te zbačen s prijestolja znatno prije nego što je to postalo poznato ljudima? A podnosio sam ga dugo vremena, kako bi se njegova zloba pokazala i dokazala drugima. Drugo, zbog malog broja dobrih djela koja zli naprave, za koja bi trebali biti nagrađeni čak i do zadnjeg novčića, neće biti ni najmanjeg dobra koje su napravili za Mene koje će proći nenagrađeno; ovdje će primiti svoju plaću za dobro koje su napravili. Treće, kako bi se otkrila Božja slava i strpljivost. Zbog tog sam razloga podnosio Pilata, Heroda i Judu iako su bili zli i prokleti. I ako se itko pita zašto podnosim ovu ili onu osobu, neka se osvrne na Judu i Pilata.

Moje milosrđe također pošteđuje zle zbog trostrukog razloga: prvo, zbog Moje velike ljubavi, jer će njihova vječna muka biti duga. Iz toga razloga, zbog Moje velike ljubavi, podnosim ih do posljednjeg trenutka, tako da će njihova muka biti odgođena za dugo produljenje vremena ovdje na svijetu. Drugo, tako da bi njihovu narav potrošio grijeh, jer grijeh troši ljudsku narav, a oni bi doživjeli tjelesnu smrt mnogo gorče da je njihova narav zdravija i jača. Jer zdrava narav umire dužom i gorčom smrću. Treće, radi poboljšanja i snage dobrih ljudi te obraćenja nekih od zlih. Jer kad dobre i pravedne ljude muče zli, to koristi dobrima i pravednima jer im pomaže da se suzdrže od grijeha ili da zavrijede veću zaslugu.

Slično tome, zli katkad žive za dobro drugih zlih osoba. Jer kada se zli osvrnu na pad, pokvarenost i gnjusna djela nekih ljudi, oni misle u sebi i kažu: 'Što nam dobroga čini slijediti ih ili živjeti poput njih? Dok god je naš Gospodin tako strpljiv, bolje nam je pokajati se.' I na taj način oni Mi se katkad vrate, jer se boje činiti stvari koje su ovi zli ljudi činili, a njihova im savjest govori kako ne bi trebali činiti te stvari. Zato je rečeno da, ako je nekoga ubo škorpion, on može biti izliječen pomazanjem uljem u kojem je uginuo drugi gmizavac. Na isti način katkad je neka zla osoba, koja vidi drugu osobu, također zlu, kako pada i zadržava svoju nepravednost i taštinu, pogođena kajanjem za svoje grijehe i izliječena milosrđem i milošću Boga.

Riječi anđeoske vojske o slavi Boga, i o tome kako bi djeca bila rađana da prvi roditelji nisu sagriješili, i o tome kako je Bog pokazao čuda ljudima kroz Mojsija te također kasnije kroz sebe svojim vlastitim dolaskom; i o kvarnosti tjelesnog braka u ovo vrijeme, i uvjetima duhovnog braka.

26. poglavlje

Anđeoska vojska viđena je kako stoji ispred Boga, i cijela je vojska govorila: „Hvaljen i slavljen budi Ti, Gospodine Bože, koji si bio i jesi bez kraja! Mi smo Tvoji sluge i mi Te hvalimo i slavimo iz trostrukog razloga: Prvo, zato što si nas Ti stvorio da se radujemo s Tobom i dao nam neopisivu svjetlost da se u njoj radujemo zauvijek. Drugo, zato što su sve stvari stvorene i održavane Tvojom dobrotom i postojanošću, i sve stvari stoje prema Tvojoj volji i opstaju kroz Tvoju riječ. Treće, zato što si stvorio čovječanstvo i utjelovio se u ljudskosti za njihovu dobrobit. Radujemo se u velikoj mjeri zbog te Ljudskosti te također zbog Tvoje najčednije Majke koja je bila dostojna nositi Tebe, kojega nebesa ne mogu pojmiti ni obuhvatiti. Stoga su Tvoja čast i blagoslov iznad svih stvari za dostojanstvo anđela koje si Ti uzvisio uvelike u slavi. Neka Tvoja beskrajna vječnost i postojanost budu nad svim stvarima koje jesu i mogu biti postojane! Neka Tvoja ljubav bude nad čovječanstvom koje si Ti stvorio! O, Gospodine Bože, Tebe se jedinog treba bojati zbog Tvoje silne moći, Tebe jedinog treba željeti zbog Tvoje silne ljubavi, Tebe jedinog treba voljeti zbog Tvoje postojanosti. Neka sva slava i čast budu Tvoje zauvijek bez kraja. Amen!“

Tad naš Gospodin odgovori: „Vi Me slavite dostojno za svako stvoreno stvorenje. Ali, recite Mi, zašto Me hvalite za čovječanstvo koje Me isprovociralo do gnjeva više nego ijedno drugo stvorenje? Stvorio sam ga plemenitijim i dostojanstvenijim od svih donjih stvorenja pod nebom, i jesam li za ikoga drugog trpio takve uvrede kao za čovječanstvo, i nitko nije otkupljen na tako velik trošak. Ili koje se stvorenje ne pridržava svoga stvorenog reda osim čovjeka? On mi nanosi više žalosti nego ijedno drugo stvorenje. Jer kao što sam stvorio vas da me slavite i štujete, tako sam stvorio i čovjeka da me poštuje. Dao sam mu tijelo kao duhovni hram, i stvorio sam i smjestio dušu u nj poput prekrasnog anđela, jer ljudska duša ima moć i snagu kao anđeo. U tom hramu Ja, Bog i Tvorac čovječanstva, želio sam biti poput trećega kako bi Me mogao uživati i nalaziti užitak u Meni. Tada sam mu stvorio drugi hram, sličan njegovu, od njegova rebra.

Ali sada, Moja nevjesto, radi koje se sve ove stvari govore i pokazuju, mogla bi upitati kako bi djeca bila rađana od njih da nisu zgriješili? Ja ću ti odgovoriti: U istini, po ljubavi Božjoj i međusobnoj odanosti i uniji tijela, u čemu bi oboje bili zapaljeni iznutra, krv ljubavi posijala bi svoje sjeme u ženino tijelo bez ikakve sramotne požude, i tako bi žena postala plodna. Nakon što je dijete začeto bez grijeha i putene požude, Ja bih poslao dušu u dijete iz Mojega Božanstva i žena bi nosila dijete i rodila ga bez boli. Kada je dijete rođeno, bilo bi savršeno poput Adama kada je stvoren u početku. Ali ova je čast prezrena od čovjeka kada je poslušao đavla i poželio veću čast od one koju sam mu Ja dao. Nakon što je neposluh počinjen, Moj anđeo došao je nad njih i oni su se posramili svoje golotinje, i smjesta su iskusili požude i želje tijela, i otrpješe glad i žeđ. Tada su Me također izgubili, jer kada su Me imali, oni nisu osjećali nikakvu glad niti grešnu tjelesnu požudu ili sram, nego sam Ja sam bio sve njihovo dobro, i zadovoljstvo, i savršen užitak.

Ali kada se đavao radovao nad njihovom propasti i padom, bio sam dirnut suosjećanjem prema njima i nisam ih napustio, nego im pokazao trostruku milost: Ja sam ih odjenuo kada su bili goli i dao im kruh iz zemlje. A za senzualnost koju je đavao u njima izazvao nakon njihova neposluha, dao sam i stvorio duše u njihovu sjemenu kroz Moje Božanstvo. I sve zlo kojim ih je đavao dovodio u iskušenje , okrenuo sam u dobro za njih u cijelosti.

Nakon toga pokazao sam im kako živjeti i štovati Me, i dao sam im dopuštenje da imaju odnose, jer su prije Moje dozvole i proglasa Moje volje bili pogođeni strahom i bojali se ujediniti i imati odnose. Jednako tako, kada je Abel ubijen i bijahu u žalosti dugo vremena, promatrajući suzdržljivost, bio sam dirnut suosjećanjem i tješio ih. A kada su shvatili Moju volju, počeli su ponovno imati odnose i rađati djecu od koje Ja, njihov Stvoritelj, obećah da će obitelj biti rođena. Kada je obijest djece Adamove rasla, pokazah svoju pravdu grešnima, ali milost Mojim izabranicima; od ovih bijah smiren, tako da sam ih sačuvao od uništenja i podigao jer su se držali Mojih zapovijedi i vjerovali u Moja obećanja.

Kada je došlo vrijeme milosti, pokazao sam svoja moćna čuda i djela kroz Mojsija i spasio svoj narod prema svom obećanju. Hranio sam ga anđeoskom manom i išao pred njim u stupu oblaka i vatre. Dao sam mu svoj Zakon i objavio svoje tajne i budućnost kroz svoje proroke. Nakon toga Ja, Stvoritelj svih stvari, izabrah za sebe djevicu rođenu od oca i majke, i jesam li od nje uzeo ljudsku narav i udostojio se biti rođen od nje bez grijeha. Baš kao što bi prva djeca bila rađana u raju kroz Božansku ljubav njihove očinske i majčinske uzajamne ljubavi i privrženosti bez ikakve sramotne žudnje, tako je Moje Božanstvo uzelo ljudskost od djevice bez ikakve sramotne žudnje i bez ometanja ili oštećenja njezine nevinosti.

Došao sam u tijelu kao pravi Bog i čovjek i ispunio Stari Zavjet i sve spise baš kao što je to ranije bilo prorokovano o Meni, i uveo Novi Zavjet, jer je Stari Zavjet bio uzak i teško snošljiv i nije bio ništa doli predočenje budućih stvari koje dolaze. Budući da je u Starom Zavjetu bilo dopušteno čovjeku imati više žena kako ljudi ne bi ostali bez ijednog potomka, ili bi morali sklapati mješovite brakove s poganima. No, u Mom Novom Zavjetu dopušteno je jednom čovjeku imati jednu ženu, i zabranjeno mu je da za vrijeme njezina života ima nekoliko žena. Oni koji se ujedine u Božanskoj ljubavi i strahuju zbog rađanja i podizanja djece u čast Božju, Moji su duhovni hramovi gdje Ja želim stanovati kao treći s njima.

Ali ljudi u ovom dobu spojeni su u brak zbog sedam razloga: Prvi, zbog ljepote lica. Drugi, zbog bogatstva. Treći, zbog tjelesnih ugoda vrijednih prezira i bestidnih užitaka koje dobivaju iz svojih nečistih odnosa. Četvrto, zbog gozbi sa svojim prijateljima i nekontrolirane proždrljivosti. Peto, zbog taštine u odijevanju i jelu, u šali i zabavi i igrama i drugim ispraznostima. Šesto, radi rađanja potomstva, ali ne kako bi ga podizali u čast Božju ili dobrih djela, nego radi svjetovnog bogatstva i časti. Sedmo, oni dolaze zajedno zbog požude i oni su poput grubih zvijeri u svojim pohotljivim željama.

Oni dolaze na vrata Moje crkve s jednom mišlju i pristankom, ali sve su njihove želje i unutarnje misli potpuno protiv Mene. Oni radije provode svoju vlastitu volju, koja smjera na ugađanje svijetu, umjesto Moje volje. Kada bi sve njihove misli i želje bile usmjerene na Mene, i kada bi Mi povjerili svoju volju u Moje ruke i stupili u brak u strahu od Mene, tada bih im dao svoju suglasnost i bio poput trećeg s njima. Ali sada je Moj pristanak, koji bi trebao biti njihova najdragocjenija stvar, otišao od njih, jer oni imaju požudu u svom srcu, a ne Moju ljubav. Nakon toga oni odlaze na Moj oltar gdje čuju da bi trebali biti jedno srce i jedna duša, ali tada Moje srce bježi od njih, jer oni nemaju toplinu Moga srca i ne znaju okus Moga tijela.

Oni traže toplinu i seksualne žudnje koje će nestati i vole tijelo koje će pojesti crvi. Stoga se takvi ljudi ujedinjuju u braku bez spone i saveza u Bogu Ocu, i bez Sinovljeve ljubavi i bez utjehe Duha Svetog. Kada par dolazi u krevet, Moj Duh ga smjesta napušta i duh bludnosti pristupa umjesto njega, jer oni samo dolaze zajedno zbog požude i ne raspravljaju ili ne razmišljaju o bilo čemu drugom jedno s drugim. Ali Moja milost još je uvijek s njima ako bi se oni preobratili Meni. Zbog svoje velike ljubavi, Ja polažem živu dušu stvorenu od Moje moći u njihovo sjeme. Katkad dopustim zlim roditeljima roditi dobru djecu, ali češće su zla djeca rođena od zlih roditelja jer ta djeca oponašaju zlo i nepravedna djela svojih roditelja koliko god su u stanju, i oponašala bi ih i više kad bi im Moje strpljenje dopuštalo. Takav bračni par neće nikada vidjeti Moje lice osim ako se ne pokaje. Jer ne postoji grijeh tako težak ili velik da ga pokora i obraćenje neće oprati.

Zbog tog razloga želim se okrenuti duhovnom braku, vrsti koja je prikladna za Boga da je ima s čednom dušom i čednim tijelom. Postoji sedam dobrih stvari u njemu, za razliku od zala gore spomenutih: Prvo, ne postoji želja za ljepotom oblika, ili tjelesnom ljepotom ili požudnim prizorima, nego samo za nazočnošću i ljubavlju Božjom. Drugo, ne postoji želja za posjedovanjem ičega drugog osim onoga što je potrebno za preživljavanje, i samo najpotrebnije, ni sa čim u višku. Treće, oni izbjegavaju isprazne i bezvrijedne razgovore. Četvrto, oni ne mare za viđanja s prijateljima ili rođacima, nego sam Ja njihova ljubav i želja. Peto, oni žele zadržati poniznost u sebi, u svojoj savjesti, i izvana u načinu na koji se odijevaju. Šesto, oni nikada nemaju nikakve želje voditi požudan život. Sedmo, oni rađaju sinove i kćeri za njihova Boga kroz njihovo dobro ponašanje i dobar primjer i kroz propovijedanja duhovnih riječi.

Oni čuvaju svoju vjeru neokaljanu kada stoje izvan vrata Moje crkve, gdje Mi daju svoj pristanak i Ja im dajem svoj. Oni idu do Moga oltara kada uživaju duhovnu radost Moga Tijela i Krvi, radost u kojoj oni žele biti jedno srce i jedno tijelo i jedna volja sa Mnom, a Ja, istinski Bog i čovjek, moćan na nebu i na zemlji, bit ću poput trećeg s njima i ispuniti njihova srca. Svjetovni supružnici započinju svoj brak u pohotnim željama kao grube zvijeri, pa čak i gore nego grube zvijeri! Ali ovi duhovni supružnici započinju u ljubavi i strahu od Boga i ne brinu se da ugode ikome osim Meni. Zao duh ispunjava i potiče one u svjetovnom braku na bludne žudnje gdje nema ničega do smrada nečista, ali oni u duhovnom braku ispunjeni su Mojim Duhom i zapaljeni vatrom Moje ljubavi koja ih nikada neće iznevjeriti.

Ja sam jedan Bog u tri Osobe, i jedan u Božanstvu s Ocem i Svetim Duhom. Jednako kao što je nemoguće Ocu biti odvojen od Sina i Duhu Svetom biti odvojen od njih obojice, i kao što je nemoguće toplini da bude odvojena od vatre, tako je nemoguće ovim duhovnim supružnicima da budu odvojeni od Mene; Ja sam uvijek poput trećeg s njima. Jednom je Moje tijelo rastrgano i umrlo u mukama, ali nikada više neće biti ozlijeđeno ili umrijeti. Jednako tako, oni koji su sjedinjeni u Mene s istinskom vjerom i savršenom voljom nikada neće umrijeti daleko od Mene; jer gdje god oni stajali ili sjedili ili hodali, Ja sam uvijek kao treći s njima.

Prirodno planiranje obitelji grešna je kontrola rađanja (PPO)

Sveti Cezar iz Arlesa: „ ONOLIKO ČESTO KOLIKO UPOZNA SVOJU ŽENU BEZ ŽELJE ZA DJECOM… BEZ SUMNJE POČINJAVA GRIJEH.“ (W. A. Jurgens, Vjera Zemaljskih Očeva, Vol. 3: 2233)

Papa Pio XI., Casti Connubii (#’s 53-56), Pro. 31, 1930: “Ali ni jedan razlog, koliko god težak, ne može biti stavljen ispred, putem kojeg bi išta suštinski protiv prirode moglo postati pokorno prirodi i moralnim dobrima. Budući da je stoga bračni čin namijenjen ponajprije, po prirodi, rađanju djece, oni koji konzumirajući ga namjerno izigravaju njegove prirodne moći i smjeraju grijehu protiv prirode, počinjavaju djelo koje je sramotno i suštinski pokvareno.

“Malo ih se pita, u tu svrhu, ako Sveto Pismo svjedoči kako se Božansko Veličanstvo odnosi s najvećim gnušanjem prema ovom stravičnom zločinu i ima vremena kada ga je kažnjavalo smrću. Kako Sv. Augustin navodi, “Odnos čak i s vlastitom zakonitom ženom nezakonit je i grešan gdje je začeće potomaka spriječeno.” Onan, sin Judin, učinio je tako i Gospodin ga je ubio zato. (Postanak 38:8-10).”

U stvarnosti, argument protiv Prirodnog Planiranja Obitelji može biti sumiran vrlo lako. Katolička dogma uči nas da je primarna svrha braka (i bračnog čina) rađanje i odgajanje djece.

Papa Pio XI., Casti Connubii (# 17), Pro. 31, 1930: “Primarni je cilj braka rađanje i odgajanje djece.”

Papa Pio XI., Casti Connubii (# 17), Pro. 31, 1930: “Budući da je stoga bračni čin namijenjen ponajprije, po prirodi, rađanju djece, oni koji konzumirajući ga namjerno izigravaju njegove prirodne moći i smjeraju grijehu protiv prirode, počinjavaju djelo koje je sramotno i suštinski pokvareno.”

„Stoga, dakle, otvoreno se odjeljivati od neprekinute kršćanske tradicije neki su nedavno osuđivali, moguće svečano, proglašenje druge doktrine po ovom pitanju, Katolička Crkva, kojoj je Bog povjerio obranu integriteta i čistoće morala, stoji uzdignuta usred moralnih ruševina koje ju okružuju, kako bi mogla očuvati čestitost bračne zajednice od okaljanja ovom prljavom mrljom, podiže svoj glas u znak svojega božanskog ambasadorstva i kroz naša usta naviješta ponovno: ikakvo korištenje, u bilo kojem obliku, braka konzumiranog na takav način da je čin namjerno izigran u svojoj prirodnoj moći stvaranja života je kazneno djelo protiv Božjeg zakona i prirode, i oni koji se upuštaju u njega su označeni krivim za težak grijeh.

Stoga, iako se PPO neizravno upliće u sam bračni čin, kako njegovi branitelji vole isticati, to ne predstavlja nikakvu razliku. PPO je osuđen zato što podređuje primarni cilj (ili svrhu) braka i bračnog akta (rađanje i odgoj djece) sekundarnom cilju.

PPO podređuje primarni cilj braka drugim stvarima, namjerno pokušava izbjeći djecu (tj. izbjeći primarni cilj) dok ima bračne odnose. PPO stoga preokreće red uspostavljen od Boga samoga. Čini upravo stvar za koju Papa Pio XI. svečano podučava kako ne može biti zakonito učinjena. I ova točka ruši sve argumente od strane onih koji brane PPO; jer su svi argumenti onih koji ih brane, usmjereni na bračni čin sam po sebi, dok slijepo ignoriraju činjenicu da ne predstavlja nikakvu razliku ako par ne dolazi u sukob sa samim činom, ukoliko podređuje i izigra primarnu SVRHU braka.

Usprkos dostojanstvenim učenjima koja osuđuju Prirodno Planiranje Obitelji, jednostavna logika reći će katolicima da je to pogrešno. Ako je crkva osudila umjetnu kontracepciju zato što sprječava začeće potomaka, zašto bi bilo dopušteno činiti istu stvar sredstvima druge metode? To je kao da želja i pomisao na ubojstvo nekoga nije grešna prema PPO advokaturi, nego samo čin ubojstva.

U publikacijama koje promiču PPO, plodni period žene povremeno se klasificira kao „nesiguran“ i „opasan“, kao da se stvaranje novog života smatra ozbiljnim probojem nacionalne sigurnosti i malo novorođenče opasnim razbojnikom! To je doista odvratno.

Može li biti jasnije da oni koji se suglase s ovakvom vrstom ponašanja i ovom metodom isključe Boga i djecu i zamijene ih svojim vlastitim sebičnim planom.

Tobija 6:17 – „Sveti mladi Tobija pristupa svojoj zaručnici Sari nakon tri dana molitve, ne zbog tjelesne požude nego samo zbog ljubavi prema potomstvu. Nakon što je upućen od Arkanđela Rafaela da, kako bi se upustio u bračni čin, mora biti radije dirnut ljubavlju prema djeci nego požudom. Jer oni koji na takav način prime brak, kako bi isključili Boga iz sebe, i iz svojih misli, i predali se svojim požudama, kao konj i mula koji nemaju razumijevanja, nad njima đavao ima moć.“

Riječ brak znači „ured majčinstva“. Oni koji koriste PPO, pokušavaju izbjeći brak (ured majčinstva) i isključiti Boga od sebe.

Prirodno Planiranje Obitelji također uključuje i nedostatak vjere na strani onih koji ga koriste i promoviraju. Posjeduju li parovi koji koriste PPO, i svećenici koji ga promoviraju, nadnaravnu vjeru u Božju providnost? Vjeruju li da je Bog taj koji šalje život? Ima li itko pravo imati 3 djeteta kada je Bog htio da ima 10? Bog je savršeno svjestan potreba svakog para, i On zna točno što oni mogu podnijeti. Oni s pravom katoličkom vjerom trebali bi biti potpuno nezabrinuti grafovima i kalendarima. Ovo su sve neprirodni instrumenti koji osujećuju Božju volju. Zanemarite ove besmislice i prihvatite činjenicu da vam Bog neće poslati nikakvu djecu s kojom se ne bi mogli nositi. On vas neće opteretiti ni sa čim preteškim, jer Njegov je jaram uvijek lak i Njegov teret uvijek lagan. Kada bi bilo po volji PPO-vaca, ne bi bilo obitelji s više od 10-ero djece, niti mnogih svetaca koji su proizašli iz takvih obitelji (npr. sveta Katarina Sijenska, 23. dijete od 25). Svećenici koji promoviraju „Prirodno“ Ograničenje Obitelji, i parovi koji ga koriste, krivi su za ozbiljan grijeh. To je u suprotnosti s naukom Crkve i u suprotnosti sa zakonom prirode. To je uvreda za Božju providnost, i to je posvemašnji nedostatak vjere. Zašto ne biste prakticirali čestitost umjesto počinjenja smrtnog grijeha PPO-a. Istinsko posvećenje dolazi kroz vrlinu čestitosti! Kao što možete pročitati, nijedan razlog, koliko god težak bio, ne može biti prihvaćen, što podređuje primarni cilj (ili svrhu) braka i bračnog čina (rađanje i odgajanje djece) sekundarnom cilju.

Papa Pio XI., Casti Connubii (#’s 53-56), Pro. 31, 1930: “Ali ni jedan razlog, koliko god težak...”

Pakao će biti dug za one koji prakticiraju PPO protiv prirodnih zakona. Mi molimo sve svećenike i laike da prihvate nauk Crkve o ovoj temi i povrate vjeru u Božju providnost. Ako ste vi bili uvjereni da vjerujete u ovu odvratnu herezu koja proturječi prirodnom zakonu, pokajte se i priznajte svoje grijehe odmah.

Ovdje je detaljniji članak o Prirodnom Planiranju Obitelji (PPO) Kliknite ovdje!

Riječi Djevice Marije nevjesti o tome kako postoje tri stvari u plesu i u društvu svijeta te o tome kako je ovaj svijet simboliziran plesom, i o Marijinoj patnji za smrti njena Sina.

27. poglavlje

Djevica Marija, Majka Božja, govorila je nevjesti i rekla: „Moja kćeri, želim da znaš da tamo gdje je ples, postoje tri stvari: poimence, isprazne radosti, glasna vika i beskoristan i uzaludan posao. No, kada netko uđe u kuću plesa žalostan ili tužan, tada njegov prijatelj, koji sudjeluje u radosti plesa, vidi svojega prijatelja koji dolazi tamo tužan i žalostan, odmah napušta radost plesa i odvaja sebe od plesa i tuguje sa svojim ožalošćenim prijateljem.

Taj ples ovaj je svijet koji je uvijek uhvaćen u nevolji iako se čini kao radost nerazumnom čovjeku. U ovom svijetu postoje tri stvari: isprazna radost, isprazne riječi i beskoristan posao, jer sve što čovjek sakuplja svojim radom mora ostaviti iza sebe. Onaj koji se pridruži ovozemaljskom plesu, treba uzeti u obzir Moj rad i tugu, i zatim tugovati sa Mnom, koja sam bila odvojena od svih svjetovnih radosti, i tada odvojiti sebe od svijeta.

Za smrti Moga Sina bila sam poput žene čije je srce probodeno s pet koplja. Prvo koplje bila je Njegova sramotna i prijekora vrijedna golotinja, jer sam vidjela svoga najomiljenijeg i moćnog Sina kako stoji gol uz stup bez ikakve odjeće da Ga pokrije imalo.

Drugo koplje bile su optužbe protiv Njega, jer Ga optužiše da je izdajnički izdajnik i lažljivac, Njega, za kojeg sam znala da je pravedan i istinit i da nikada nije nikoga uvrijedio, ili želio uvrijediti ili povrijediti. Treće koplje bila je Njegova trnova kruna koja je probola Njegovu svetu glavu tako nasilno da se krv slijevala u Njegova usta i Njegovu bradu i uši. Četvrto koplje bio je Njegov glas pun žalosti na križu, kojim je zavapio svom Ocu govoreći: „O, Oče, zašto si Me napustio?“ Kao da je htio reći: „O, Oče, nema nikoga da Me sažalijeva osim Tebe.“ Peto koplje koje je probolo Moje srce bila je Njegova najgorča i okrutna smrt. Moje srce bilo je probodeno s toliko mnogo koplja koliko je arterija iz kojih je Njegova predragocjena krv istjecala iz Njega. Uistinu, bol u Njegovim probodenim tetivama, arterijama, stopalima, rukama i tijelu otišla je nemilosrdno u Njegovo srce i iz srca natrag u Njegove tetive; jer Njegovo srce bijaše zdravo i snažno i od najbolje prirode, i život se dugo borio sa smrću; i tako je Njegov život bio produljen usred najgorče boli.

Ali kada se Njegova smrt privukla blizu i Njegovo se srce raspuklo od neizdržive boli, tada se cijelo Njegovo tijelo treslo i Njegova glava, koja je bila pognuta unatrag, uzdigla se malo. Njegove su se poluzatvorene oči otvorile, kao što su i Njegova usta bila otvorena, tako da je Njegov okrvavljeni jezik bio vidljiv. Njegovi prsti i ruke, koji su bili kao paralizirani, istegnuše se. Ali kada je predao svoj duh, Njegova glava potonula je prema Njegovim prsima, Njegove ruke spustile su se malo od mjesta rana i Njegova stopala morala su podnijeti većinu težine tijela.

Tada Moje ruke postadoše tupe, Moje su oči potamnile, i Moje lice postade bijelo kao mrtvac. Moje uši ništa nisu mogle čuti, Moja usta nisu mogla govoriti, Moje su noge drhtale, i Moje tijelo palo je na zemlju. Kada sam ustala sa zemlje i vidjela svog Sina kako izgleda, strašno izobličen i bjednije nego gubavac, podvrgnula sam svu svoju volju Njegovoj znajući sa sigurnošću da se sve dogodilo prema Njegovoj volji i ne bi se moglo dogoditi da On to nije dopustio. Stoga sam Mu zahvalila na svemu i tako je uvijek bilo neke radosti pomiješane s Mojom tugom, zato što sam vidjela je da On, koji nikada nije zgriješio, u svojoj velikoj ljubavi želio trpjeti ovako mnogo za grijehe čovječanstva. Zbog toga neka svi oni koji su u svijetu, promišljaju kako sam Ja patila kada je Moj Sin umro i uvijek to imaju pred svojim očima i u svojim mislima!“

Riječi Gospodina nevjesti o tome kako je čovjek došao da mu se sudi pred Božji sud , i o zastrašujućoj i groznoj presudi koja mu je izrečena od Boga i svih svetih.

28. poglavlje

Nevjesta Kristova vidjela je Boga kako ljutito izgleda, i On reče: „Ja sam bez početka i bez kraja. Nema promjene u Meni, bilo u godini ili danu, nego je sve vrijeme na ovome svijetu kao jedna jedina sekunda ili trenutak za Mene. Svatko tko Me vidi, vidi i zna i razumije sve što je u Meni u trenutku. No, budući da si ti, Moja nevjesto, u materijalnom tijelu, ti ne možeš spoznati ni razumjeti kao duh, i stoga, tebe radi, objasnit ću ti što se dogodilo.

Postavljen sam za suca, jer je sav sud dan Meni, i čovjek dođe pred Moj sud postavljen da bi mu se sudilo. Glas je Očev grmio i rekao mu: „Jao tebi što si ikada bio rođen!“ Bog to nije rekao jer se bio pokajao što ga je stvorio, nego je to bilo baš kao što bilo tko žaluje za drugim i osjeća suosjećanje za njega. Nakon toga glas Sina odgovori rekavši: „Ja sam prolio svoju krv za tebe i otrpio najgorču i najoštriju bol za tebe, ali ti si se u cijelosti odvojio od toga i ne želiš imati ništa s tim.“

Glas Duha Svetoga rekao je:“ Ja sam pretražio sve kutove njegova srca da vidim mogu li naći kakve nježnosti ili ljubavi u njegovu srcu, ali on je hladan kao led i težak kao kamen, i Ja nemam što raditi s njim.“ Ova tri glasa nisu se čula glasno kao da su tamo bila tri Boga, nego su se čula za tvoju dobrobit, Moja nevjesto, jer ti ne bi bila u stanju razumjeti ove duhovne tajne drugačije.

Nakon toga tri glasa, Oca, Sina i Duha Svetoga, odmah su pretvorena u jedan glas, i ovaj glas zagrmje i reče: „Nipošto Kraljevstvo Nebesko neće biti tebi dano!“ Majka milosti, Djevica Marija, bila je tiha i nije učinila pristupačnim svoje milosrđe, jer onaj kojemu se trebalo suditi nije bio dostojan primati ili uživati Njeno milosrđe; i svi sveti povikaše jednim glasom govoreći: Božja je pravda za njega biti zauvijek protjeran i odijeljen od Tvojeg Kraljevstva i od Tvoje radosti.“

Svi oni koji su bili u vatri čistilišta, rekoše: „Nijedna bol ovdje nije tako gorka ili oštra da je dostojna kazniti tvoje grijehe; ti zaslužuješ otrpjeti mnogo veće muke i ti ćeš stoga biti odijeljen od nas.“ Ali tada jadni čovjek povika prestravljenim glasom, govoreći: „Jao, jao za sjeme koje se našlo zajedno u utrobi moje majke i od kojega primih svoje tijelo!“ On zazva i drugi put, govoreći: „Proklet bio trenutak kada se moja duša združila s mojim tijelom i proklet bio onaj koji mi dade tijelo i dušu!“ On zazva i treći put: „Proklet bio trenutak kada sam došao živ iz utrobe moje majke!“

Tada dođoše tri užasna glasa protiv njega iz pakla govoreći:“ Dođi k nama, prokleta dušo, kao tekući bakar cijedeći se dolje, ka vječnoj smrti i životu vječnom!“ Zazvaše i drugi put:“ Dođi, prokleta dušo, prazna sve dobrote, i primi našu zlobu! Jer tamo neće biti ni jedan od nas koji te neće ispuniti svojom vlastitom pakošću i boli.“ Oni zazvaše treći put:“ Dođi, prokleta dušo, teška kao kamen koji tone neprestano i nikada ne doseže dno gdje se može odmoriti! Ti ćeš potonuti dublje u dubinu nego mi, tako da nećeš stati dok ne dosegneš najniže dijelove pakla.“

Tada je naš Gospodin rekao: „Baš kao čovjek koji je imao više žena i koji vidje jednu od njih kako se otuđuje od njega, i okrene se od nje i prikloni drugima koje ostaju ustrajne u njegovoj volji, i raduje se s njima, jednako tako Ja sam okrenuo svoje lice i svoju milost od njega, i priklonio se svojim slugama i radovao se s njima. Stoga, sad kad si čula o njegovu padu i bijedi, služit ćeš Mi s toliko više iskrenosti i čistoće razmjerno većoj milosti koju sam ti ukazao. Pobjegni svijetu i njegovim željama! Ja nisam prihvatio takve gorke patnje radi svjetovne slave ili zato što sam bio nemoćan ispuniti ju brže ili lakše - jer mogao Sam – ali pravda je zahtijevala tako zato što je čovječanstvo zgriješilo u svakom udu, jednako tako mora i zadovoljština biti učinjena u svakom udu. Zato je Božanstvo osjetilo sućut prema čovječanstvu i u svojoj gorućoj i velikoj ljubavi prema Djevici uzelo ljudskost od Nje kroz koju će On otrpjeti svu kaznu koju je čovječanstvo bilo predodređeno trpjeti. Budući da sam uzeo tvoju kaznu na sebe iz ljubavi, ti trebaš ostati u pravoj poniznosti, baš kao Moji sluge, tako da se nećeš sramiti ni pred kim niti se bojati ičega osim Mene. Čuvaj svoja usta na takav način da, kada bi takva bila Moja volja, ti nikada ne bi govorila. Ne budi rastužena zbog svjetovnih stvari jer one će nestati, a Ja sam u mogućnosti napraviti koga god želim bogatim ili siromašnim. Stoga, Moja nevjesto, smjesti svu svoju nadu u Mene i Ja ću ti pomoći.“

OBJAŠNJENJE

Ovaj čovjek čiji je sud ovdje proglašen, bio je plemić, kanonik i podđakon, koji je primio lažni oprost i oženio se bogatom djevicom, ali je zatečen iznenadnom smrću i tako je izgubio što je želio.

Riječi Djevice kćeri o dvjema ženama, jednoj zvanoj Ponos i drugoj, Poniznost, (posljednja označava najmiliju Djevicu Mariju), i o tome kako Djevica Marija dolazi ususret onima koji je ljube u trenutku svoje smrti.

29. poglavlje

Djevica Marija, Majka Božja, govorila je Sinovoj nevjesti i rekla:“ Postoje dvije žene. Jedna od njih nema nikakvo posebno ime jer je previše nedostojna imati ime. Druga je žena Poniznost i ona se zove Marija. Đavao sam gospodar je nad prvom ženom zato što ima kontrolu nad njom. Vitez ove žene reče joj: „O, moja ženo, ja sam spreman učiniti sve što mogu za vas samo ako bih mogao zadovoljiti svoju seksualnu požudu s vama samo jedanput. Ja samo moćan i jak i hrabrog srca, ne bojim se ničega, a spreman sam otići do svoje smrti za vas.“ Ona mu odgovori: „Moj slugo, tvoja je ljubav prema meni velika. Ali ja sam posjednuta na visokom prijestolju, i imam samo ovo jedno prijestolje, a tu su i troja vrata između nas.

Prva vrata toliko su uska da sve što čovjek nosi na svome tijelu biva svučeno i poderano na komadiće ako on stupi ovim vratima. Druga su tako oštra da prosijecaju čak do samih tetiva čovjeka. Treća vrata gore takvom vatrom da ne postoji bijeg ili odmor od njihove topline, nego umjesto toga svatko, ulazeći na ova vrata, biva odmah rastopljen kao bakar. Osim toga, ja sam posjednuta tako visoko na svom tronu da će svatko tko želi sjesti do mene – jer imam samo jedan tron - pasti dolje u najveće dubine poda mnom.“ Vitez joj odgovori: „Ja ću dati svoj život za vas, i pad mi ne smeta.“

Ova je žena Ponos i onaj tko želi doći do nje, mora ići, takoreći, kroz troja vrata. Kroz prva vrata ulazi onaj koji daje sve što ima za ljudske hvale i dobrobit ponosa. I ako ne posjeduje ništa, on koristi svu svoju volju kako bi imao razlog da bude ponosan i osvoji hvalu čovjeka. Kroz druga vrata ulazi onaj koji žrtvuje sav svoj rad i sve što čini, sve svoje vrijeme i sve svoje misli i svu svoju snagu kako bi mogao ispuniti svoj ponos. I čak kada bi mogao predati svoje vlastito tijelo da bude izranjavano za dobrobit ponosa i časti i bogatstva, on bi to dragovoljno učinio. Kroz treća vrata ulazi onaj koji nikada ne počiva ili ima mira, nego vječno gori kao vatra s mišlju kako bi mogao steći nešto časti ili nešto nad čime bi mogao osjećati svjetovni ponos. Ali kada postigne svoju želju, on ne može ostati u istom stanju, nego pada bolno i jadno, međutim, ponos i dalje ostaje u svijetu.“

„Ali Ja“, Marija reče,„ jesam ona koja je najskromnija. Ja sam postavljena na prostrano prijestolje i iznad Mene nema ni sunca ni mjeseca, ni zvijezda, čak ni neba, nego prekrasna i nezamislivo bistra svjetlost koja potječe od ljepote Božjeg veličanstva. Ispod Mene nema ni zemlje ni kamena, nego samo neusporedivo sladak počinak u Božjoj kreposti. Oko Mene nema ni zapreke ni zida nego samo veličanstvena vojska anđela i svetih duša. I, iako sam posjednuta tako visoko, i dalje čujem svoje prijatelje koji su u svijetu, dnevno izlijevajući svoje uzdahe i suze prema Meni. Motrim da njihov rad i njihovo usavršavanje budu veći nego onih koji se bore za svoju ženu Ponos.

Ja ću ih stoga posjećivati sa svojim milosrđem i pomoći, i smjestiti ih blizu Mene, na Moje prijestolje, jer ono je vrlo prostrano i može primiti svakoga. Ali oni još ne mogu doći k meni ili sjesti sa mnom, jer još postoje dva zida između nas preko kojih ću ih Ja sigurno prevesti tako da mogu doći do moga prijestolja. Prvi je zid svijet i on je uskogrudan. Stoga će Moji službenici u svijetu biti utješeni po Meni. Drugi je zid smrt. Stoga ću im Ja, njihova najdraža Gospa i Majka, doći ususret i žuriti k njima na njihovoj smrti, tako da se oni čak i u smrti osjete ohrabrenima i utješenima! Smjestit ću ih skupa sa Mnom na prijestolje nebeske radosti tako da oni, u beskrajnoj radosti, mogu počivati zauvijek u užitku Boga i njegovim dobrostivim rukama, i ljubavi vječne slave i nezamislive radosti.“

Riječi našega ljubljenog Gospodina Njegovoj nevjesti o tome kako se mnogi lažni Kršćani umnožavaju te o tome kako Ga oni ponovno razapinju, i o tome kako je On još uvijek spreman ponovno otrpjeti smrt radi dobrobiti grešnog naroda, kada bi to bilo moguće.

30. poglavlje

„Ja sam Bog koji je stvorio sve stvari u korist čovjeka na način da mu sve stvari trebaju služiti i pomagati. Ali čovječanstvo zlorabi sve stvari koje sam stvorio u njegovu korist prema svom vlastitom prokletstvu, i njemu je manje stalo do Boga i voli Ga manje nego stvoreni svijet. Židovi su pripremili tri vrste alata za mučenje za Moju patnju: Prvo, drvo na kojemu sam, bičevan i okrunjen, bio razapet. Drugo, željezo kojim su probili kroz Moje ruke i noge. Treće, žuč koju su Mi dali piti. Nakon toga, vrijeđali su Me nazivajući Me budalom zbog smrti koju sam rado otrpio, i nazvali su me lašcem zbog Mojih učenja. Takvih je ljudi danas puno u svijetu i ima vrlo malo onih koji Me tješe.

Oni Me razapinju na drvo kroz svoju volju da griješe, oni Me bičuju kroz svoje nestrpljenje (nitko, naime, ne može izdržati ni jednu jedinu riječ za Moju dobrobit) i krune Me trnjem njihova ponosa kada žele biti uzdignuti više i imati više časti nego što Ja želim da imaju. Oni probadaju Moje ruke i noge otvrdlim željezom kada hvale svoje grijehe i otvrdnjuju sami sebe tako da Me se ne bi trebali bojati. Kao piće žuči oni mi nude tugu. Nazivaju me lašcem i budalom zbog mučenja kroz koja sam prošao i rado otrpio.

Ja sam dovoljno moćan da ubijem i utopim sve svoje neprijatelje i cijeli svijet u jednom trenutku zbog njihovih grijeha kada bih htio. Ali kada bih ih utopio, oni koji bi preostali, služili bi Mi iz straha, a to ne bi bilo pravo jer bi Mi čovječanstvo trebalo služiti iz ljubavi, a ne zbog straha. Ako bih im Ja osobno došao u svom vidljivom obliku, njihove oči ne bi mogle izdržati vidjeti Me ili njihove uši čuti Me. Jer kako bi smrtni čovjek izdržao pogledati na besmrtnika? Uistinu, u svojoj ljubavi, Ja bih rado ponovno umro za dobrobit čovječanstva kada bi to bilo moguće.

Tada se Blažena Djevica Marija pojavila i Sin Božji reče joj: „Što želiš, Moja odabrana Majko?“ I ona odgovori: „ O, Moj Sine, imaj milosti prema svom djelu, Moje ljubavi radi.“ On odgovori: „Pokazati ću im Moju milost ponovno, Tebe radi.“ Nakon toga, naš Gospodin govorio je svojoj nevjesti i rekao: „Ja sam tvoj Bog i Gospodar anđela. Ja sam Gospodar života i smrti. Ja osobno želim živjeti u tvom srcu. Vidi kakvu silnu ljubav Ja imam prema tebi! Nebesa i zemlja i sve stvari u njima ne mogu Me obuhvatiti, a ipak Ja želim stanovati u tvome srcu, koje je samo maleni komadić mesa. Koga bi se tada bojala ili što bi mogla trebati kada imaš u sebi Boga Svemogućeg u kojemu su sve dobre stvari?

Trebale bi postojati tri stvari u srcu u kojem Ja živim: Prvo, trebao bi postojati krevet u kojem bismo se mogli odmoriti. Drugo, trebalo bi postojati sjedalo na koje bismo mogli sjesti. Treće, trebala bi postojati svjetiljka da nam daje svjetlost. U tvom srcu trebao bi postojati krevet za odmor, tako da se možeš odmoriti od zlih misli i svjetovnih želja i uvijek se podsjećati i razmatrati radost vječnosti. Sjedalo bi trebala biti tvoja volja ostajanja blizu Mene, čak i ako se katkad dogodi da moraš izaći. Jer je protivno prirodi stalno stajati ili sjediti. Ali onaj koji stalno stoji jest onaj koji stalno ima volju biti sa svijetom i nikada ne sjesti sa Mnom. Svjetlost će biti vjera kojom ti vjeruješ da Ja mogu učiniti sve stvari i jesam svemoguć nad svim stvarima.

O tome kako je nevjesta vidjela najmiliju Djevicu Mariju urešenu krunom i drugim uresima neopisive ljepote, i o tome kako Sveti Ivan Krstitelj objašnjava nevjesti značenje krune i drugih uresa.

31. poglavlje

Nevjesta Božja vidjela je Kraljicu Neba, Majku Božju, kako nosi neprocjenjivu i prekrasnu krunu na svojoj glavi, i njezinu prekrasnu sjajnu i neopisivo lijepu kosu raspuštenu preko njezinih ramena, sa zlatnom tunikom koja je sjala neopisivom svjetlošću, i plavim ogrtačem boje azurne ili čistoga neba. Kada nevjesta Božja, sveta Brigita, bijaše začuđena takvim divnim prizorom, i u svom čuđenju stajaše tamo potpuno oduševljena i zadivljena, tada joj se ukaže blaženi Ivan Krstitelj i reče: „Slušaj pozorno što sve ovo obznanjuje. Kruna obznanjuje da je Ona Kraljica i Gospa i Majka Kralja anđela; raspuštena kosa obznanjuje da je Ona neokaljana i čista djevica; ogrtač boje neba obznanjuje da su sve zemaljske stvari bile kao mrtve u njezinu srcu i njezinoj volji; zlatna tunika obznanjuje da je Ona bila gorljivo i žarko u ljubavi Božjoj, oboje, u svojoj nutrini i izvana. Njen Sin, Isus Krist, smjestio je sedam ljiljana u njezinu krunu, i između ljiljana smjestio je sedam dragulja.

Prvi ljiljan njezina je poniznost; drugi ljiljan njezin je strah; treći njezina poslušnost; četvrti njezino strpljenje; peti njezina postojanost; šesti njezina dobrota, jer Ona je ljubazna i daje svima koji mole od Nje s ljubavlju i voljom za popravljanjem; sedmi njezino milosrđe u teškoćama, jer u kakvim god teškoćama čovjek može biti, ako Ju zaziva svim svojim srcem, on će primiti milost i pomoć od Nje zato što je Ona puna sućuti i milosti.

Među ovim sjajnim ljiljanima Njezin je Sin smjestio sedam plemenitih dragih kamena. Prvi je dragulj Njezina neusporediva krepost, jer nema vrline ni u jednom drugom duhu, ili ijednom drugom tijelu, koju Ona nema u većoj mjeri. Drugi dragulj Njezina je savršena čistoća, jer je Kraljica Kraljevstva nebeskog bila toliko čista da od Njezina prvog ulaska u svijet do posljednjeg dana Njezine smrti niti jedna jedina mrlja grijeha nikada nije nađena u Njoj; i niti jedan od svih đavala nikada nije mogao pronaći ni onoliko nečistoće u Njoj koliko bi stalo na glavu pribadače. Ona je uistinu najčišća, jer nije bilo prikladno za Kralja slave da liježe u bilo koju posudu osim najčišće, izabranu pred svim anđelima i ljudima, i čišću od njih. Treći dragulj bila je Njezina ljepota, jer Bog je stalno hvaljen od svojih svetaca zbog ljepote Njegove Majke, i svi sveti anđeli i svete duše ispunjeni su radošću preko Njezine ljepote. Četvrti plemeniti dragulj u kruni mudrost je Djevice Majke, s obzirom na to da je Ona ispunjena svom božanskom mudrošću u Bogu i sva mudrost ispunjena je i usavršena kroz Nju. Peti dragulj Njezina je snaga i moć, jer Ona je toliko snažna i jaka s Bogom u sebi da može pokoriti sve što je stvoreno. Šesti dragulj Njezina je bistrina, jer Ona sjaji tako bistro da čak osvjetljava anđele, čije su oči bistrije od svjetla, a đavli se ne usuđuju pogledati prema Njenoj bistrini. Sedmi je dragulj punina svakog zadovoljstva i radosti i sve duhovne naslade, jer Njena je punina takva da ne postoji nikakva radost koju Ona ne uvećava, nikakvo zadovoljstvo koje nije napravljeno punijim i savršenijim po Njoj i po blaženoj viziji Njenoj, jer ona je ispunjena dobronamjernošću i milosrđem više od svih svetih. Ona je najčišća posuda u kojoj je Kruh anđela ležao i u kojoj se sva slast i sva ljepota nalaze.

Između sedam ljiljana u Njenoj kruni Njezin Sin smjestio je ovih sedam dragulja. Stoga, možeš li ti, Njezina Sina nevjesto, štovati i slaviti Ju svim svojim srcem, jer Ona je uistinu vrijedna svake hvale i svake časti s Njezinim Sinom!“

O tome kako je, na Božji poticaj, nevjesta Kristova izabrala siromaštvo za sebe i odrekla se bogatstva i bludnog ponašanja, i o istini stvari koje su joj otkrivene, i o tri izvanredne stvari koje joj je Krist pokazao.

32. poglavlje

Naš Gospodin reče svojoj nevjesti: “Ti bi trebala biti poput osobe koja ostavlja i poput one koja sakuplja. Jer trebala bi ostaviti bogatstva i sakupljati vrline, ostaviti prolazne stvari i sakupljati vječne stvari, ostaviti vidljive stvari i sakupljati nevidljive. Ja ću ti poimence dati veselje duše umjesto zadovoljstva tijela, radost neba umjesto radosti svijeta, čast anđela umjesto časti svijeta, nazočnost Boga umjesto nazočnosti tvojih prijatelja; Ja, davatelj i Tvorac svih dobrih stvari, dat ću ti Sebe, umjesto posjedovanja zemaljskih dobara.

Odgovori Mi na tri stvari koje ću te pitati. Prva, želiš li biti bogata ili siromašna na ovom svijetu?“ Ona odgovori: „O, moj Gospodine, ja bih radije bila siromašna s obzirom na to da mi bogatstvo ne čini ništa dobro; naprotiv, ono mi smeta i ometa me vrlo mnogo, i odvlači od služenja Tebi.“ „Reci Mi, drugo, nalaziš li štogod vrijedno osude ili lažno prema svojoj savjesti i srcu u riječima koje si čula iz Mojih usta?“ Ona odgovori: „Sigurno ne, sve Tvoje riječi razumne su.“ Naš Gospodin reče po treći put: „Što te više ushićuje, senzualna žudnja tijela koju si ranije imala ili duhovna utjeha i ushit koje imaš sada?“ Ona odgovori: „Osjećam se posramljeno i osramoćeno u svom srcu razmišljati o svojim prijašnjim tjelesnim žudnjama, i sada su mi kao otrov, i okusa su utoliko gorčeg u odnosu prema mojoj prijašnjoj žarkoj ljubavi za njima. Radije bih umrla nego se ikada vratila takvoj požudi; ona ne može biti uspoređena s ovim duhovnim zadovoljstvom i srećom.“

„Dakle,“ naš Gospodin reče, „ti priznaješ u svom umu da su sve stvari koje sam ti rekao istinite. Zašto si onda uplašena i zabrinuta da odgađam stvari za koje sam ti rekao da će se zbiti? Vidi proroke i sjeti se apostola i svetih učitelja Crkve. Jesu li našli nešto u Meni osim istine? Zbog toga oni nisu marili o svijetu ili želji za njim. Zbog čega su drugoga proroci prorekli buduće stvari toliko daleko unaprijed osim ako je to zato što je Bog htio da oni prvo navijeste riječi s djelima koja dolaze kasnije kako bi neuki mogli biti poučeni u vjeri? Uistinu, sve tajne Mojega Svetog Utjelovljenja bile su naviještene prorocima prije nego što sam preuzeo ljudskost i postao čovjekom, čak i zvijezda koja je išla pred Tri Kralja. Oni su vjerovali u riječi proroka i zaslužili vidjeti ono u što su vjerovali, i bijahu uvjereni odmah nakon što su vidjeli zvijezdu. Na isti način sada Moje riječi trebaju prvo biti najavljene tako da bi se, kada kasnije dođu djela, u njih vjerovalo s većom sigurnošću.

Pokazao sam ti tri stvari. Prvo, svijest čovjeka čiji sam ti grijeh otkrio i dokazao kroz najjasnije i najočitije znakove. Ali zašto sam to učinio? Nisam li ga mogao sam ubiti? Ili, nisam li ga mogao utopiti u trenutku da sam htio? Naravno da sam mogao. No, da bi drugi mogli biti poučeni i Moje riječi otkrivene pokazujući kako sam pravedan i strpljiv i kako je nesretan taj čovjek kojim đavao vlada, Ja ga i dalje podnosim. Zbog njegove zle volje ostajanja u grijehu i kroz njegovu grešnu požudu u njoj, đavolja moć nad njim toliko je porasla da ga ni nježne riječi, ni oštre prijetnje, ni strah od pakla ne mogu odvratiti od njegova grijeha. I ovo je istinska pravda također, jer kako je on stalno imao volju griješenja, čak iako nije ispunio svoj grijeh djelom, on opravdano zaslužuje biti predan đavlu za svu vječnost. Jer i najmanji grijeh za kojim se žudjelo kasnije, dovoljan je da svakoga tko se ne pokaje osudi iz Kraljevstva nebeskog.

Pokazao sam ti dva druga. Đavao je mučio tijelo jednoga, ali mu nije bio u duši. Zatamnio je svijest drugoga kroz njegove spletke, a ipak nije dospio u njegovu dušu i nije imao moći nad njim. Ali sada bi mogla pitati: „Nije li duša isto što i svijest? Nije li đavao u duši kada je u svijesti?“ Nipošto! Tijelo ima dva oka kojima vidi, i čak i ako izgube svoj vid, tijelo i dalje može biti zdravo. Tako je i s dušom. Jer iako su razum i svijest katkad ometeni i uznemireni, ipak, duša ne bude uvijek ranjena grijehom. I stoga je đavao imao moć nad njegovom sviješću, ali ne nad njegovom dušom.

Pokazat ću ti trećeg čovjeka čijom dušom i tijelom u potpunosti vlada đavao, i osim ako je prisiljen Mojom moći i Mojom posebnom milošću, on nikada neće biti izbačen iz čovjeka ili ga ostaviti. Iz nekih ljudi đavao izlazi rado i brzo, ali iz drugih samo nevoljko i uz silu. Jer u neke ljude đavao ulazi zbog grijeha njihovih roditelja ili zbog neke skrivene prosudbe Božje; ovo se događa, primjera radi, s djecom i nerazumnim čovjekom. On ulazi u druge zbog njihove nevjere ili nekoga drugog grijeha. Iz tih đavao izlazi rado ako je istjeran od ljudi koji znaju zazivanja ili umijeće o tome kako istjerati đavle. Ako oni poduzmu takav egzorcizam zbog hvalisavosti ili radi kakva zemaljskog dobitka, tada đavao ima moć ulaska u onoga koji ga istjeruje, ili ponovno u istu osobu iz koje je istjeran, jer ni jedan od njih nije imao nikakve ljubavi Božje. Iz onih čije duše i tijelo đavao posjeduje u potpunosti, on nikada ne izlazi osim ako je prisiljen kroz Moju moć. Baš kao što ocat, ako je miješan sa slatkim i dobrim vinom, kvari svu slatkoću vina i nikada ne može biti odvojen od njega, jednako tako ni đavao neće izaći iz duše koju posjeduje osim ako je prisiljen kroz Moje božanske moći.

Što je to vino ako ne ljudska duša koja je za Mene bila slađa više od svih stvorenih bića i tako Mi draga da sam dopustio da Moje tetive budu sasječene i Moje tijelo rastrgano do rebara radi nje? Otrpio sam smrt radi nje radije nego da ju izgubim. Ovo vino bilo je očuvano u talogu, jer smjestio sam dušu u tijelo gdje je bila čuvana prema Mojoj volji kao u zapečaćenoj posudi. Ali sada je ovo slatko vino pomiješano s najgorim octom, odnosno sa zlobom đavla, čija Mi je zlobnost gorča i odvratnija od ijednog octa. Po Mojoj moći, ovaj ocat bit će odijeljen od ovog čovjeka čije ću ti ime reći kako bih ti mogao pokazati Moje milosrđe i mudrost kroz njega, ali i Moju presudu i pravdu kroz prvobitnog čovjeka.

OBJAŠNJENJE

Prvi čovjek bio je plemićkog podrijetla i ponosni kantor koji je, bez Papina odobrenja, otišao u Jeruzalem i bio napadnut od đavla. O ovom demonom opsjednutom čovjeku više se može čitati u knjizi III, poglavlju 31, i u knjizi IV, poglavlju 115. Drugi demonom opsjednut čovjek u istom poglavlju postao je cistercijanski redovnik. Đavao ga je mučio toliko da su ga četiri čovjeka jedva držala. Njegov isplaženi jezik izgledao je poput jezika vola. Okovi na njegovim rukama nevidljivo su razbijeni u komade. Nakon mjesec i dva dana ovaj čovjek bio je izliječen od svete Brigite. Treći demonom opsjednut čovjek bio je ovršitelj iz Ostergotlanda. Kada je bio savjetovan da učini pokoru, rekao je onome koji ga je savjetovao: „Ne može li vlasnik kuće sjesti gdje želi? Đavao ima moje srce i moj jezik, kako mogu učiniti pokoru?“ Također je proklinjao svece Božje i umro te iste noći bez sakramenata i ispovijedi.

Riječi opomene našeg Gospodina Njegovoj nevjesti o pravoj i lažnoj mudrosti i o tome kako dobri anđeli pomažu mudre koji su dobri, dok đavli pomažu mudre koji su zli.

33. poglavlje

„Moji su prijatelji poput učenjaka koji imaju tri stvari: Prvo, razborito razumijevanje iznad onoga što je mozgu prirodno. Drugo, mudrost bez ljudske pomoći, jer ih Ja osobno učim iznutra. Treće, oni su puni slatkoće i božanske ljubavi kojom poražavaju đavla. No, u današnje vrijeme ljudi uče na drugačiji način. Prvo, oni žele biti mudri iz hvalisavosti kako bi mogli biti nazivani dobrim službenicima i majstorskim učenjacima. Drugo, oni žele biti mudri kako bi posjedovali i osvojili bogatstva. Treće, oni žele biti mudri kako bi osvojili časti i privilegije.

I zato ih Ja ostavljam kada odu u svoje škole i uđu tamo, jer uče radi ponosa, a Ja ih učim poniznosti. Oni se upisuju u škole zbog pohlepe, a Ja nisam imao gdje glavu nasloniti. Oni odlaze kako bi stekli povlastice, zavideći onima na pozicijama višim od njihove, a Ja sam bio suđen od Pilata i izrugivan od Heroda. Zato ih ostavljam, jer oni ne uče Moju mudrost. No, budući da sam dobar i ljubazan, Ja dajem svakome ono za što moli. Onaj koji moli za kruh, prima kruh. I onome koji moli za slamu, bit će dana slama.

Moji prijatelji mole za kruh, jer oni traže i uče mudrost Božju, gdje se Moja ljubav nalazi. No drugi, međutim, mole za slamu, a to je svjetovna mudrost. Jer kao što je slama neupotrebljiva čovjeku za hranu, iako jest hrana nerazumnim životinjama, tako također nema ni koristi od svjetovne mudrosti koju traže, niti hrane za dušu, nego samo malo ime i beskoristan posao. Jer kada čovjek umre, sva njegova mudrost iskorijenjena je ni u što i on više ne može biti viđen od onih koji su ga običavali hvaliti.

Ja sam kao moćni gospodar s mnogo slugu koji, na način njihova gospodara, daju ljudima ono što im treba. Na ovaj način dobri anđeli i zli anđeli stoje u Mojoj službi. Dobri anđeli brinu se o potrebama onih koji uče Moju mudrost, odnosno onih koji rade u Mojoj službi, hraneći ih utjehom i ugodnim radom. No, svjetovno mudre pomažu zli anđeli koji ih nadahnjuju onim što oni žele i oblikuju ih po svojoj volji, inspirirajući ih mislima o velikim špekulacijama s mnogo posla. Ali kada bi oni pogledali prema Meni, mogao bih im dati kruha i mudrosti bez ikakva truda ili muke i dovoljnu količinu svijeta da ih zadovoljim. Ali oni nikada ne mogu biti zasićeni svijetom jer okreću ono što je slatko u gorčinu za sebe.

Ali ti, Moja nevjesto, trebala bi biti poput sira, i tvoje tijelo kao kalup u kojem se sir oblikuje dok ne poprimi oblik kalupa. Na ovaj način tvoja duša, koja je za Mene divna i slatka poput sira, mora biti iskušana i pročišćena u tijelu sve dok tijelo i duša ujedinjeni ne pristanu održati isti oblik suzdržljivosti kako bi tijelo poštovalo duh i duh vodio tijelo prema svim vrlinama.

Podučavanje Kristovo Njegovoj nevjesti o tome kako bi ona trebala živjeti te o tome kako đavao priznaje Kristu da nevjesta voli Krista iznad svih stvari, i o tome kako đavao pita Krista zašto ju voli toliko, te o ljubavi koju Krist ima za svoju nevjestu.

34. poglavlje

„Ja sam Stvoritelj neba i zemlje. Bio sam istinski Bog i istinski čovjek u utrobi Djevice, i ustao sam od mrtvih i uzašao na nebo. Ti si, Moja nova nevjesto, došla na nepoznato mjesto. Stoga moraš učiniti četiri stvari: Prvo, moraš znati jezik mjesta. Drugo, moraš imati prikladnu odjeću. Treće, moraš znati kako organizirati svoje dane i svoje vrijeme u skladu s običajima mjesta. Četvrto, moraš se prilagoditi na novu hranu.

Dakle, s obzirom na to da si došla iz nestabilnosti svijeta u stabilnost, ti moraš naučiti novi jezik, to jest uzdržljivost od beskorisnih i ispraznih riječi, katkad čak i od onih dopuštenih kako bi promotrila važnost i vrlinu tišine. Drugo, tvoja odjeća trebala bi biti skromna, i iznutra i izvana, tako da se ne veličaš iznutra kao svetija od ostalih, niti da se izvana sramiš biti viđena kao ponizna pred ljudima. Treće, tvoje vrijeme treba biti uređeno tako da, kao što si prije običavala imati puno vremena za potrebe tijela, sada imaš samo vremena za dušu, to jest da nikada više ne poželiš griješiti protiv Mene. Četvrto, tvoja nova hrana suzdržljivost je od proždrljivosti i delicija sa svom razboritošću onoliko koliko to tvoja ljudska narav može izdržati. Suzdržavanje koje ide preko granica ljudske prirode ne godi Mi, jer Ja zahtijevam racionalizaciju i kroćenje požuda.

Tada se đavao pojavi u istom trenutku. Naš mu Gospodin reče: „Ti si stvoren od Mene i vidio si svu pravdu u Meni. Odgovori Mi sada, je li ova Moja nova nevjesta zakonito Moja po dokazanoj pravdi. Jer ti Ja dopuštam da vidiš i razumiješ njeno srce kako bi mogao znati kako Mi odgovoriti. Voli li išta drugo jednako toliko koliko voli Mene, ili bi li uzela išta u zamjenu za Mene?“

Đavao odgovori: „Ništa ne voli toliko koliko voli Tebe, i radije bi otrpjela svaku muku nego te izgubila, samo ako bi joj dao vrlinu strpljenja. Vidim nešto poput spoja vatre koji se spušta od Tebe do nje i veže njezino srce tako jako da ona, niti misli, niti voli išta osim Tebe. Tada naš Gospodin reče đavlu: „ Reci Mi kako se ona sviđa tvome srcu, ili kako ti se sviđa ova velika ljubav koju imam prema njoj.“ Đavao odgovori: „Ja imam dva oka; jedno je tjelesno, iako ja nisam tjelesan, i ovim okom zapažam zemaljske stvari tako jasno da ne postoji ništa toliko tajno ili mračno da bi se moglo sakriti od mene. Drugo je oko duhovno, i njime vidim tako jasno da ne postoji bol tako mala da ne mogu vidjeti ni razumjeti kojem grijehu ona pripada. I ne postoji grijeh tako malen ili beznačajan da ga ja ne vidim osim ako je očišćen pokajanjem i pokorom. Ali, iako ne postoje dijelovi tijela osjetljiviji i ranjiviji od očiju, ipak bih puno radije želio da mi dvije zapaljene baklje bez kraja prodru u oči nego da ona vidi očima duha.

Ja također imam dva uha. Jedno je tjelesno i nitko ne može pričati toliko tajno i tiho da ja neću odmah čuti i saznati kroz ovo uho. Drugo je uho duhovno i nitko ne može imati tako skrovitu misao ili želju za ikakvim grijehom da ja to ne čujem kroz ovo uho, osim ako je oprana pokorom. I ja bih radije odabrao da se patnje pakla sruče naprijed kao potok i, šireći najužasniju vruću vatru bez kraja, teku kroz moje uši, nego da ona išta čuje ušima duha. Ja također imam duhovno srce, i rado bih dopustio da se neprestano reže na komade i konstantno obnavlja u istoj patnji kako bi se njezino srce ohladilo u Tvojoj službi i ljubavi.

Ali, s obzirom na to da si Ti pravedan, ja sada imam pitanje za Tebe na koje možeš odgovoriti. Reci mi, zašto ju voliš toliko? Zašto nisi odabrao nekog svetijeg, bogatijeg i ljepšeg za sebe?“ Naš Gospodin odgovori:“ Zato što je pravda zahtijevala tako. Ti si stvoren od Mene i vidio si svu pravdu u Meni. Reci Mi, dok ona sluša, zašto je bilo pravedno da ti trebaš imati takav težak pad i o čemu si razmišljao kada si pao.“

Đavao odgovori: „ Vidio sam tri stvari u Tebi. Vidio sam Tvoju slavu i čast koje bijahu iznad svih stvari, i pomislio o svojoj vlastitoj slavi. Zbog ovog razloga postao sam ponosan i odlučio ne samo postati Tebi jednak, nego biti čak i viši od Tebe. Drugo, vidio sam da si Ti moćniji od svih ostalih, i stoga sam poželio biti moćniji od Tebe. Treće, vidio sam što će se dogoditi u budućnosti, i s obzirom na to da su Tvoja slava i čast bez početka i bit će bez kraja, zavidio sam Ti i pomislio kako bih rado bio mučen zauvijek najgorčim kaznama ako bi time Ti umro. I s takvim sam mislima i željama pao, i odmah je nastao pakao.“

Naš Gospodin odgovori: „ Pitao si Me zašto volim svoju nevjestu toliko. Nesumnjivo, to je zato što Ja mijenjam svu tvoju zlobu u dobro. Jer otkako si ti postao ponosan i nisi Me htio imati, svog Stvoritelja, kao tebi jednaka, zbog toga, ponizivši se u svim stvarima, Ja okupljam grešnike sebi i činim sebe njima jednakim dajući im svoju slavu. Drugo, budući da si imao takvu zlu želju da si želio biti moćniji od Mene, zbog toga Ja činim grešnike moćnijima od tebe i sudionicima u Mojoj moći. Treće, zbog tvoje zavisti Meni, Ja sam toliko pun ljubavi da sam ponudio samog sebe i žrtvovao sebe za dobrobit svih kroz Moju smrt.“ Nakon toga, naš Gospodin reče:“ Sada je, đavle, tvoje tamno srce prosvijetljeno. Reci Mi, dok ona sluša, kakvu ljubav Ja imam prema njoj.“

Đavo odgovori: „ Kada bi bilo moguće, Ti bi rado otrpio istu bol u svakom i svim udovima, baš kao što si jednom otrpio na križu u svim svojim udovima, prije nego ju izgubio. „Tada naš Gospodin odgovori: „Budući da sam tako milostiv da ne odbijam svoju milost ni oprost nikome tko ih zatraži, pitaj Me tada ponizno za milost ti sam, i Ja ću ti je dati.“ Đavao odgovori: „Nikada to neću učiniti. Jer kada sam pao, kazna je uspostavljena za svaki grijeh i za svaku bezvrijednu riječ i misao. I svaki duh ili đavao koji je pao, imat će svoju kaznu. I prije nego što bih savio svoje koljeno pred Tobom, radije bih gutao sve kazne u sebe, dokle god bi se moja usta mogla otvarati i zatvarati u kazni, tako da bi se moja kazna zauvijek obnavljala.“

Tada naš Gospodin reče svojoj nevjesti: „Vidi kako je otvrdnuo gospodar svijeta i kako je moćan protiv Mene zbog Moje skrivene pravde. Ja bih ga uistinu mogao uništiti u trenutku kroz svoju moć, ali Ja ne činim ništa više nepravde prema njemu nego prema dobrom anđelu u Kraljevstvu nebeskom. Ali kada njegovo vrijeme dođe, a sada se približava, Ja ću ga osuditi s njegovim sljedbenicima. Stoga, Moja nevjesto, budi uvijek ustrajna u svojim dobrim djelima. Voli Me svim svojim srcem. Ne boj se ničega osim Mene. Ja sam, naime, Gospodar nad đavlom i nad svim stvorenim stvarima.

Riječi Djevice Marije nevjesti o vlastitoj tuzi za muke Kristove, i o tome kako je svijet bio prodan kroz Adama i Evu i otkupljen natrag kao s jednim srcem kroz Krista i Njegovu Djevicu Majku

35. poglavlje

Marija, Majka Božja, govorila je nevjesti Kristovoj i reče: „Moja kćeri razmatraj panju Moga Sina, jer su Njegovi udovi bili kao Moji vlastiti udovi i Njegovo srce kao Moje vlastito srce. Jer baš kao što su druga djeca bila nošena u utrobi svojih majki, tako je i On bio u Meni. No, On je bio začet kroz goruću milost ljubavi Božje. Drugi su, međutim, začeti kroz požudu tijela. Prema tome, Ivan apostol, njegov rođak, s pravom kaže:“Riječ je tijelom postala.“ On je došao kroz ljubav i bio u Meni. Riječ i ljubav su Ga stvorili u Meni. On je uistinu za Mene bio poput Mog vlastitog srca. Jer kada sam Ga rodila, osjetila sam kao da se polovica Moga srca rodila i izašla iz Mene. I kada je podnosio patnju, činilo se kao da Moje vlastito srce pati. Baš kao kada je nešto dopola unutra i otpola vani – vanjska strana osjeti bol i patnju, ali unutarnja strana također osjeća sličnu patnju – tako je bilo Meni kada je Moj Sin bičevan i ranjen; bilo je kao da je Moje vlastito srce bičevano i ranjeno.

Ja sam također bila ona koja Mu je bila najbliža za Njegove patnje i nisam se nikada odvajala od Njega. Stajala sam vrlo blizu Njegova križa i, baš kao što ono što je najbliže srcu ubode najgore, tako je Njegova bol bila teža i gora Meni nego drugima. Kada Me pogledao s križa i kada sam Ga vidjela, suze su potekle niz Moje oči kao krv iz vena. I kada Me On vidio tako pogođenu bolom i preplavljujućom tugom, On je osjetio takvu tugu nad Mojom boli da je sva bol iz Njegovih vlastitih rana postala kao stišana i mrtva zbog boli koju je vidio u Meni. Ja mogu stoga hrabro reći da je Njegova bol bila Moja bol jer je Njegovo srce bilo Moje srce. Jer kao što su Adam i Eva prodali svijet za jabuku, tako smo Moj Sin i Ja otkupili svijet natrag kao s jednim srcem. Razmatraj stoga, Moja kćeri, kako sam Ja bila na smrti svojega Sina, i neće ti biti teško ostaviti svijet i njegove brige.

Odgovor našeg Gospodina anđelu koji se molio da tuga u tijelu i duši bude dana nevjesti, i o tome kako čak i veća tuga treba biti dana savršenijim dušama.

36. poglavlje

Anđeo se molio za nevjestu svoga Gospodara i naš mu Gospodin odgovori: „Ti si poput viteza Gospodarova koji nikada nije odložio svoju kacigu zbog umora i koji nikada nije odvratio svoje oči od bitke zbog straha. Ti si postojan kao planina i gorljiv kao plamen. Tako si čist da nema mrlje u tebi. Moliš Me da imam milosti prema svojoj nevjesti. Ti znaš i vidiš sve stvari u Meni. Ipak, dok ona sluša, reci Mi kakvu milost tražiš za nju; jer milost je naime trostruka.

Jedna je milost po kojoj se tijelo kažnjava i muči, a duša se pošteđuje, kao što se dogodilo s Mojim slugom Jobom čije je tijelo moralo otrpjeti svakakve boli i mučenja, ali čija je duša bila zaštićena. Druga je milost ona po kojoj su duša i tijelo pošteđeni muke, kao što je bilo u slučaju kralja koji je živio u svim vrstama požuda i zemaljskih užitaka i nije imao boli niti u tijelu niti u duši dok je živio na svijetu. Treća je milost ona po kojoj su i duša i tijelo kažnjeni, tako da oni imaju teškoća u svom tijelu i tugu u svom srcu, kao što se dogodilo s Petrom i Pavlom i drugim svecima.

Jer postoje tri stanja za ljude u svijetu: Prvo je stanje onih koji su pali u grijeh i ustali ponovno; ovima katkad dopustim da pate u svojim tijelima kako bi mogli biti spašeni. Drugo je stanje onih koji bi rado živjeli zauvijek kako bi mogli griješiti zauvijek i koji imaju svu svoju volju i misli usmjerene na svijet, i ako oni učine išta za Mene u bilo koje vrijeme, oni to čine s namjerom rasta i umnožavanja svojih zemaljskih posjeda. Niti kazna tijela niti jake boli srca ne daju se ovim ljudima, nego im je umjesto toga dopušteno slijediti svoju vlastitu moć i volju zato što će primiti nagradu ovdje i za najmanje dobro koje su učinili za Mene, i onda biti mučeni za svu vječnost. Zato što je njihova volja za grijehom vječna, njihova će muka također biti vječna. Treće je stanje onih koji se više boje griješiti protiv Mene i vrijeđati Me nego što se boje ikakve muke. Oni bi radije izdržali da budu mučeni nepodnošljivim bolima u vječnosti nego Me svjesno isprovocirali do gnjeva. Patnje tijela i srca dane su ovim ljudima, kao Petru, Pavlu i drugim svecima, kako bi mogli naknaditi za sve svoje grijehe u ovome svijetu, ili kako bi mogli biti oštro kažnjavani jedno vrijeme radi njihove veće slave i postavljeni kao primjer drugima. Pokazao sam ti ovu trostruku milost prema trima osobama u ovom kraljevstvu čija su ti imena dobro poznata.

Ali sada, Moj anđele i slugo, reci Mi, kakvu milost ti moliš za Moju nevjestu?“ On odgovori: „Ja molim za milost njezine duše i tijela, kako bi mogla naknaditi za sve svoje grijehe u ovome svijetu i kako niti jedan od njezinih grijeha ne bi došao pred Tvoj sud.“ Naš Gospodin odgovori:“ Neka bude učinjeno prema tvojoj volji.“ Tada reče nevjesti: „Ti si Moja i Ja ću činiti s tobom kako je volja Moja. Ništa ne voli toliko koliko voliš Mene. Pročišćavaj se stalno od grijeha svaki sat prema savjetu onih kojima sam te povjerio. Ne skrivaj ni jedan grijeh! Ne ostavljaj ništa nepreispitano! Ne smatraj ni jedan grijeh lakim ili dostojnim zanemarivanja! Jer na sve što zaboraviš, Ja ću te podsjetiti i suditi. Niti jedan od grijeha koje si počinila neće doći pred Moj sud ako su kažnjeni i okajani kroz tvoju pokoru dok živiš. Ali oni grijesi za koje nisi napravila nikakvu pokoru, bit će očišćeni ili u čistilištu ili kroz neku Moju tajnu prosudbu, osim ako učiniš punu zadovoljštinu i naknadu za njih ovdje na zemlji.“

Riječi Djevice Marije nevjesti o izvrsnosti Njezina Sina, i o tome kako Krist sada biva razapinjan još okrutnije od svojih neprijatelja, zlih kršćana, nego što je nekoć bio od Židova, i o tome kako će takvi ljudi primiti težu i gorču kaznu.

37. poglavlje

Kraljica Neba reče: „Moj Sin imao je tri dobre stvari: Prva je bila to što nitko nikada nije imao tako lijepo tijelo kao On, jer je On imao dvije savršene prirode, naime, svoje Božanstvo i Čovječnost. Njegovo tijelo bilo je tako čisto da, jednako kao što se nikakva mrlja ne može naći u najčišćim očima, tako se niti jedan defekt nije mogao naći na Njegovu tijelu. Drugo dobro bilo je to što On nikada nije zgriješio. Ostala djeca, međutim, katkad podnose grijehe svojih roditelja i katkad svoje vlastite; ali On nikada nije zgriješio, a ipak je podnio grijehe svih. Treće je dobro to što neki ljudi umru radi Boga te kako bi primili veću nagradu, ali On je umro jednako toliko za dobrobit svojih neprijatelja koliko za Mene i svoje prijatelje.

Kada su Ga Njegovi neprijatelji razapeli, učinili su Mu četiri stvari: Prvo, okrunili su Ga trnovom krunom. Drugo, proboli su Njegove ruke i noge. Treće, dali su Mu žuči da pije. Četvrto, proboli su Njegov bok. Ali, sada se Ja žalim da neprijatelji Moga Sina, koji su sada u svijetu, Njega razapinju još okrutnije u duhovnom smislu nego Židovi koji su razapeli Njegovo tijelo. Jer, iako Božanstvo ne može trpjeti ni umrijeti, ipak, oni Ga razapinju kroz svoje vlastite opačine i grijehe. Jer ako čovjek uvrijedi ili povrijedi sliku svoga neprijatelja, slika ne osjeća da joj je učinjena šteta; unatoč tome, počinitelj treba biti optužen i osuđen zbog svoje zle namjere činjenja zla jednako kao da se radi o djelu. Na isti su način, poroci i grijesi kojima razapinju Mojega Sina duhovno, Njemu odvratniji i teži od poroka onih koji su razapeli Njegovo tijelo.

Ali sada bi mogla pitati: „Kako Ga razapinju?“ Prije svega, vežu Ga na križ koji su pripremili za Njega kada se ne obaziru na zapovijedi njihova Stvoritelja i Gospodina, nego Ga obeščašćuju kada ih On upozorava, kroz svoje sluge da Mu služe, te to preziru i umjesto toga rade ono što njima ugađa. Tada razapinju Njegovu desnu ruku kada drže pravdu za nepravdu, govoreći: “Grijeh nije tako težak i mrzak Bogu kako je rečeno. Bog nikoga ne kažnjava za cijelu vječnost; On nam samo prijeti ovim teškim stvarima da nas uplaši. Zašto bi u protivnom iskupio čovjeka ako je htio da propadnemo?“ Oni ne smatraju da je i posljednji najmanji grijeh, u kojem čovjek nalazi zadovoljstvo, dovoljan da ga osudi na vječne muke, i da Bog ne dopušta da i posljednji najmanji grijeh prođe nekažnjeno, jednako kao što ne dopušta da ni najmanje posljednje dobro djelo prođe nenagrađeno.

Dakle, oni će biti mučeni za cijelu vječnost zbog svoje stalne namjere griješenja i Moj Sin, koji vidi srce, uračunava to kao djelo. Jer oni bi ispunili svoju volju djelima kada bi Moj Sin to podnosio ili dopuštao. Tada razapinju Njegovu lijevu ruku kada preokreću vrlinu u grijeh i volju da nastave u grijehu do kraja govoreći : “Ako mi samo jedanput kažemo na kraju našeg života „O Bože, imaj milosti prema meni“, Božja milost tako je velika da će nam biti oprošteno.“ Ali ovo nije vrlina – željeti griješiti bez popravljanja samoga sebe, i željeti primiti nagradu bez rada za nju, ne osim ako se nađe pravo kajanje u srcu da se čovjek želi promijeniti, samo kada bi on to mogao učiniti, a da nije zbog bolesti ili neke druge smetnje.

Nakon toga, oni razapinju Njegove noge kada se prepuštaju užitku griješenja a da nijednom ne pomisle na gorke patnje Moga Sina, ili da Mu nijednom ne zahvale iz svojega najintimnijeg srca riječima poput ovih: „Moj Gospodine i Bože, kako je gorka Tvoja patnja bila, slava i čast Tebi zbog Tvoje smrti“ – takve se riječi nikada ne čuju iz njihovih usta. Tada Ga krune krunom podsmijeha kada se izruguju Njegovim slugama i smatraju beskorisnim služiti Mu. Daju Mu piti žuči kada se raduju i slave u grijehu. I niti jednom da bi se javila misao u njihovim srcima o tome kako težak, i mnogobrojan, i opasan njihov grijeh jest. Oni probadaju Njegov bok kada imaju volju nastaviti u grijehu.

Uistinu, kažem ti – a ti ovo možeš reći Mojim prijateljima – da su takvi ljudi nepravedniji u očima Moga Sina nego oni koji su Ga osudili, neljubazniji od onih koji su Ga razapeli, besramniji od onih koji su Ga prodali, i oni će stoga primiti veću muku nego ostali. Pilat je znao vrlo dobro da Moj Sin nije zgriješio i nije zaslužio umrijeti. Ali on se svejedno osjećao primoranim osuditi Moga Sina na smrt, jer se bojao gubitka svoje svjetovne moći i pobune Židova. Ali čega bi se ovi trebali bojati ako bi služili Mome Sinu, ili kakvu bi čast ili dostojanstvo oni izgubili kad bi Ga štovali? Oni će stoga biti osuđeni težom kaznom od Pilatove, jer su oni gori od njega u očima Moga Sina. Jer Pilat Ga je osudio zbog zahtjeva i volje ostalih i zbog straha, ali ovi Ga osuđuju zbog svoje vlastite koristi i bez ikakvog straha kada Ga obeščašćuju počinjavajući grijeh od kojega bi se mogli suzdržati kada bi htjeli. Ali oni se ne suzdržavaju od grijeha, niti su posramljeni zbog grijeha koje su počinili, jer ne smatraju da su nedostojni dobrih dijela Onoga kojemu ne služe.

Oni su također gori od Jude, jer kada je Juda izdao svog Gospodina, on je znao vrlo dobro da On bijaše Bog, i da je zgriješio teško protiv Njega, ali je izgubio nadu i požurio svoje dane prema paklu smatrajući se nedostojnim života. No, ovi znaju svoje grijehe vrlo dobro, a ipak su i dalje u njima bez osjećaja ikakve grižnje savjesti o tome u svojim srcima. Oni žele uzeti Kraljevstvo nebesko nasiljem i moći kada misle da ga mogu dobiti, ne kroz svoja dobra djela, nego kroz uzaludnu nadu, no ono je dano samo onima koji rade i trpe nešto radi Boga.

Oni su također gori od onih koji su razapeli Moga Sina. Jer kada su ovi vidjeli dobra djela Moga Sina, naime, podizanje mrtvih i čišćenje gubavih, pomislili su: „Ovaj čovjek čini nečuvena i izvanredna čuda. On svladava svakoga koga hoće riječju, On zna sve naše misli i čini što god On hoće. Ako je On uspješan, svi ćemo se morati pokoriti Njegovoj moći i postati Njegovi podanici.“ Stoga, kako bi izbjegli da budu podvrgnuti Njemu, oni su Ga razapeli zbog svoje zavisti. Ali da su znali da je On Kralj Slave, nikada Ga ne bi razapeli.

Ali ovi ljudi vide Njegova dobra djela i čuda svaki dan, i oni iskorištavaju Njegova dobra djela i slušaju kako bi Ga trebali služiti i prići Mu, ali si misle: „Ako moramo napustiti svu svoju zemaljsku svojinu i slijediti Njegovu volju, a ne svoju vlastitu, bilo bi to teško i nepodnošljivo.“ Oni preziru Njegovu volju tako da ne bi trebala biti stavljena iznad njihove vlastite volje, i razapinju Moga Sina kroz svoja otvrdla srca kada dodaju grijeh na grijeh protiv svoje savjesti. Oni su gori od onih koji su razapeli Moga Sina, jer Židovi su to učinili zbog zavisti i zato što nisu znali da je On Bog, ali ovi znaju da je On Bog, a ipak, u svojoj vlastitoj zlobi, i drskosti, i pohlepi, razapinju Ga duhovno okrutnije no što su to Židovu učinili tjelesno. Jer oni sami otkupljeni su, ali Židovi još nisu bili otkupljeni. Stoga, Moja nevjesto, pokori se Mome Sinu i Njega se boj, jer baš kao što je milosrdan, On je ujedno i pravedan.“

Najugodniji razgovor Boga Oca sa Sinom, te o tome kako je Otac dao novu nevjestu Sinu, i kako ju je Sin primio sebi sa zadovoljstvom, te o tome kako Zaručnik uči nevjestu o strpljenju, poslušnosti i jednostavnosti kroz primjer.

38. poglavlje

Otac je razgovarao sa Sinom, rekavši: „Došao sam s ljubavlju prema Djevici i uzeo Tvoje pravo tijelo od nje. Ti si stoga u Meni i Ja u Tebi. Kao što vatra i toplina nikada nisu odvojene, tako je nemoguće odvojiti Božanstvo iz Čovječnosti.“ Sin odgovori: „Neka sva slava i čast budu Tebi, Oče; neka Tvoja volja bude vršena u Meni i Moja u Tebi.“ Otac mu odgovori ponovno: “Evo, Sine Moj, povjeravam Ti ovu novu nevjestu da poput ovce bude vođena i poučena. Kao vlasnik ovce Ti ćeš dobiti od nje sir za hranu i mlijeko za piće te vunu da se odjeneš. A ti bi Ga, nevjesto, trebala slušati. Imaš tri stvari koje moraš učiniti: moraš biti strpljiva, pokorna i voljna činiti što je dobro.“

Tada Sin reče Ocu: „Tvoja volja s moću, moć s poniznošću, poniznost s mudrošću, mudrost s milošću; neka bude volja Tvoja, koja jest i uvijek će biti, bez početka i kraja, u Meni. Ja je uzimam sebi u svoju ljubav, u Tvoju moć i u vodstvo Duha Svetoga, koji nisu tri boga nego jedan Bog.“ Tada Sin reče nevjesti:“ Čula si kako te Otac povjerio Meni poput ovce. Ti moraš stoga biti prostodušna i strpljiva kao ovca i plodna u prinosu hrane i odjeće.

Tri su čovjeka u svijetu. Prvi je potpuno gol, drugi je žedan i treći je gladan. Prvi označava vjeru Moje Crkve i gol je zato što je svakoga sram i strah pričati o istini vjere i Mojim zapovijedima. A, ako neki ljudi pričaju ili uče o takvim stvarima, oni su prezreni i optuženi da su lažljivci. Stoga Moje riječi, koje proizlaze iz Mojih usta, trebaju zaodjenuti ovu vjeru kao vuna. Jer kao što vuna raste na tijelu ovce od topline, tako i Moje riječi proizlaze iz topline Moga Božanstva i Čovječnosti do tvoga srca. One će zaodjenuti Moju Svetu Vjeru svjedočanstvom istine i mudrosti i dokazati da vjera koja je sada zanemarivana kao uzaludna, jest istinita, tako da će oni koji su dosad bili lijeni u odijevanju svoje vjere u djela ljubavi, nakon saslušanja Mojih riječi o ljubavi biti obraćeni i potaknuti ponovno kako bi govorili sa sigurnošću vjere i djelovali hrabro.

Drugi označava Moje prijatelje koji imaju žarku želju učiniti Moju čast savršenom i rastužuju se na Moja obeščašćenja. Oni će biti ispunjeni slatkoćom koju su čuli u Mojim riječima, i potaknuti većom ljubavlju prema Meni, i zajedno s njima drugi, koji su sada mrtvi u grijehu, bit će također potaknuti u Mojoj ljubavi kada čuju o milosrđu koje sam učinio grešnicima.

Treći označava one koji misle ovako u svojim srcima: „Kada bismo samo znali Božju volju i kako bismo trebali živjeti, i kada bi nas netko naučio dobrom načinu, mi bismo rado učinili ono što možemo za čast Božju.“ Ti su gladni upoznati Moj način i volju, ali nitko ih ne hrani jer im nitko ne pokazuje u potpunosti što bi trebali učiniti, a ako im se pokaže ili ih se nauči što bi trebali činiti, nitko ne živi prema riječima sa svojim djelima. I zbog tog razloga njima se riječi doimaju poput mrtvih. Stoga ću im Ja osobno pokazati i podučiti ih što bi trebali činiti i ispuniti ih svojom slatkoćom.

Jer svjetovne stvari, koje su viđene i željene sada od gotovo svakoga, ne mogu ispuniti čovječanstvo, nego samo pobuđuju njegovu želju i pohlepu svijeta osvojiti sve više i više stvari. Ali Moje riječi i Moja ljubav nahranit će ljude i ispuniti ih obiljem utjehe. Stoga, Moja nevjesto, koja si Moja ovca, ti moraš voditi računa da zadržiš svoje strpljenje i poslušnost. Ti si sva Moja po pravu i trebala bi stoga slijediti Moju volju. Onaj tko želi slijediti volju drugoga, trebao bi imati tri stvari: Prvo, trebao bi imati istu volju i mišljenje kao drugi; drugo, imati slična djela; treće, trebao bi se odmaknuti od svojih neprijatelja. Ali tko su Moji neprijatelji ako ne ponos i svaki grijeh? Ti bi se stoga trebala odmaknuti od njih ako želiš slijediti Moju volju.“

Krist govori o tome kako su vjera, nada i ljubav nađene savršeno u Njemu u trenutku Njegove smrti, i nalaze se nesavršeno u nama bijednicima.

39. poglavlje

Sin Božji reče:“ Ja sam imao tri stvari u svojoj smrti: Prvo, vjeru kada sam savio svoja koljena i molio se Ocu, znajući da bi Me On mogao spasiti od patnji. Drugo, nadu kada sam uporno čekao i rekao: „Ne kako Ja želim.“ Treće, ljubav kada sam rekao: „Budi volja Tvoja.“ Također sam imao tjelesnu agoniju od prirodnog straha od patnje kada je krvavi znoj izašao iz Moga tijela. Stoga, kako se Moji prijatelji ne bi trebali bojati da su napušteni kada trenutak nevolje dođe k njima, Ja sam im pokazao na sebi da slabo tijelo uvijek pobjegne od patnje.

Ali sada bi mogla pitati kako je krvavi znoj izašao iz Mog tijela. Baš kao što se krv bolesne osobe isušuje i prožima u svim njenim venama, tako je Moja krv bila prožeta prirodnim strahom od smrti. Moj Otac htio je pokazati način kako će Nebo biti otvoreno i kako će prognanom čovjeku biti omogućeno ući u njega, i stoga Me isporučio iz ljubavi Mojoj patnji u svrhu da Moje tijelo bude proslavljeno u časti nakon što patnje budu ispunjene. Jer pravda nije dopuštala Mom Čovještvu da uđe u slavu bez patnji iako sam bio u mogućnosti učiniti tako kroz moć Moga Božanstva.

Kako bi onda zaslužili ući u Moju slavu oni koji imaju malo vjere, ispraznu nadu i nimalo ljubavi? Kada bi vjerovali u vječnu radost Neba i strašne muke pakla, ne bi željeli ništa osim Mene. Kada bi vjerovali da Ja vidim i znam sve stvari i imam moć nad svim stvarima i da zahtijevam sud nad svim, oni bi mrzili svijet i više bi se bojali griješiti preda Mnom nego pred čovjekom. Kada bi imali čvrstu i postojanu nadu, tada bi svaka njihova misao i želja bila usmjerena na Mene. Kada bi imali Božansku ljubav za Mene, tada bi bar razmislili u svojoj duši o tome što sam učinio za njihovu dobrobit, koliko sam se trudio propovijedajući, koliko je velika Moja bol bila u Mojoj patnji i koliko je velika Moja ljubav bila u Mojoj smrti kada sam radije umro nego ih izgubio i napustio.

Ali njihova je vjera bolesna i kolebljiva, prijeti da će uskoro pasti, jer oni vjeruju samo kada ih patnje i iskušenja ne napadaju, i gube svoju nadu čim se susretnu s nedaćama. Njihova je nada isprazna jer se nadaju da će njihov grijeh biti oprošten bez pravde i prave presude. Oni se nadaju sa samopouzdanjem da će primiti Kraljevstvo nebesko nizašto i žele primiti Moju milost bez uvjerljive pravde. Njihova ljubav prema Meni potpuno je hladna, jer oni nikada nisu ponukani tražiti Me ili zazivati osim ako ih na to ne prisile nevolje. Kako mogu biti zagrijan od takvih ljudi koji nemaju niti pravu vjeru, niti čvrstu nadu, niti goruću ljubav za Mene?

I zato, kada Me zazivaju govoreći: “O Bože, smiluj mi se“, oni ne zaslužuju da ih se čuje niti da uđu u Moju slavu, jer nisu htjeli slijediti svoga Gospodina u patnji i stoga Ga ne trebaju slijediti u slavu. Jer ni jedan vitez ne može ugoditi svom Gospodaru i biti uzet natrag u Njegovu milost nakon svog pada osim ako se prvo ne ponizi u pokori za svoj prezir.

Naš Stvoritelj postavlja tri pitanja o svojoj nevjesti. Prvo je o ropstvu muža i dominaciji žene; drugo je o radu muža i trošenju žene; i treće je o preziru gospodara i štovanju sluga.

40. poglavlje

„Ja sam tvoj Stvoritelj i Gospodin. Odgovori Mi na tri pitanja koja ću ti postaviti. Kakvo je stanje kuće u kojoj je žena odjevena kao dama, a njezin muž kao rob? Je li to u redu? Ona odgovori u svojoj svijesti: „Ne, Gospodine, nije u redu.“ Naš Gospodin reče: “Ja sam Gospodar svih stvari i Kralj anđela. Ja sam odjenuo svog slugu, imenom svoju Čovječnost, samo korisnošću i nužnošću jer nisam želio ništa od ovoga svijeta osim oskudne hrane i odjeće. Ali ti, koja jesi Moja nevjesta, hoćeš živjeti kao dama i želiš imati bogatstva i počasti i biti držana u štovanju. Koja je korist od svih ovih stvari? Sve su stvari uistinu isprazne i sve stvari moraju biti ostavljene. Čovječanstvo nije stvoreno ni za kakve prekomjernosti, nego da ima samo ono što nužnost prirode zahtijeva. Ove prekomjernosti izumio je ponos i sada se drže i ljube kao zakon.

Drugo, reci Mi je li pravo za muža da radi od jutra do mraka i da zatim žena potroši sve što je stečeno u jednom satu? Ona odgovori: “Ne, to nije pravo; žena je, naprotiv, obvezana živjeti i vladati se prema volji svojega muža.“Naš Gospodin reče: “Ja sam se ponašao kao čovjek koji radi od jutra do mraka, s obzirom na to da sam od svoje mladosti sve do trenutka svoje patnje radio na pokazivanju puta u Nebo kroz propovijedi i ispunjavanje onoga što sam propovijedao djelima. No žena, to jest duša koja bi Mi trebala biti poput žene, trati sav Moj trud kada živi lakomisleno, tako da ništa od onoga što sam učinio i otrpio za njezinu dobrobit njoj ne može koristiti, niti Ja nalazim ikakvih vrlina u njoj u kojima bih mogao uživati.

Treće, reci Mi, nije li krivo i gnjusno da gospodar kuće bude prezren i da rob bude poštovan?“ Ona odgovori: “Da, uistinu jest.“ Naš Gospodin reče: „Ja sam Gospodar svih stvari. Moja je kuća svijet i čovječanstvo bi, po pravu, trebalo biti Moj sluga. Ali Ja, Gospodar, sada sam preziran u svijetu, a čovjek poštovan. Stoga ćeš ti, koju sam Ja izabrao, voditi računa o tome da činiš Moju volju, jer sve je u svijetu ništa doli morska pjena i lažni san.

Riječi našega ljubljenog Stvoritelja u nazočnosti Nebeske vojske i nevjeste, u kojima se žali na petoricu muškaraca, označavajući Papu i njegov kler, zle laike, Židove i pogane; također o pomoći koju šalje svojim prijateljima, označavajući sve čovječanstvo, i o oštroj presudi koju izvršava nad svojim neprijateljima.

41. poglavlje

„Ja sam Stvoritelj svih stvari. Ja sam rođen od Oca prije Lucifera. Ja sam neodvojivo u Ocu i Otac u Meni i jedan Duh u nama obojici. Prema tome, postoji jedan Bog – Otac, Sin i Duh Sveti – a ne tri boga. Ja sam onaj koji je obećao vječnu baštinu Abrahamu i izveo svoj narod iz Egipta preko Mojsija. Ja sam onaj koji je govorio po prorocima. Otac Me poslao u utrobu Djevice ne odvajajući se od Mene, nego ostajući neodvojivo sa Mnom kako bi se čovječanstvo, koje je napustilo Boga, vratilo Bogu kroz Moju ljubav.

Ali sada, u tvojoj nazočnosti, Moja Nebeska vojsko, iako ti vidiš i znaš sve stvari u Meni, ipak, radi dobrobiti znanja i učenja Moje nevjeste koja stoji ovdje, koja ne može razumjeti duhovne stvari osim kroz tjelesne prispodobe, Ja iznosim pritužbu pred tobom na ovu petoricu muškaraca koji stoje ovdje, jer isprovociraše Me do gnjeva na mnoge načine. Kao što sam nekoć, u Zakonu, imenom Izrael označio cijeli izraelski narod, tako sad ovom petoricom označavam svakog čovjeka u svijetu.

Prvi čovjek označava vođu Crkve i njegove svećenike; drugi zle laike; treći Židove; četvrti pogane; i peti Moje prijatelje. Ali od tebe, Židove, Ja isključujem sve Židove koji su kršćani u tajnosti i koji Mi služe potajno u čistoj ljubavi, pravoj vjeri i savršenom djelu. A od tebe, pogane, Ja isključujem sve one koji bi rado išli putem Mojih zapovijedi kada bi samo znali i bili poučeni kako bi se trebali vladati i živjeti, i koji svojim djelima čine koliko znaju i umiju. Takvi nipošto neće biti osuđeni s vama. Ja se sada žalim na tebe, o, vođo Moje Crkve, koji sjediš na Mome prijestolju što sam ga dao Petru i njegovim nasljednicima da sjede na njemu s trostrukim dostojanstvom i moći: Prvo, kako bi imali moć vezivanja i odrješenja duša od njihovih grijeha. Drugo, kako bi otvorili Nebo za pokornika. Treće, kako bi zatvorili Nebo za proklete i one koji preziru Moj Zakon. Ali ti, koji bi trebao iscjeljivati duše i predstavljati ih Meni, ti si uistinu ubojica duša. Ja sam postavio Petra za pastira i čuvara Mojih ovaca. Ali ti ih, međutim, rastjeruješ i ranjavaš. Ti si gori od Lucifera. Jer on je bio zavidan Meni i nije želio ubiti nikoga osim Mene kako bi mogao vladati na Mome mjestu. Ali ti si utoliko gori jer ne ubijaš samo Mene tjerajući Me od sebe tvojim lošim djelima, nego ujedno ubijaš duše svojim lošim primjerom. Ja sam otkupio duše svojom krvlju i povjerio ih tebi kao vjernom prijatelju, ali ti ih isporučuješ opet natrag neprijatelju od kojega sam ih izbavio. Ti si nepravedniji od Pilata. On nije osudio nikoga drugog osim Mene na smrt, ali ti ne samo da Meni sudiš kao da sam nemoćan gospodar i nedostojan ikakve dobre stvari, ne, ti također sudiš i osuđuješ duše nevinih i puštaš krivcima da odu slobodni bez ikakva prijekora. Ti si okrutniji od Jude koji je samo Mene prodao, ti ne prodaješ samo Mene, nego i duše Mojih izabranih ljudi za svoju vlastitu sramotnu dobit i uzaludnog imena radi. Ti zaslužuješ više prezira nego Židovi, jer oni su razapeli samo Moje tijelo, ali ti razapinješ i mučiš duše Mojih izabranih ljudi za koje su tvoja zloba i tvoji grijesi gorči od bilo koje rane od mača. I stoga, jer si sličan Luciferu i nepravedniji od Pilata, i okrutniji od Jude i prezreniji od Židova, Ja se žalim na tebe s pravom.

Drugom čovjeku, to jest laicima, naš Gospodin reče: „Ja sam stvorio sve stvari za tvoju korist. Ti si dao svoj pristanak Meni i Ja svoj tebi. Dao si Mi svoju vjeru i obećao prisegom da ćeš Mi služiti. Ali sada si Me napustio poput čovjeka koji ne poznaje svog Boga. Držiš Moju riječ za laž i Moja djela za ispraznost, i govoriš da su Moja Volja i Moje zapovijedi preteške. Ti si prekršio vjeru koju si Mi obećao. Ti si prekršio svoju prisegu i napustio Moje ime. Ti si odvojio sebe od brojnih Mojih svetaca i došao pripadati brojnim đavlima i postao si njihov prijatelj. Ti misliš da nitko nije vrijedan hvale i štovanja osim tebe. Sve što pripada Meni i što si obvezan učiniti za Mene čini ti se teškim i gorkim, ali su ti stvari kojima sam sebi ugađaš vrlo lake. Stoga se žalim na tebe s pravom, jer ti si prekinuo vjeru koju si Mi dao na krštenju i kasnije; i zbog ljubavi koju sam ti pokazao riječju i djelom, rugaš Mi se i nazivaš Me lašcem, i zbog Moje patnje nazivaš Me budalom.“

Trećem čovjeku, to jest Židovima, rekao je: „Započeo sam svoje djelo ljubavi s vama i odabrao vas kao svoj narod. Izveo vas iz ropstva, dao vam svoj Zakon, doveo vas u zemlju koju sam obećao vašim očevima i poslao vam proroke da vas utješe. Nakon toga, odabrao sam Djevicu za sebe iz vaše sredine, od koje sam preuzeo Čovještvo. Ali sada se žalim na vas jer ne želite vjerovati u Mene, nego govorite: “Krist još nije došao; Njega se još uvijek očekuje.“

Naš Gospodin reče četvrtom čovjeku, to jest poganima: „Ja sam te stvorio i otkupio kao kršćanskog čovjeka, i stvorio sam sve dobre stvari za tvoju korist. Ali ti si poput bezumnog čovjeka jer ne znaš što činiš. Također si poput slijepog čovjeka jer ne vidiš kamo ideš. Ti častiš i štuješ stvorene stvari umjesto Stvoritelja, i lažno umjesto istinitog, i svijaš svoje koljeno pred stvarima koje imaju manje vrijednosti od tebe samoga. Zato se žalim na tebe.

Petom čovjeku reče: “Moj prijatelju, priđi bliže!“ I izravno reče Nebeskoj vojsci: „Moji ljubljeni prijatelji, Ja imam prijatelja kojim označavam i pod kojim podrazumijevam mnoge prijatelje. On je poput čovjeka zarobljenog među zlim ljudima i oštro okovanog u zatočeništvu. Ako govori istinu, izudaraju njegova usta kamenjem. Ako učini nešto dobro, zabadaju koplje u njegova prsa. Jao, Moji prijatelji i sveci, koliko ću dugo trpjeti takve ljude, i koliko ću dugo tolerirati takav prezir?“

Sveti Ivan Krstitelj odgovori: “Ti si poput najčišćeg ogledala, jer mi vidimo i znamo sve stvari u Tebi kao u ogledalu bez ikakve pomoći riječi ili govora. Ti si slatkoća koju nitko ne može opisati, u kojoj mi kušamo sve dobre stvari. Ti si poput najoštrijeg od mačeva, jer Ti sudiš u pravednosti.“

Naš mu Gospodin odgovori: “Doista, Moj prijatelju, rekao si istinu, jer Moji odabrani ljudi vide svu dobrotu i pravednost u Meni, pa čak i zli duhovi vide u svojoj vlastitoj svijesti, ali ne u svjetlu. Baš kao što čovjek smješten u tamni zatvor, koji je ranije naučio slova, zna ono što je naučio prije iako je u tami i trenutačno ne može vidjeti, tako je i s đavlima. Iako ne vide Moju pravednost u svjetlu Moje bistrine, oni i dalje znaju i vide u svojoj svijesti. Ja sam također kao mač koji razdvaja stvari na dva dijela. Na taj način dajem svima i svakoj osobi ono što zaslužuje.“

Tada naš Gospodin reče Svetom Petru: „Ti si utemeljitelj i branitelj vjere i Moje Crkve. Dok Moja Vojska sluša, izreci kaznu ovoj petorici!“ Petar odgovori: “O, Gospodine, sva slava i čast Tebi zbog ljubavi koju si pokazao prema svojoj zemlji. Blagoslovljen bio Ti od cijele svoje Vojske, jer Ti nam dopuštaš da vidimo i znamo sve stvari u Tebi. Istinita je pravda da prvi čovjek koji sjedi na Tvom prijestolju, imajući Luciferova djela, treba sramno izgubiti prijestolje na koje se usudio sjesti i postati sudionikom u mukama Luciferovim. Pravedan sud drugoga čovjeka jest taj da onaj koji je pao daleko od Tvoje vjere, treba pasti u pakao sa svojom glavom prema dolje i nogama prema gore, jer je volio samoga sebe i prezreo Tebe koji si trebao biti njegova glava. Pravedan sud trećeg čovjeka jest taj da on neće vidjeti lica Tvojega i da bi trebao biti mučen zbog svoje zlobe i pohlepe, jer nevjernici ne zaslužuju vidjeti Tvoju slavu i ljepotu. Pravedan sud četvrtog čovjeka jest taj da bi trebao biti zatvoren kao bezuman čovjek i prognan u grad tame. Pravedan sud petoga jest da bi mu pomoć trebala biti poslana.

Tada naš Gospodin odgovori: „Prisežem Bogom Ocem, čiji je glas Ivan Krstitelj čuo u Jordanu; Prisežem tijelom koje je Ivan krstio, vidio i dodirnuo u Jordanu; Prisežem Svetim Duhom koji se objavio u obliku golubice na Jordanu, da ću učiniti pravdu s ovom petoricom.“

Tada naš Gospodin reče prvom od ove petorice: „Mač Moje žestine stupit će u tvoje tijelo; ući će na vrhu tvoje glave i prodrijeti u te tako duboko i nasilno da ga se nikada neće moći izvući. Tvoja stolica potonut će kao težak kamen i neće stati dok ne stigne do najnižih dubina. Tvoji prsti, to jest tvoji pomoćnici i savjetnici, gorjet će u neugasivoj sumpornoj vatri. Tvoje ruke, to jest tvoji dužnosnici, koji su trebali posegnuti za pomoću i dobročinstvom dušama, ali su umjesto toga posegnuli za svjetovnom čašću i dobitkom, bit će osuđeni na muke i patnje o kojima David govori: “Njegovi sinovi bit će siročad i njegova žena udovica, i drugi će zauzeti njegovu baštinu.“ Tko je „njegova žena“ ako ne duša koja će biti isključena iz slave Nebeske i postati udovicom i izgubiti Boga? „Njegovi sinovi“, to jest vrline koje se činilo da ima, i Moji jednostavni i ponizni ljudi koji su bili pod njima, bit će odijeljeni od njih. Njihova čast i imetak bit će dani drugima, i oni će naslijediti vječnu sramotu umjesto svog dostojanstva i slave. Njihove mitre potonut će u prljavštinu pakla i nikada se neće moći izdići iz njega. Baš kao što su se uzdigli iznad drugih kroz svoju čast i ponos, tako će u paklu tonuti toliko dublje od drugih da će im biti nemoguće ikada više ponovno ustati. Njihovi udovi, to jest svi svećenici koji su ih slijedili i pomagali im u opačinama, bit će odsječeni od njih i odijeljeni baš kao zid koji je srušen, gdje ni jedan jedini kamen nije ostao na drugom kamenu, i cement više ne prijanja uz kamenje. Nikakva milost neće doći k njima, jer Moja ih ljubav nikada neće ogrijati niti obnoviti, ili ih podići u vječnu kuću na Nebu, nego će umjesto toga biti isključeni iz svakog dobra i beskrajno mučeni sa svojim predvodnicima i vođama.

A drugome kažem: Budući da ti ne želiš zadržati vjeru koju si Mi obećao i imati ljubav prema Meni, Ja ću k tebi poslati životinju koja će se uzdići iz rastuće bujice i progutati te. Kako bujica uvijek teče nizvodno, tako će te ova životinja odvući dolje u najniži pakao, i baš kao što ti je nemoguće putovati uzvodno protiv nadiruće bujice, bit će ti jednako teško ikada se uzdići iz pakla.

Trećemu govorim: Budući da ti, Židove, ne želiš vjerovati da sam Ja došao, vidjet ćeš Me kada dođem na Sudnji dan, ali ne u Mojoj slavi, nego u svojoj svijesti, i spoznat ćeš da su sve stvari koje sam govorio istinite. Tada ti ništa drugo nije preostalo nego da budeš mučen kako i zaslužuješ.

Četvrtom govorim: Budući da ti ne mariš vjerovati i ne želiš Me poznavati, tvoja će tama postati svjetlo za tebe, i tvoje će srce biti prosvijetljeno kako bi mogao znati da su Moji sudovi istiniti, ali ti i dalje nećeš doći u svjetlost.

Petom govorim: Učinit ću ti tri stvari. Prvo, ispunit ću te iznutra svojom toplinom. Drugo, učinit ću tvoja usta jačima i čvršćima od ijednoga kamena, tako da se kamenje okrene na one koji ih bacaju na tebe. Treće, naoružat ću te svojim oružjem tako dobro da ti nijedno koplje neće nauditi, nego će se umjesto toga sve topiti pred tobom kao vosak u toplini vatre. Budi stoga učinjen jakim i stoj kao čovjek. Baš kao vitez u borbi, koji se nada pomoći svoga gospodara i nastavlja borbu sve dok još uvijek ima neke životne sile u njemu, tako i ti stoj čvrsto i bori se kao čovjek; jer će ti Gospodin, tvoj Bog, kojemu se nitko ne može oduprijeti, pružiti pomoć. I s obzirom na to da si malobrojan, Ja ću te častiti i uvelike umnožiti. Evo, Moji prijatelji, vi vidite ove stvari i znate ih u Meni, i na ovaj način oni stoje preda Mnom.

Riječi koje sam sad izgovorio bit će ispunjene. A oni nikada neće ući u Moje kraljevstvo dok god sam Ja Kralj ako se ne poprave. Jer Nebo će biti dano samo onima koji se ponize i onima koji tuguju zbog svojih grijeha uz pokoru.“ Tada cijela vojska odgovori: „Slava Tebi, Gospodine Bože, koji si bez početka i bez kraja.“

Riječi savjeta Djevice Marije nevjesti o tome kako bi trebala voljeti Njezina Sina iznad svih stvari, i o tome kako su svaka vrlina i dar milosti sadržani u slavnoj Djevici.

42. poglavlje

Majka Božja reče: „Ja sam imala tri stvari kojima sam ugodila svome Sinu: Prvo, poniznost na takav način da niti jedno stvoreno stvorenje, bilo anđeo bilo čovjek, nije bilo poniznije od Mene. Drugo, imala sam poslušnost, jer sam nastojala pokoriti se svom Sinu u svim stvarima. Treće, imala sam posebno milosrđe.

Zbog toga sam trostruko počašćena od svoga Sina: Prvo, učinjena sam časnijom od anđela i ljudi, tako da ne postoji vrlina u Bogu koja ne sija u Meni, iako je On izvor i početak svih vrlina i Stvoritelj svih stvari; ali Ja sam, međutim, stvorenje kojemu je On dao više milosti nego svim drugima. Drugo, zbog svoje poslušnosti primila sam takvu moć da ne postoji grešnik tako nečist da neće primiti oproštenje ako se okrene Meni s voljom i namjerom popravljanja i srcem skrušenim zbog svojih grijeha. Treće, zbog Moga milosrđa Bog Mi je tako blizu da onaj koji vidi Boga, vidi Mene, i onaj koji vidi Mene, može vidjeti Božanstvo i Čovječnost u Meni i Mene u Bogu kao kroz ogledalo. Jer onaj koji vidi Boga, vidi tri osobe u Njemu, i onaj koji vidi Mene, također vidi tri osobe. Jer me Božanstvo zatvorilo u dušu i tijelo u Njemu samom i ispunilo me svakom vrlinom, tako da ne postoji vrlina u Bogu koja ne sija i ne pojavljuje se u Meni iako je Bog osobno Otac i davatelj svih vrlina. Jer kao što je s dva tijela spojena zajedno, da što god jedno tijelo prima, drugo tijelo također prima, tako je Bog učinio sa Mnom.

Ne postoji slatkoća koja se ne nalazi u Meni. To je kao kad netko ima slatku jezgru i dade dio nje drugome. Moja duša i tijelo bistriji su od sunca i čišći od ogledala, i kao što bi tri osobe bile viđene u ogledalu kada bi stajale blizu njega, tako se Otac, Sin i Duh Sveti mogu također vidjeti u Mojoj čistoći, jer sam jednom imala svoga Sina u svojoj utrobi s Njegovim Božanstvom. On je sada vidljiv u Meni sa svojim Božanstvom i Čovječnošću kao u ogledalu, jer ja sam proslavljena čašću i slavom uskrsnuća. Stoga možeš li ti, Moga Sina nevjesto, nastojati slijediti Moju poniznost i ne voljeti ništa osim Moga Sina.“

Riječi Sina Njegovoj nevjesti o tome kako se ljudi mogu uzdići od najmanjeg dobrog djela do najvišeg dobra i pasti dolje od najmanjeg zla do najvećih kazni i mučenja.

43. poglavlje

Sin Božji reče svojoj nevjesti: „Velika nagrada katkad proizlazi iz malog dobra. Stablo datulje ima prekrasan miris i u njegovu plodu nalazi se kamen. Ako je zasađeno u plodno tlo, osjeća se dobro, cvjeta i stvara dobre plodove, i izrasta u veliko stablo. Ali ako je zasađeno u suho tlo, uvenut će. Vrlo je suho i prazno od svake dobrote tlo koje uživa u grijehu, i ne postaje bolje čak ni kada se sjeme kreposti posije u njega. Ali plodno je tlo uma koji razumije i priznaje svoje grijehe i plače nad svojim grijehom koji je isprovocirao njegova Stvoritelja do ljutnje. Ako se kamen datulje, to jest ako se misao o Mom teškom sudu i moći posije u takav um, ono odmah udari tri korijena u umu.

Prvi je to što on misli kako ništa ne može učiniti bez Moje pomoći, i zbog tog razloga on otvara svoja usta u molitvi prema Meni. Drugi je to što Mi počinje davati male milostinje radi dobrobiti Moje časti. Treći je to što on sam sebe odvaja od svjetovnih afera kako bi Mi bolje služio. On se tada počinje suzdržavati od prekomjernosti kroz dnevni post i suzdržava se od i uskraćuje si vlastitu volju i požudu, i to je deblo stabla.

Nakon toga grane ljubavi izrastaju kada vodi i privlači svakoga koga može prema dobru. Tada plod raste, kada on ujedno podučava druge u dobroti onoliko koliko može, i svom pobožnošću pokušava naći načine za povećanje Moje časti. Takav Mi je plod najbolji i najugodniji. I stoga, od malog dobra čovjek se uzdiže do savršenstva. Kada prvi put uzima korijen kroz malo pobožnosti, tijelo raste kroz suzdržljivost, grane se množe kroz milosrđe i plod povećava kroz propovijedanje.

Na isti način čovjek pada od malog zla do najvećeg prokletstva i muke. Znaš li što je najteži teret za stvari koje rastu? Zasigurno, to je dijete koje je začeto, ali ne može biti rođeno i umire u utrobi majke. I zbog ovoga majka također puca i umire, i otac nosi nju i dijete do groba i sahranjuje ju s trulim plodom. To je ono što đavao radi duši. Nepravedna je duša uistinu kao žena đavla: ona slijedi njegovu volju svuda, i ona začinje dijete s đavlom kada joj grijeh godi, i ona se raduje u njemu.

Jednako kao što majka začne dijete i donosi plod putem malenog sjemena koje je ništa doli nečista trulež, tako i duša nosi obilje plodova za đavla kada uživa u grijehu. Nakon toga, snaga i udovi tijela formiraju se kako se grijeh grijehu dodaje i svakodnevno povećava. Kada se grijeh poveća, majka nabuja i želi roditi, ali ne može jer je njezina priroda prožeta grijehom i njoj život postaje mrzak. Ona bi rado željela griješiti čak i više, ali ne može, i nije dopušteno od Boga.

Tada strah stiže zato što ne može ispuniti svoju volju, i njena snaga i radost nestanu. Bol i tuga su svuda. Dok ona sada očajava zbog nemogućnosti da učini ijednu dobru stvar ili ijedno dobro djelo, njena utroba puca i ona umire huleći i vrijeđajući Božji sud i kaznu. Tada je povlači njezin otac, đavao, sve do groba pakla, gdje je sahranjena za svu vječnost s truleži svoga grijeha i djetetom svoje zle požude. Eto kako se grijeh povećava od malog zla i raste do prokletstva.“

Riječi Stvoritelja Njegovoj nevjesti o tome kako je sada prezren i prekoravan od strane ljudi koji ne obraćaju pozornost na ono što je učinio iz ljubavi prema njima kada ih je upozoravao kroz proroke i trpio za njihovu dobrobit, te o tome kako oni ne brinu zbog ljutnje koju On iskazuje prema tvrdoglavima teško ih kažnjavajući.

44. poglavlje

„Ja sam Tvorac i Gospodar svih stvari. Ja sam stvorio svijet i svijet Me prezire. Ja čujem glas iz svijeta kao onaj bumbara koji okuplja med na zemlji. Jer kada bumbar leti i započinje svoje slijetanja na zemlju, ispušta vrlo hrapav glas. Ja sada čujem ovaj hrapavi i neuki glas na svijetu, govoreći: „Ja ne marim za ono što dolazi nakon ovoga.“ Uistinu, sada svatko viče: “Mene nije briga što dolazi nakon ovoga, i mogu li imati svoju vlastitu volju!“

Doista, čovječanstvo ne mari za ono što sam Ja učinio za ljubav propovijedajući i trpeći za njega, i upozoravajući ga kroz proroke, i ne mari za ono što sam učinio u svojoj ljutnji izvršavajući svoju osvetu nad zlima i neposlušnima. Oni uviđaju da su smrtni i da ih smrt može pogoditi iznenada, ali ne brinu. Oni čuju i vide Moju pravednost koju sam proveo nad Faraonom i nad Sodomom radi njihovih grijeha, i kako sam izvršio osvetu nad drugim kraljevima i vladarima, i kako svakodnevno dopuštam da se događa kroz mač i druge nevolje, ali kao da su slijepi na sve te stvari.

I zbog toga lete kao bumbari kamo god požele, i katkad lete kao da poskakuju i žure, jer se uzvisuju u svom ponosu, ali se ubrzo spuštaju vraćajući se svojim požudama i proždrljivosti. Oni također sakupljaju slatkoću zemlje za sebe, jer čovjek radi i sakuplja zbog potreba tijela, a ne radi duše, i radi svjetovne časti, ali ne i vječne. Oni preobražavaju zemaljske stvari u patnju za sebe i, što je beskorisno, u vječnu muku. Ali zbog molitva Moje Majke, Ja ću poslati svoj jasan glas ovim bumbarima iz kojih su Moji prijatelji isključeni (jer oni su u svijetu samo tijelom), i on će propovijedati milosrđe. Ako ga budu poslušali, oni će biti spašeni.

Odgovor Djevice Majke i anđela, proroka, apostola, i đavala Bogu, u prisutnosti nevjeste, svjedočeći o Njegovim mnogim vrlinama i Njegovom savršenstvu u stvaralaštvu, utjelovljenju i otkupljenju, te o tome kako zli ljudi danas proturječe svim ovim stvarima, i o teškom sudu koji primaju.

45. poglavlje

Majka Božja reče: “Nevjesto Sina Mog, odjeni se i stoj čvrsto, jer Moj ti Sin prilazi. Njegovo tijelo bilo je stisnuto kao u vinskoj preši. Jer, s obzirom na to da je čovječanstvo griješilo u svim svojim udovima, Moj sin je dao naknadu u svim svojim udovima. Njegova je kosa čupana, Njegove tetive istegnute, Njegovi zglobovi dislocirani, Njegove kosti oštećene i Njegove ruke i noge probodene. Njegov um bijaše uznemiren, Njegovo srce pogođeno tugom, Njegova probava prisilno uvučena prema leđima, jer čovječanstvo je zgriješilo u svim svojim udovima.

Tada Sin progovori, dok je Nebeska vojska bila prisutna, i reče: “Iako znate sve stvari u Meni, ipak, Ja govorim radi Moje nevjeste koja stoji ovdje. Pitam vas, anđeli: “Što je to bez početka i bit će bez kraja? I što je to što je sve stvorilo i nije ni od kog stvoreno? Objavite što i dajte svoj iskaz!“ Svi anđeli odgovoriše kao jednim glasom i rekoše: “Gospode, to si Ti. Mi ti dajemo svjedočanstvo o trima stvarima: Prvo, da si Ti naš Stvoritelj i da si stvorio sve stvari na Nebu i zemlji. Drugo, da si Ti bez početka i da ćeš biti bez kraja, i Tvoje kraljevstvo i moć stajat će za čitavu vječnost. Bez Tebe ništa nije stvoreno i bez Tebe ništa ne može biti stvoreno. Treće, mi svjedočimo da vidimo svu pravednost u Tebi i sve stvari koje su bile i koje će biti, i sve stvari su prisutne u Tebi bez početka i bez kraja.

Tada On reče prorocima i patrijarsima: „Pitam vas: tko vas je izveo iz ropstva u slobodu? Tko je odijelio vode za vas? Tko vam je dao Zakon? Tko vam je dao proročki duh da govorite o budućim stvarima?“ Oni Mu odgovoriše rekavši: „Ti, Gospode. Ti si nas izveo iz ropstva. Ti si nam dao Zakon. Ti si potaknuo duh naš da govori i proriče o budućim stvarima.“

Tada On reče svojoj majci: „Daj istinsko svjedočanstvo o tome što znaš o Meni.“ Ona odgovori: „Prije nego što je anđeo, kojega si Ti poslao, došao k Meni, bila sam usamljena u duši i tijelu. Ali nakon anđeoskih riječi Tvoje tijelo bilo je u Meni s Božanstvom i Čovječnošću, i osjetih Tvoje tijelo u Mome tijelu. Nosila sam te bez boli i patnji. Rodila sam Te bez muka i porođajnih trudova. Umotala sam Te u siromašnu odjeću i nahranila Te svojim mlijekom. Bila sam s Tobom od Tvog rođenja do Tvoje smrti.

Nakon toga reče apostolima: „Recite koga ste vi to vidjeli, čuli i dotaknuli?“ Oni odgovoriše: „Čuli smo Tvoje riječi i zapisali ih. Čuli smo i vidjeli velika djela koja si učinio kada si nam dao Novi Zavjet. Zapovijedao si demonima jednom riječju da napuste ljude i oni su te slušali i odlazili, i svojom riječju Ti si dizao mrtve i ozdravljao bolesne. Mi smo Te vidjeli u tijelu čovjeka. Vidjeli smo Tvoju veliku moć i Božansku slavu s Tvojom ljudskom prirodom. Vidjeli smo Te predanog Tvojim neprijateljima i vidjeli smo Te raspetog na križu. Vidjeli smo kako podnosiš najgorču bol i vidjeli smo Tebe položenog u grob. Dotaknuli smo Te kada si ustao iz mrtvih. Dotaknuli smo Tvoju kosu i Tvoje lice. Dotaknuli smo mjesta Tvojih rana i Tvoje udove. Ti si jeo s nama i dao nam svoju rječitost. Ti si istinski Sin Božji i Sin Djevice. Također smo promatrali kada si uzašao sa svojom Čovječnošću zdesna Ocu, gdje sada jesi i bit ćeš bez kraja.“

Tada Bog reče nečistim demonskim duhovima: „Iako vi skrivate istinu u svojoj svijesti, ipak, sada vam zapovijedam da govorite istinu o tome tko je taj koji je smanjio vašu moć.“ Oni mu odgovoriše: „Baš kao što lopovi ne govore istinu osim ako su im stopala stiješnjena u tvrdo drvo, tako ni mi ne govorimo istinu osim ako smo primorani Tvojom Božanskom i zastrašujućom moći. Ti si taj koji se, sa svojom moći, spustio u pakao. Ti si smanjio našu moć u svijetu. Ti si uzeo iz pakla što je bilo Tvoje s pravom, to jest svoje prijatelje.“

Tada naš Gospodin reče: „Evo, svi oni koji imaju duh i nisu odjeveni u tijelo, svjedoče istinu za Mene. Ali oni koji imaju duh i tijelo, odnosno ljudi, proturječe Mi. Neki znaju istinu o Meni, ali ne mare za nju. Drugi ju ne znaju i stoga ne mare za nju, nego govore da je sve lažno.“ On ponovno reče anđelima: „Oni kazuju da je vaše svjedočenje lažno, da Ja nisam tvorac svih stvari i da sve stvari nisu poznate u Meni. Dakle, oni vole stvorene stvari više od Mene, kojih sam Ja Tvorac.“ On reče prorocima: “Oni vam proturječe i kazuju da je Zakon beskoristan, da možeš biti spašen kroz svoju vlastitu moć i mudrost, da je duh bio lažan i da ste vi govorili prema svojoj vlastitoj volji.“ Reče svojoj Majci: „Neki govore da nisi Djevica, a drugi da nisam uzeo tijelo od Tebe. Drugi znaju, ali ne mare za to.“ Reče apostolima: „Oni vam proturječe, jer govore da ste lašci i da je Novi Zakon iracionalan i beskoristan. Drugi vjeruju da je istinit, ali ne mare za to. Sada vas pitam: „Tko će biti njihov sudac?“

Svi Mu odgovoriše rekavši: “Ti, Bože, koji si bez početka i bez kraja. Ti, Isuse Kriste, koji si s Ocem, Tebi je sav sud dan od Oca, Ti si njihov sudac.“ Naš Gospodin odgovori: “Ja, koji sam tugovao za njima, sada sam njihov sudac. No, iako znam i mogu učiniti sve stvari, ipak, dajte Mi svoj sud nad njima.“

Oni Mu odgovoriše: “Baš kao što je cijeli svijet propao jednom na početku svijeta u Noinu potopu, tako i sada svijet zaslužuje propasti od vatre, s obzirom na to da su izopačenost i nepravda mnogo veće sada nego što su bile tada.“

Tada naš Gospodin odgovori: “Budući da sam pravedan i milosrdan, neću činiti sud bez milosrđa, niti milosrđe bez pravde, i stoga Ja ću još jedanput poslati svoje milosrđe na svijet radi molitava Moje Majke i Mojih svetaca. Ali ako oni ne žele slušati, najteža i najoštrija pravda uslijedit će i sustići ih.“

Riječi hvale Majke i Sina međusobno u nazočnosti nevjeste, te o tome kako je danas Krist smatran sramotnim, nepoštenim i prezrenim od ljudi, i o užasavajućem i vječnom prokletstvu tih ljudi.

46. poglavlje

Kraljica Neba govorila je svom Sinu i rekla: „Blagoslovljen budi Ti, Moj Bože, koji si bez početka i bez kraja. Ti si imao najplemenitije i prekrasno tijelo. Ti si bio najhrabriji i najkreposniji čovjek. Ti najdostojanstvenije stvorenje.

Sin odgovori: “Riječi koje izlaze iz tvojih usta slatke su Mi i oduševljavaju najdublje dijelove Moga srca kao najslađe piće. Ti si mi slađa više od svih ostalih stvorenja u postojanju. Jednako kao što osoba može vidjeti različita lica u ogledalu, ali ni jedno joj se ne svidi više od vlastitog, tako također, iako Ja volim svoje svece, Tebe volim posebnom ljubavlju, jer sam rođen od Tvoga blagoslovljenog tijela. Ti si poput smirne čiji je miris uzišao do Božanstva i vodio Božanstvo do Tvoga tijela. Ovaj isti miris privukao je Tvoje tijelo i dušu do Boga, gdje se sada nalaziš s dušom i tijelom. Blagoslovljena budi, jer anđeli uživaju u Tvojoj ljepoti i svi se spašavaju po Tvojoj kreposti i moći kada Te zazovu iskrenim srcem. Svi demoni drhte u Tvom svjetlu i ne usuđuju se ostati u Tvom sjaju, jer oni uvijek žele biti u tami.

Ti si Mi dala hvalu iz trostrukog razloga, jer si rekla da sam imao najplemenitije tijelo: drugo, da sam bio najhrabriji čovjek; treće, rekla si da sam bio najdostojanstvenije stvorenje. Ovim trima tvrdnjama proturječe samo oni koji imaju tijelo i dušu, to jest ljudska bića. Oni govore da imam sramotno tijelo i da sam najprezreniji čovjek i najniže od stvorenja. Jer što ima sramotnije od dovođenja drugih u iskušenje grijeha? Jer oni tvrde da Moje tijelo mami na grijeh kada kažu da grijeh nije tako odvratan i neugodan za Boga koliko sam Ja rekao. Oni tvrde da ništa ne postoji osim ako Bog želi da bude tako i da ništa nije stvoreno osim po Njemu. „Zašto ne bismo koristili stvorene stvari u svoju korist? Naše prirodne slabosti to zahtijevaju, i ovako su živjeli svi prije nas i još uvijek žive.“ Tako ljudi sada govore o Meni i Mojoj Čovječnosti, u kojoj sam se Ja, istinski Bog, pojavio među ljudima. Jer Ja sam ih savjetovao da se suzdrže od grijeha i pokazao kako je to ozbiljna i teška stvar, i to je, kažu, bilo sramotno, kao da sam ih savjetovao da učine nešto beskorisno i sramotno. Oni tvrde da ništa osim grijeha, i onoga što ugađa njihovoj volji, nije vrijedno poštovanja.

Oni također tvrde da sam Ja najsramotniji čovjek. Jer što je sramotnije od nekoga tko, kada govori istinu, biva izudaran po ustima kamenjem i biva udaran u lice, i osim toga, sluša ljude kako ga vrijeđaju govoreći: „Da je čovjek, osvetio bi sam sebe zbog takve nepravde.“ To je ono što Mi čine. Govorim im kroz učene oce i Sveto Pismo, ali oni kažu da lažem. Oni tuku Moja usta kamenjem i svojim šakama kada čine preljub, ubojstvo, i lažu govoreći: „Da je bio muško, da je bio Svemogući Bog, osvetio bi se za takve grijehe i prijestupe.“ Ali Ja to podnosim sa strpljenjem i svakoga ih dana čujem kako govore da muka nije ni vječna ni teška ni gorka, kako je rečeno, i Moje su riječi osuđene i prokazane kao laž.

Treće, osuđuju Me da sam najružnije i najbezvrjednije stvorenje. Jer što je bezvrjednije u kući od psa ili mačke koje bi netko rado zamijenio za konja kada bi mogao? Ali čovjek Me drži manje vrijednim od psa, jer ne bi Me poželio uzeti kada bi to značilo da bi izgubio psa, i on bi Me odbacio i zanijekao prije nego izgubio pseću kućicu. Što je stvar koja ugađa umu tako malo da se čovjek ne zamisli o njoj i ne poželi ju gorljivije nego Mene. Jer kada bi Me smatrali vrjednijim od ijednog drugog stvorenog stvorenja, voljeli bi Me više od drugih stvari. Ali sada nemaju ništa tako malo da to ne vole više od Mene. Oni tuguju za svime osim za Mnom. Oni tuguju za svojim vlastitim i njihova prijatelja gubitkom. Oni tuguju nad uvredljivom riječju. Oni tuguju nad uvredom ili povredom ljudi na višim pozicijama i moćnijih od njih, ali ne tuguju zbog uvrede ili povrede Mene, koji sam Stvoritelj svih stvari. Koji je čovjek toliko prezren da nije saslušan ako moli za nešto i nije mu dan dar zauzvrat ako je darovao nešto. Ali Ja sam potpuno zao i vrijedan prezira u njihovim očima, jer oni Me smatraju nedostojnim ikakva dobra iako sam im Ja dao sve dobre stvari.

Ali Ti si, Moja najdraža Majko, okusila više Moje mudrosti od drugih, i nikada ništa osim istine nije napustilo Tvoja usta, kao što ništa osim istine nikada nije napustilo Moja vlastita usta. Ja ću se sada opravdati u očima svih svetih. Prvo, protiv njega, koji tvrdi da sam imao sramotno tijelo. Dokazat ću da Ja uistinu imam najplemenitije tijelo bez ikakve deformacije ili grijeha, i on će pasti u vječni sram i poniženje koje će svi vidjeti. Onome koji tvrdi da su Moje riječi bile laž i da on nije znao jesam li Ja Bog ili ne, dokazat ću da Ja uistinu jesam Bog, i on će oteći kao mulj u pakao. Ali trećeg, koji me smatrao beskorisnim, osudit ću na vječno prokletstvo tako da nikada neće vidjeti Moju slavu i Moju radost.“

Nakon toga reče svojoj nevjesti: “Stoj čvrsto u Mojoj službi. Ti si došla do zida, takoreći, u kojemu si zatvorena, tako da ne možeš pobjeći niti prokopati kroz njegove temelje. Izdrži voljno ovo malo nevolje i iskusit ćeš vječni počinak u Mojim rukama. Ti znaš volju Oca, ti čuješ riječi Sina, ti osjećaš Moj Duh i imaš užitak i utjehu u razgovorima s Mojom Majkom i Mojim svecima. Stoga stoj čvrsto ili ćeš u protivnom osjetiti Moju pravdu kojom ćeš biti prisiljena učiniti ovo što te sada ljubazno pozivam da učiniš.“

Riječi našeg Gospodina Njegovoj nevjesti o preziru Novog Zakona, i o tome kako je taj isti Zakon sada odbačen i prezren u svijetu, i o tome kako loši svećenici nisu Božji svećenici nego Božji izdajnici, i o kazni i prokletstvu koje primaju.

47. poglavlje

„Ja sam Bog koji je u drevne dane zvan Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev. Ja sam Bog koji je dao Zakon Mojsiju. Taj zakon bio je poput odjeće. Jednako kao što majka s djetetom u utrobi priprema svog novorođenčeta odjeću, tako sam i Ja, Bog, pripremio Novi Zakon, jer je Stari Zakon bio ništa doli odjeće i sjene, i znaka budućih stvari koje dolaze. Ja sam odjenuo i omotao sebe u odjeću ovog Zakona. I tada, kako dječak odrasta pomalo, njegova se stara odjeća odlaže i uzima nova odjeća. Na ovaj način Ja sam ispunio Stari Zakon kada sam odložio korištenu odjeću Starog Zakona, i preuzeo novu odjeću, to jest Novi Zakon, i dadoh tu odjeću i sebe svima koji su nas htjeli imati. Ova odjeća nije jako uska niti ju je teško nositi, nego naprotiv, dobro pristaje posvuda. Jer Moj Zakon ne naređuje narodu da posti, ili radi previše, niti da se ubije ili učini išta izvan granica mogućnosti, nego je koristan za dušu i pogodan za obuzdavanje, obamiranje i kažnjavanje tijela. Jer kada se tijelo previše veže za grijeh, tada grijeh proždire tijelo.

Dvije se stvari nalaze u Novom Zakonu: Prvo, razborita umjerenost u duši i tijelu i prava namjena svih stvari. Drugo, spremnost na obaziranje i održavanje Zakona; s obzirom na to da osoba koja ne može izdržati ustrajati u jednoj stvari, može ustrajati u drugoj. Iz ovoga slijedi da osoba koja ne može izdržati biti djevicom, može živjeti u čestitom braku, i onaj koji padne u grijeh može ustati opet i popraviti se.

Ali ovaj Zakon sada je odbačen i prezren od svijeta. Jer oni tvrde da je Zakon strog, težak i ružan. Tvrde da je strog jer Zakon naređuje pojedincu da bude zadovoljan neophodnim i da bježi od prekomjernosti. Ali oni žele imati sve stvari bez razloga, poput nerazumne stoke i iznad potreba tijela, i zato im je Zakon prestrog. Drugo, tvrde da je težak jer Zakon kaže da bi pojedinac trebao uživati s razumnom umjerenošću i u utvrđeno vrijeme. No, oni žele ispuniti svoje požude više od onoga što je dobro i više od onoga što je osnovano. Treće, kažu da je ružan zato što im Zakon nalaže da vole poniznost i pripisuju svako dobro Bogu. Ali oni žele biti ponosni i sebe uzvisivati radi dobrih stvari koje im je Bog dao, i zato im se Zakon čini ružnim i ispraznim.

Pogledaj kako je prezrena i zlostavljana Moja odjeća. Ja sam ispunio sve iz Starog Zakona prije nego što sam započeo Novi Zakon. Jer je Stari Zakon bio pretežak i Moja je namjera bila da se Novi Zakon održi dok ne dođem na suđenje. Ali oni sramotno odbacuju odjeću kojom sam pokrio dušu, odnosno pravu vjeru. I povrh toga, oni dodaju grijeh na grijeh jer Me ujedno žele izdati. Ne govori li David u psalmu: “Onaj koji je jeo moga kruha, mislio je o izdaji protiv mene“? U ovim riječima želim da zapaziš dvije stvari. Prvo, on ne kaže „misli“ nego „mislio“, kao da se već dogodilo. Drugo, on označava jednog čovjeka izdajnikom. Ali Ja kažem da Me oni koji su sada prisutni izdaju, ne oni koji su bili ili će doći, nego oni koji su sada živi. Ja također kažem da to nije jedan čovjek, nego mnoštvo.

Ali sada bi Me mogla pitati: „Ne postoje li dvije vrste kruha, jedan nevidljivi i duhovni, od kojega anđeli i sveci žive, i drugi zemaljski, kojime se ljudi hrane? No, anđeli i sveci ne žele ništa drugo osim onoga što je u skladu s Tvojom voljom, i ljudi ne mogu učiniti ništa drugo osim onoga što Ti se sviđa. Kako Te onda mogu izdati?“

Odgovorit ću ti u prisutnosti Moje nebeske vojske koja zna i vidi sve stvari u Meni, no Ja ovo govorim radi tvoje dobrobiti, kako bi ti mogla razumjeti: Postoje zaista dvije vrste kruha. Jedan je onaj anđela koji jedu Moj kruh u Mom kraljevstvu kako bi mogli biti ispunjeni Mojom neopisivom radošću. Oni Me ne izdaju jer ne žele ništa drugo osim onoga što Ja želim. Ali oni koji Me izdaju oni su koji jedu Moj kruh na oltaru. Ja uistinu jesam kruh. Taj kruh ima tri karakteristike: oblik, okus i zaobljenost. Ja sam doista Kruh. I, poput kruha, Ja imam tri stvari u sebi: okus, oblik i zaobljenost. Imam okus jer, kao što je sva hrana bezukusna bez kruha i ne daje snagu, tako je i bez Mene sve što postoji bezukusno, nemoćno i isprazno. Također, imam i oblik kruha s obzirom na to da sam od zemlje. Rođen sam od Djevice Majke, a Moja je Majka od Adama, a Adam je od zemlje. Imam također zaobljenost kojoj ne postoji kraj niti početak, s obzirom na to da sam Ja bez početka i bez kraja. I nitko nije u stanju vidjeti ili naći kraj ili početak u Mojoj mudrosti, moći ili milosrđu. Ja sam u svim stvarima, nad svim stvarima i izvan svih stvari. Čak i kada bi netko letio poput najbrže strijele neprestano bez kraja, on i dalje nikada ne bi našao kraj ili ograničenje Moje moći i kreposti na račun ove tri stvari: imenom okus, oblik i zaobljenost. Ja sam taj kruh koje je viđen i dodirivan na oltaru i pretvara se u Moje tijelo koje je razapeto. Jednako kao što je suh i lako zapaljiv komad drveta brzo prožet ako se stavi u vatru, i ništa ne ostaje od drveta, nego je sve vatra; stoga kada su ove riječi rečene, „Ovo je Moje tijelo“, ono što je prethodno bilo kruh odmah postaje Moje tijelo, ali nije zapaljeno vatrom kao drvo, nego Mojim Božanstvom.

Zato Me oni koji jedu Moj kruh izdaju. Koje ubojstvo može biti kukavnije i odvratnije nego kada netko ubije sam sebe? I koja je izdaja gora nego kada je dvoje vezano neraskidivom vezom, i jedan izdaje drugoga, kao što je slučaj s ljudima u braku. Ali što čovjek čini kako bi izdao svoju ženu? Doista, on joj neiskreno govori: “Hajdemo na takvo i takvo mjesto kako bih mogao ispuniti svoju volju s tobom.“ Ona odlazi s njim u istinskoj jednostavnosti, spremna na svaku želju svoga muža. Ali kada on nađe prikladno vrijeme i mjesto, on diže protiv nje tri načina izdaje: Ili nešto tako teško da je ubija jednim udarcem, ili nešto tako oštro da reže pravo kroz njenu utrobu, ili nešto da uguši duh života izravno u njoj. Tada, kada je ona mrtva, izdajnik si misli: „Sada sam učinio krivo. Ako moj zločin postane poznat javnosti, bit će mi suđeno na smrt.“ Stoga odlazi i polaže tijelo svoje mrtve žene na neko skrovito mjesto kako njegov grijeh ne bi mogao biti otkriven.

To je ono što svećenici koji su Moji izdajnici čine Meni. Jer smo oni i Ja združeni zajedno po jedinstvenoj vezi kada uzimaju kruh i izgovaraju riječi koje ga mijenjaju u Moje pravo tijelo, koje sam je preuzeo od Djevice. Ni jedan anđeo to ne bi mogao učiniti, jer Ja sam dao to dostojanstvo samo svećenicima i izabrao njih za najvišu službu. Ali sada se oni odnose prema Meni kao izdajnici jer Mi pokazuju sretno i ljubazno lice i vode Me do skrovitog mjesta da Me izdaju. Ovi svećenici pokazuju Mi sretno lice kada se prikazuju dobrima i jednostavnima, i izdajnički Me vode do skrovitog mjesta kada prilaze oltaru. Tamo sam Ja spreman kao mladenka ili mladoženja učiniti svu njihovu volju, ali oni Me izdaju.

Prvo polože nešto teško preko Mene kada je Božanska služba, kako nazivaju Mene, teška i tegobna za njih. Oni bi radije izgovorili stotinu riječi u čast svijeta nego jednu u Moju čast. Oni bi radije dali stotinu zlatnih novčića za slavu svijeta nego jedan peni za Moje dobro. Oni bi radije radili stotinu puta za svoju vlastitu korist i onu svjetovnu, nego jednom za Moju čast. Oni Me pritišću ovim teškim teretom, pa je kao da sam mrtav u njihovim srcima. Drugo, oni Me probadaju oštrim mačem koji prodire u utrobu kad god svećenik odlazi do oltara sa znanjem da je sagriješio i pokajao se, ali ipak čvrsto odlučio sagriješiti ponovno kada služba završi, misleći tako sam sebi: „Istinski sam se pokajao za svoj grijeh, ali neću se odreći žene s kojom sam zgriješio kako više ne bih mogao griješiti s njom.“ Ovi Me svećenici probadaju najoštrijim mačem. Treće, oni guše duh kada si misle iznutra na ovaj način: „Dobro je i divno biti sa svijetom i dobro je živjeti u požudi i ja se ne mogu obuzdati. Ja ću činiti svoju volju u svojoj mladosti; kada ostarim, ja ću postati suzdržan i popraviti se.“ I ovom bijednom mišlju duh života je ugušen.

Ali sada bi mogla pitati kako njihova srca postaju tako hladna i mlaka prema Meni i svemu dobrom da se oni nikada ne mogu zagrijati ili ponovno uzdići do Moje ljubavi. Kao što se led ne može zapaliti čak ni ako je položen na vatru, nego se samo topi u vodi, jednako tako, čak i ako im dam svoju milost i čuju Moje riječi opomene, oni ne mogu ustati do topline života, nego se suše i izblijede od sveg dobrog.

Pogledaj kako Me izdaju time što se pokazuju da su jednostavni a da nisu takvi, i što su opterećeni i depresivni zbog Moje časti, u kojoj bi umjesto toga trebali uživati i radovati se, i također u tome što je njihova volja da griješe i nastave u grijehu sve do kraja. Oni Me skrivaju i odlažu na skrovito mjesto kada si misle: „Ja znam da sam zgriješio mnogo, ali ako se suzdržim od svoga Bogoslužja, svi će mi zamjeriti i osuditi me kao zlo.“ I tako oni besramno odlaze do oltara, i polažu Me pred sebe, i dodiruju Mene, koji jesam istinski Bog i istinski čovjek. Ja sam, takoreći, na skrovitom mjestu s njima, s obzirom na to da nitko ne zna niti vidi kako zli i odvratni oni jesu. Ja, istinski Bog i čovjek, ležim tamo kao u skrivenom mjestu, jer čak i ako najgori svećenik izgovori riječi „Ovo je Moje tijelo“, on i dalje posvećuje Moje pravo tijelo i Ja, istinski Bog i istinski čovjek, ležao bi tamo pred njim. Ali kada on stavi Moje tijelo u svoja usta, tada Ja više nisam prisutan za njega kroz milost Mojeg Božanstva i Čovječnosti; samo oblik i okus kruha ostaju za njega, ali ne zato što ja nisam istinski prisutan za zlo kao s dobrim uslijed službe sakramenta, nego zato što zlo i dobro ne dobivaju istu korist ili perfekciju od Mojeg tijela. Vidi kako ovi svećenici nisu Moji svećenici, nego pravi izdajnici, jer Me prodaju i izdaju kao Juda. Ja promatram pogane i Židove, ali ne vidim nikoga goreg od ovih svećenika, jer oni se nalaze u istom grijehu koji je učinio da Lucifer padne s Nebesa.

Ali sada ću ti također reći njihovu presudu i kome su oni nalik. Njihova je presuda prokletstvo. David je osudio one koji su bili nepokorni Bogu, i zato što je on bio pravedan prorok i kralj, on nije osuđivao iz gnjeva ili loše volje ili nestrpljenja, nego iz Božanske pravde. Tako i Ja, koji sam bolji od Davida, osuđujem one koji su sada svećenici, ne zbog gnjeva ili loše volje, nego radi pravde.

Prokleto bilo stoga sve ono što uzimaju od zemlje za svoju vlastitu korist, jer oni ne hvale svog Boga i Stvoritelja koji im je to dao. Prokleta bila njihova hrana i piće koje ulazi u njihova usta i hrani njihova tijela da postanu hrana za crve, i predodredi njihove duše za pakao. Prokleta bila njihova tijela koja će ponovno ustati u paklu da pate i gore za cijelu vječnost. Proklete bile godine u kojima su oni živjeli beskorisno. Proklet bio trenutak kojim započinje pakao za njih i koji nikada neće završiti. Proklete bile njihove oči kojima su vidjeli svjetlost Neba. Proklete bile njihove uši kojima su čuli Moje riječi i nisu marili. Proklet bio njihov okus kojim su kušali Moje darove. Proklet bio njihov dodir kojim su Me dodirivali. Proklet bio njihov njuh kojim su mirisali radosne stvari svijeta i zaboravili na najradosniju od svih.

Ali sada bi mogla pitati: Kako će biti prokleti duhovno? Dakle, njihov će vid biti proklet jer neće vidjeti viziju Boga u njemu samom nego samo tamu i patnje pakla. Njihove će uši biti proklete jer neće ćuti Moje riječi nego samo urlike i strahote pakla. Njihov okus bit će proklet jer neće okusiti Moja vječna dobra i radost, nego samo vječnu gorčinu. Njihov dodir bit će proklet zato što Me neće dodirnuti, nego samo vječne vatre u paklu. Njihov njuh bit će proklet jer neće mirisati slatki miris Moga kraljevstva koji nadilazi sve slatke mirise, nego će imati samo prljavi smrad pakla koji je gorči od žuči i gori od sumpora. Oni će biti prokleti od Neba i zemlje i svih bezumnih stvorenja, jer ovi se pokoravaju Bogu i slave Ga, dok Ga oni odbacuju.

Stoga Ja, koji sam Istina, zaklinjem se u Mojoj istini da ih, ako umru ovakvi i u ovakvim određenjima u kojima se sada nalaze, ni Moja ljubav ni Moja krepost nikada ih neće obuhvatiti, nego će umjesto toga biti prokleti za cijelu vječnost, i ne samo svećenici, nego i svi koji odbacuju zapovijedi Božje!

O tome kako je, u prisutnosti Nebeske vojske i nevjeste, Božanstvo govorilo Čovječnosti protiv Kršćana, baš kao što je Bog govorio Mojsiju protiv naroda izraelskog, te kako prokleti svećenici ljube svijet i preziru Krista, i o njihovoj osudi i prokletstvu.

48. poglavlje

Velika vojska bijaše viđena u Nebu i Bog joj reče: Moji prijatelji, koji znate i razumijete i vidite sve stvari u Meni, Ja govorim u vašoj nazočnosti radi dobrobiti Moje nevjeste koja stoji ovdje, kao netko tko razgovara sam sa sobom, jer na taj način Moje Božanstvo komunicira s Mojom Ljudskošću. Mojsije je bio s Bogom na planini četrdeset dana i noći i, kada narod vidje da ga nema toliko dugo, uze zlato i baci ga u vatru, i oblikovaše tele od njega, nazivajući ga svojim bogom.

Tada Bog reče Mojsiju: „Ljudi su zgriješili. Ja ću ih uništiti baš kao što se nešto napisano briše iz knjige.“ Mojsije odgovori: “Ne, Gospodaru moj, nemoj! Sjeti se da si ih Ti izveo iz Crvenog mora i činio čuda za njih. Ako ih izbrišeš i uništiš, gdje je tada Tvoje obećanje? Preklinjem Te, ne čini to, jer tada će Tvoji neprijatelji reći: Bog izraelski, koji je izveo narod iz mora, ali ga ubio u pustinji, zao je.“ I Bog bijaše smiren tim riječima.

Ja sam taj Mojsije, simbolično govoreći. Moje Božanstvo govori Mojoj Čovječnosti baš kao Mojsiju, riječima: 'Pogledaj što je Tvoj narod učinio, i vidi kako su Me prezreli. Svi Kršćani bit će ubijeni i njihova vjera iskorijenjena.' Moja Ljudskost odgovara:' Ne, Gospodine. Sjeti se da sam Ja izveo ljude kroz more u svojoj krvi kada sam bio ozlijeđen od vrha Moje glave do tabana Mojih stopala. Ja sam im obećao vječni život; imaj milosti prema njima Moje patnje radi.' Nakon što je saslušalo ove riječi, Božanstvo je bilo umireno i reče:' Budi volja Tvoja, jer sav je sud dan Tebi.' Vidite koja ljubav, Moji prijatelji!

Ali sada, u vašoj prisutnosti, Moji duhovni prijatelji, anđeli i sveci, i u prisutnosti Mojih tjelesnih prijatelja koji su u svijetu, a ipak nisu u svijetu, osim sa svojim tijelom, Ja se žalim da Moj narod skuplja drvo za ogrjev i pali vatru, baca zlato u vatru kako bi se tele pojavilo da ga obožava i štuje kao Boga. Ono stoji kao tele na četiri noge imajući glavu, grlo i rep. Kada se Mojsije zadržao na planini dugo vremena bez povratka, narod reče: „Mi ne znamo što se moglo dogoditi s njim nakon ovako dugo vremena.“ I oni bijahu nezadovoljni što ih je izveo iz zatočeništva i ropstva, i rekoše: “Nađimo si drugog boga da ide pred nama.“

To ovi prokleti svećenici sada rade Meni. Jer oni govore: 'Zašto bismo mi imali isposničkiji život od drugih? Što je naša nagrada za to? Bolje nam je živjeti u miru i kako mi želimo. Hajdemo voljeti svijet u koji smo sigurni, budući da nismo sigurni u Njegovo obećanje.' Tada skupljaju drvo za ogrjev kada posvete sva svoja osjetila ljubavi prema svijetu. Pale vatru kada imaju potpunu želju za svijetom. Izgaraju kada njihova požuda sjaji u njihovim umovima i prelazi u djelo. Ubacuju zlato, što znači da svu čast i ljubav koju su Mi trebali pokazati, pokazuju kako bi dobili poštovanje svijeta.

Tada se pojavljuje tele, što predstavlja potpunu ljubav svijeta. Ima četiri noge od lijenosti, nestrpljenja, uživanja u prekomjernostima i pohlepe. Jer su ti svećenici, koji bi trebali biti Moje sluge, lijeni u štovanju Mene, nestrpljivi u podnošenju bilo čega radi Mene, neumjereni u užicima i nikada zadovoljni stvarima koje imaju. Ovo tele također ima glavu i grlo, što predstavlja potpunu volju za proždrljivošću koja nikada ne može biti zadovoljena, čak ni kada bi cijelo more uteklo u njega. Rep teleta njihova je zloba jer oni ne dopuštaju nikome da zadrži svoju imovinu ako ju mogu uzeti od njega. Svojim lošim primjerom i prezirom oni ranjavaju i kvare svakoga tko Mi služi. Takva je ljubav prema teletu koja je u njihovim srcima, i u takvoj se oni raduju i žude. Oni misle o Meni kao što su oni drugi o Mojsiju, i govore: 'Njega nema već dugo vremena. Njegove se riječi doimaju isprazne i Njegova djela tegobna. Hajdemo imati svoju vlastitu volju, neka naša moć i volja budu naš bog.' A nisu čak zadovoljni ni tim stvarima, i nisu Me u potpunosti zaboravili, nego Me umjesto toga imaju za svog idola.

Pogani su običavali štovati kao božanstvo drvo i kamenje i mrtve ljude i, među ostalim, bio je štovan idol zvan Belzebub, čiji su svećenici običavali nuditi mu tamjan uz pobožno klanjanje i uzvike hvale. I sve što je u njihovim žrtvovanjima bilo beskorisno bacali su na tlo, i ptice i muhe to su jele. Ali sve što je bilo korisno svećenici su skrivali za sebe. Oni su zaključavali vrata do svog idola i držali ključ za sebe kako nitko ne bi mogao ući unutra.

To je ono što svećenici čine Meni u ovo vrijeme. Oni Mi nude tamjan, to jest govore i propovijedaju prekrasne riječi kako bi osvojili hvalu za sebe i kakvu zemaljsku korist, ali ne iz ljubavi prema Meni. Baš kao što miris tamjana ne može biti uhvaćen, nego samo osjećan i viđen, tako njihove riječi ne ostvaruju nikakvu korist za duše kako bi mogle pustiti korijen i bile zadržane u njihovim srcima, nego su se samo čule i činile ugodne za kratko vrijeme. Oni Mi nude molitve, ali ne onakve kakve su Meni ugodne. Poput onih koji uzvikuju hvale svojim ustima, ali su tihi u svojim srcima, stoje pokraj Mene vičući svojim ustima, dok u svojim srcima i mislima lutaju uokolo po svijetu. Ali kada bi govorili sa snažnim i moćnim čovjekom, tada bi njihova srca slijedila njihov vlastiti govor i riječi tako da im nitko ne bio mogao naći zamjerku.

Ali u Mojoj su prisutnosti svećenici poput ljudi koji su mentalno poremećeni, jer izgovaraju jednu stvar svojim ustima i imaju drugu u svojim srcima. Nitko tko čuje njihove riječi, ne može biti siguran u njihovo značenje. Oni svijaju svoja koljena za Mene, to jest obećavaju Mi poniznost i poslušnost, ali je zapravo njihova poniznost poput Luciferove, i oni su poslušni svojim vlastitim željama, a ne Meni. Također Me stalno drže zaključanog i drže ključ za sebe. Otvaraju za Mene i hvale Me kada kažu:' Budi volja Tvoja, kako na nebu tako i na zemlji.' Ali tada Me ponovno zaključavaju ispunjavanjem svoje vlastite volje, dok je Moja volja poput zatočenog i nemoćnog čovjeka kojega se ne može ni vidjeti ni čuti. Oni drže ključ za sebe kada, svojim lošim primjerom, također zavode na pogrešan put druge koji žele činiti Moju volju. I kada bi mogli, rado bi zabranili da Moja volja bude ispunjena i ostvarena, osim kada to odgovara njihovoj vlastitoj volji. Također skrivaju bilo što u žrtvovanju što je nužno i korisno za njih, to jest zahtijevaju svu svoju čast i povlastice, ali ljudsko tijelo koje padne na zemlju i umre, za što bi trebali ponuditi najbolju žrtvu, oni smatraju tako beskorisnim i ostavljaju ga muhama, to jest crvima na zemlji. Oni ne mare niti se uznemiravaju zbog svoje obveze za spasenje duša.

Ali što je rečeno Mojsiju? 'Ubij one koji su načinili ovog idola!' I neki su ubijeni, ali ne svi. Na isti će način Moje riječi sada doći i ubiti ih, neke u tijelu i duši kroz vječno prokletstvo, druge prema životu, tako da bi se trebali preobratiti i živjeti, ostale kroz brzu smrt, jer ovi su Mi svećenici u potpunosti odvratni. Ali s čime da ih usporedim? Oni su uistinu poput ploda trnovitog grma drača, koji je prekrasan i crven izvana, ali iznutra pun nečistoće i bodljikavog trnja. Na isti način ovi dolaze k Meni kao ljudi koji su crveni od ljubavi, i čine se čistima, ali iznutra su puni svakakvih nečistoća. Ako se ovaj plod položi u zemlju, drugi trnoviti grmovi izrastaju iz njega. Na isti način oni skrivaju svoj grijeh i zlobu u svojim srcima kao u zemlji, i postaju tako ukorijenjeni u zlu da se čak i ne postide istupiti u javnosti i hvaliti svojim grijehom. Stoga drugi ljudi ne samo da nalaze razlog da griješe, nego ujedno postaju duboko ranjeni u svojim dušama, misleći ovako sami u sebi: 'Ako to čine svećenici, čak je i više dopušteno da mi to činimo.' I oni nisu samo nalik plodu trnovita grma, nego i trnju jer preziru biti dirnuti prijekorom i opomenom, i smatraju da nitko nije mudar kao oni, i misle da mogu činiti što god žele.

Stoga se Ja zaklinjem svojim Božanstvom i Čovječnošću, u prisutnosti svih anđela, da ću srušiti vrata koja su zatvorili Mojoj volji, i Moja volja bit će ispunjena, i njihova volja bit će dokinuta i zaključana u vječne muke i tjeskobe. Jer kao što je nekoć rečeno: „Započet ću svoj sud sa svećenicima na svom oltaru.“

Riječi Kristove Njegovoj nevjesti o tome kako je Krist uspoređen s Mojsijem, na simboličan način, vodeći narod iz Egipta; i o tome kako prokleti svećenici, koje je On odabrao na mjesto proroka kao svoje najdraže prijatelje, sada zapomažu: „Odlazi od nas!“

49. poglavlje

Sin Božji reče: „Ranije sam se uspoređivao s Mojsijem na simboličan način. Kada je izveo narod, voda je stajala poput zida zdesna i slijeva. Ja sam uistinu taj Mojsije, simbolično govoreći, koji je izveo svoj Kršćanski narod van, to jest otvorio nebo za njega i pokazao mu put. Ali sada sam si izabrao druge prijatelje, više voljene i prisnije od proroka, imenom Moje svećenike, koji ne samo da čuju Moje riječi i vide, kada vide Mene samoga, nego Me ujedno dodiruju svojim rukama, što nitko od proroka ili anđela ne može učiniti.

Ovi svećenici, koje sam Ja izabrao na mjesto proroka kao svoje prijatelje, zazivaju Me, ali ne s takvom željom i ljubavlju kao što su to proroci činili, ne, svećenici i proroci zazivaju s dva suprotstavljena glasa. Jer svećenici ne zazivaju kao što su proroci zazivali: “Dođi, Gospode, jer Ti si slast!“, nego zazivaju: “Odvoji se od nas, jer Tvoje su riječi gorke i Tvoja djela teška i čine nas posramljenima!“ Poslušaj što ovi prokleti svećenici govore! Ja stojim pred njima poput najkrotkije i najumiljatije ovce od koje dobivaju vunu za svoju odjeću i mlijeko za svoju hranu, a ipak Me preziru zbog toliko velike ljubavi. Stojim pred njima kao gost govoreći: „Prijatelju, podari Mi nužnosti života za Moje tijelo, jer trebaju Mi, i ti ćeš primiti najveću nagradu od Boga zauzvrat!“

No iako sam se pojavio s jednostavnošću ovce, oni Me tjeraju kao vuka koji vreba u zasjedi gospodarove ovce. Ne žele Mi pokazati nikakvo gostoprimstvo i odbijaju Me primiti u svoju kuću, umjesto toga, suočavaju se sa Mnom kao s izdajnikom nedostojnim njihova gostoprimstva. Ali što će učiniti gost nakon što je bio odbijen? Ne bi li trebao potegnuti oružje protiv gospodara kuće koji ga je otjerao? Nipošto, jer to ne bi bilo pravedno s obzirom na to da vlasnik može uskratiti ili dati svoju imovinu kome god želi. Ali što tada gost treba učiniti? On bi doista trebao reći onome tko ga je otjerao: „Moj prijatelju, s obzirom na to da me ti ne želiš primiti u svoju kuću, ja ću otići drugome koji će mi pokazati milost.“ I kada dođe drugome, on ga čuje kako govori: Dobro si došao, Moj Gospode, sve što ja imam Tvoje je. Ti ćeš sada biti gospodar, a ja želim biti Tvoj sluga i gost. Ovo su vrste smještaja u kojima Mi je ugodno boraviti, gdje čujem ovakav glas.

Ja sam doista poput gosta tjeranog od ljudi. No iako Ja mogu ući u svako mjesto po svojoj volji, još uvijek na račun pravde, to ne činim, nego dolazim samo onima koji Me primaju s dobrom voljom kao svog istinskog Gospodina, ne kao gosta, i povjeravaju svu svoju volju u Moje ruke.

Majčine i Sinove riječi blagoslova i hvale jednog prema drugome, i o milosti koju je Sin odobrio svojoj Majci za duše u čistilištu i one u ovome svijetu.

50. poglavlje

Majka Božja govorila je svom Sinu i rekla: Blagoslovljeno ime Tvoje, Moj Sine, bez kraja, i blagoslovljeno bilo Tvoje Božanstvo koje je bez početka i bez kraja! U Tvom Božanstvu nalaze se tri prekrasne stvari: poimence moć, mudrost i krepost. Tvoja je moć poput najnasilnije goruće vatre pred kojom se sve što je čvrsto i snažno sabire kao suha slama u vatri. Tvoja je mudrost poput oceana koji nikada ne može biti ispražnjen zbog svoje veličine i prostranosti i koji, kada nabuja i preplavi, prekriva doline i planine. Niti Tvoja mudrost može biti shvaćena, niti njena dubina izmjerena o tome kako si mudro stvorio čovječanstvo i smjestio ga iznad sveg svog stvaralaštva. Kako si mudro uredio ptice u zraku, životinje na zemlji i ribe u moru, dajući svakome njegovo vlastito vrijeme i red. Kako veličanstveno Ti daješ život svemu i oduzimaš ga. Kako mudro daješ mudrost onima koji nisu mudri i oduzimaš ju od ponosnih. Tvoja je krepost poput svjetlosti sunca koja sja na nebu i ispunjava zemlju svojim svjetlom. Također, Tvoja krepost zadovoljava visoko i nisko i ispunjava sve stvari. Stoga blagoslovljen budi Ti, Moj Sine, jer Ti si Moj Bog i Moj Gospodin!“

Sin odgovori": Moja najdraža Majko,Tvoje su Mi riječi su slatke, jer one dolaze iz Tvoje duše. Ti si poput zore koja izbija bistrinom. Ti nadsijavaš sva nebesa i Tvoja svjetlost i Tvoja bistrina nadilaze sve anđele. Svojom bistrinom Ti si privukla na sebe pravo sunce, to jest Moje Božanstvo, toliko da je sunce Mojeg Božanstva došlo do Tebe i na Tebi se smjestilo. Po njegovoj toplini Ti si grijana u Mojoj ljubavi iznad svih drugih i po njegovu sjaju Ti si prosvijetljena u Mojoj mudrosti više nego svi drugi. Tama zemlje protjerana je i sva nebesa bijahu prosvijetljena kroz Tebe. Ja govorim u svojoj istini da Mi je Tvoja čistoća godila više nego svi anđeli, i privukla Moje Božanstvo k Tebi tako da si bila potaknuta toplinom Moga duha; i po njemu si začela istinskog Boga i čovjeka u svojoj utrobi, čime je čovječanstvo bilo prosvijetljeno i anđeli ispunjeni radošću. Stoga budi blagoslovljena od svoga blagoslovljenog Sina! I zbog ovoga razloga niti jedna molitva Tvoja nikada neće doći k Meni a da je ne uslišim, i kroz Tebe svatko tko moli za milost s namjerom popravljanja svojih grešnih načina, primit će milost Tebe radi. Jer kao što toplina dolazi od sunca, tako je i sve milosrđe kroz Tebe dano. Ti si poput ispunjenog i tekućeg proljeća iz kojega milost teče u pomoć nesretnima. "

Majka odgovara Sinu: "Sva slava i krepost neka su Tvoji, Sine Moj! Ti si Moj Bog i Moje milosrđe; sve dobro što imam od Tebe potječe. Ti si poput sjemena koje nikada nije požeto, nego još uvijek raste i daje plod stostruk i tisućstruk. Jer sva milost od Tebe dolazi i, s obzirom na to da je neizbrojiva i neizreciva, može doista biti poistovjećena s brojem stotinu koji označava savršenstvo, jer sve savršenstvo dolazi od Tebe i svatko je usavršen u kreposti po Tebi."

Sin odgovara Majci: "Doista, Moja Majko, usporedila si Me ispravno sa sjemenom koje nikada nije požeto nego još raste, jer došao sam sa svojim Božanstvom k Tebi i Moja Čovječnost nije zasijana odnosom, ali je i dalje rasla u Tebi, i otud je milost istekla od Tebe prema svima. Stoga si govorila ispravno. S obzirom na to da Ti sada crpiš milost iz Mene najslađim riječima svojih usta, traži Me što želiš i bit će Ti dano."

Majka odgovori:" Moj Sine, s obzirom na to da sam Ja dobila milosrđe od Tebe, Ja molim za milosrđe i pomoć nesretnima. Jer postoje, naime, četiri mjesta: Prvo je Nebo, gdje anđeli i duše svetaca ne trebaju ništa osim Tebe, kojeg imaju - jer u Tebi imaju svako dobro. Drugo je mjesto pakao i oni koji ostaju tamo, ispunjeni su zlobom i isključeni iz svakog milosrđa. Stoga ništa dobro ne može više ući u njih. Treće je mjesto onih koji se pročišćavaju u čistilištu i oni koji ostaju tamo, trebaju trostruku milost jer su mučeni trostruko. Oni pate kroz svoj sluh jer ne čuju ništa osim boli, tuge i jada. Oni pate kroz svoj vid jer ne vide ništa osim svoje vlastite bijede. Oni su mučeni kroz svoj dodir jer osjećaju toplinu nepodnošljive vatre i oštre muke. Moj Gospode i Moj Sine, daj im svoju milost Mojih molitava radi!“

Sin odgovori: "Ja ću im rado dati trostruku milost Tebe radi. Prvo, njihov sluh bit će olakšan, njihov vid bit će umiren, njihova muka bit će smanjena i olakšana. I svi oni koji su u najvećim i najtežim mukama u vatrama čistilišta, od ovog će trenutka doći do umjerene muke; oni koji su u umjerenim mukama, doći će do najlakših, i oni koji su u najlakšim mukama, doći će u počinak."

Majka odgovori: "Hvala i čast Tebi, Moj Gospode!" I ona odmah reče svom Sinu: Moj ljubljeni Sine, četvrto je mjesto svijet i njegovi stanovnici u potrebi su za trima stvarima: Prvo, pokajanjem za svoje grijehe. Drugo, pokorom i popravljanjem. Treće, snagom da čine dobra djela."

Sin odgovori: "Svakome tko zaziva Tvoje ime i ima nadu u Tebi zajedno sa svrhom popravljanja za svoje grijehe, bit će dane ove tri stvari, jednako kao i Kraljevstvo nebesko. Tvoje su Mi riječi tako slatke da Ti ne mogu uskratiti ništa što zamoliš, jer ne želiš ništa drugačije od onoga što Ja želim. Ti si uistinu poput sjajnog i gorućeg plamena po kojemu su ugašena svjetla potaknuta i goruća svjetla osnažena, jer po Tvojoj ljubavi koja se uzdigla u Moje srce i privukla Me k Tebi, oni koji su mrtvi u grijehu, doći će ponovno u život, i oni koji su mlaki i crni poput dima, postat će snažni u Mojoj ljubavi."

Majka blagoslivlja Sina u prisutnosti nevjeste, te o tome kako slavni Sin čini prekrasnu usporedbu svoje najslađe Majke s cvijetom koji je rastao u dolini, ali se uzdigao preko planina.

51. poglavlje

Majka Božja govorila je svome Sinu i rekla: "Blagoslovljeno neka je Tvoje ime, Moj Sine, Isuse Kriste, i sva čast Tvojoj Čovječnosti iznad svega što je stvoreno! Slava Tvome Božanstvu iznad svih dobrih stvari, koje je jedan Bog s Tvojom Čovječnošću!" Sin odgovori: "Moja Majko, Ti si poput cvijeta koji je rastao u dolini. Oko doline bilo je pet visokih planina i cvijet je rastao iz tri korijena s uspravnom stabljikom bez ikakvih čvorova. Ovaj cvijet imao je pet latica koje bijahu ispunjene svom slatkoćom. Dolina je sa svojim cvijetom rasla iznad ovih pet planina, i latice cvijeta širile su se iznad svake visine neba i iznad svih zborova anđela. Moja ljubljena Majko, Ti si ova dolina zbog velike poniznosti koju si imala u usporedbi sa svima drugima. Tvoja je poniznost rasla više od pet planina.

Prva planina bio je Mojsije zbog svoje moći. Jer on je imao moć nad Mojim narodom kroz Zakon, kao da je bio zatvoren u njegovoj ruci. Ali Ti si zatvorila Gospodara svih zakona u svojoj utrobi i stoga si viša od ove planine. Druga planina bio je Ilija, koji je bio toliko svet da je s dušom i tijelom bio preuzet u Moje sveto mjesto. Ali Tvoja duša, Moja najdraža Majko, bila je preuzeta iznad svih zborova anđela do prijestolja Božjeg, zajedno s Tvojim najčišćim tijelom. Ti si stoga viša od Ilije. Treća planina bila je snaga Samsonova koja je nadilazila druge ljude. Ipak, đavao ga je porazio svojom podmuklošću. Ali Ti si porazila đavla svojom snagom i moći. Ti si stoga snažnija od Samsona. Četvrta planina bio je David, koji bijaše čovjek u skladu s Mojim srcem i voljom, ali je ipak pao u grijeh. Ali Ti si, Moja ljubljena Majko, slijedila Moju volju u svemu i nikada nisi sagriješila. Peta planina bio je Salomon, koji bijaše prepun mudrosti, ali je usprkos tome bio prevaren. Ali Ti si, Moja Majko, bila prepuna sve mudrosti i nikada nisi prevarena ili zavedena. Ti si stoga viša od Salomona.

Cvijet je rastao iz tri korijena zbog tri stvari koje si imala od svoje mladosti: poslušnosti, milosrđa i Božanskoga razumijevanja. Iz ova tri korijena iznikla je najravnija stabljika bez ikakvih čvorova, što znači da Tvoja volja nikada nije bila svijena ničemu osim Mojoj volji. Taj cvijet također je imao pet latica koje su rasle iznad svih zborova anđela. Moja draga Majko, Ti si doista cvijet s ovih pet latica.

Prva latica Tvoja je plemenitost, koja je toliko velika da Moji anđeli, koji su plemeniti preda mnom, kada vide i razmotre Tvoju plemenitost, uvide da je bila iznad njih i istaknutija od njihove svetosti i plemenitosti. Ti si stoga viša od svih anđela. Druga je latica Tvoje milosrđe koje je bilo tako veliko da si, kada si vidjela bijedu svih duša, imala suosjećanja nad njima i pretrpjela najveće muke na Mojoj smrti. Anđeli su puni milosrđa, a ipak nikada ne trpe tugu ili bol, ali Ti si, Moja ljubljena Majko, bila milosrdna prema bijednicima kada si osjetila svu tugu i muku Moje smrti, i željela si trpjeti muku radi milosrđa radije nego da si bila odvojena od nje. Stoga je Tvoje milosrđe nadišlo milosrđe svih anđela. Treća je latica Tvoja dobrota puna ljubavi. Anđeli su puni ljubavi i ljubaznosti i žele dobro za svakoga, ali Ti, Moja najdraža Majko, imala si prije svoje smrti volju poput anđela u svojoj duši i tijelu i činila dobro svakome. I dalje ne odbijaš nikoga tko razumno moli za svoje vlastito dobro. Stoga je Tvoja dobrota viša i veća od anđeoske. Četvrta je latica Tvoja ljepota. Anđeli promatraju svoju međusobnu ljepotu i razmišljaju o ljepoti svih duša i svih tijela, ali vide da je ljepota Tvoje duše iznad svega što je stvoreno i da plemenitost Tvoga tijela nadilazi sva stvorena bića. I tako Tvoja ljepota nadilazi sve anđele i sve stvoreno. Peta je latica Tvoja Božanska radost jer ništa Te nije razveseljavalo osim Boga, jednako kao što ništa osim Boga ne pruža užitak anđelima. Svi i svaki od njih zna i znao je svoju vlastitu radost u sebi, ali kada su vidjeli Tvoju radost prema Bogu, opazili su u svojoj svijesti kako se njihova radost razbuktala u njima poput svjetlosti u ljubavi Božjoj. Vidjeli su da je Tvoja radost bila kao plameni krijes gori najužarenijom vatrom, s plamenom tako visokim da je došao blizu Mojega Božanstva. I zbog ovoga razloga, Moja najslađa Majko, Tvoja božanska radost gorjela je dobro iznad svih zborova anđela. S obzirom na to da je cvijet imao tih pet latica, poimence plemenitost, milosrđe, dobrotu punu ljubavi, ljepotu i najveći užitak u Bogu, bijaše ispunjen svom slatkoćom.

Ali onaj tko želi kušati od ove slatkoće, treba pristupiti slatkoći i preuzeti je u sebe. To je ujedno ono što si Ti učinila, Moja najslađa Majko. Ti si bila tako slatka Mome Ocu da Te preuzeo cijelu u svoj Duh i Tvoja Ga je slatkoća oduševila iznad svih ostalih stvari. Cvijet također nosi sjeme po toplini i moći sunca i iz njega izrasta plod. Na ovaj način blagoslovljeno sunce, Moje Božanstvo, preuzelo je Čovječnost iz Tvoje djevičanske utrobe. Jer kao što sjeme daje i uzgaja cvijeće iste vrste gdje god bilo posijano, tako su i Moji udovi bili poput Tvojih oblikom i izgledom iako sam Ja bio muškarac, a Ti žena i djevica. Ta dolina bijaše uzdignuta sa svojim cvijetom iznad svih planina kada je Tvoje tijelo zajedno s Tvojom najsvetijom dušom uzdignuto iznad svih zborova anđela.”

Majka blagoslivlja svog Sina i moli Ga da Njegove riječi mogu biti proširene po cijelome svijetu i pustiti korijen u srcima Njegovih prijatelja, te o tome kako je Djevica uspoređena s predivnim cvijetom koji raste u vrtu, i o riječima Kristovim koje su poslane kroz nevjestu papi i drugim prelatima Crkve.

52. poglavlje

Sveta Djevica govorila je svome Sinu i rekla: „Blagoslovljen budi Ti, Moj Sine i Moj Bože, Gospodaru anđela i Kralju slave! Molim te za to da riječi koje si Ti izgovorio mogu pustiti korijen u srcima Tvojih prijatelja i da njihovi umovi mogu prijanjati čvrsto uz te riječi poput smole kojom je bila obložena Noina arka, koju ni olujni valovi ni vjetrovi nisu mogli slomiti ni otopiti. Neka budu proširene po cijelome svijetu kao grane i slatki cvjetovi čiji se miris širi daleko i široko, kako bi ujedno mogle uroditi plodom i postati slatke kao datulja čija slast oduševljava dušu neizmjerno mnogo.“

Sin odgovori: “Blagoslovljena budi Ti, Moja najomiljenija Majko! Moj anđeo Gabriel rekao Ti je: “Blagoslovljena Ti, Marijo, među ženama!“ I Ja Ti svjedočim da si blagoslovljena i najsvetija iznad svih zborova anđela. Ti si poput cvijeta u vrtu koji je okružen drugim mirisavim cvijećem, ali ih sve nadilaziš u mirisu, ljepoti i kreposti. To su cvijeće svi izabrani ljudi, od Adama do kraja svijeta, koji su zasađeni u vrtu svijeta, i sijaše i mirisaše na mnogostruke vrline. Ali među svima njima koji su bili i koji će naknadno doći, Ti si bila najveća u mirisu poniznosti i dobrog života, u ljepoti najugodnijeg djevičanstva i vrlini suzdržljivosti. Jer Ja Ti svjedočim da si bila više od bilo kojeg mučenika za Moje patnje, više od bilo kojeg ispovjednika u svojoj suzdržljivosti i više od bilo kojeg anđela u svom milosrđu i dobroj volji. Stoga, radi Tebe, Ja ću ukorijeniti i učvrstiti svoje riječi poput najčvršće smole u srcima Mojih prijatelja. One će se širiti kao mirisno cvijeće i donositi plodove kao najslađe i najljepše drvo datulje.“

Nakon toga Naš Gospodin reče svojoj nevjesti: “Reci Mom prijatelju, svom ocu, čije je srce u skladu s Mojim srcem, da pažljivo predstavi ove pisane riječi svom vlastitom ocu te ih također daj nadbiskupu i kasnije drugom biskupu. I kada ovi budu temeljito upućeni, on ih može poslati trećem biskupu. Reci mu također u Moje ime: “Ja sam Tvoj Stvoritelj i Otkupitelj duša. Ja sam Bog kojega voliš iznad svih stvari. Vidi i razmotri kako su duše koje sam Ja otkupio svojom krvlju, poput duša ljudi koji ne znaju ništa o Bogu, i oni su zatočeni od đavla u takvoj okrutnosti da ih muči u svim njihovim udovima kao u tvrdoj preši. Stoga, ako posvećuješ Moje rane u svojoj duši, i ako cijeniš išta od bičevanja i trpljenja koje sam podnio kao dragocjeno, tada pokaži svojim djelima koliko Me voliš. Riječi koje sam izgovorio svojim vlastitim ustima postat će poznate javno i odnesene do glavara Crkve.

Ja ću ti, naime, dati svoju milost i svoj duh kako bi, kada god nastane zavada među dvojicom, ti bio u mogućnosti izmiriti ih kroz moć koja ti je dana ako oni vjeruju u Moje riječi. I kao dodatno pojašnjenje Mojih riječi, ti ćeš ponijeti papi svjedočanstvo onih koji uživaju u Mojim riječima i kušaju ih. Jer Moje su riječi poput masti koja se topi brže kada je toplina veća iznutra, ali ako nikakva toplina nije nađena, mast se povrati i ne dospije u crijeva. Takve su Moje riječi s obzirom na to da, što ih više čovjek jede i žvače s gorućom ljubavi prema Meni, više je nahranjen željom za nebesima i slatkoćom Božanske unutarnje ljubavi, i više izgara u Mojoj ljubavi i milosrđu. Ali oni koji ne uživaju u Mojim riječima, mogu se poistovjetiti s kušanjem svinjske masti u svojim ustima koju smjesta pljuju iz usta i gaze pod svojim nogama nakon što su je kušali. Neki ljudi tako preziru Moje riječi jer nemaju okusa za slatkoću duhovnih stvari. Ali gospodar zemlje, kojega sam ja izabrao za svog pripadnika i učinio istinski Mojim, pomoći će ti smjelo i opskrbiti te stvarima potrebnim za tvoje putovanje iz pravedno stečenih dobara.“

Riječi Blagoslova Majke i Sina jedno drugome, i o tome kako Djevica simbolizira kovčeg u kojemu su palica, mana i ploče Zakona bile, i mnoge su prekrasne stvari otkrivene u ovoj usporedbi.

53. poglavlje

Djevica Marija govorila je sa Sinom i rekla: “Blagoslovljen budi Ti, Moj Sine, Moj Bože i Gospodaru anđela! Ti si onaj čiji su glas proroci čuli, čije su tijelo apostoli vidjeli, onaj na kojega su Židovi i Tvoji neprijatelji položili ruke. Ti si jedan Bog sa svojim Božanstvom i Čovječnošću i Svetim Duhom. Jer proroci su čuli Duh, apostoli vidjeli slavu Tvoga Božanstva i Židovi razapeli Tvoju Čovječnost. Stoga, budi blagoslovljen bez početka i kraja.“

Sin odgovori: “Blagoslovljena budi Ti, jer Ti si Djevica i Majka. Ti si kovčeg Staroga Zakona u kojemu su se nalazile tri stvari: palica Aronova koja je cvjetala, mana anđeoska i ploče Zakona.

Tri su stvari učinjene s palicom: Prvo, bila je pretvorena u zmiju bez otrova. Drugo, ocean je podijeljen njome. Treće, izvela je vodu iz stijene. Ja, koji sam ležao u Tvojoj utrobi i preuzeo Čovještvo od Tebe, uspoređivao sam se s ovom palicom. Prvo, Ja sam zastrašujuć svojim neprijateljima kao što je zmija bila Mojsiju. Jer oni bježe od Mene kao od prizora zmije, i oni su prestravljeni Mnome i mrze Me kao zmiju otrovnicu; a dapače, Ja sam bez otrova zlobe i umjesto toga pun milosrđa. Ja im dajem sebe da Me posjeduju ako hoće. Ja im se vraćam ako tragaju za Mnom. Trčim k njima kao Majka svom izgubljenom i ponovno nađenom sinu ako Me zazovu. Ja im dajem svoje milosrđe i opraštam njihove grijehe ako zavape Meni. To je ono što Ja činim za njih, a ipak Me mrze poput otrovne zmije.

Drugo, ocean je podijeljen ovom palicom kada je put u nebo, koji bijaše zatvoren zbog grijeha, otvoren kroz prolijevanje Moje krvi i Moje boli. Ocean je doista podijeljen i put je načinjen gdje prethodno nije bilo nikakvog puta kada je bol iz svih Mojih udova stigla do Mog srca i Moje se srce raspuklo od nasilja boli. Kasnije, kada je narod vođen kroz ocean, Mojsije ga nije odmah odveo u obećanu zemlju, nego u pustinju kako bi ondje bio iskušan i poučen. To je kako je sada, jer kada ljudi prihvate Moju vjeru i Moje zapovijedi, oni nisu odmah odvedeni u nebo; jer je nužno da ljudi budu iskušani u pustinji - to jest u svijetu – u odnosu na to koliko vole Boga.

Međutim, ljudi izazvaše Boga na ljutnju kroz tri stvari u pustinji: Prvo, jer su izradili idola i molili mu se. Drugo, zato što su čeznuli za raskošima koje su imali u zemlji egipatskoj, i treće, kroz svoj ponos, kada su bez volje Božje željeli ići i boriti se protiv svojih neprijatelja. Ljudi griješe protiv Mene čak i sada u svijetu na isti način.

Prvo, časte i štuju idola: jer vole svijet i sve stvari u njemu više nego Mene, koji jesam njihov Stvoritelj. Stoga, svijet je njihov bog, a ne Ja. Jer Ja sam rekao u svom evanđelju: „Gdje je čovjekovo blago, ondje će mu biti i srce.“ Dakle, blago čovječanstva jest svijet jer njegovo srce žudi prema njemu, a ne prema Meni. Stoga, baš kao što su Židovi pali u pustinji s mačem u svojim tijelima, tako će također ovi ljudi pasti s mačem vječnog prokletstva u svojim dušama, i živjeti u prokletstvu bez kraja.

Drugo, zgriješili su kroz svoju žudnju za raskošima. Ja sam dao čovječanstvu sve što je trebalo koristiti na častan i umjeren način, ali ono želi imati sve stvari bez umjerenosti i razuma. Jer, kada bi njegova tjelesna priroda mogla to podnijeti, ono bi bez prestanka bludničilo, pilo bez ograničenja, žudilo bez mjere i granice i, dok god bi moglo griješiti, nikada ne bi odustalo od grijeha. Stoga će mu se dogoditi ista stvar koja se dogodila Židovima u pustinji, to jest umrijet će naglom smrću u svojim tijelima. Jer što je drugo ovaj zemaljski život doli jedan trenutak u usporedbi s vječnošću? Zbog ovog razloga oni će umrijeti naglom smrću u svojim tijelima, da budu otrgnuti od ovog kratkog života i da žive s mukom u svojim dušama za cijelu vječnost.

Treće, oni su zgriješili u pustinji kroz svoj ponos jer su željeli ići u bitku bez Božje volje. Isto tako, ljudi žele doći u Nebo kroz svoj ponos i ne vjeruju u Mene, nego u sebe, čineći svoju vlastitu volju i napuštajući Moju. Stoga će biti ubijeni u svojim dušama od đavala jednako kao što su Židovi ubijeni od njihovih neprijatelja, i njihova muka bit će vječna. Tako Me oni mrze kao zmiju, štuju idola umjesto Mene, žude za svojim vlastitim željama više nego za Mnom i vole svoj vlastiti ponos umjesto Moje poniznosti. Ipak, Ja sam još uvijek toliko milostiv da ću im se prikloniti kao otac pun ljubavi i uzeti ih k sebi ako Mi se okrenu s pokajničkim srcem.

Treće, stijena je dala vodu putem ove palice. Ova je stijena tvrdo srce čovječanstva, jer ako je probodeno Mojim strahom i ljubavlju, ondje odmah poteku suze pokajanja i pokore iz njega. Nitko nije toliko nedostojan i nitko nije toliko zao da neće imati suze koje teku iz njegovih očiju, i sve svoje udove probuđene ka pobožnosti ako se okrene Meni u zdušnom razmatranju Moje patnje i podsjeti se kako Moja moć i dobrota čine da zemlja i stabla rađaju plodom.

Drugo, mana anđeoska bijaše položena u kovčegu Mojsijevu. Tako također u Tebi, Moja ljubljena Majko i Djevice, bijaše položen kruh anđela i svetih duša i pravednih ljudi na zemlji, kojima ništa nije ugodno osim Moje slatkoće; jer cijeli je svijet mrtav za njih, tako da bi oni rado bili čak i bez tjelesne hrane da je takva Moja volja.

Treće, u kovčegu bijahu ploče Zakona. Tako je također u Tebi ležao Gospodar svih zakona. Stoga, budi blagoslovljena iznad svega stvorenog u Nebu i na zemlji.“

Tada se Krist obrati svojoj nevjesti i reče: “Reci Mojim prijateljima tri stvari. Kada sam bio tjelesno u svijetu, prilagodio sam svoje riječi kako bi dobri ljudi bili učinjeni jačima i gorljivijima u činjenju dobrih stvari i zli ljudi postajali su bolji, kao što je viđeno u obraćenju Magdalene, Mateja i mnogih drugih. Također sam podesio svoje riječi tako da Moji neprijatelji nisu bili u mogućnosti pobiti ih. Iz tog razloga neka oni kojima su Moje riječi poslane, rade sa žarom kako bi kroz Moje riječi dobri mogli postati revniji u dobroti, zli se pokajati od zlobe te da oni sami budu na oprezu od Mojih neprijatelja kako Moje riječi ne bi bile osujećene. Uistinu, Ja ne činim veće nepravde prema đavlu nego prema anđelu u Nebu. Jer kada bih htio, mogao bih reći svoje riječi tako da ih cijeli svijet čuje. Mogao bih također otvoriti pakao kako bi svatko mogao vidjeti njegove muke, ali to ne bi bila pravda jer bi Mi tada svi ljudi služili zbog straha, a trebali bi Mi služiti iz ljubavi. Jer nitko drugi osim onoga tko ima ljubavi, neće ući u Kraljevstvo nebesko. Jer Ja bih činio nepravdu prema đavlu kada bih oduzeo od njega onoga koji je s pravom njegov zbog grijeha, i koji je lišen dobrih djela. Također bih činio nepravdu anđelu u Nebu kada bih smjestio duh nečistog čovjeka kao jednakog onome koji je čist i najužareniji u Mojoj ljubavi.

Stoga nitko neće ući u Nebo osim onoga koji je pročišćen poput zlata u vatri čistilišta ili onoga koji se dokazao tijekom dugog vremenskog perioda u dobrim djelima na zemlji tako da nema mrlje preostale u njemu da bude očišćena. Ako ne znaš kome Moje riječi trebaju biti poslane, Ja ću ti reći: Onaj tko je dostojan imati Moje riječi, jest onaj koji želi steći zasluge kroz dobra djela kako bi došao do Kraljevstva nebeskog, ili onaj koji ga je već zaslužio svojim dobrim djelima u prošlosti. Takvima kao što su oni Moje će se riječi otvoriti i ući će u njih. Oni koji imaju naklonosti za Moje riječi i koji se ponizno nadaju da su njihova imena zapisana u Knjizi života, čuvaju Moje riječi. Ali oni koji nemaju naklonosti za Moje riječi, isprva ih razmotre, ali tada izbace i odmah ispovraćaju.“

Riječi anđela nevjesti o tome je li duh njezinih misli dobar ili loš te o tome kako postoje dva duha, jedan nestvoren i jedan stvoren, i o njihovim karakteristikama.

54. poglavlje

Sveti anđeo govorio je nevjesti i rekao: “Postoje dva duha, jedan nestvoren i jedan stvoren. Nestvoren Duh ima tri karakteristike: Prva, vruć je; druga, sladak; i treća, čist. Prva, daje toplinu i njegova toplina ne dolazi od stvorenih stvari nego od njega samoga jer On, zajedno s Ocem i Sinom, jest Stvoritelj svih stvari i Svemogući. On daje toplinu kada cijela duša gori za ljubav Božju. Druga, sladak je jer ništa nije ugodno duši i ništa ju ne oduševljava osim Boga i prisjećanja na Njegova djela. Treća, tako je čist da niti jedan grijeh ne može biti nađen u njemu, niti bilo kakva deformacija ili oštećenje ili nepostojanost. On ne daje toplinu kao zemaljska vatra i ne čini da se stvari tope poput vidljivog sunca, nego je njegova toplina unutarnja ljubav i želja duše koja ju ispunjava i potpuno je zaokuplja u Bogu. On je sladak duši, ne kao poželjno vino ili tjelesna požuda ili ijedna druga zemaljska stvar, nego je, umjesto toga, slatkoća ovog Duha neusporediva sa svom zemaljskom slatkoćom i nezamisliva onima koji ju nisu okusili. Treća, ovaj Duh čist je kao zrake sunca u kojima se nikakve mrlje ne mogu naći.

Drugi duh koji je stvoren, također ima tri karakteristike. On je gorući, gorak, i nečist. Prva, on je gorući i proždirući poput vatre jer u potpunosti razbuktava dušu koju posjeduje vatrom požude i zlom željom, tako da duša koja je njime ispunjena ne može ni misliti ni željeti ništa drugo osim ispunjenja ove želje; i posljedica toga jest da je njezin zemaljski život katkad izgubljen zajedno sa svom čašću i utjehom. Drugo, gorak je poput žuči jer tako raspaljuje dušu svojom zlom požudom da joj se buduće radosti čine poput ničega i vječna su joj dobra ništa doli ludosti. I sve stvari koje su od Boga i koje je ona, duša, obvezana činiti za Boga, postaju toliko gorke i prezrene kao bljuvotina i žuč. Treća, nečist je jer čini dušu tako pokvarenom i sklonom grijehu da se ona ne osjeća posramljenom za bilo koji grijeh i ne bi se suzdržala ni od jednoga grijeha kada se ne bi bojala biti posramljena i osuđena pred ljudima više nego pred Bogom. To je razlog zašto je ovaj duh poput goruće vatre, jer izgara od želje da čini zlo i potpaljuje druge zajedno sa sobom. To je razlog zašto je gorak, jer je sve dobro gorko za njega i on ga želi učiniti gorkim za druge jednako kao za sebe. To je razlog zašto je nečist, jer uživa u nečistoći i želi da drugi postanu poput njega.

Ali sada bi mogla pitati i reći mi: “Nisi li ti također stvoreni duh poput njega? Zašto, onda, ti nisi takav?“ Ja ti odgovaram: “Ja sam doista stvoren od istoga Boga kao i on, jer postoji samo jedan Bog, Otac, Sin i Duh Sveti, i to nisu tri boga, nego jedan Bog. Obojica smo dobro sačinjeni i stvoreni za dobro, s obzirom na to da Bog nije stvorio ništa osim dobroga. Ali ja sam poput zvijezde jer sam ostao u dobroti i ljubavi prema Bogu u kojoj sam stvoren. On je, međutim, poput ugljena, s obzirom na to da je napustio ljubav Božju. Jednako kao što zvijezda ima svjetlost i sjaj dok ugljen ima crnilo i prljavštinu, tako dobri anđeo, koji je poput zvijezde, ima svoj sjaj, to jest Duh Sveti – jer sve što ima, ima od Boga Oca, Sina i Duha Svetog, od čije ljubavi postaje zapaljen i od čijega sjaja sija – stalno Mu prianjajući i potvrđujući sebe po Njegovoj volji ,a da nikada ne želi ništa drugo osim onoga što Bog želi. I to je razlog zašto gori; to je razlog zašto je čist.

Đavao je, međutim, kao ružni ugljen, i ružniji je i deformiraniji od ijednoga drugog stvorenog stvorenja. Jer baš kao što je jednom bio ljepši od drugih, tako je morao postati ružniji od drugih s obzirom na to da je suprotstavio sebe svom Stvoritelju. Baš kao što anđeo Gospodnji sija svjetlošću Božjom i gori neprestano kroz Njegovu ljubav, tako i đavao uvijek gori i muči se u svojoj zlobi. Njegova je zloba nezasitna jednako kao što su dobrota i milost Duha Svetoga neizrecive. Jer nitko na ovome svijetu nije toliko ukorijenjen u đavlu da ga Duh Sveti katkad ne posjeti i ne dotakne njegovo srce. Jednako tako, nitko nije toliko dobar da ga đavao rado ne pokuša dotaknuti iskušenjima. Mnogi su dobri i pravedni ljudi iskušavani od đavla s Božjim odobrenjem, i to ne zbog njihove zlobe, nego zbog njihove veće slave. Doista, Sin Božji, koji je jedan u Božanstvu s Ocem i Duhom Svetim, bijaše iskušan kada je preuzeo Čovještvo; i koliko više Njegovi izabranici ne bi trebali biti iskušavani, kako bi njihova nagrada i slava mogle postati većima!

Ponavljam, mnogi dobri ljudi katkad padnu u grijeh i njihova je svijest zamračena kroz podmuklost đavla, ali tada ponovno ustanu bivajući jačima i postojanijima nego prije kroz svoju krepost i moć Duha Svetoga. Ne postoji nitko tko u svojoj svijesti ne razumije vode li đavlovi prijedlozi ružnoći grijeha ili dobrome kada bi samo razmislio i pomno ispitao svoju savjest. Stoga možeš li ti, nevjesto moga Gospodara, ne sumnjati je li duh tvojih misli dobar ili loš, jer tvoja ti savjest govori koje stvari isključiti i koje činiti.

Ali što bi trebao učiniti onaj koji je ispunjen đavlom s obzirom na to da dobar Duh ne može ući u onoga koji je pun zla? On bi trebao učiniti tri stvari: Prvo, trebao bi učiniti čistu i potpunu ispovijed svojih grijeha. Čak i ako ne može izravno osjetiti potpuno kajanje za svoje grijehe zbog svoga otvrdlog srca, ipak će mu ispovijed koristiti toliko mnogo da će đavao prestati sa svojim podmuklostima i pokoriti se dobrom Duhu. Drugo, trebao bi biti ponizan i željeti naknaditi za sve svoje grijehe koje je počinio i činiti dobra djela koja može, i tada će ga đavao početi napuštati. Treće, trebao bi moliti Boga poniznom molitvom kako bi mogao dobiti dobrog Duha natrag i imati skrušenost za grijehe koje je počinio, zajedno s istinskom Božanskom ljubavlju, jer ljubav prema Bogu ubija đavla. Ovaj đavao tako je zavidan i pun zlobe da bi radije umro sto puta nego vidio nekoga kako čini Bogu najmanje dobro djelo iz ljubavi.“

Nakon toga Sveta Djevica govorila je nevjesti, rekavši: “Nova nevjesto Moga Sina, odjeni svoju odjeću i učvrsti svoj broš, to jest Moga Sina patnju!“ Ona joj odgovori: “Moja slatka Gospo, Ti me odjeni.“ I Djevica reče: “Da, učinit ću to. Također ti želim reći kako je Moj Sin bio nagovaran i zašto su sveti oci čeznuli za Njim tako gorljivo. On je stajao, takoreći, na razmeđi dvaju velikih gradova i glas iz prvog grada zavapio Mu je govoreći: “O, čovječe, koji stojiš na razmeđi gradova, Ti si mudar čovjek jer znaš kako se čuvati od nadolazećih opasnosti i ozljeda. Također si jak u podnošenju nadolazećih zala i ujedno hrabar, s obzirom na to da se ničega ne bojiš. Mi smo čeznuli za Tobom i očekivali Te. Stoga, otvori naša vrata jer naši ih neprijatelji opsjedaju tako da se ne mogu otvoriti.“

Glas iz drugog grada čuo se govoreći ovako: “Ti, najljubazniji i najjači od ljudi, čuj naše pritužbe i jadikovke! Mi sjedimo u tami i trpimo nepodnošljivu glad i žeđ. Razmotri našu bijedu i veliku nevolju. Mi smo tučeni kao otkos trave kosom. Sva se dobrota isušila i odumrla u nama; i sva je naša snaga izblijedjela u nama. Mi Te preklinjemo da dođeš k nama i spasiš nas, jer Ti si jedini kojega smo čekali i nadali Mu se kao svom osloboditelju! Dođi i oslobodi nas od naše nevolje, okreni naše tužaljke u radost i budi naša pomoć i spasenje! Dođi, najblagoslovljenije i najdostojanstvenije tijelo, koje je poteklo iz čiste Djevice!“ Moj Sin čuo je ta dva glasa iz dva grada, to jest iz Neba i pakla. Zato je imao milosti nad njima i otvorio vrata pakla kroz svoju najgorču patnju i prolijevanje svoje krvi, i izveo svoje prijatelje otamo. Također je otvorio Nebo, na radost anđela, i doveo u Nebo one koje je spasio iz pakla. Moja kćeri, razmišljaj o ovim stvarima i imaj ih uvijek pred svojim očima!“

O tome kako je Krist uspoređen s moćnim gospodarom koji je izgradio veliki grad i predivan dvorac, označavajući svijet i crkvu, i kako su suci i branitelji i radnici u crkvi Božjoj okrenuti u zao luk

55. poglavlje

Naš Gospodin Isus Krist reče: “Ja sam poput moćnoga gospodara koji je izgradio veliki grad i nazvao ga po sebi. Nakon toga izgradio je dvorac u gradu u kojemu bijahu mnoge sobe za ostavljanje svakakvih korisnih potrepština. Tada, kada je izgradio dvorac i uredio sve njegove stvari, podijelio je svoje ljude u tri skupine, govoreći: 'Ja odlazim u daleku zemlju. Stojte čvrsto i radite odvažno za moju slavu! Ja sam uredio sve što je potrebno za vašu hranu i vaše potrepštine, i vi imate suce da vam sude i branitelje da vas brane od neprijatelja. Također sam uredio za radne ljude, koji će vas hraniti i davati Mi desetinu njihove zarade, štednju za Moju korist i Moju čast.'

Ali nakon što je proteklo nešto vremena, ime grada zaboravljeno je. Tada suci rekoše: 'Naš je gospodar otputovao u udaljenu zemlju. Hajdemo dosuđivati pravedne presude i činiti pravdu kako ne bismo, kada se naš gospodar vrati, bili kažnjeni i optuženi, nego primili čast i blagoslov.' Tada branitelji rekoše: 'Naš nam gospodar vjeruje vrlo mnogo i prepustio je obranu svoje kuće nama. Hajdemo se stoga suzdržati od prekomjerne hrane i pića kako ne bismo postali nesposobni za bitku. Hajdemo se također suzdržati od prekomjernog sna kako bismo se mogli čuvati i kako se ne bismo našli se u stupici neočekivano. Neka smo dobro naoružani i stalno na oprezu kako se ne bismo zatekli nespremni kada neprijatelji dođu. Čast našega gospodara i spas naših ljudi ovise o nama u velikoj mjeri.' Tada radnici rekoše: 'Slava je našega gospodara velika i njegova je nagrada velika i veličanstvena. Hajdemo stoga raditi snažno i dajmo Mu ne samo desetinu svoga rada, nego ujedno ponudimo sve iznad naših životnih troškova! Naša će nagrada postati utoliko veličanstvenija što je veća ljubav koju vidi u nama.'

Nakon toga neko je vrijeme proteklo i ime grada i gospodara dvorca postaše zaboravljeni. Tada suci rekoše među sobom: 'Kašnjenje našega gospodara dugo je i ne znamo hoće li se vratiti ili ne. Hajdemo stoga suditi po svojoj vlastitoj volji i činiti kako nam paše.' Branitelji rekoše: 'Mi smo budale zato što radimo i ne znamo kakvu ćemo nagradu primiti. Hajdemo radije ući u savez sa svojim neprijateljima, i spavati i piti s njima jer ne marimo o tome čiji su neprijatelji bili.' Nakon toga radnici rekoše: 'Zašto čuvamo svoje zlato za druge kada ne znamo tko će ga dobiti nakon nas? Bolje je da ga mi sami koristimo i raspolažemo njime po svojoj vlastitoj volji. Hajdemo stoga dati desetinu sucima i umirimo ih kako bismo mogli činiti što želimo.'

Uistinu, Ja sam kao ovaj moćni gospodar jer sam sebi izgradio grad, to jest svijet, i smjestio onamo dvorac, to jest crkvu. Ime svijeta bijaše Božanska mudrost, jer svijet je imao ovo ime od početka s obzirom na to da je stvoren u Božanskoj mudrosti. To je ime čašćeno od svih, i Bog bijaše hvaljen u svojoj mudrosti i prekrasno proglašavan od svojih stvorenja. Ali sada je ime grada obeščašćeno i promijenjeno, i uzeto je novo ime, to jest ljudska mudrost.

Jer su se suci, koji su prije donosili presude u pravednosti i strahu od Gospoda, sada okrenuli ponosu i pokušavaju prevariti obične ljude. Oni žele biti rječiti kako bi mogli osvojiti ljudske hvale, i govore i propovijedaju ono što ugađa čovjeku kako bi mogli pridobiti usluge. Oni podnose mirno sve riječi kako bi mogli biti nazivani dobrima i strpljivima, i prihvaćaju mito kako bi dokinuli pravedne presude. Oni su mudri u svrhu svoje vlastite zemaljske koristi i svoje vlastite volje, ali glupi kada se radi o Mojoj hvali. Oni gaze i tlače običnog čovjeka pod svojim nogama i prisiljavaju ga na šutnju. Oni šire svoju pohlepu na sve i od dobroga čine loše. Ovo je vrsta mudrosti koja je sada ljubljena, dok je Moja mudrost zaboravljena.

Branitelji crkve, koji su plemići i vitezovi, vide Moje neprijatelje i napadače Moje crkve, ali ne mare za to. Oni čuju njihove riječi bogohuljenja i izrugivanja, ali ne mare za to. Zamjećuju i razumiju djela onih koji napadaju Moje zapovijedi, a i dalje ih strpljivo podnose. Oni ih promatraju svakodnevno kako čine sve vrste smrtnih grijeha kao da su dopušteni i ne osjećaju nikakvu grižnju savjesti zbog toga, nego spavaju i druže se s njima, obvezujući se zakletvama na njihovo društvo.

Radnici, to jest cijeli narod, odbacuju Moje zapovijedi i uskraćuju Moje darove i Moju desetinu. Oni nude darove svojim sucima i iskazuju im čast i poštovanje kako bi zadobili njihove usluge i dobru volju. Uistinu, mogu s pouzdanjem reći da je mač straha od Mene i Moje Crkve bačen daleko u svijet, i da je vreća novca stavljena na njegovo mjesto.

Riječi u kojima Bog objašnjava najbliže nadolazeće poglavlje, o presudi koju donosi protiv takvih ljudi te o tome kako Bog na neko vrijeme podnosi zle radi dobrobiti dobrih.

56. poglavlje

„Rekao sam ti prethodno da je mač Moje Crkve bačen daleko i da je na njegovo mjesto stavljena vreća novca, koja je otvorena na jednome kraju. Drugi kraj tako je dubok da ništa, što god da netko stavi unutra, nikada ne doseže dno i stoga se vreća nikada ne napuni. Ta je vreća pohlepa koja prelazi sve mjere, i sada je postala tako moćna da je Gospod ismijavan i ništa nije poželjno osim novca i sebične volje čovjeka. Ali Ja sam poput gospodara koji je ujedno otac i sudac. Kada se čovjeku kreće suditi, okolni promatrači govore: 'Gospodine, brzo optuži i donesi svoju presudu!' Gospodin im odgovara: 'Pričekajte malo, do sutra, jer možda će se Moj sin još popraviti u međuvremenu.'

Kada se vrati sutradan, narod Mu govori: 'Optuži, Gospode, i donesi svoju presudu! Zašto odgađaš sud tako dugo i ne sudiš krivcima? Gospod im odgovara: 'Pričekajte malo dulje da vidim hoće li se Moj sin popraviti, i ako se ne pokaje, pravedno ću presuditi nad njim.' Na taj način Ja strpljivo podnosim čovječanstvo čak i do posljednjeg trenutka, s obzirom na to da sam ujedno i otac i sudac. Ali Moja je pravda nepromjenjiva i, iako je katkada odgođena na dugo vremena, ja ću ipak ili kazniti grešnike koji se ne poprave ili im pokazati milost ako se poprave.

Također sam ti prethodno rekao da sam podijelio ljude u tri skupine: imenom suce, branitelje i radnike. Što ovi suci označavaju ako ne svećenike koji su okrenuli Božansku mudrost u zlu i beskorisnu? Poput službenika koji uzimaju mnoge riječi i sabiru ih u nekoliko riječi koje govore istu stvar kao što su i mnoge govorile, tako su također i ovi današnji službenici uzeli Mojih deset zapovijedi i sabrali ih u jednu jedinu. I koja je to jedna riječ ako ne: Ispruži svoju ruku i daj nam novac!' Ovo je njihova mudrost, da pričaju lijepo, da čine loše i pretvaraju se da su Moji sluge dok još i više postupaju zlonamjerno protiv Mene. Radi darova oni rado podnose grešnike u njihovim grijesima i donose propast prostodušnim ljudima kroz svoj loš primjer. Osim toga, mrze one koji idu Mojim putem. Drugi, branitelji Crkve, to jest vitezovi, nevjerni su s obzirom na to da su prekršili svoje obećanje i svoju zakletvu i rado podnose one koje griješe protiv vjere i zakona Moje svete Crkve. Treći, radnici, to jest cijeli narod, su poput neukroćenih bikova koji imaju tri stvari: Prvo, kopaju zemlju svojim nogama; drugo, pune se do prezasićenosti; treće, ispunjavaju svoje vlastite požude prema svojim vlastitim željama. Jednako tako, ne žudi li cijeli narod za zemaljskim dobrima svom svojom željom, puneći se neumjerenom proždrljivošću i svjetovnim ispraznostima i upražnjavajući svoje tjelesne požude i užitke bez razuma.

No, iako su Moji neprijatelji brojni, Ja još uvijek imam mnogo prijatelja među njima, doduše skrivenih. Kao što je rečeno Iliji, koji je mislio da nitko od Mojih prijatelja nije preostao na svijetu osim njega: “Vidio sam tisuće ljudi koji nisu savili svoja koljena pred Baalom.“ Pa iako su Moji neprijatelji brojni, Ja i dalje imam nekolicinu prijatelja skrivenih među njima koji plaču svakodnevno zato što su Moji neprijatelji nadmoćniji i zato što je Moje ime prezreno. Stoga, zbog njihovih molitva, Ja ću se ponijeti kao milosrdan i dobrostiv kralj koji poznaje zla djela grada, ali strpljivo podnosi njegove stanovnike i šalje pisma svojim prijateljima da ih unaprijed upozori na njihovu opasnost. Na ovaj način Ja šaljem riječi svojim prijateljima; i one nisu tako nejasne kao riječi u Otkrivenju koje sam otkrio Ivanu na nejasan način kako bi se mogle tumačiti kroz Moj Duh u vrijeme koje Meni odgovara. Nisu ni tako skrovite da ne bi mogle biti objavljene – kao kada je Pavao vidio mnoge od Mojih skrovitih tajni o kojima mu nije bilo dopušteno govoriti – nego su toliko jasne da ih svi, i mali i veliki, mogu razumjeti, i tako lake da ih svi koji žele mogu shvatiti i doznati.

Stoga, neka se Moji prijatelji pobrinu za to da Moje riječi dopru do Mojih neprijatelja kako bi se oni možda obratili i osjetili tugu i kajanje za svoje grijehe kada im njihova propast i Moj sud postanu poznati. U protivnom, gradu će se suditi tako teško, baš kao što je zid porušen da ne ostane ni kamen na kamenu, tako da čak ni dva kamena ne prianjaju jedan drugome u temelju, tako će biti i s gradom, to jest sa svijetom.

Suci će gorjeti u najvrelijoj vatri. Ne postoji vatra užarenija od one koja je hranjena nekom masnoćom. Ovi suci masni su s obzirom na to da su imali više mogućnosti ispunjavati svoju požudu i volju nego ostali; oni su nadišli ostale u časti i zemaljskom obilju i više vrvjeli zlobom i nepravdom. Stoga će gorjeti u najvrućoj tavi, to jest u mukama pakla!

Branitelji će biti obješeni na najviša vješala. Vješala se sastoje od dviju okomitih drvenih greda s trećom smještenom okomito iznad njih. Ta vješala s dvjema drvenim gredama označavaju njihovu okrutnu i tešku muku koja je, takoreći, načinjena od dva komada drveta. Prva greda označava da se nisu nadali Mojoj vječnoj nagradi niti radili za nju svojim dobrim djelima. Druga greda označava da nisu vjerovali u Moju moć i dobrotu kada su mislili da nisam u mogućnosti učiniti sve stvari ili nisam htio priskrbiti za njih dostatno. Poprečna drvena greda označava njihovu zlu savjest, jer oni su razumjeli vrlo dobro što trebaju činiti, ali su umjesto toga činili zlo i nisu osjećali sram zbog činjenja protivno svojoj savjesti. Omča vješala označava vječnu vatru koja ne može biti ugašena vodom, niti prerezana škarama, niti uništena ni slomljena zbog starosti. Na tim vješalima najokrutnije muke i neugasivog ognja oni će visjeti i osjećati sram i tjeskobu kao nesretni izdajnici jer nisu bili odani. Oni će slušati uvrede, s obzirom na to da su im Moje riječi bile neugodne. Jao će biti njihovim ustima jer su ih njihova vlastita čast i hvala oduševljavale. Njih će na ovim vješalima komadati žive vrane, to jest đavli koji nikada ne mogu dostići svoju sitost i, iako će biti ranjeni, nikada neće biti pojedeni, nego će živjeti u muci bez kraja, i njihovi će mučitelji također živjeti bez kraja. Tamo će biti jao koji nikada neće prestati, i nevolja koja nikada neće biti ublažena. Jao njima što su ikada bili rođeni! Jao njima što im je život bio tako dug!

I naposljetku, u odnosu prema radnicima, njihova pravedna presuda bit će ista kao i za bikove. Jer bikovi imaju vrlo tvrdo meso i kožu. Stoga će njihova presuda biti najoštriji čelik. Taj najoštriji čelik smrt je pakla koja će mučiti one koji su Me omalovažavali i voljeli svoju volju umjesto Mojih zapovijedi.

Pismo, to jest Moje riječi, sada su zapisane. Neka Moji prijatelji rade mudro i razumno tako da to dođe do Mojih neprijatelja, jer možda će ih oni željeti čuti i pokajati se zbog svoje zlobe. Ali ako neki, nakon što su čuli Moje riječi, kažu: “Pričekajmo još koji trenutak, sud još ne dolazi, još nije njegovo vrijeme,“ tada se Ja zaklinjem po svome Božanstvu, koje je protjeralo Adama iz raja i poslalo deset pošasti nad Faraona, da ću im doći brže nego što misle.

Zaklinjem se svojim Čovještvom, koje sam preuzeo bez grijeha od Djevice za spas čovječanstva i u kojemu sam podnio tugu u svom srcu i otrpio tjelesne muke i smrt radi vječnoga života ljudi, i u kojemu sam uskrsnuo ponovno iz mrtvih i uzašao na nebo i sjedim uz desnu ruku Ocu, istinski Bog i istinski čovjek u jednoj osobi, da ću ispuniti svoje riječi.

Zaklinjem se svojim Duhom, koji se spustio nad apostole na dan Pedesetnice i rasplamsao u njima tako da su govorili jezikom svih ljudi, da ću, osim ako se poprave i vrate Meni kao slaba služinčad, provesti osvetu nad njima u svom gnjevu. Tada će nastati jao u duši i tijelu! Jao njima jer su došli živi u svijet i živjeli u njemu! Jao njima što njihova požuda bijaše mala i isprazna, ali će njihova muka biti vječna! Tada će shvatiti ono što sada ismijavaju vjerovati, da su Moje riječi, naime, bile riječi ljubavi. Tada će shvatiti da sam ih opominjao kao otac iako Me nisu htjeli slušati. Uistinu, ako ne žele vjerovati u Moje riječi dobre volje, morat će vjerovati u djela kada ona dođu.

Riječi našega Gospodina nevjesti o tome kako je On prezrena i odvratna hrana za duše kršćana te kako je svijet umjesto Njega ljubljen i nađen očaravajućim od njih, i o zastrašujućem sudu koji se provodi nad takvim ljudima.

57. poglavlje

Sin Božji govorio je svojoj nevjesti: „Kršćani se sada ponašaju prema Meni kao što su se Židovi ponašali prema Meni. Židovi su me izvukli iz hrama i imali potpunu volju ubiti Me, ali kako Moj čas još nije bio došao, umakao sam iz njihovih ruku. Kršćani se sada ponašaju prema Meni jednako. Tjeraju Me iz svoga hrama (to jest iz svoje duše, koja bi trebala biti Moj hram) i rado bi Me željeli ubiti kada bi mogli. Ja sam poput trulog i smrdljivog mesa u njihovim ustima. Ja im izgledam kao čovjek koji širi laži i ne mare za Mene uopće. Oni Mi okreću svoja leđa i Ja ću im okrenuti vratom jer ne postoji ništa osim žudnje u njihovim ustima i iracionalne zvjerske požude u njihovima tijelima. Samo je ponos divan u njihovim ušima, samo je požuda svijeta divna u njihovim očima. Moja patnja i Moja ljubav njima su mrske i Moj život težak i tegoban. Stoga ću Ja činiti što i životinja koja ima puno skrovišta: kada je lovci progone i tjeraju iz jednog skrovišta, ona bježi u drugo. To je ono što ću činiti jer Me kršćani progone svojim lošim djelima i tjeraju iz skrovišta svojih srca.

Stoga Ja želim otići poganima u čijim sam ustima sada gorak i neugodan, ali ću postati slađi od meda u njihovim ustima. Usprkos tome, Ja sam i dalje toliko milostiv da ću rado primiti sve i svakoga tko moli za Moj oprost govoreći: 'Gospode, ja znam da sam griješio teško i ja se rado želim popraviti kroz Tvoju milost. Imaj milosti nada mnom radi svoje gorke muke.' Ali onima koji se otvrdnu u svom zlu, doći ću poput ratnika koji ima tri osobine: poimence, stravu, snagu i žestinu. Doći ću i biti tako zastrašujuć Kršćanima da se neće usuditi pomaknuti najmanji prst protiv Mene. Doći ću im ujedno s takvom snagom da će biti poput komaraca preda Mnom. Treće, doći ću im s takvom žestinom da će osjećati jao u ovom svijetu i jao bez kraja.“

Riječi Majke nevjesti o tome kako su Majka i Sin slatki jedno drugome. Kako je Krist gorak, gorči i najgorči đavlu i kako je sladak, slađi i najslađi dobrome.

58. poglavlje

Majka Božja reče nevjesti: „Razmotri, nova nevjesto Moga Sina, patnje Moga Sina, koje gorčinom nadilaze patnje svih svetaca. Baš kao što bi majka osjetila najgorču tugu i tjeskobu kada bi vidjela svoga sina kako ga režu na komade živog, tako sam jednako Ja tugovala na mukama Moga Sina kada sam vidjela Njegovu gorku patnju.“ Tada se obrati svome Sinu govoreći: “Blagoslovljen budi, Moj Sine, jer Ti si svet, kao što se pjeva: “Svet, svet, svet, Gospodin Bog Sabaot.“ Blagoslovljen budi Ti jer si sladak, slađi i najslađi! Bio si svet prije nego što si preuzeo Čovječnost, svet u Mojoj utrobi i svet nakon što si preuzeo Čovječnost. Bio si sladak prije stvaranja svijeta, slađi anđelima i najslađi Meni kada si preuzeo Čovječnost od Mene.“

Sin odgovori: “Blagoslovljena budi Ti, Moja ljubljena Majko, iznad svih anđela. Baš kao što Ja, na trostruk način, bijah najslađi Tebi, kako si sad govorila, tako sam gorak, gorči i najgorči zlobnima. Ja sam gorak onima koji kažu da sam stvorio mnoge stvari bez razloga, i onima koji omalovažavajući govore da sam stvorio čovječanstvo za smrt, a ne za život. Kakve bijedne i nerazborite misli! Jesam li Ja, koji sam najpravedniji i najkreposniji, stvorio anđele bez razloga? Bih li obogatio čovječanstvo tolikim dobrim stvarima da sam ga stvorio za prokletstvo? Nipošto! Ja sam stvorio sve stvari dobro i dao svako dobro čovječanstvu iz svoje ljubavi. Ali ono je, međutim, okrenulo sve dobre stvari u zle za sebe. To nije zato što sam Ja stvorio išta zlo, nego čovječanstvo pokreće svoju volju u drukčijem pravcu nego što bi trebalo, a ne prema Božjem zakonu, i to je zlo.

Ali Ja sam gorči onima koji tvrde da sam im dao slobodnu volju da griješe, a ne da čine dobro, koji govore da sam nepravedan jer neke osuđujem, a druge opravdavam, i koji Mene krive zbog svoje vlastite zlobe zato što im uskraćujem svoju milost. Ja sam najgorči onima koji tvrde da su Moj zakon i zapovijedi pretjerano strogi i teški i da nitko nije u mogućnosti poštovati ih, koji tvrde da im Moja patnja ne vrijedi ništa i stoga ju ne uračunavaju nizašto.

Stoga, zaklinjem se svojim životom, kao što sam se nekoć zaklinjao po prorocima, da ću opravdati sebe pred anđelima i svim svojim svecima. Oni kojima sam gorak shvatit će da sam stvorio sve stvari razumno i dobro za korištenje i obrazovanje čovječanstva, i da ni najmanji crv ne postoji bez razloga. Oni kojima sam gorak shvatit će da sam mudro dao ljudima slobodnu volju za njihovo vlastito dobro. Također će znati da sam pravedan, dajući vječno kraljevstvo dobrim ljudima, a vječnu muku zlima. Jer ne bi bilo primjerno za đavla, koji je stvoren dobrim od Mene, ali je posrnuo kroz svoju vlastitu opakost, da živi u zajedništvu s dobrima. Zli će također shvatiti da nije Moja krivnja što su zli, nego njihova vlastita krivnja. Jer kada bi bilo moguće, rado bih za sve i svakog čovjeka preuzeo na sebe istu muku koju sam jednom otrpio na križu kada bi se time oni mogli vratiti svome obećanom nasljedstvu. Ali volja je čovječanstva uvijek suprotstavljena Mojoj. Dao sam mu slobodu da Mi služi ako hoće i da stekne vječnu nagradu; ali ako ono to ne želi, treba biti mučeno zajedno s đavlima i njegovim sljedbenicima zbog čije je zlobe pakao opravdano stvoren.

Ali zato što sam pun dobročinstva, ne želim da mi čovječanstvo služi zbog straha ili bude prisiljeno na to poput iracionalne životinje, nego iz ljubavi prema Bogu, jer nitko tko Mi služi nevoljko ili zbog straha od muka ne može vidjeti Moje lice. No, oni kojima sam najgorči, shvatit će u svojoj svijesti da je Moj zakon bio najlakši i Moje breme najslađe. Oni će osjećati neutješnu tugu što su odbacili Moj zakon i umjesto njega voljeli svijet, čije je breme veće i puno teže od Mog bremena.“

Tada Majka Božja odgovori: “Blagoslovljen budi, Sine Moj, Bože Moj i Moj Gospode! Budući da si bio najslađi za Mene, Ja Te molim za to da i drugi mogu biti učinjeni sudionicima Moje slatkoće!“ Sin odgovori: “Blagoslovljena budi, Moja najdraža Majko! Tvoje su riječi slatke i pune ljubavi. Stoga će svi i svatko tko uzima Tvoju slatkoću u svoja usta i održava je, biti savršeno unaprijeđen pomoću toga. Ali onaj koji ju uzima pa potom ispljune, bit će mučen utoliko gorče.“ Tada Djevica odgovori: “Blagoslovljen budi, Sine Moj, zbog sve Tvoje milosti i ljubavi!“

Riječi Kristove, u prisutnosti nevjeste, o tome kako je Krist uspoređen sa seljakom, dobar svećenik s dobrim pastirom, loš svećenik s lošim pastirom i dobri kršćani sa ženom. Mnoge su korisne stvari objašnjene u ovoj prispodobi.

59. poglavlje

„Ja sam onaj koji nikada nije rekao ništa lažno. Svijet Me smatra seljakom čije se ime čini vrijednim prezira. Moje se riječi računaju kao ludost i Moja kuća smatra prezrenom šupom. Taj seljak imao je ženu koja nije željela ništa drugo osim onoga što je on želio, koja je posjedovala sve s njim i imala ga za svoga gospodara, slušajući ga u svemu kao svoga gospodara. Seljak je također imao mnogo ovaca, i unajmio je pastira da bdije nad njima za pet zlatnih novčića i za nužnosti svojih tjelesnih potreba. Budući da to bijaše dobar pastir, koristio je zlato za svoju dobrobit i hranu za svoje preživljavanje. Nakon što je neko vrijeme prošlo, taj je pastir otišao i došao je drugi koji je bio gori, koji je kupio sebi ženu zlatom i donio joj svoju hranu, stalno uzimajući počinak s njom bez brige o ovcama koje su se u očaju razbježale pred okrutnim zvijerima.

Kada je seljak vidio kako njegove ovce bijahu natjerane u bijeg, povika govoreći: 'Moj mi je pastir nevjeran! Moje su ovce raspršile najokrutnije zvijeri. Neke od njih potpuno su proždrle zvijeri s tijelom i runom, a druge su mrtve, ali su njihova tijela ostala nepojedena.' Tada žena reče svom mužu seljaku: Moj gospodaru, sigurno je da nećemo dobiti tijela koja su proždrta, ali tijela koja su ostala neozlijeđena, iako su bez života, treba donijeti kući i učiniti korisnima. Jer bilo bi nepodnošljivo za nas da smo sve izgubili.' Muž joj odgovori: 'Ali što ćemo učiniti? S obzirom na to da su zvijeri imale otrovne zube, meso ovce također je otrovano smrtonosnim otrovom, krzno je uništeno i vuna sva zamršena.' Žena odgovori: 'Ako je sve zaraženo i upropašteno i sve nam je uzeto, od čega ćemo onda živjeti?'

Muž joj odgovori: 'Vidim da ima još živih ovaca na tri mjesta. Neke su poput mrtvih ovaca i ne usuđuju se disati od straha. Druge leže duboko u blatu i ne mogu se podići. No preostale leže u skrovitim mjestima i ne usude se izaći. Dođi stoga, ženo moja, i hajdemo podići ovce koje se pokušavaju ustati, ali ne mogu to učiniti bez pomoći, i učinimo ih korisnima za svoju vlastitu dobrobit.'

Vidi, Ja, Gospod, taj sam seljak jer ljudi Me smatraju magarcem odraslim u svojoj štali prema svojim načinima i navikama. Moje ime temelj je Svete crkve, ali ona se sada smatra vrijednom prezira s obzirom na to da se sakramenti Crkve, poimence krštenje, potvrda, pomazanje, pokora i brak, uzimaju, takoreći, s porugom i daju drugima zbog pohlepe. Moje riječi i djela smatraju se ludošću i ispraznošću te osuđuju, jer su riječi koje sam Ja govorio u prispodobama svojim vlastitim ustima, sada pretvorene iz duhovnog razumijevanja u zemaljsku zabavu. Na Moju se kuću gleda kao na kuću vrijednu prezira jer su stvari zemlje voljene umjesto stvari Neba.

Ovim prvim svećenikom kojeg sam imao, simboliziram svoje prijatelje svećenike koje sam običavao imati u Svetoj crkvi; jer pod jednom riječju mislim i označavam mnoge. Ja sam im povjerio svoje ovce, to jest da posvećuju Moje časno tijelo i da vladaju dušama Mojih izabranika i brane ih. Također sam im dao pet dobrih stvari vrjednijih od sveg zlata: Prvo, uvid i razumijevanje o svim nejasnim stvarima kako bi mogli uočiti razliku između dobra i zla, i između istine i laži. Drugo, dao sam im razumijevanje i mudrost u duhovim stvarima; to je sada zaboravljeno i ljudska se mudrost voli umjesto toga. Treće, dao sam im čednost; četvrto, umjerenost u svim stvarima i suzdržljivost za obuzdavanje i vodstvo svoga tijela; peto, postojanost u dobrim navikama, riječima i djelima.

Nakon ovoga prvog pastira, to jest nakon ovih prijatelja Mojih, koji su običavali biti u Mojoj Crkvi u stara vremena, dođoše drugi nepravedni pastiri koji su kupili ženu za sebe zlatom, to jest uzeli za sebe tijelo žene i nesuzdržljivost umjesto čednosti i ovih pet dobrih stvari, i zato se Moj Duh odvojio od njih. Jer kada oni imaju potpunu volju griješiti i zadovoljiti svoju ženu, to jest zadovoljiti svoju požudu, tada je Moj Duh daleko od njih jer ne mare za propast ovaca dokle god mogu zadovoljiti svoju zlu požudu. Ali ovce koje su potpuno proždrte, one su duše u paklu i njihova tijela pokopana su u grob čekajući uskrsnuće njihova vječnog prokletstva. Ovce čija su tijela ostala, ali čiji je duh oduzet, jesu oni koji Me ne vole, ne boje Me se, niti osjećaju ikakvu privrženost ili obzir prema Meni. Moj Duh daleko je od njih jer je njihovo meso otrovano otrovnim zubima zvijeri, to jest njihova duša i njihove misli, koje su simbolizirane ovčjim mesom i utrobom, u svakom su Mi slučaju jednako odvratne i jednako odbojna okusa kao i otrovano meso. Iz njihova skrovišta, to jest iz njihova tijela sva dobrota i milosrđe presušili su i ono je neprikladno za ijednu službu u Mom kraljevstvu, i bit će isporučeno vječnim vatrama pakla nakon presude. Njihova vuna, to jest njihova djela u ukupnosti su toliko beskorisna da ne postoji ništa u njima što bi ih učinilo dostojnima primiti Moju ljubav i milost.

Ali što ćemo učiniti tada, Moja ženo, to jest dobri kršćani, koje žena simbolizira, što trebamo učiniti? Vidim da su ovce žive na tri mjesta. Neke od njih izgledaju kao mrtvo stado i ne usuđuju se disati od straha. To su pogani koji bi rado imali pravu vjeru kada bi samo znali kako, ali se ne usuđuju disati, to jest ne usuđuju se ostaviti vjeru koju imaju i uzeti pravu. Drugo su stado oni koji leže u skrovištima, koji se ne usuđuju izaći, i to su Židovi koji žive, takoreći, pod velom i koji bi rado istupili kada bi znali zasigurno da sam Ja rođen. Oni se, naime, skrivaju pod velom jer se nadaju da je spasenje u brojkama i znakovima koji su korišteni da Me simboliziraju u Starom Zakonu, ali koji je uistinu ispunjen u Meni, i zbog te isprazne nade boje se istupiti u pravu vjeru. Treće stado, koje leži u blatu, Kršćani su u stanju smrtnog grijeha. Oni bi se rado uzdignuli zbog svojega straha od muke, ali ne mogu zbog svojih teških grijeha i zato što nemaju Božanske ljubavi. Stoga, Moja ženo, to jest dobri Kršćani, pomozite Mi! Jer baš kao što žena i muž trebaju biti jedno tijelo i jedan ud, tako je Kršćanin Moj ud i Ja sam njegov, s obzirom na to da sam Ja u njemu i on u Meni.

Stoga, o, ženo Moja, to jest dobri Kršćani, žurite sa Mnom do stada koje još ima dah života, i hajdemo ga podići i osvježiti! Imajte milosti prema Meni, jer Ja sam ih otkupio po vrlo visokoj cijeni! Hajdemo ih podići, vi sa Mnom i Ja s vama, vi u pozadini i Ja na čelu! Ja ih rado nosim svojim rukama. Jednom sam ih ponio sve na svojim leđima kada sam bio sav rastrgan i pribijen na križ. O, Moji prijatelji, Ja volim te ovce tako duboko da, kada bi bilo moguće da za svaku ovcu otrpim takvu smrt kakvu sam jednom otrpio za sve njih, radije bih ih otkupio nego želio izgubiti. Zato zazivam svoje prijatelje svim svojim srcem, da ne bi trebali štedjeti dobara ni truda Mene radi; jer ako Ja nisam bio pošteđen od pogrdnih i uvredljivih riječi dok sam bio u svijetu, oni ne bi trebali štedjeti sebe u govorenju istine o Meni. Ja se nisam stidio otrpjeti prezrivu smrt radi njih, nego stajah tamo gol, baš kao što sam se rodio, pred očima svojih neprijatelja. Bio sam udaran po zubima njihovim šakama. Bio sam vučen za kosu njihovim prstima i bičevan njihovim bičevima. Bio sam pribijen na križ njihovim alatima i visio na križu među lopovima i razbojnicima. Stoga, Moji prijatelji, ne štedite sebe u radu za Mene jer Ja sam podnio takve stvari iz ljubavi prema vama. Radite odvažno i donesite pomoć svim Mojim ovcama u nevolji.

Kunem se svojom Čovječnošću, koja je u Ocu kao što je Otac u Meni, i po svom Božanstvu koje je u Mom Duhu kao što je Duh u Božanstvu, i isti je Duh u Meni i Ja u Njemu, i ovo je jedan Bog u tri osobe, da ću istrčati ususret na pola puta onima koji rade na nošenju Mojih ovaca sa Mnom i pomoći im, i dati im najdragocjeniju nagradu, naime, sebe u njihovoj vječnoj radosti.“

Riječi Sina nevjesti o tri vrste kršćana simbolizirane Židovima koji žive u Egiptu, i o tome kako stvari koje su otkrivene nevjesti trebaju biti prenesene, objavljene i propovijedane neukim osobama od strane Božjih prijatelja.

60. poglavlje

Sin Božji govorio je nevjesti i rekao: “Ja sam Bog izraelski i onaj koji je govorio s Mojsijem. Kada je Mojsije poslan Mom narodu, molio je za znak govoreći: 'Ljudi mi neće drukčije vjerovati.' Ali ako su ljudi kojima je Mojsije poslan bili Božji ljudi, zašto nisu vjerovali? Trebaš znati da se taj narod sastojao od tri vrste ljudi: Neki su vjerovali u Boga i Mojsija. Drugi su vjerovali u Boga, ali nisu vjerovali Mojsiju jer su mislili da je, možda iz svoje vlastite domišljatosti i pretpostavke, pretpostavio reći i činiti te stvari. Treći su bili oni koji nisu vjerovali niti u Boga niti u Mojsija.

Na isti način sada postoje tri vrste ljudi među Kršćanima, koje se simboliziraju Židovskim narodom: Postoje neki koji ispravno vjeruju u Boga i Moje riječi. Postoje drugi koji vjeruju u Boga, ali ne vjeruju Mojim riječima zato što ne mogu razaznati dobrog i lošeg duha. Treći su oni koji ne vjeruju ni u Mene ni u tebe, kojoj sam Ja izgovorio svoje riječi. Ali, kao što sam rekao, iako neki Židovi nisu vjerovali Mojsiju, ipak su svi prošli kroz Crveno more s njim i u pustinju, gdje su oni koji nisu vjerovali štovali idole i izazvali gnjev Božji, što je ujedno razlog zašto su umrli najnesretnijim smrtima. Ali to se dogodilo samo onima koji su imali zlu vjeru.

Stoga, Moj će prijatelj odnijeti Moje riječi onima koji mu vjeruju, jer ljudska duša sporo vjeruje. I ovi će ih kasnije proširiti drugima koji ne znaju razlikovati dobar i loš duh. Ali ako ih slušatelji budu molili za znak, dopustite pokazati tim ljudima palicu, baš kao što je Mojsije učinio, to jest neka im objasne Moje riječi. Jer kao što je palica Mojsijeva bila izravna i zastrašujuća (jer je pretvorena u zmiju), tako su i Moje riječi izravne da se nikakve laži ne mogu naći u njima. One su zastrašujuće jer navještaju pravedan sud. Neka također objasne i svjedoče da, po jednoj riječi i glasu jednih usta, đavao odstupa od Božjeg stvorenja – on, koji može pomicati planine, da nije ograničen po Mojoj moći. Kakva mu je moć pripadala kada je, s Božjim dopuštenjem, otjeran zvukom jedne riječi?

Stoga, baš kao što su oni Židovi, koji nisu vjerovali ni u Boga ni u Mojsija, ipak izašli iz Egipta za obećanom zemljom kada su, takoreći, bili prisiljeni zajedno s drugima, tako i mnogi Kršćani polaze nevoljko, zajedno s Mojim izabranim ljudima, jer ne vjeruju u Moju moć da ih ozdravim. Oni ne vjeruju u Moje riječi i imaju lažnu nadu u Moju moć. Ipak, Moje će se riječi ispuniti bez njihove volje i bit će, takoreći, prisiljeni tijekom ispunjenja dok ne dođu do mjesta koje Me zadovoljava.“

ČETVRTA KNJIGA

Kupite Objavama Svete Brigite Švedske na Lulu (488 Stranice)

Prvo poglavlje

        Riječi evanđelista Ivana zaručnici kako nijedno djelo nije bez naplate i kako Biblija nadilazi sva druga pisma. O jednom kralju, razbojniku i rasipniku i tako dalje. O savjetu koji je Ivan dao kralju i kako poradi Boga treba prezirati bogatstvo i čast.
        Zaručnici se pokazala osoba muškarca kojem je na porugu bila odrezana kosa. Njegovo tijelo je bilo cijelo pomazano uljem i potpuno golo. No on se nije sramio i reče zaručnici: „Pismo koje nazivate svetim govori kako nijedno djelo nije bez naplate. To je pismo koje se kod vas zove Biblija. No kod nas je sjajno kao blistavo sunce, neusporedivije od zlata, plodno kao sjeme iz kojeg proizlazi stostruki plod. Jer kao što zlato nadizali sve metale, tako i pismo koje nazivate svetim nadilazi sva pisma jer se u njemu časti i propovijeda istinski Bog. Pripovijedaju se djela patrijarha, objašnjavaju nadahnuća proroka. Budući da nijedno djelo nije bez naplate, čuj što kažem: kralj za kojeg moliš je pred Bogom razbojnik, izdajnik duša, rasipnički trošitelj bogatstva. Kao što nijedan izdajica nije gori od onog koji izdaje onoga tko ga voli, tako i on na duhovan način izdaje mnoge jer na tjelesni način voli nepravedne, bezbožne uzvisuje na nepravedan način, ugnjetava pravedne i prešutno prelazi preko razvrata koje treba popraviti. S druge strane nijedan razbojnik nije gori od onoga koji izdaje onoga koji polaže svoju glavu na njegove grudi; jer narod njegove zemlje, koji kao da je bilo položen na njegove grudi, opljačkao je na bijedan način, dopustio je da mu budu oduzeti posjed i dobra i nametnuo je što je nepodnošljivo dok je odvraćao pogled od nepravde koju su drugi počinili i cijelo je vrijeme pravdu provodio nemarno. Treće, nijedan kradljivac nije gori od onoga koji potkrada svojeg gospodara koji mu je sve povjerio i predao mu svoje ključeve. Ovaj kralj je primio ključeve za moć i čast koje je koristio na nepravedan i rasipnički način i ne na Božju čast. No budući da se ipak odrekao nečega što voli iz ljubavi prema meni, dajem mu trostruki savjet. Prvo, da treba biti kao čovjek u evanđelju koji je napustio svinjska korita i vratio se svom ocu; tako i on treba prezreti bogatstvo i čast koji u usporedbi s vječnim stvarima nisu ništa drugo doli svinjski jarci i s poniznošću i predanošću se vratiti svome ocu i Bogu. Drugo, treba pustiti mrtve da pokapaju svoje mrtve i slijediti uski put raspetog Boga. Treće, treba ostaviti težak teret svojih grijeha i ići putem koji je u početku uzak, ali na kraju pun radosti. A ti koja me sama vidiš dobro raspoznaješ kako sam ja onaj koji je savršeno spoznao zlatno pismo i spoznajom ga proširio. Bio sam sramotno razgoljen, no budući da sam strpljivo izdržao, Bog je moju dušu odjenuo besmrtnom odjećom. Također sam bio uronjen u ulje i zato se sad radujem u ulju vječne radosti. Pored toga sam nakon Majke Božje svijet napustio najlakšom smrću jer sam bio čuvar Majke Božje i moje tijelo se nalazi na vrlo mirnom i sigurnom mjestu.“

Drugo poglavlje

        Čudesno i neobično viđenje zaručnice. Bog izlaže to viđenje. Prema tom izlaganju kršteni su označeni životinjom, pogani ribom, a Božji prijatelji trima gomilama ljudi.
        Potom je zaručnica imala viđenje o dvije posude vage koje su visjele iznad zemlje, a sa svojim su se vrhovima i vezama pružale sve do neba. Njihovi krugovi su prodirali nebo. U prvoj posudi je ležala riba čija je krljušt bila oštra kao britva; njezino lice joj je bilo kao baziliska; njezina usta su bila kao ona jednoroga koji ispljuvava otrov; uši su bile kao dva vrlo oštra koplja i kao željezne oštrice. U drugoj posudi se nalazila životinja čija je koža bila kao kremen. Čudovišna usta su izlijevala usijane plamene. Njezini kapci su bili kao vrlo čvrsti mačevi. I njezine uši su bile vrlo čvrste i od sebe su veoma bacale oštre strijele kao od čvrstog i napetog luka. Nakon toga su se pojavile tri gomile naroda na zemlji; od njih je prva bila mala, druga manja, a treća vrlo mala. O tome je zazvučao glas s neba koji im reče: „O, moji prijatelji, žestoko žeđam za srcem one čudesne životinje. Kad bi barem bilo nekoga tko bi mi ga iz ljubavi pružio. I za krvlju ribe imam vatrenu želju, kad bi se barem mogao naći čovjek koji bi mi je donio.“ Iz jedne gomile odgovori jedna glas i reče kao iz usta svih: „Čuj, o, naš Stvoritelju, kako možemo donijeti srce tako velike životinje čija je koža tvrđa od kremena? Ako se želimo približiti njezinim ustima, bit ćemo zapaljeni plamenom njihove vatre; pogledamo li njezine oči, probušit će nas strijele njihovih iskri. Kad bi i bilo nade da se ima životinju, tko bi mogao uhvatiti ribu? Njezina krljušt i peraje su oštrije od mača, njezine oči nam zasljepljuju pogled, njezina usta nad nas izlijevaju neizlječiv otvor.“ Glas s neba odgovori i reče: „O, moji prijatelji, životinja i riba vam se čine nesavladivi, no kod Svemogućeg je sve lako. Tko dakle uvijek traži način da se bori protiv životinje, njemu ću iz neba uliti mudrost i dodijeliti snagu. A tko je spreman umrijeti za mene, njemu ću se sam dati za plaću.“ Prva gomila odgovori: „O, najviši Oče, Ti si davatelj svega dobrog, a mi, Tvoja stvorenja, rado ćemo Ti na Tvoju čast dati svoje srce. No budući da nam smrt izgleda teškom, slabost tijela tegobnom, a znanje nam je malo, upravljaj nas Ti iznutra i izvana i milostivo primi što Ti nudimo i nagradi kako i koliko Ti se sviđa.“ Druga gomila odgovori: „Uviđamo svoje slabosti i vidimo ispraznosti i promjenjivost svijeta. Zato ćemo Ti rado dati svoje srce i cijelu svoju volju podrediti drugima jer radije stojimo ispod drugih nego što želimo posjedovati najmanje od svijeta.“ Treća gomila reče: „Čuj, gospodaru, koji želiš srce životinje i žeđaš za krvlju ribe, rado ćemo Ti dati svoje srce i pripremiti se umrijeti za Tebe. Ti daj mudrost i mi ćemo tražiti način da nađemo srce životinje.“ Potom odjekne glas s neba i reče: „O, prijatelju, ako želiš naći srce životinje, probuši oštrim svrdlom svoje šake u sredini. Onda uzmi kitove kapke i zalijepi ih jakim ljepilom za svoje kapke. Uzmi čeličnu ploču i zaveži je za svoje srce tako da širina i površina čelika pokriva tvoje srce, zatvori i svoje nosnice, ali zadrži dah u grlu. Tako zatvorenim ustima i uvućenim dahom idi hrabro naprijed protiv divljine životinje. Kad stigneš do same životinje, zahvati objema rukama njezine uši; njezine strijele ti neće naškoditi, već će proći kroz otvore u tvojim šakama. K tome trči nasuprot životinje zatvorenim ustima i kad joj dođeš blizu, puhni cijeli svoj dah na nju. Ako se približi, njezini plamenovi ti neće naškoditi, već će prodrijeti na samu životinju i zapaliti je. Brižno vodi računa o mačevima koji proizlaze iz očiju životinje i nasuprot njima drži svoje oči zaštićene kitovim kapcima; udare li se međusobno, mačevi životinje će se ili saviti, ili otići u srce životinje. Također pažljivo vodi računa o otkucajima srca životinje i zabij vrh čelika tako da probušiš kremenu kožu životinje. Ako je probušena, znaj da će životinja umrijeti i njezino će srce biti moje. Ako je vrijedno jedan talent, radnicima ću dati sto. Ukoliko se koža opre udarcu i životinja ozlijedi čovjeka, izliječit ću ga, a ako je mrtav, opet ću ga oživjeti. Tko mi želi donijeti ribu, neka ide na obalu s mrežom u rukama koja nije sastavljena od konaca, već od najdragocjenijeg metala. Ali neka ne ide u vodu dublje nego od koljena da mu valovi ne bi naškodili i neka nogu postavi na čvrsto mjesto gdje nema mulja. Onda neka zatvori jedno oko i neka ga okrene prema ribi i onda mu njezino baziliško oko neće naškoditi. Također se treba oboružati čeličnim štitom da ga riba oštrim zubima svojeg ugriza ne bi ranila. Tako naoružan neka snažno i pažljivo baci mrežu nad nju i neka pazi da je ova britvom svoje krljušti ne razdere niti da može pobjeći. Nakon što je mrežu raširio gore nad njim i deset sati držao nad vodom, riba će uginuti. Onda je treba donijeti na obalu i pogledati okom koje nije zatvorio, položiti ruku i otvoriti je na leđima gdje je više krvi i tako je pružiti svojem gospodaru. No ako riba uzmakne, i poželi otplivati na drugu obalu i naškoditi čovjeku svojim otrovom, ja imam moć izliječiti otrovanoga. Nagrada za krv ribe neće biti manja od one za srce životinje.“ Dalje reče Bog: „Obje posude vage znače kao da je netko rekao: Pošteđuj i podnosi, čekaj i smiluj se kao kad netko vidi nepravdu drugoga i postojano ga opominje da se odvrati od zla. Tako i ja, Bog i Stvoritelj svih stvari, ponekad na način vage spuštam čovjeku, opominjem ga, pošteđujem ga i kušam ga kroz nevolju. Ponekad se podižem tako što prosvjetljujem srca ljudi, raspaljujem ih i posjećujem neobičnom milošću. Veze vage koje dosežu do oblaka znače da ja, Bog svih stvari, uzdržavam sve, pogane kao i kršćane, prijatelje kao i neprijatelje, svojom milošću prosvjetljujem i posjećujem pod pretpostavkom da će se naći ljudi koji odgovaraju mojoj milosti i žele odvratiti svoju volju od naginjanja zlu. Životinja predstavlja one koji nakon što su primili krštenje i došli do doba razlikovanja ne slušaju riječi svetog evanđelja, čije su se srce i usta okrenuli zemaljskom i uopće se ne obaziru na ono što je duhovno. Riba pak predstavlja pogane koji su uokolo tjerani na ljuljanju požude i čija je krv, to jest vjera, neznatna kao i spoznaja Boga. Zato želim srce životinje i krv ribe i tražim je li nađen netko tko bi poduzeo da mi ih iz ljubavi donese. Tri gomile su moji prijatelji. Prvi su oni koji razumno koriste svijet; drugi su oni koji napuštaju vlastito i ponizno se pokoravaju; treći su oni koji su spremni umrijeti za Boga.“

Treće poglavlje

        Čudesan razgovor u obliku pitanja i odgovora između Boga i zaručnice o kralju i njegovu nasljednom pravu u kraljevstvu; o njegovim nasljednicima i kako po njima nešto treba biti vraćeno, a nešto ne.
        „O, Gospodine“, reče zaručnica, „ne budi nevoljan što pitam. Iz pisma sam čula da se ništa ne smije steći nepravdom i ništa zadržati što je stečeno protiv prava. Ovaj kralj ima zemlju, neki kažu da je posjeduje s pravom, drugi tvrde suprotno i čudno je ako kod ovoga trpiš što kod drugih zabranjuješ.“ Bog odgovori: „Nakon potopa nisu preostali nikoji ljudi osim onih koji su se nalazili u Noinoj arki. Iz njih je potekao rod koji je krenuo prema izlasku sunca. Neki od njih su došli u Švedsku. Jedan drugi rod je išao prema zalasku; neki iznikli od njih su došli u Dansku. No oni koji su prvi počeli obrađivati zemlju koja nije bila okružena vodom nisu si prisvojili ništa od zemlje onih koji su živjeli s druge strane vode ili na otocima, već je svaki bio sretan s onim što je našao kao što je pisano o Lotu i Abrahamu. 'Želiš li ići desno', reče on, 'ja ću zadržati lijevo.' Kao da je htio reći: 'Sve što si prisvojiš bit će tvoje i pripadat će tvojim baštinicima.' S vremenom su došli suci i kraljevi koji, zadovoljni svojim granicama, nisu zaposjedali zemlju onih koji su živjeli na otocima i s druge strane voda, već je svaki ostajao u granicama svojih praočeva.“ Ona odgovori: „Ako je dio jednog kraljevstva darivanjem otuđen od kraljevstva, ne bi li nasljednici to trebali moći tražiti natrag?“ Bog joj odgovori: „U jednom određenom kraljevstvu se čuvala kruna koja je pripadala kralju. Narod je mislio da ne može opstati bez kralja. Zato su si izabrali kralja i predali izabranom kralju krunu na čuvanje i predaju budućim kraljevima. Kad je tako izabrani kralj dio krune htio otuđiti ili je smanjiti, budući kralj bi je zaista mogao i morao tražiti natrag jer se ne smije dogoditi smanjenje krune i kralj krunu kraljevstva ne smije umanjiti niti otuđiti osim iz razumnog razloga za vrijeme trajanja svojih dana. Što je drugo kruna jednog kraljevstva doli kraljevska vlast? Što je drugo kraljevstvo doli njemu podređen narod? I što je drugo kralj doli posrednik i uzdržavatelj kraljevstva i naroda, dakle čuvar i branitelj krune? Krunu ne smije niti dijeliti niti smanjivati na štetu budućeg kralja.“ Zaručnica upita dalje: „A kad bi neki kralj zbog vlasti bio prisiljen otuđiti dio krune?“ Bog odgovori: „Kad bi se dvojica svađala, a moćniji ne bi htio biti milosrdan, već bi drugom odsjekao prst, kome bi onda pripadao odsječeni prst doli onome koji je pretrpio štetu? Tako je i s kraljevstvom. Ako je neki kralj u nuždi ili zarobljeništvu umanjio svoje kraljevstvo za jedan dio, onda će ga budući kralj zaista moći zahtijevati natrag; jer kralj nije njegov gospodar, već sluga, a nužda ne čini zakon.“ Ona odgovori: „Kad bi neki kralj nekom gospodaru na dane svoga života dao odstupio dio krune i nakon kraljeve smrti onaj gospodar ili njegov nasljednik ga htio zadržati kao vlastiti, mora li onda biti tražen natrag?“ Na to odgovori Gospodin: „Zemlja se svakako mora vratiti zakonitom gospodaru.“ Ona upita dalje: „Ako bi dio krune bio nekome založen zbog duga i ovaj nakon što je mnoge godine ubirao plodove umre, a zemlja je nakon toga dospjela u ruke drugoga koji nema pravedno pravo na nju jer mu nije ostavljena niti založena, već ju je pri nekoj prilici uzeo u posjed i ne želi je vratiti prije nego što primi novac, što bi se tu trebalo učiniti?“ Gospodin joj reče: „Kad bi netko u ruci držao zlatnu kuglu i rekao nekome tko stoji kraj njega: 'Ova kugla je tvoja, ako je opet želiš imati, samo daj toliko i toliko funti.', zaista bi mu se trebalo dati toliko funti. Gdje je dakle zemlja dovedena pod vlast i mirno zadržana, mora ju se mudro zahtijevati natrag i s uračunavanjem štete opet steći natrag. Kao što je kralj koji je izabran uzdignut na kamen da ga narod vidi i time se označuje da ima vlast i posjed u gornjim dijelovima kraljevstva, tako ta zemlja i u svojim donjim dijelovima pomoću nasljedstva i kupnje i prekupa pripada kraljevstvu. Zato kralj treba čuvati što je primio da ne bi, ako drukčije postupa, izgubio kraljevstvo i kruna se izgubila.“ Zaručnica reče dalje: „O, Gospodine, ne budi nevoljan ako još jednom pitam. Jedan kralj ima dva kraljevstva i dva sina. U jednom kraljevstvu je kralj pomoću nasljedstva, a u drugom je izabran voljom naroda. No sad je uslijedila suprotnost; jer mlađi sin je kralj je postao kralj u naslijeđenom kraljevstvu, a stariji u kraljevstvu u kojem mora biti izabran.“ Bog odgovori: „Kod birača su se nalazila tri nedolična svojstva, a četvrto je postojalo u prebogatoj mjeri: neuredna ljubav, hinjena pamet, laskanje budalastih i nepovjerenje prema Bogu i zajednici. Zato je njihov izbor bio protiv pravednosti, protiv Boga, protiv blagostanja države i potreba zajednice. Da bi se osiguralo očuvanje mira i da bi se odgovaralo općim potrebama, nužno je da stariji sin uzme nasljedno kraljevstvo u posjed, a mlađi izborno kraljevstvo. Osim toga ako se ono što je prije dogodilo ne povuče, kraljevstvo će trpjeti štetu, zajednica će biti ožalošćena, nastat će nesloga, dani sinova će proći u gorčini, njihova kraljevstva ubrzo neće više biti kraljevstva, već kao što stoji pisano: 'Moćni će napustiti svoje stolice, a oni koji su lutali zemljom bit će uzvišeni.' Gledaj, ispričat ću ti primjer o dva kraljevstva, u jednom se bira, u drugom nasljeđuje; prvo, u kojem se bira, pusto je i ožalošćeno jer istinski nasljednik nije izabran i to su učinile stranke među biračima i gramzljivost onih koji su stremili za kraljevstvom. Tako Bog ne rastužuje sina radi grijeha njegova oca i nije gnjevan vječno, već vrši i drži pravednost na zemlji i nebu. Zato ono kraljevstvo neće doći do prijašnje slave i u sretnije stanje sve dok iz očinskog ili majčinskog potomstva ne ustane pravi nasljednik.“

Četvrto poglavlje

        Božje riječi zaručnici o dva duha, naime o dobrom i zlom, i o čudesnom i korisnom ratu u srcu jedne žene koji je proizašao iz nadahnuća dobrog duha i napasti zlog duha i što je u tome izabrala.
        Krist reče zaručnici: „Misli i nadahnuća u srcima ljudi prouzrokuju i ulijevaju dva duha, naime jedan zao i jedan dobar duh. Dobar duh savjetuje da misle na buduće nebesko, a vremenito da ne vole. Zao duh savjetuje da se voli ono što se vidi i čini grijeh nečim lakim. Poziva se na slabosti i navodi primjere slabih. Ispričat ću ti primjer kako su oba duha zapalila srce one tebi poznate žene i kraljice o kojoj sam ti već prije govorio. Dobri duh joj govori i daje njezinim mislima slijedeće: 'Bogatstvo je teret, čast svijeta kao zrak, a uživanje tijela kao san. Radosti su prolazne i sve svjetovno je ispraznost. Budući sud je neizbježan, a mučitelj vrlo okrutan. Zato mi se čini vrlo teškim preuzeti odgovornost za uporabu prolaznog bogatstva, podnositi dugotrajne muke za kratkotrajno zadovoljstvo i polagati račun onome kome je sve poznato još prije nego što se dogodi; zato je sigurnije odustati od mnogo toga i voditi račun samo o malo toga nego se uplesti u mnogo toga i polagati dug i težak račun.' Na to nadahnuće nasuprot tome odgovara zli duh: 'Pusti takve misli, Bog je dobrostiv i lako ga je ublažiti. Hrabro posjeduj dobra i bogato troši što posjeduješ; jer rođena si da budeš hvaljena kad udijeliš onome koji moli. Ako napustiš bogatstvo, služit ćeš onima koji su služiti tebi, tvoja će se čast smanjiti, a prijezir umnožiti; osoba koja je siromašna odlazi bez utjehe. Tebi je također teško naći se u novim navikama, krotiti tijelo tebi stranim vladanjem i živjeti bez posluge. Zato ostani u primljenoj časti, kraljevski zadrži svoj položaj, opskrbi svoju kuću hvalevrijedno tako da kad promijeniš svoj položaj ne budeš okrivljena zbog nepostojanosti; nastavi štoviše kao započeto i imat ćeš slavu kod Boga i kod ljudi.' Potom dobar duh opet dijeli srcu ove žene i kraljice savjet govoreći: 'Znam da su dvije stvari vječne, nebo i pakao. Nitko tko Boga voli iznad svega neće doći u pakao, a tko Boga ne voli, neće imati nebo. Sam Bog je putovao na putu za nebo nakon što je postao čovjekom i potvrdio ga je svojim čudima i svojom smrću. Kako li je nebesko divno, kako gorka đavlova zloba i kako isprazno zemaljsko! Samog Boga su slijedili njegova majka i svi njegovi sveti; htjeli su podnijeti svaku patnju i sve radije izgubiti, prezreti se kako ne bi izgubili nebesko i božansko. Zato je sigurnije brzo se odreći časti i bogatstva nego ih htjeti zadržati do kraja kad sa sjećanjem raste i bol zbog grijeha i oni koji ne pitaju za moje spasenje prisvajaju moje stečeno bogatstvo.' Na to zlo đavlovo nadahnuće odgovara: 'Prestani razmišljati tako; mi smo slabi ljudi, a Krist je Bog i čovjek; ne smijemo svoja djela uspoređivati s onima svetih koji su imali veću milost i prijateljstvo s Bogom. Treba nam biti dovoljno nadati se nebu i živjeti u svojim slabostima te popraviti naše grijehe milostinjom i molitvom. Bilo bi naime djetinjasto i budalasto započeti nešto neuobičajeno i ne moći izvesti.' Dobro nadahnuće odgovara: 'Nedostojan sam uspoređivati se sa svetima; no vrlo je sigurno postupno težiti prema savršenstvu. Što sprečava poduzeti neuobičajeno ako Bog ima moć pružiti pomoć? Često se događa da siromah krene putem moćnog i bogatog gospodara i slijedi ga. I ako gospodar dođe u prenoćište prije, uživa ukusnija jela i počiva na mekom krevetu, siromah također, iako kasno, dolazi u isto prenoćište i sudjeluje u hrani koju je gospodar ostavio. Da nije krenuo putem gospodara, morao bi odustati od gospodareva prenoćišta i bi uživao u gospodarevoj hrani. Zato sad kažem da iako sam nedostojan uspoređivati se sa svetima, ipak ću krenuti njihovim putem iza njih da barem mogu sudjelovati u njihovim zaslugama. Dvije su naime stvari koje me u duhu uznemiruju: prva, da će, ostanem li u svojoj domovini, nada mnom vladati oholost. Ljubav prema roditeljima kojima sam zadužen pomoći tlači moju dušu; obilje čeljadi i odjeće su mi tegobni, zato me raduje i pogodnije mi je sići sa sjedišta oholosti i hodočašćem poniziti tijelo nego ostati u stanju časti gomilati grijehe na grijehe. Druga, uznemiruje me siromaštvo i vika naroda koji za svoju pomoć zahtijeva moju prisutnost. Zato mi je potreban dobar savjet.' Zlo nadahnuće i đavlovo došaptavanje odgovaraju: 'Hodočašće je znak nepostojane naravi, milosrđe je nasuprot tome Bogu prijatnije od svake žrtve. Ukoliko odeš iz svoje domovine, pohlepni ljudi će čuti o tebi i opljačkati te i zarobiti. Onda ćeš umjesto slobode imate zarobljeništvo, siromaštvo za bogatstvo, sramotu za čast, nemir umjesto mira.' Dobar duh odgovara pomoću svojeg nadahnuća: 'Čuo sam o jednom zarobljeniku smještenom u kulu koji je našao veći užitak u zarobljeništvu i tami nego ikada prije u obilju i vremenitoj radosti. Ako se Bogu dakle sviđa kušati me nevoljama, služit će mi na veću zaslugu; jer On je nježan da nas tješi i brzo spreman pomoći osobito ako svoju domovinu napustim zbog svojih grijeha i da si zaslužim božansku ljubav.' Zlo nadahnuće i đavlovo došaptavanje odgovara dalje: 'Kako ako bi bio nedostojan božanske utjehe i ne bi mogao podnijeti poniznost i siromaštvo? Onda ćeš požaliti što si se predao strogosti. Onda ćeš umjesto prstena na ruci imati u ruci štap, na glavi krpu umjesto krune, odvratnu vreću umjesto purpurne odjeće.' Dobar duh naprotiv kaže: 'Čuo sam kako je sveta Elizabeta, kćer jednog ugarskog kralja, iako nježno odgojena i plemenito udana podnijela veliko siromaštvo i prijezir. U siromaštvu je od Boga primila veću utjehu i veću krunu nego da je ostala u svoj časti svijeta i njegovih radosti.' Na to zlo nadahnuće odgovara i govori: 'Što ćeš učiniti ako te Bog preda u ruke ljudi i tijelo ti bude ozlijeđeno? Hoćeš li moći podnijeti sram? Ne ćeš li se neutješno žaliti zbog svoje tvrdoglavosti i neće li se cijeli tvoj rod sramotiti i tugovati? Onda će se kod tebe zaista podići nestrpljivost i u srcu ustati nezahvalnost prema Bogu. Onda ćeš htjeti da ti dani dođu kraju. I kad te sva usta budu klevetala, hoćeš li se smjeti pokazati?' Na to opet odgovara dobra misao: 'Iz jednog sam pisma čuo kako je blažena Lucija kad je dovedena u javnu kuću govorila postojano u vjeri i uzdajući se u Božju dobrotu: koliko god mi tijelo bilo obeščašćeno, neću ništa manje ostati djevica i moja će se kruna udvostručiti. Kad je Bog vidio njezinu vjeru, ostavio ju je netaknutom. Zato kažem: Bog, koji nikoga neće kušati iznad njegovih snaga, čuvat će moj duh, moju vjeru i moju volju. Jer potpuno sam mu se predao; neka na meni bude Njegova volja.' Budući da ovu ženu uznemiruju ovakve misli, opominjem je trima stvarima. Prvo neka si u pamćenje dozove na koju je čast izabrana; drugo, kakvu joj je ljubav Bog iskazao u njezinu braku; treće, uz kako je mnogo dobrote očuvana u ovoj smrtnosti. Nasuprot tome trostruko je upozoravam: prvo, da će Bogu morati položiti račun za sva vremenita dobra sve do posljednjeg novčića i kako je on zarađen i potrošen; drugo, da je njezino vrijeme vrlo kratko i da ne zna unaprijed kad će umrijeti; treće, da Bog gospodaricu štedi jednako malo kao i sluškinju. Zato joj savjetujem tri stvari: prvo, da osjeti kajanje zbog počinjenog, plodonosno popravi što je ispovjedila i voli Boga svim srcem; drugo, savjetujem joj da na razuman način izbjegne kaznu čistilišta; jer kao što onaj koji Boga ne voli svim srcem zaslužuje veliku kaznu, tako je onaj koji ne ispravlja svoje grijehe vrijedan čistilišta; treće, preporučujem da napusti tjelesne prijatelje na neko vrijeme radi Boga i da kako bi izbjegla kaznu čistilišta ode na mjesto odakle od smrti do neba vodi kraći put gdje će primiti oprost koji je uzdizanje i otkupljenje duša i koji su dali sveti pape i Božji sveti zaradili svojom krvlju.“

Peto poglavlje

        Riječi svetog Petra o želji da spasi narode koju je imao. Kako podučava zaručnicu da postigne pamćenje i o velikim čudima koja se još moraju dogoditi i ispuniti u gradu Rimu.
        Blaženi Petar je govorio Kristovoj zaručnici: „Ti si me, moja kćeri, usporedila s plugom koji povlači brazde i čupa korijenje. To je zaista istina; jer bio sam tako vatren protiv poroka da kad bih bio mogao cijeli svijet obratiti Bogu, svakako ne bih bio štedio života ni posla. Bog mi je bio sladak u mislima, sladak u govoru i sladak u djelima i to tako veoma da su mi sve misli, osim onih na Boga, bile gorke. No i Bog mi je bio gorak, ne zbog Njega, već zbog mene; jer kad god sam mislio o tome kako sam se ogriješio i kako sam ga zatajio, gorko sam plakao jer sam već razumio ljubiti savršeno i moje suze su mi bile ukusne kao slatko jelo. Ako me moliš da ti dadem pamćenje, odgovaram ti: Nisi li čula kako zaboravljiv sam bio? Savršeno podučen o Božjem putu obvezao sam se zakletvom stajati uz Boga i umrijeti; no riječima upitan od jedne žene, zatajio sam istinu, a zašto? Jer me Bog prepustio meni samome, a ja se nisam poznavao. I što sam onda učinio? Onda sam zaista razmotrio kako sam po sebi ništa i uzdigao sam se i pohitao prema istini Boga koji mi je u srce utisnuo takvo sjećanje svoga imena da ga nisam mogao zaboraviti niti pred tiranima, niti pod bičevima, niti u smrti. Zato i ti učini tako. Uzdigni se poniznošću do učitelja pamćenja i od njega traži pamćenje. On je naime jedini koji može sve. Ja ću ti pak pomoći da sudjeluješ u sjemenu koje sam posijao na zemlji. Dalje ti kažem da je ovaj grad Rim bio grad ratnika. Njegove ulice su bile popločene zlatom i srebrom. No sad su se njegovi safiri pretvorili u blato, njegovih je stanovnika vrlo malo; njima je iščupano desno oko i odsječena desna ruka. Kod njih žive krastače i zmije; pred njihovim otrovom se pitome životinje ne usude pokazati, niti moje ribe podići glavu. Zato će sad u njemu biti skupljene ribe te će, iako ne tako mnoge kao nekad, ipak biti jednako slatke i odvažne da će se njihovom suradnjom krastače, zmije i žabe pretvoriti u janjad, a lavovi će biti kao golubovi na njihovim prozorima.“ Dalje je dodao: „Kažem ti dalje kao što će ti još reći u tvojim danima: živio Petrov namjesnik! I ti ćeš ga vidjeti svojim očima; prokopat ću brijeg užitaka i oni koji sjede na njemu će sići. Oni koji nisu voljni sići, bit će prisiljeni protiv očekivanja svih. Jer Bog želi biti uzvišen s milosrđem i istinom.“

Šesto poglavlje

        Vrlo lijepo pripovijedanje blaženog Pavla kako ga je Bog pozvao po molitvi blaženog Stjepana i kako je od vuka postao janje i kako je dobro moliti za sve.
        Blaženi Pavao je razgovarao s Kristovom zaručnicom i reče: „Ti si me, kćeri moja, usporedila s lavom koji je odrastao među vukovima i otrgnut im je na čudesan način. Zaista, kćeri, bio sam grabežljivi vuk kojeg je Bog učinio janjetom i to zbog iz dva razloga: prvo, zbog njegove velike ljubavi koja iz nedostojnih čini svoje posude i iz grešnika svoje prijatelje.; drugo, zbog molitava blaženog prvomučenika Stjepana. Želim ti pokazati kojeg sam mišljenja bio onda kad je sveti Stjepan bio kamenovan i zašto sam zaslužio njegovu molitvu. Zaista se nisam radovao niti uživao u muci blaženog Stjepana niti sam bio zavidan zbog njegove slave; pa ipak sam želio da umre jer sam prema svojem mišljenju shvatio da nema istinsku vjeru. Kad sam opazio da je preko mjere gorljiv i strpljiv u podnošenju svojih patnji, bilo mi je žao što je nevjernik dok je on zapravo bio vrlo vjeran , a ja nasuprot tome potpuno slijep i nevjeran; imao sam sažaljenje prema njemu i molio sam iz sveg srca da mu njegova gorka muka priskrbi slavu i krunu. Zato mi je njegova molitva bila na spas tako da sam njome bio oduzet mnogim vukovima i postao sam nježno janje. Zato je dobro moliti za sve; jer molitva pravednika koristi onima koji su bliže i spremniji primiti milost. No sad se žalim što je među učiteljima svoga naroda tako rječit čovjek koji je se među onima koji su ga kamenovali držao tako strpljivo tako jako zaboravljen i zanemaren od srca mnogih, no uglavnom od onih koji su zaduženi za njegovo slavljenje; oni mu donose razbijene, prazne, blatne i odvratne posude; zato će oni, kao što stoji pisano, biti ispunjeni dvostrukim sramom i sramotom i bit će izbačeni iz kuća uživanja.“

Sedmo poglavlje

        Čudesno i neobično viđenje jedne duše koja treba biti suđena; o đavlovim optužbama i zagovoru slavne Djevice. O tumačenju ovog viđenja u kojem palača označava nebo, sunce Krista, žena Djevicu, Etiopljanin đavla, ratnik anđela i u kojem se opisuju dva mjesta mučenja iz kojih nije moguć spas i tri mjesta iz kojih je spas moguć; i o još mnogom drugome čudesnom, naime o pomoći.
        Jednoj osobi koja je bdjela u molitvi u duhovnom viđenju se pojavila slika jedne palače neizmjerne veličine. U njoj su bili bezbrojni odjeveni u bijele sjajne odore od kojih se činilo da svaki ima vlastitu stolicu. U toj je palači stajalo sudište na kojem je za vidjeli bio oblik kao sunce i sjaj koji je izlazio od sunca bio je neizmjeran u duljini, dubini i širini. Kraj stolice je stajala djevica s dragocjenom krunom na glavi. Svi su služili suncu koje je sjedilo na stolici i slavili su ga u himnama i pjesmama. Potom se pojavio Etiopljanin strašna izgleda i po svojim pokretima kao ispunjen zavišću i velikim gnjevom koji reče i vikne: „O, pravedni suče, dosudi mi ovu dušu i čuj njezina djela budući da ima još malo vremena za živjeti. Dopusti mi također da tijelo kaznim zajedno s dušom sve dok se ne odvoje jedno od drugog.“ Nakon ovih riječi mi se činilo kao da pred stolicom stoji netko kao naoružan ratnik, pristojan i mudar u riječima i skroman u svojim kretnjama; on reče: „O, suče, gledaj, ovdje su njegova dobra djela koja je ostvario sve do ovog sata.“ I odmah je od sunca koje je sjedilo na stolici izašao glas koji reče: „Ovdje je porok veći od vrline, ali pravednost ne podnosi da porok bude povezan s najvišom vrlinom.“ Etiopljanin odgovori: „Zato je pravednost da ova duša bude povezana sa mnom. Ako u njoj ima opakosti, u meni je sva opakost.“ Ratnik odgovori: „Božje milosrđe prati svakog čovjeka sve do smrti i sve do zadnjeg trenutka, a nakon toga slijedi sud, ali kod čovjeka o kojem govorimo su tijelo i duša još povezani i razum je još u njemu.“ Etiopljanin odvrati: „Pismo, koje ne može lagati, govori: ljubi Boga iznad svega, a svoga bližnjega kao sebe samoga. Gledaj sad kako su sva djela ove duše ostvarena iz straha, ne iz ljubavi kao što joj je bila dužnost i svi njezini grijesi koje je ispovjedila su, kao što ćeš naći, ispovjeđeni samo s neznatnim kajanjem; zato je zaslužila pakao jer je prokockala nebo; svi njezini grijesi su ovdje kod božanske pravednosti vidljivi jer još nikad nije iz božanske ljubavi osjetila kajanje za njih.“ Ratnik odgovori: „U njemu je ipak bila vjera i nada da će prije smrti primiti istinsko kajanje.“ Njemu odvrati Etiopljanin: „Sad si iznio sve dobro što je učinio i poznaješ sve riječi i misli za spas njegove duše. No sve to, što god to bilo, ne može se usporediti s kajanjem iz božanske ljubavi, svetom vjerom i jakom nadom i ne može iskorijeniti grijehe; jer od vječnosti je u Bogu pravednost da nijedan grešnik koji nema savršeno pokajanje ne smije pristupiti nebu. I zato je nemoguće da Bog sudi protiv od vječnosti unaprijed znane uredbe i ona duša mora biti osuđena na pakao i sa mnom biti povezana za vječnu kaznu.“ Na te je riječi ratnik šutio i nije odgovorio na njegov govor. Potom su se pojavili bezbrojni zli duhovi slični iskrama koje su iskočile iz svjetleće vatre. Ovi su vikali jednim glasom i govorili onome koji je kao sunce sjedio na stolici: „Znamo da si ti jedan Bog u tri osobe; ti si bio bez početka i bez kraja si i nema Boga osim tebe. Ti sam si zaista ljubav s kojom su povezani milosrđe i pravednost. Ti si od početka bio u sebi i na tebi se ništa nije smanjilo niti promijenilo kao što dolikuje Bogu. Osim tebe nema ničega i bez tebe je ništa što ima radost. Zato tvoja ljubav anđele nije stvorila iz ničega drugog doli iz moći tvoga božanstva kako je tvoje milosrđe nalagalo. Ali nakon što smo iznutra planuli od oholosti i zavisti i pohlepe, onda nas je tvoja ljubav koja voli pravednost bacila iz neba s vatrom naže zlobe u nepojmljiv i mračni ponor koji se sad zove pakao. Tako je tvoja ljubav učinila onda; ni sad se ne može odvojiti od suda tvoje pravednosti bilo da se izvrši prema milosrđu ili pravednosti. Kažemo još više; da je ona osoba koju voliš najviše, naime Djevica koja te rodila i koja nikad nije sagriješila, bila počinila smrtni grijeh i umrla bez božanskog kajanja, ti tako veoma voliš pravednost da njezina duša nikad ne bi postigla nebo, već bi bila kod nas u paklu. Zašto nam onda, suče, ne dosudiš nama da je kaznimo prema njezinim djelima?“ Potom se čuo kao zvuk trublje; koji su je čuli, šutjeli su i odmah progovori jedan glas i reče: „Šutite i poslušajte svi vi anđeli, duše i đavoli što govori Majka Božja!“ I uskoro se pred sudištem pojavi Djevica ogrnuta prostranim naboranim plaštem. Ona reče: „O, vi neprijatelji, progonite milosrđe i nikakvom ljubavlju ne volite pravednost. Ako je ovdje i vidljiv manjak dobrih djela zbog kojeg ova duša ne može postići nebo, pogledajte što imam pod svojim plaštem.“ Nakon što je Djevica otkrila dvije bore svoga plašta, u jednoj se pojavila mala crkva u kojoj su bili vidljivi poneki redovnici; u drugoj bori su se pokazale žene, muškarci, svećenici i Božji prijatelji i drugi koji su svi jednim glasom vikali i govorili: „Smiluj se, milosrdni Gospodine!“ Onda je bila tišina i Djevica je govorila i reče: „Pismo kaže da tko ima savršenu vjeru, može u svijetu premještati brda. Što dakle mogu glasovi onih koji su imali vjeru i služili Bogu vatrenom ljubavlju? I što mogu oni Božji prijatelji koje je ova duša pozivala za njihov zagovor da bude oslobođena pakla i može postići nebo, koja također za svoja dobra djela nije tražila nikakvu drugu plaću osim nebeskog? Ne mogu li njihove suze i molitve učiniti da bude potaknuta i prosvijetljena da prije svoje smrti primi božansko kajanje i žalost zajedno s ljubavlju? Osim toga želim dodati svoju molitvu zajedno s molitvama svetih koji su u nebu i koje je ova duša posebno častila.“ Djevica je dalje dodala i rekla: „O, vi đavoli, sučevom vlasti vam zapovijedam da obratite pažnju na ono što ćete sada vidjeti u pravednosti.“ Potom se iz sunca čuo glas koji reče: „Radi molitava mojih prijatelja će ovaj čovjek prije svoje smrti postići toliko božansko kajanje da neće doći u pakao, već će biti čišćen s onima koji će u čistilištu imati težu muku. Nakon što se duša pročisti, u nebu će primiti plaću s onima koji su na zemlji imali vjeru i nadu s malom ljubavi.“ Nakon ovih riječi su đavoli pobjegli. Potom se zaručnici činilo kao da je otvoreno strašno i mračno mjesto unutar kojeg se pokazala vatrena peć i njezina vatra je bila zapaljena za đavole i žive duše. Nad tom peći se pojavila ona duša čija presuda čija se osuda ranije čula. Njezine noge su bile vezane za peć i stajala je uspravno kao osoba; ali nije stajala ni na najvišem ni na najdubljem mjestu, već kao na strani peći čiji je oblik bio čudesan, ali strašan. Izgledalo je kao da se vatra peći provlači prema gore ispod nogu duše kao kad se voda kroz cijevi penje prema gore; silno se zbijala i uzdizala toliko daleko iznad glave da su pore bile kao žile kojima teče goruća vatra. Uši su se činile kao mjehovi talilaca i njihovo stalno puhanje je pokretalo mozak. Oči su se pokazale okrenute i utonule i činile su se pričvršćene iznutra na zatiljku. I usta su stajala otvorena i jezik je bio izvučen kroz nosnice i visio je na usnice. Zubi su bili kao željezni čavli pričvršćeni kroz nepce. Ruke su bile tako duge da su dosezale do stopala. Obje šake su se činile kao da drže i gnječe mast koja je gorjela kao smola. Činilo se da koža koja se vidjela iznad duše ima oblik krzna iznad tijela i bila je kao lanena haljina zamrljana spermom. Ta je haljina bila tako hladna da svatko tko ju je vidio počeo drhtati i iz nje je teklo kao gnoj iz gnojnog čira s pokvarenom krvlju i tako lošim smradom da se ne može usporediti nijednim tako lošem mirisu na svijetu. Nakon što se vidjela ta muka, čuo se glas iz one duše prije koji je pet puta vikao pod suzama i iz svih snaga. Prvo je vikala: „Jao meni što sam Boga zbog njegove savršenosti i za dane mi milosti tako malo volio!“ Drugo: „Jao meni što se nisam bojao Božje pravednosti kao što sam trebao!“ Treće: „Jao meni što sam volio radost svoga tijela i svoje grešne duše!“ Četvrto: „Jao meni zbog bogatstva svijeta i moje oholosti!“ Peto: „Jao meni što sam vas, Luj i Ivana, ikada vidio!“ i potom mi jedan anđeo reče: „Objasnit ću ti ovo viđenje. Palača koju si vidjela poredba neba. Mnoštvo onih koji su odjeveni bijelim i sjajnim odorama i sjedili su anđeli i duše svetih. Sunce predstavlja Krista u njegovu božanstvu; žena predstavlja Djevicu koja je rodila Boga; Etiopljanin đavla koji optužuje dušu; ratnik anđela koji priopćuje dobra djela duše. Peć predstavlja pakao koji je iznutra tako užaren da kad bi svijet sa svim što je u njemu gorio, ne bi bio sličan velikom žaru u toj peći. U toj se peći čuju različiti glasovi koji svi govore protiv Boga i svi njihovi povici počinju s jao i na sličan način završavaju; a duše se pojavljuju kao osobe čiji se udovi rastežu na neutješan način i koje nikad nemaju mir. Znaj da i vatra koja ti se pojavila u peći gori u vječnoj tami, ali duše koje tamo gore nemaju sve jednaku muku. Tama koja se pokazala oko peći se zove limb i dolazi iz tame koja je u peći, ipak, oboje su jedno mjesto i jedan pakao; svatko tko tamo dođe nikad neće primiti stan kod Boga. Iznad te tame je najveća muka čistilišta koju duše mogu podnositi. S one strane ovog mjesta su druga mjesta gdje je muka manja i sastoji se samo od manjka snage, ljepote i sličnoga kao što ću pojasniti kroz usporedbu. To je kao da je netko bio bolestan i kad bolest i muka prestanu, on nema snage sve dok je opet postupno ne zadobije. Treće mjesto je iznad i tu nema druge muke osim čežnje da se dođe Bogu. I da mogla bolje razumjeti, reći ću ti kroz usporedbu: to je kao da je ruda pomiješana i gori sa zlatom u vrlo vrućoj vatri i mora se tako dugo pročišćavati dok se ruda ne razori i ne ostane čisto zlato. Što je jače i deblje, to jača mora biti vatra sve dok zlato nije kao tekuća voda i potpuno goreće. Nakon toga majstor zlato odnosi na drugo mjesto gdje prima najbolji oblik da se može vidjeti i dohvatiti; zatim ga polaže na treće mjesto gdje se čuva i dostavlja vlasniku. Tako je i na duhovan način. Na prvom mjestu iznad tame je najveća muka čistilišta gdje si vidjela kako se spomenuta duša čisti. Ovdje muče đavoli; tu se pojavljuju obličja otrovnih crva i divljih životinja; tu je vrućina i hladnoća, tama i zbunjenost koje proizlaze iz muke koja je u paklu. Ovdje neke duše imaju manje muke, druge veće, već prema tome je su li grijesi bili popravljani u vremenu kad je duša još bila u tijelu ili nisu. Potom majstor, to jest Božja pravednost, odnosi zlato, to jest duše, na druga mjesta gdje nije ništa drugo doli manjak snage. Ovdje duše prebivaju tako dugo dok po svojim posebnim prijateljima ili po neprekidnim djelima svete Crkve ne postignu okrjepu. Jer što veću pomoć duša ima po prijateljima, to brže ozdravlja i biva oslobođena iz tog mjesta. Potom se duša odvodi na treće mjesto gdje ne vlada nikakva druga muka doli čežnje za dospijećem u Božju prisutnost i njegovo blaženo gledanje. Na ovom mjestu prebivaju mnogi i to vrlo dugo osim onih koji su dok su živjeli u svijetu imali savršenu čežnju doći u prisutnost i gledanje Boga. Znaj i da mnogi u svijetu umru tako pravedni i nedužni da odmah dospiju u prisutnost i gledanju Boga. Neki su svojim dobrim djelima opet tako ispravili svoje grijehe da njihova duša ne osjeća nikakvu muku. No malo je onih koji ne dođu na mjesto gdje vlada čežnja doći k Bogu. Zato sve duše koje prebivaju na ta tri mjesta sudjeluju u molitvi svete Crkve i dobrim djelima koja se događaju na svijetu, posebno onima koja su sami ostvarivale dok su živjele i onima koja nakon njihove smrti čine njihovi prijatelji. Znaj i da kao što su grijesi mnogoliki i raznoliki, tako su i muke mnogostruke i različite. Kao što se dakle gladan raduje hrani koja mu dolazi u usta, žedan piću, žalostan radosti, gol odjeći, bolestan kad ga se dovede u krevet, tako se duše raduju i sudjeluju u dobru koje se za njih čini na svijetu.“ Anđeo je k tome još dodao: „Blažen onaj koji u svijetu dušama pomaže molitvama, dobrim djelima i fizičkim radom jer ne može lagati Božja pravednost koja kaže da duše nakon smrti moraju bilo očišćene kaznom čistilišta ili oslobođene brže dobrim djelima prijatelja.“ Potom su se čule mnoge duše iz čistilišta koje su govorile: „O, Gospodine Isuse Kriste, pravedni suče, pošalji svoju ljubav onima koji imaju duhovnu vlast u svijetu, onda ćemo bolje nego sad sudjelovati u njihovim čitanjima, pjevanju, žrtvama.“ Iznad prostora iz kojeg su se čuli ovi pozivi pokazala se kuća u kojoj su se dali čuti mnogi glasi koji su govorili: „Neka Bog nagradi one koji nam šalju pomoć u našim nemoćima.“ U toj je kući kako se činilo izlazila zora, pod zorom se pojavio oblak koji nije imao ništa od svjetlosti zore; iz njega je izlazio jak glas koji je reče: „O, Gospodine Bože, svojom nepojmljivom moći stostruko nagradi sve one u svijetu koji nas dobrim djelima podižu u svjetlo Tvoga božanstva i gledanje Tvoga lica.“

Osmo poglavlje

        Anđelove riječi zaručnici o velikoj muci jedne duše.
        Anđeo je dalje govorio i reče: „Ona duša čije stanje si vidjela i čula sud je u velikoj muci vatre zbog svoje nesigurnosti hoće li nakon čišćenja doći u mir ili biti prokleta. I to je Božja pravednost jer je ova imala znanje i veliku moć razlučivanja, ali ih je koristila za svjetovni dobitak i korist tijela, a ne na duhovan način za dušu budući da je veoma zaboravila i zanemarivala Boga dok je živjela. Zato sad ova duša trpi vrućinu vatre i drhti od hladnoće. Slijepa je od tame i bojažljiva prema pogledima zlih duhova, gluha od đavolove vike, iznutra gladuje i žeđa, a izvana je pokrivena sramotom; no Bog joj je ipak dao milost nakon smrti da ne podnosi mučenje đavola jer je samo radi Božje časti oprostila svojim neprijateljima njihove teške uvrede i sa svojim najgorim neprijateljima je sklopila prijateljstvo. Znaj i da sve dobro što je učinila i što je obećala i dala od valjano stečenog bogatstva, a osobito molitve Božjih prijatelja smanjuju i olakšavaju njezinu muku kao što je i određeno u Božjoj pravednosti. Druga dobra koja su stečena manje valjano i koja je darovala koriste na duhovan ili tjelesan način onima koji su ih prije s pravom posjedovali ako su ih prema Božjoj odluci vrijedni.“

Deveto poglavlje

        Anđelove riječi zaručnici o sudu Božje pravednosti protiv gore spomenute duše i o zadovoljštini koju se u ovom životu treba učiniti dok je ona u čistilištu.
        Anđeo reče dalje: „Čula si prije kako je onaj čovjek zbog molitava Božjih prijatelja kratko prije svoje smrti postigao kajanje iz ljubavi prema Bogu za svoje grijehe i kako ga je to kajanje odvojilo od pakla. Zato je nakon smrti Božja pravednost dosudila da u čistilištu mora gorjeti kroz šest životnih dobi koje je imao od časa kad je prvi put svjesno počinio smrtni grijeh sve do onda kad iz ljubavi prema Bogu na plodan način nije izvršio pokoru ukoliko ranije ne primi pomoć od svijeta i Božjih prijatelja. Prva dob je bila što Boga nije volio zbog smrti njegova plemenita tijela i zbog višestrukih odvratnosti koje Krist sam nije izdržao ni zbog kojeg drugog razloga doli zbog spasa duša. Druga je dob bila što nije volio svoju vlastitu dušu kao što bi kršćanin trebao činiti, niti je Bogu zahvalio na svojem krštenju, niti na tome što nije Židov ili poganin. Treća dob je bila što je dobro znao što je Bog zapovjedio da se čini, a imao je malo volje da to ostvari. Četvrta dob je bila što je znao što je Bog zabranio onima koji žele ići u nebo, ali je drsko postupao protiv toga tako što nije slijedio grižnju savjesti, već svoje tjelesne sklonosti i želje svoga tijela. Peta dob je bila što nikad nije koristio milost i ispovijed kao što mu je priličilo budući da je imao tako mnogo vremena za to. Šesta dob je bila što je malo mario za tijelo Kristovo budući da ga nije htio primati često jer se nije htio suzdržati grijeha, niti je imao ljubavi primiti tijelo Kristovo prije kraja svoga života.“ Nakon toga se pojavio čovjek vrlo skromne pojave čija je haljina bila bijela i sjajna kao alba svećenika; bio je opasan lanenim pojasom i imao je crvenu štolom oko vrata i pod rukama i počeo je govoriti: „Ti, koja ovo vidiš, pazi, motri i povjeri u svojem pamćenju što vidiš i što ti se kaže. Vi zaista koji živite u svijetu ne možete razumjeti Božju moć kao mi koji smo uz njega jer što se kod Boga dogodi u trenutku, to se kod vas može shvatiti samo riječima i kroz usporedbe na svjetovan način. Ja sam jedan od onih koje je ovaj na čistilište osuđeni čovjek za vrijeme svoga života častio poklonima. Zato mi je Bog iz svoje milosti objavio da kad bi netko učinio prema mojim riječima, duša ovog čovjeka bi mogla biti prenesena na više mjesto gdje bi primila svoj pravi oblik i ne bi osjećala nikakvu drugu muku doli one koju bi trpio onaj koji leži nakon preboljene teške bolesti bez boli i bez snage, ali se raduje budući da sigurno zna da će dospjeti životu. Zato kao što si čula da je njegova duša pet puta vikala jao, kazujem ti pet tješenja. Prvi jao je bio da je Gospodina malo volio. Da bi ga se oslobodio, za njegovu dušu se mora prinijeti trideset kaleža u kojima se žrtvuje Božja krv i Bog sam treba biti više čašćen. Drugi jao je bio da se Boga nije bojao; zato da bi ga se toga oslobodilo, treba se odabrati trideset prema sudu ljudi pobožnih svećenika od kojih svaki treba čitati trideset misa kad može, devet za mučenike, devet za ispovjednike i devet za sve svete, dvadeset i osmu za anđele, dvadeset i devetu za svetu Mariju i tridesetu za Sveto Trojstvo. I svi trebaju pobožno moliti za njegovu dušu da bi se njegov gnjev ublažio i njegova pravednost izmijenila na milosrđe. Treći jao je bio za njegovu oholost i pohlepu. Da bi se to uklonilo, treba uzeti trideset siromaha, njihove noge ponizno oprati, pružiti im hranu, novac i odjeću tako da se utješe. Svaki od njih koji pere i koji je pran treba ponizno moliti Boga da radi svog poniženja i svoje gorke muke oprosti grijehe njezine pohlepe i oholosti. Četvrti jao je bio za bludnost njegova tijela. Ako dakle netko da jednu djevicu i jednu udovicu u samostan, a jednu djevojku u istinski brak i da im toliko od svojih dobara da od toga imaju hrane i odjeće, Bog će oprostiti tjelesne grijehe ove duše jer to su tri stanja koja je Bog odabrao i zapovjedio da budu zadržana na svijetu. Peti jao je vrijedio za mnoge grijehe koje je počinio drugima na štetu; svim je snagama radio na tome da osigura brak ono dvoje spomenutih ranije koji su bili blisko krvno vezani kao da su iz iste obitelji. Tu je vezu tjerao više radi samoga sebe nego kraljevstva, bez traženja papine dozvole i protiv hvalevrijedna naloga svete Crkve. Mnogi su postali mučenici tako što nisu podnosili da se tako nešto počini protiv Boga i svete Crkve i kršćanskih običaja. Ako netko želi ispraviti takve grijehe, neka ide papi i kaže: 'Netko', bez da imenuje osobu, 'je počinio takav grijeh, ali se na kraju pokajao i primio odrješenje bez da je popravio grijeh. Odredite mi zato pokoru koju želite i koju mogu izdržati; jer spreman sam za njega popraviti ovaj grijeh.' Zaista, ako mu se ne odredi veća pokora od jednog jedinog očenaša, služilo bi smanjenju muke ove duše u čistilištu. “

Deseto poglavlje

        Kristove žalbe zaručnici na Rimljane i o okrutnoj presudi koju će im Krist dosuditi ako umru u svojim grijesima.
        Sin Božji je govorio slijedeće riječi i reče: „O, Rime, vraćaš mi zlom za moja mnoga dobra djela. Ja sam Bog koji je sve stvorio i objavio svoju veliku ljubav vrlo bolnom smrću svoga tijela koju sam vlastitom voljom pretrpio za spasenje duša. Tri su puta kojima sam htio doći do tebe, ali ti si me na zaista na svima htio zatajiti. Na prvom si nad mojom glavom objesio veliki kamen koji me trebao zatući; na drugom si stavio oštro koplje koji me trebalo spriječiti da dođem k tebi; na trećem putu si mi iskopao jamu da bih se nakon što neočekivano padnem ugušio. Ovo što sad kažem ne smije se shvatiti na tjelesan, već na duhovan način i to što kažem se tiče onih stanovnika grada Rima koji tako čine, ali ne mojih prijatelja koji ne slijede njihova djela. Prvi put kojim sam navikao dolaziti k ljudskim srcima je istinski strah Božji nad koji čovjek stavlja veliki kamen da visi, to jest veliku drskost tvrdog srca; ne boji se suca kojem se nitko ne može oduprijeti, već ovako govori u svojem srcu: 'Dođe li k meni strah Božji, drskost moga srca će ga zdrobiti.' Drugi put kojim dolazim je ulijevanje Božjeg savjeta koje također vrlo često dolazi u propovijedima i učenjima. Na tom putu čovjek stavlja koplje protiv mene kad radosno griješi protiv mojih zapovijedi i namjerava čvrsto ustrajati u svojem zlu sve dok ga više ne može činiti. To je zaista ono koplje koje ne dopušta da mu dođe Božja milost. Treći put je prosvjetljenje Duha Svetoga u srcu svakog čovjeka pomoću kojeg čovjek može prepoznati i rasuđivati što i kako veliko sam za njega učinio i kako sam veoma patio. Na tom mi putu kopa duboku jamu tako što u svojem srcu govori: 'Sve što mi se sviđa mi je draže od njegove ljubavi; jer imam već dosta ako mislim na ono što me u ovom životu raduje.' I tako on u dubokoj jami guši Božju ljubav zajedno s mojim djelima. Zaista, stanovnici grada Rima mi čine sve to i pokazuju mi to riječima i djelima. Ni za što se ne obaziru na moje riječi i djela i proklinju mene, moju majku i moje svete kako zaozbiljno tako i u šali, kako u radosti tako i u gnjevu i daju porugu umjesto zahvala. Ne žive prema kršćanskim običajima kao što sveta Crkva propisuje jer prema meni nemaju veću ljubav od đavola koji radije cijelu vječnost nose svoju bijedu i zadržavaju njezinu zlobu nego da me gledaju i budu sa mnom u vječnoj slavi. Oni su zaista ti koji ne žele primiti moje tijelo koje je na oltaru posvećeno iz kruha kao što sam odredio i čije primanje najviše pomaže protiv đavolskih kušnji. O, kako bijedni su oni koji dok su zdravi takvu pomoć ispljuvavaju i gnušaju je se jer se ne žele suzdržati od svojih grijeha. Zato ću im u moći svoga božanstva doći drugim, njima nepoznatim putem i izvršiti osvetu na prezirateljima moga čovještva. I kao što su mi na putovima pripremili tri prepreke da im ne bih mogao pristupiti, tako ću i ja njima pripremiti tri druge čiju će gorčinu osjetiti i kušati živi i mrtvi. Moj kamen je iznenadna i neočekivana smrt koja će ih zdrobiti tako da sve što imaju za svoje radosti ostane ovdje, a njihove duše će biti prisiljene doći pred moj sud. Moje koplje je moja pravednost koja će ih udaljiti od mene tako da nikad neće kušati moju dobrotu, iako sam ih otkupio i nikad neće vidjeti moju ljepotu, iako sam ih stvorio. Moja jama je mračna tmina pakla u koju će upasti da bi tu živjeli u vječnoj bijedi. Svi moji anđeli u nebu i svi moji sveti će ih osuditi, a zli duhovi i sve duše u paklu će ih proklinjati. Mislim na one i govorim o onima koji imaju gore spomenuta svojstva bilo da su svećenici, sekularni kler, laici ili žene ili njihovi sinovi i kćeri koji su dospjeli do starosti kad prepoznaju kako Bog zabranjuje sve grijehe, ali se ipak upuštaju u grijehe, dobrovoljno se isključuju iz Božje ljubavi i malo cijene njegov strah. Ipak, još uvijek imam istu volju koju sam imao kad sam visio na križu jer sam isti koji sam bio onda kad sam razbojniku koji je molio za milosrđe oprostio sve grijehe i otvorio vrata neba. Drugom razbojniku koji me prezreo otvorio sam zasune pakla u kojem će za svoje grijehe vječno biti mučen.“

Jedanaesto poglavlje

        Riječi svete Agneze slavnoj djevici koje je hvale i blagoslivljaju i kako djevicu moli za kćer. O slatkom i vrlo utješnom odgovoru Gospodina i djevice zaručnici i kako je ovaj svijet predstavljen loncem.
        Agneza reče: „O, Marijo, majko i djevice svih djevica, ti s pravom možeš biti nazvana zorom koju je Krist, pravo sunce, osvijetlio. Nazivam li te zorom zbog tvoga kraljevskog podrijetla ili zbog tvoga bogatstva ili tvoje časti? Nikako, već si zorom nazvana s pravom zbog svoje poniznosti, svjetla tvoje vjere i posebnog zavjeta čistoće. Ti si navijestila i donijela istinsko sunce, ti si radost pravednih, trepet đavola, utjeha grešnika. Zato te molim poradi vjenčanja koje je Bog u ono vrijeme održao s tobom da tvoja kćer može ustrajati u čašćenju i ljubavi tvoga Sina.“ Majka odgovori: „Kako shvaćaš to vjenčanje? Reci radi one koja ovdje sluša.“ Agneza odgovori: „Ti si zaista oboje, majka i djevica. Najljepše vjenčanje je izvršeno onog časa kad se Bog bez mješavine i smanjenja svoga božanstva sjedinio s čovjekom. Djevičanstvo i majčinstvo su u tebi povezani bez oštećenja djevičanskog stida i istovremeno si postala majka i kćer svoga stvoritelja jer si danas u vremenu rodila onoga koji je vječno rođen od Oca sve stvari učinio s Ocem. Duh Sveti je bio u tebi i izvan tebe i oko tebe i s tobom i oplodio te kad si Božjem glasniku dala pristanak. I sam je Sin Božji, kojeg si danas rodila, bio u tebi prije nego što je navjestitelj došao k tebi; zato imaj milosti na svojoj kćeri. Jer jednaka je onoj siromašnoj ženi koja živeći u dolini nije imala ništa osim malo živinčadi, naime jednu kokoš ili gusku, ali je gospodaru koji je živio na brijegu doline bila tako veoma predana da je sve što je imala od živinčadi iz ljubavi dala gospodaru na brijegu. Gospodar odgovori toj ženi: 'Imam obilje svih stvari i ne trebam tvoje; ali možda daješ malo da bi primila veće.' Na to će žena: 'Ne dajem ti to zato što ti je potrebno, već zato što si meni tako maloj ženi dopustio da stanujem na tvom brijegu i što me tvoje sluge poštuju. Zato ti nudim ovo malo da bi se uvjerio da bih ti donijela veće kad bih mogla i da se ne bih činila nezahvalnom prema tvojoj milosti.' Gospodar odgovori: 'Budući da me voliš takvom ljubavlju, podignut ću te na svoj brijeg i dati godišnje tebi i tvojima odjeću i hranu.' Jednako je i s tvojom kćeri; sve što je imala od živinčadi, to jest ljubav prema svijetu i svojoj djeci je napustila za tebe; zato tvojoj ljubavi pripada da se brine za nju.“ Majka odgovori Sinovoj zaručnici i reče: „Kćeri, budi čvrsta. Molit ću svog Sina koji će ti dati godišnju hranu i dati ti mjesto na brijegu gdje ga poslužuju tisuće tisuća anđela; jer kad bi se izbrojalo sve ljude koji su rođeni od Adama pa sve do zadnjega koji će biti rođen na zemlji, došlo bi više od deset anđela na jednoga. Svijet nije ništa drugo doli lonac. Vatra ispod lonca i pepeo su prijatelji svijeta; no Božji prijatelji su jednaki najboljem jelu u loncu. Kad stol bude spreman, gospodaru će se poslužiti ukusno jelo i ono će ga obradovati, a lonac će se razbiti, ali se vatra neće ugasiti.“

Dvanaesto poglavlje

        Riječi djevičanske majke kćeri o preokretima Božjih prijatelja u svijetu čas po duhovnim nevoljama, čas po utjehama. Što je duhovna nevolja i kako se Božji prijatelji trebaju vremenito radovati i tješiti.
        Majka reče: „U ovom svijetu Božji prijatelji se ponekad moraju naći u duhovnoj nevolji, a drugi put u duhovnoj utjesi. Duhovna utjeha dolazi od ulijevanja Duha Svetoga, razmatranja velikih Božjih djela, divljenja njegovoj strpljivosti i iz radosnog ispunjenja Božje volje. Duhovna nevolja se događa kad dušu protiv volje uznemiruju nečiste i mrske misli, kad osjeća strah kod obeščašćivanja Boga i kod propasti duša, kad je duh s razumnim razlogom prisiljen uplesti se u vremenite brige. Tako i Božji prijatelji ponekad mogu vremenitom utjehom primiti tješenje, primjerice okrjepljujućim riječima, pristojnom igrom i drugim djelima u kojima nema ničeg vrijednog prijekora i nečasnog kao što ćeš moći prepoznati u jednom primjeru. Ako se naime šaka pesnica uvijek drži zatvorenom, ili će se živci stegnuti, ili će ruka oslabiti. Tako je i u duhovnom. Kad bi duh stalno bio zahvaćen zanosom, zaboravio bi sam sebe i potonuo u oholosti tako da bi kruna njegove slave morala biti smanjena. Zato su ponekad Božji prijatelji tješeni ulijevanjem Duha Svetoga, ponekad pak uz Božje dopuštenje kušani nevoljama jer se nevoljama uništavaju korijeni grijeha, a plodovi pravednosti tjeraju korijenje. Ali Bog koji vidi srca i razumije sve stvari ograničava kušnje svojih prijatelja tako da im koriste jer sve čini i dopušta u pravednoj mjeri i težini. Budući da si odabrana da imaš duh Božji, ne uznemiruj se zbog Božje strpljivosti; jer pisano je da Bogu ne dolazi nitko koga Otac nije privukao. Ako pastir kitom cvijeća privlači i mami ovce u kuću i nakon toga kuću brižno zatvara, ovce, iako u njezinim prostorima mogu trčati ovamo i onamo, nemaju izlaz jer kuću čuvaju zidovi, a krov je visok i vrata zatvorena. Zato se ovce navikavaju jesti sijeno sve dok ne postanu pitome i jedu sijeno iz ruke pastira. Tako se dogodilo i s tobom; jer što ti se prije činilo teškim i nepodnošljivim, sad ti je postalo toliko lako da te ništa ne razveseljava kao Bog.“

Trinaesto poglavlje

        Kristove riječi zaručnici o tome koje su suze Bogu prihvatljive, a koje nisu i od čega treba dati milostinju za duše preminulih i o Kristovom savjetu i uvjeravanju zaručnice.
        Sin reče: „Čudiš se zašto ne čujem one koje vidiš da prolijevaju mnoge suze i siromasima daju mnogo na moju čast. Odgovaram ti na prvo: ako se spajaju dva izvora od kojih je jedan čist, a drugi mutan i prljav, mutni izvor će zaprljati vodu čistog i tko će moći piti tu vodu? Tako je i sa suzama mnogih ljudi; kod jednih dolaze ponekad iz poniženja prirodnih sklonosti, ponekad od nevolja svijeta i iz straha od pakla; takve suze su prljave i smrdljive jer ne proizlaze iz Božje ljubavi. Za mene su slatke suze koje proizlaze iz razmatranja Božjih dobročinstava, iz razmatranja vlastitih grijeha i iz ljubavi prema Bogu. Takve suze uzdižu dušu od zemaljskog do neba i daju ljudima da se opet rode vječnom životu. Postoji dvostruko rađanje, tjelesno i duhovno. Tjelesno rađa čovjeka iz nečistoće u nečistoću, oplakuje tjelesnu štetu i radosno nosi napor svijeta. Sin takva rođenja nije sin suza jer se takvim suzama ne zaslužuje vječni život, duhovno rođenje stvara sina suza jer oplakuje kvarenje duše i brine se da sin ne vrijeđa Boga. Takva jedna majka je bliže sinu od one koja rađa tjelesno jer se takvim rađanjem duši stječe blaženi život. Što se tiče drugoga da daje siromasima milostinju odgovaram ti: Ako svojem sinu kupiš plašt od novca tvoga sluge, ne pripada li s pravom plašt onome koji posjeduje novac? Naravno da mu pripada! Tako je i na duhovan način; jer tko opterećuje svoje podčinjene ili bližnje da bi pomoću njihova novca pomogao dušama svojim dragih, više me tjera na gnjev nego što me ublažava i što je nepravedno oduzeto će pomoći onima koji to prethodno pravedno posjedovali, a ne onima za koje je dano. Ipak, onome koji ti je učinio dobro moraš opet učiniti dobro, kako na duhovan, tako i na tjelesan način; na duhovan način tako da Bogu upraviš molitve za njega jer nitko ne može vjerovati kako se Bogu veoma sviđaju molitve poniznih kao što ću ti pokazati na primjeru. Kad je netko jednom kralju htio ponuditi mnogo srebra, prisutni bi rekli: to je velik poklon. No kad bi za kralja izmolio jedan očenaš, bio bi ismijan. Kod Boga je upravo suprotno. Jer kad netko za dušu drugoga da jedan očenaš, to je Bogu draže od mnogo zlata. To se moglo vidjeti kod onog dobrog Grgura koji je svojom molitvom sam podigao poganskog cara na višu razinu. Drugo, reci mu slijedeće riječi: 'Budući da si mi iskazao dobro, molim Boga, nagraditelja svih, da Ti naplati po svojoj milosti.' Dalje mu reci ovako: 'Moj dragi, jedno ti savjetujem, za jedno te molim. Savjetujem ti da otvoriš oči svoga srca tako da razmatraš nepostojanost i taštinu svijeta, razmišljaj iznova kako se Božja ljubav veoma ohladila u tvome srcu i kako će teška biti kazna i strašan budući sud; zato probudi Božju ljubav u svome srcu tako da sve svoje vrijeme, djela, sklonosti i misli urediš na Božju čast. Također predaj svoju djecu Božjem udesu i određenju bez da zbog njih smanjiš Božju ljubav. Drugo, molim te da svojim molitvama nastojiš postići da ti Bog, koji može sve, daruje strpljivost i ispuni tvoje srce svojom blaženom ljubavlju.'“

Četrnaesto poglavlje

        Tješeće Kristove riječi zaručnici dok je bila u strahu da se ne boji onoga što je vidjela i čula jer je od Duha Svetoga. I kako je đavao simboliziran zmijom i lavom, utjeha Duha Svetoga jezikom i kako se treba oduprijeti đavlu.
        Sin reče: „Zašto se bojiš i brineš o tome da đavao miješa nešto u riječi Duha Svetoga? Je si li čula da je netko sačuvao jezik ako ga je stavio između zubi razjarenog lava? Ili je li netko sisao slatki med iz zmijina repa? Nikako! Tko je drugi lav, tko zmija doli đavao? Lav zbog pakosti, zmija zbog svoje lukavštine. A tko je drugi jezik doli utjeha Duha Svetoga? Što drugo predstavlja staviti jezik između lavljih zubi doli radi ljudske naklonosti i hvale zloporabiti riječi Duha Svetoga koji se pojavio u obliku jezika. Tko govori Božju hvalu radi dopadanja ljudima, zaista je prevaren od đavla jer one riječi, iako su Božje, nisu proizašle iz usta Božje ljubavi, a jezik, to jest utjeha Duha Svetoga će mu se oduzeti. Tko ne želi ništa osim Boga i kojemu je sve svjetovno mučno, čije tijelo ne traži vidjeti niti čuti ništa osim onoga što je Božje i čija duša se raduje u ulijevanju Duha Svetoga, taj ne može biti prevaren jer zao duh uzmiče pred dobrim duhom i ne usuđuje mu se približiti. Što drugo znači sisati med iz zmijina repa doli nadati se utjesi Duha Svetoga iz đavlovih nadahnuća što se ne može dogoditi jer bi se đavao prije dao ubiti tisuću puta nego da duši da riječ utjehe kad joj se život naginje kraju? Zato ne boj se! Jer Bog koji je započeo dobro u tebi će ga dovršiti s dobrim ciljem. Ali znaj da je đavao kao pas pušten s uzice koji kad vidi da ti Duh Sveti nije uliven, trči za tobom svojim kušnjama i savjetima. No staviš li protiv njega nešto čvrsto tako da ga zubi bole ili postanu tupi, brzo će uzmaknuti od tebe i neće ti naštetiti. Što je drugo to čvrsto što treba staviti protiv đavla doli božanska ljubav i poslušnost prema Božjim zapovijedima? Ugleda li ih đavao na tebi savršenima, njegovi zubi, to jest njegovi pothvati i njegova volja postaju neučinkoviti jer uzima u obzir da si radije sklon podnijeti sve neugodnosti nego djelovati protiv Božjih zapovijedi.“

Petnaesto poglavlje

        Kristove riječi zaručnici o tome zašto dobri na ovom svijetu podnose muke, a zli imaju sreće i kako Bog kroz primjer tumači kako ponekad obećava vremenito, a misli se na duhovno i zašto Bog nije pretkazao svaki događaj sve do određenog sata, iako su mu poznati svi sati i trenuci.
        Sin Božji reče: „Čudiš se dok čuješ da Božji prijatelj koji treba biti čašćen podnosi muke, a Božji neprijatelj za kojeg vjeruješ da treba biti bičevan je čašćen. Odgovaram ti: moje se riječi moraju razumjeti na duhovan i tjelesni način. Jer što je drugo muka svijeta doli priprema i podizanje na krunu? A što je drugo sreća svijeta za čovjeka koji zloporabi milosti doli spuštanje u propast? Imati dakle muke u svijetu je istinsko uzdizanje na život; imati sreću u svijetu je za nepravedna čovjeka istinsko spuštanje u pakao. Da bi se tvoju strpljivost podučilo u Božjim riječima, kazat ću ti primjer. Bila jedna majka koja je imala dva sina; jedan je bio rođen u mračnoj tamnici i nije znao o ničemu drugome doli o tami i mlijeku svoje majke; drugi pak je rođen u maloj kućici i ima ljudsku hranu, mir u krevetu i služi mu sluškinja. Onome koji je rođen u tamnici majka reče: 'O, sine moj, kad bi htio izići iz tmine, imao bi ukusniju hranu, ljudsku hranu, mekše prebivalište i sigurno mjesto.' Kad je sin to čuo, izišao je. Da je majka obećava više, na primjer trkaće konje, kuće od bjelokosti ili brojnu poslugu, ne bi to vjerovao jer nije poznavao ništa osim tame i majčina mlijeka. Zato povremeno i Bog obećava neznatno da bi se pod tim razumjelo više da bi čovjek mogao naučiti si pod vremenitim predstaviti nebesko. Drugom pak sinu majka reče: 'O, sine moj, što ti koristi živjeti u ovoj lošoj kućici? Poslušaj zato moj savjet koji će ti biti od koristi. Znam dva grada. Stanovnici jednoga žive u beskrajnoj, neizrecivoj radosti i u častima bez kraja. U drugom se održavaju vježbe ratnika i svi koji se bore, postaju kraljevi, a svi koji su poraženi, pobjeđuju.' Kad je sin to čuo, izišao je na mjesto borbe, vratio se natrag i rekao majci: 'Na borilištu sam vidio čudesnu igru. Neki su bili oboreni i gaženi nogama, drugi su bili razodjeveni i ubijeni, ali svi su šutjeli, svi su se borili i nitko nije dizao glavu ili ruku protiv onih koji su ga obarali.' Majka mu odvrati: 'Grad koji si vidio nije ništa drugo doli predgrađe grada slave. U tom predgrađu Gospodin želi kušati one koji bi mogli ući u grad slave. One koji su se u borbi posebno istakli, u slavi će okruniti više. Kad si vidio da su oboreni bili razodjeveni, bičevani i da su šutjeli, to je bilo zato jer je naša odjeća bila zaprljana tamom naše kućice i jer je potrebna velika borba i rad da bi postala čista.' Sin odgovori: 'Ali teško je dati se gaziti nogama i šutjeti i smatram boljim vratiti se u kućicu.' Majka mu odgovori i reče: 'Ako ostaneš u ovoj kućici, iz naše će tame i našeg smrada nastati crvi i zmije od čijeg slušanja će se tvoje uši zgroziti, čiji ugriz će smrznuti svu tvoju snagu tako da ćeš radije htjeti da se nisi rodio nego da si u društvu s njima.' Prema ovome što je čuo od svoje majke koja je pod tjelesnim dobrom smatrala duhovno, mladić je postao odvažniji i revnije je težio ka kruni. Tako čini i Bog. Jer ponekad obećava i daje vremenito, ponekad obećava tjelesno pri čemu misli na duhovno da bi duh po primljenim milostima bio potaknut na revnost i po duhovnom razumu bio ponižen da ne bi bio ponosan sam na sebe kao što je Bog učinio s Izraelom. Jer prvo im je obećao i dao vremenito i izveo je nad njima čuda da bi po njima mogli biti odgojeni za nevidljivo i duhovno. Kad je potom u njihovu razumu spoznaja Boga postala veća, Bog je s prorocima razgovarao mračnim i teško razumljivim riječima pri čemu je umiješao nešto utješnog i radosnog, naime kad je narodu obećao povratak u svoju domovinu, stalni mir i obnovu svega čemu je prijetilo rušenje. Iako je tjelesni narod sva ta obećanja shvaćao i htio da se ispune tjelesno, Bog je prije znao i uredio da se nešto ispuni na tjelesni, drugo na duhovan način. Sad bi mogla pitati: zašto je Bog kojem su poznati svi sati i trenuci nije sve pojedino prorekao jasno i na pojedine sate ili zašto je rekao jedno, a mislio drugo? Odgovaram ti: Izrael je bio tjelesan i htio je samo tjelesno i nevidljivo je mogao shvatiti samo pomoću vidljivoga. Zato se svidjelo Bogu odgajati svoj narod na više načina da bi oni koji su vjerovali obećanjima zbog svoje vjere mogli biti okrunjeni više, da bi koji napreduju u dobru postali to više gorljiviji, da bi prestupnici mogli prestati griješiti bez straha, da bi oni kušani mukama to strpljivije nosili svoju patnju, da bi oni koji rade mogli radosnije ustrajati i da bi oni koji očekuju mogli pomoću mračnog obećanja biti okrunjeni to više; jer da je Bog tjelesnima obećao samo duhovno, svi bi bili mlačni u ljubavi nebeskih stvari. Da je pak obećao samo tjelesno, koja bi se razlika onda našla između ljudi i stoke? No da bi čovjek kao jedan od onih koji treba umrijeti gospodario svojim tijelom u pravednosti, ljubazni i mudri Bog mu je dao tjelesno; da bi pak želio nebesko, pokazao mu je nebeska dobročinstva i čuda; da bi se bojao griješiti, pokazao mu je strašne sudove, također i napade koje uzrokuju zli anđeli i da bi on, koji rasvjetljuje tamu obećanja i dodjeljuje mudrost, mogao biti očekivan i željen, pomiješalo se mračno i dvojbeno s utješnim. Zato i danas Bog tjelesnim usporedbama pokazuje duhovna značenja i kad govori o tjelesnoj časti, misli na duhovnu tako da bi se samo Bogu pripisalo sve prvenstvo podučavanja; jer što je drugo čast svijeta doli vjetar i teret i smanjenje Božje utjehe? Što je pak drugo nevolja doli priprema vrlina? Nije li dakle ako se pravedniku obeća čast svijeta to pljačka duhovnog dobitka? A što je drugo obećati nevolje svijeta doli lijek i protuotrov protiv velike slabosti? Zato se, kćeri moja, Božje riječi mogu višestruko razumjeti bez da se pritom misli na bilo kakvu promjenjivost u Bogu, već da se divi i boji njegove mudrosti. Jer kao što sam prorocima mnoge stvari rekao na tjelesan način koje su se i ostvarile na tjelesan način, tako sam rekao i mnogo toga na tjelesan način što se ispunilo ili razumjelo na duhovan način. Tako činim i sada i kad se to dogodi, reći ću ti razlog.“

Šesnaesto poglavlje

        Djevičine riječi kćeri kako đavao često lukavo pod odorom pobožnosti vodi i neke od Božjih slugu da bi ih uznemiravao. Kojima se daju oprosti i kako i kako je uređenje Crkve prikazano guskom, a Bog kokoši. Tko je dostojan biti nazvan Božjim pilićem.
        Majka je razgovarala s Kristovom zaručnicom: „Zašto ste primili ovog čovjeka čiji jezik govori velike riječi, ali čiji je život nepoznat, čiji su običaji svjetovni?“ Ona odgovori i reče: „Jer ga se smatralo pobožnim i nisam htjela upasti u nevolje što sam prezrela čovjeka poznata po govoru. No da sam prije znala da se ne sviđa Bogu, ne bih ga primila kao ni zmiju.“ Na to će joj Majka: „Ta tvoja dobra volja je čuvala njegov jezik i njegovo srce i držala u ogradi da vas ne bi uznemiravao i stvarao vam brige, ali lukavi đavao vam je doveo vuka u janjećoj koži kako bi našao prigodu da vam priredi nevolju i navede vas na brbljanje.“ Ona odgovori: „Nama se čini kao da je pobožan i pokajnički i kao da posjećuje svete i rekao je da se želi suzdržati od grijeha.“ Majka odgovori: „Tamo gdje je guska s perjem, reci mi jede li se meso ili se jede perje? Nije li perje ogavno želucu dok meso hrani i jača? Tako je na duhovan način uređenje i pravilo svete Crkve. Ona je kao guska gdje je tijelo Kristovo predstavlja svježe meso, sakramenti unutarnje dijelove guske, a krila vrline i djela mučenika i ispovjednika. Paperje predstavlja ljubav i strpljivost svetih, a krilna perja oprost koji su sveti muževi dopustili i zaslužili. Svatko dakle tko dođe k oprostu s namjerom da se oslobodi krivnje za svoje ranije grijehe, ali pritom želi ustrajati u ranijim poročnim navikama, on doduše ima krilno perje guske, ali duša se njima niti ne hrani, niti jača, već dok se oduzmu, služe za odbaciti. Tko pak u stavu prema oprostu odbacuje grijeh, vraća nepravedno stečeno, nepravedno ozlijeđenom daje zadovoljštinu, ne stiče nijedan jedini novčić sa sramotnom dobiti, niti jedan dan ne želi živjeti prema drugome nego Božjoj volji, podvrgava se njegovoj volji u nesreći i sreći, bježi od sreće svijeta i njegova prijateljstva, takav će postići oproštenje grijeha i pred licem Božjim biti sličan Božjem anđelu.“ Ona odgovori: „O, Majko Milosrđa, moli za onoga da može naći milost pred očima tvoga Sina.“ Majka odgovori: „Duh Sveti ga posjećuje, ali nešto kao kamen leži pred njegovim srcem i sprječava ulazak Božje milosti. Jer Bog je kao kokoš koja toplo drži svoja jaja iz kojih trebaju postati živi mladi. Sva jaja koja leže pod kokoši primaju njezinu toplinu, dok drugo što se nalazi u blizini ne. Majka također ni ne razbija ljusku jajeta u kojem je mlado, već se mlado samo trudi probiti je kljunom. Kad majka to vidi, pripremi piliću toplo mjesto gdje može opstati. Tako Bog sve posjećuje svojom milošću. Oni koji misle i govore: 'Želimo se suzdržati od grijeha koliko god možemo, stremiti prema savršenstvu.', Duh Sveti posjećuje češće da bi to mogli savršenije; oni pak koji svu svoju volju podlože Bogu i ne žele učiniti niti najmanje protiv Božje ljubavi, već slijede one koje vide da teže prema savršenijem i pokoravaju se savjetu poniznih ljudi i mudro se odupiru pokretima svoga tijela, njih Bog kao kokoš prima pod sebe tako što im svaki jaram čini lakim i tješi ih u njihovim teškim situacijama. Oni naprotiv koji slijede svoju vlastitu volju i misle da je ono malo dobra što čine vrijedno plaće pred Bogom i koji ne streme za većim savršenstvom, već ustraju na onome što obraduje srce i svoju slabost opravdavaju primjerom drugih i svoju krivnju pokvarenošću drugih pokušavaju učiniti lakšom, takvi neće postati Božji pilići jer nemaju volju razbiti tvrdoću i taštinu svoga srca, već bi, kad bi mogli, radije željeli živjeti dulje kako bi mogli dugo ustrajati u grijehu. Tako nisu činili dobri Zakej niti Magdalena, već su Bogu, jer su ga vrijeđali u svi svojim udovima, dali sve svoje udove da bi zadovoljili uvredu. I budući da su se bili popeli na svjetovnu čast koja im je služila na smrt, u poniznosti su sišli na svoj prezir jer je teško istovremeno voljeti Boga i svijet ako nisi kao ona životinja koja je imala oči sprijeda i straga; ipak će jedan takav koliko god pažljiv bio trpjeti nevolje. Oni pak koji su kao ovaj Zakej i Magdalena su izabrali siguran dio.“
        
Objašnjenje
        Ovaj je bio nadstojnik is Östergotlanda i došao je više iz straha nego iz ljubavi na godinu jubileja o kojoj Krist govori u Rimu: „Svatko tko je izbjegao neku opasnost treba paziti da opet ne upadne u nju; jer i pomorac u luci koji ima preveliko pouzdanje dolazi u opasnost. Zato se ovaj treba čuvati da ne stupi u prijašnje stanje svoje službe. Inače, ne bude li se čuvao, izgubit će ono što je ugodno. Skupljeno će završiti kod stranaca. Djeca neće primiti nasljedstvo i on sam neće bez boli umrijeti među strancima.“ Kad se vratio kući, opet je postao ubirač poreza i sve se dogodilo ovako.

Sedamnaesto poglavlje

        Vrlo dobra poduka svete Agneze za kćer da živi dobro i hvalevrijedno i da se čuva zlog i protiv Boga nezahvalnog života. Ovdje su snaga i strpljivost predstavljeni jednim kolima, a četirima kotačima četiri vrline: sve radi Boga savršeno napustiti, poniznost, Boga mudro voljeti i tijelo pametno držati u ogradi. Dodano je i ponešto drugog za redovnike.
        Agneza je razgovarala s zaručnicom i reče: „Je si li danas vidjela oholu ženu na kolima oholosti?“ Zaručnica joj odgovori: „Vidjela sam je i uznemirila se jer se ondje hvale meso i krv, prašina i prljavština, a trebali bi se s pravom poniziti. Jer što je ta raskoš doli rasipno trošenje Božjih darova, sablazan običnog puka, rastuživanje pravednih, pustošenje siromašnih, prizivanje Božjeg gnjeva, zaboravljanje samog sebe, teška presuda za budući sud i gubitak duša?“ Agneza odvrati: „Raduj se, kćeri moja, da si tako odgojena, zato ću ti opisati kola na kojima možeš sigurno odmarati. Kola na kojima trebaš sigurno sjediti je snaga i strpljivost u nevoljama. Kad čovjek počne obuzdavati tijelo i prepuštati svu svoju volju Bogu, onda se u njegovo srce rado prikrada oholost koja čovjeka izdiže iznad njega kao da je sličan Bogu ili pravednu čovjeku ili ga napada nestrpljivost ili neskromnost tako da se ili vrati natrag svojim starim navikama ili gubi na revnosti pri čemu postaje nespretan za Božji posao. Zato treba skromnu strpljivost tako da ne uzmakne nestrpljivo niti neskromno ustraje, već se ravna prema snagama i vremenima. Prvi kotač na tim kolima je savršena volja sve napustiti radi Boga i ne željeti ništa drugo doli Boga. Jer postoje mnogi koji na kraju napuste vremenito kako bi izbjegli odvratnosti, a bez da im istovremeno nedostaje nešto za korist i uživanje. Kotač tih ljudi se ne da voditi niti okretati. Ako ih opterećuje siromaštvo, žele blagostanje, pritišće li ih nesreća, zahtijevaju sreću; kuša li ih prijezir, mrmljaju o Božjoj providnosti i teže za častima. Zabrani li im se nešto što im je protivno, traže vlastitu slobodu. Zato se Bogu sviđa volja koja niti u sreći niti u nesreći ne želi imati nešto od svojeg. Drugi kotač je poniznost pomoću koje se čovjek smatra nevrijednim svega dobroga tako što svakog sata pred očima drži svoje grijehe i pred licem Božjim se smatra krivim. Treći kotač je Boga mudro voljeti. Boga istinski mudro voli onaj koji kad se ogleda mrzi svoje pogreške, koji je zabrinut radi grijeha svoga bližnjih i rođaka, raduje se nasuprot tome njihovu duhovnu napretku Bogu, koji ne želi da mu prijatelj živi samo za svoju korist i prednost, već da služi Bogu i više se boji svog napredovanja u svijetu da ne bi mogao povrijediti Boga. Takva ljubav je mudra ukoliko se mrze poroci i kad ih se ne hrani radi naklonosti i časti i kad se najviše voli one koje se u ljubavi prema Bogu vidi najrevnijima. Četvrti kotač je mudro mrtvljenje tijela. Tko je u braku i misli ovako: 'Gledaj, tijelo me mami na neuredan način; budem li živio prema tijelu, sigurno znam da ću razgnjeviti stvoritelja tijela koji može udariti i oslabiti, koji će ubiti i suditi; zato ću radi Božje ljubavi voljno svoje tijelo držati u ogradi, živjeti na način koji pripada Bogu i uređen prema njegovoj časti. ' Tko tako misli i moli Boga za pomoć, njegov kotač će Bogu biti prijatan. Ako je netko redovnik i misli ovako: 'Gledaj, moje tijelo me mami na požudu, nude se mjesto, vrijeme i sve za njegovanje radosti, no ipak uz Božju pomoć radi mojih svetih položenih zavjeta neću griješiti zbog prolaznog radovanja jer veliko je dobro to na što sam se zavjetovao Bogu; siromašan sam ušao, želim izići još siromašniji; moram položiti račun o svemu, zato ću biti suzdržljiv kako ne bih rasrdio svoga Boga, kako ne bih dao sablazan svojem bližnjem i kako ne bih sebe činio krivokletnikom.' Takva suzdržljivost je vrijedna velike plaće. Kad je netko u častima i lagodnom životu i misli ovako: 'Gledaj, imam izobilje svih stvari, a siromasima nedostaje, a ipak svi imamo jednog Boga. Što sam ja zaslužio, a što je onaj skrivio? Što je tijelo drugo doli hrana crvima? Što su drugo tolike požude doli bolesti i uzroci oslabljenja, gubitak vremena i navođenje na grijeh? Zato želim svoje tijelo držati u ogradi tako da crvi u njemu ne bi bjesnjeli, da ne bih morao podnijeti težak sud i da ne potratim beskorisno vrijeme kajanja i ukoliko se moje razmaženo meso neće moći lako pokrenuti na otvrdnuće, postupno ću mu oduzimati ponešto od previše slatkog tako da može dobro opstati i ima potrebno, ali ne izobilje.' Tko tako misli i čini što može, on se također može zvati ispovjednikom i mučenikom jer se to može nazvati jednom vrstom mučeništva kad se ima radosti i ne slijedi ih se, kad se stoji u častima, a prezire se čast, biti velik kod ljudi, a sam o sebi smatrati najmanje, takav kotač se Bogu vrlo sviđa. Gledaj, kćeri moja, nacrtala sam ti kola čiji vozač je tvoj anđeo ukoliko ne zbaciš njegovu ogradu i jaram s tvog vrata, to jest ukoliko ne izbiješ spasonosna nadahnuća i ukoliko svoje srce i osjetila ne pustiš s uzde ispraznostima i lakrdijama. Sad ću ti izložiti i ona kola na kojima je sjedila spomenuta žena. Zaista, kola su njezina nestrpljivost, naime prema Bogu, prema bližnjima i prema samoj sebi; protiv Boga tako što njegove tajne odluke podređuje svojem sudu ako joj nisu po želji; protiv bližnjega tako što mu čini zlo jer ne može postići njegova dobra; protiv sebe je puna nestrpljivosti otkriti tajne želje svoga srca. Prvi kotač tih kola je ponos jer si daje prednost pred drugima i sudi druge, prezire ponizne i bori se za časti. Drugi kotač je neposlušnost prema Božjim zapovijedima koja u njezino srce uvodi ispriku za njezinu slabost, prijezir njezine krivnje, tamu srca i obranu zlobe. Treći kotač je požuda za svjetovnim stvarima koja kod nje proizvodi rasipanje u trošenju, zanemarivanje i zaboravljanje same sebe, strah srca pred budućnosti, mlačnost u ljubavi prema Bogu. Četvrti kotač je njezino samoljublje po kojem se isključuje iz iskazivanja časti i straha prema svom Bogu i ne obazire se na svoj kraj i sud. Vozač tih kola je đavao koji je čini radosnom i odvažnom na sve što joj pošalje u srce. Dva konja koja vuku kola su nada u dugi život i volja griješiti sve do kraja. Uzda je sram od ispovijedi. Ta uzda vodi dušu kroz nadu u dugi život i volju da se ustraje u grijehu dalje s pravog puta i tako je opterećuje grijehom da ne može ustati niti po strahu, niti sramu, niti po opomeni, nego kad misli da čvrsto stoji, tone, ukoliko Božja milost ne pomogne, u dubinu.“
        
Dodatak
        Krist je dalje govorio o istoj ženi i reče: „Ona je bjelouška koja ima jezik bludnice, u srcu zmajevu žuč, a u mesu gorak otrov. Zato će njezina jaja biti otrovna. Sretni oni koji neće iskusiti njihov teret.“

Osamnaesto poglavlje

        Pohvalne riječi kćeri slavnoj Djevici i ljubak Djevičin odgovor kćeri u kojem Djevica uručuje kćeri mnoge darove i mnoga druga dobra od sebe, apostola i svetih.
        „O, slatka Marijo“, reče zaručnica. „Blagoslovljena bila vječnim blagoslovom jer si djevica prije rođenja, djevica nakon rođenja, djevica s muža i nesumnjiva djevica kad je muž sumnjao. Budi zato blagoslovljena jer si majka i djevica, Bogu najdraža, najčišća ispred svih anđela, s apostolima najsavršenija u vjeri, najjače si kušana u boli srca, od ispovjednika najsvjetlija u suzdržljivosti, najizvrsnija u čistoći od svih djevica. Zato neka te blagoslivlja sve što je ispod i iznad jer Bog, Stvoritelj, po tebi je postao čovjekom. Po tebi pravednik nalazi milost, grešnik oproštenje, mrtvac život, prognanik povratak u svoju domovinu.“ Djevica odvrati: „Pisano je da je Petru kad je mom Sinu posvjedočio da je Sin Božji odgovoreno: 'Blažen ti, Šimune; jer ovo ti nisu otkrili tijelo i krv.' Tako i ja sad kažem: ovaj pozdrav ti nije otkrila tvoja tjelesna duša, već onaj koji je bio bez početka i bez kraja je. Zato budi ponizna, bit ću milosrdna prema tebi. Ivan Krstitelj, kao što je obećao, bit će blag; Petar će ti biti nježan, a Pavao jak kao div. Ivan će ti reći: kćeri, sjedni na koljeno; Petar nasuprot tome: o, kćeri, otvori usta i nahranit ću te hranom slatkoće; Pavao će te odjenuti i naoružati oružjem ljubavi. Ja, koja sam Majka, predstavit ću te svojem Sinu. Ipak, kćeri moja, ovo možeš shvatiti i u duhovnom smislu. Ivan, čije ime se tumači kao Božja milost, predstavlja istinsku poslušnost; jer Ivan je bio i jest sladak; sladak roditeljima zbog čudesne milosti, sladak ljudima zbog vrlo posebna propovijedanja, Bogu sladak zbog svetosti njegova života i njegove poslušnosti; jer pokoravao se u svojoj mladosti, bio je poslušan u sreći kao i u odurnostima, pokoravao se i ostao je nizak, iako je mogao biti čašćen; bio je poslušan i u smrti. Poslušnost dakle govori: sjedni na koljeno, to jest pridigni se niskome i imat ćeš visoko; napusti gorko i imat ćeš slatko; pusti vlastitu volju neka ode ako želiš biti malena; prezri zemaljsko i postat ćeš nebeska; prezri izobilje i imat duhovno izobilje. Pod Petrom se misli na vjeru svete Crkve. Kao što je Petar ostao postojan do kraja, tako će i vjera svete Crkve ostati postojana bez kraja. Petar dakle, to jest sveta vjera govori: otvori usta i primit ćeš najbolju hranu, to jest otvori razum svoje duše i u svetoj Crkvi ćeš naći najslađu hranu, to jest Gospodinovo tijelo u sakramentu oltara, stari i novi zakon, izlaganje učitelja, strpljivost mučenika, poniznost ispovjednika, čistoću djevica i temelj svih vrlina. Zato traži svetu vjeru u crkvi svetog Petra, zadrži pronađeno u sjećanju i izvrši je u svojim djelima. Pod Pavlom se nasuprot tome misli na strpljivost. On je bio revan protiv napadača svete vjere, radostan u nevoljama, postojan u nadi, strpljiv u bolestima, milosrdan prema tužnima, gostoljubiv prema siromasima, milosrdan prema grešnicima, majstor i učitelj sviju i sve do kraja ustrajan u ljubavi Božjoj. Pavao će te dakle, to jest strpljivost, opremiti oružjem vrlina jer je istinska strpljivost utemeljena i učvršćena u primjerima i strpljivosti Krista i njegovih svetih. Ona zapaljuje ljubav u srcu, potiče duh na hrabra djela, čini čovjeka poniznim, blagim, milosrdnim, revnim za nebeskim, zabrinutim za samog sebe, ustrajnim u onome što je započeo. Svakog čovjeka dakle kojeg poslušnost odgoji na koljenu poniznosti, vjera hrani hranom slatkoće, strpljivost odijeva oklopom vrlina, svakog takvog ja, Majka Milosrđa, uvodim svojem Sinu koji će ga okruniti krunom svoje slatkoće. Jer u njemu je neshvatljiva snaga, neusporediva mudrost, neizreciva hrabrost, ljubav vrijedna divljenja. Iako sad, kćeri moja, razgovaram samo s tobom, pod tobom ipak podrazumijevam sve koji djelima ljubavi slijede svetu vjeru; jer kao što se pod jednim jedinim čovjekom podrazumijeva Izraelce, tako ti predstavljaš sve istinske vjernike.“

Devetnaesto poglavlje

        Uzvišena hvala djevičanske ljepote Majke Božje i kako Sin Božji svoju Majku uspoređuje sa zlatarom.
        “O, slatka Marijo, nova ljepoto, blistava ljepoto, ti mi dođi u pomoć tako da moja ružnoća postane lijepa i da se moja ljubav zapali. Tvoja ljepota daje glavi tri prednosti. Prvo to što čisti pamćenje ulaze ljupko; drugo da se radosno zadrži što se čuje; treće da se ražarenom revnošću širi na bližnjeg. Tvoja ljepota daje tri prednosti srcu. Prvo uzima težak teret mrzovolje dok se razmatraju tvoja ljubav i poniznost; drugo, očima daje suze kad se upravi pogled prema tvojem siromaštvu i strpljivosti; treće, daje srcu unutarnji žar slatkoće ako se iskreno njeguje sjećanje tvoje ljupke dobrote. Zaista, ženo, ti si najdragocjenija ljepota, najpoželjnija ljepota jer si slabima dana kao pomoć, ožalošćenima na utjehu, svima za posrednicu. Zato svi koji su čuli da ćeš se roditi i koji znaju da si se već rodila mogu uskliknuti: 'Ti blistava ljepoto, rasvijetli našu tamu; dođi, ti najdragocjenija ljepoto i uzmi našu sramotu; dođi, najljubaznija ljepoto i ublaži našu gorčinu; dođi, najmoćnija ljepoto i oslobodi nas našeg zarobljeništva; dođi, ti najuvaženija ljepoto i ukloni našu ružnoću. Blagoslovljena i poštovana tako stvorena, tako velika ljepota koju su svi patrijarsi željeti vidjeti, o kojoj su svi patrijarsi pjevali, kojoj su se radovali svi izabrani.'“ Majka odgovori: „Blagoslovljen Bog, koji je moja ljepota i koji ti je dao takve riječi za reći. Zato ti kažem da će te najstarija, vječna i najljepša ljepota koja me napravila i stvorila jačati, najstarija i nova ljepota koja sve obnavlja i koja je bila u meni i koja izlazi iz mene podučavat će te čudesnome, najpoželjnija ljepota koja sve razveseljava i obraduje zapalit će tvoju dušu njezinom ljubavlju. Zato se uzdaj u Boga jer kad se bude pojavila nebeska ljepota, sva će zemaljska ljepota biti posramljena i smatrana gnojem.“ Potom Sin Božji reče Majci: „O, blagoslovljena Majko, ti si slična zlataru koji priprema lijepo djelo. Svi koji ga vide, raduju se i nude zlato i drago kamenje da bi djelo postiglo savršenstvo. Tako ti, ljubljena Majko, svakom koji se trudi uzdići Boga pružaš svoju pomoć i nikoga ne puštaš praznog bez svoje utjehe. Zato te se s pravom može nazvati krvlju moga srca; jer kao što su krvlju svi udovi tijela oživljavaju i jačaju, tako svako po tebi dolazi oživljava iz grijeha i postaje to plodniji za Boga.“

Dvadeseto poglavlje

        Poduka svete Agneze kćeri da se ne treba vraćati niti koračati naprijed više nego joj dolikuje. O načinu kojeg se treba držati prilikom i nakon početka suzdržljivosti i koja suzdržljivost je Bogu prijatna.
        Agneza reče: „Budi postojana, kćeri, i ne uzmiči natrag jer otrovni zmijin zub vreba tvoju petu. Ne idi niti naprijed više nego si dužna jer ispred tebe je oštrica oštrog koplja koja će te raniti budeš li išla dalje više nego je ispravno. Što je drugo koračanje unatrag doli pokajati se kod kušnje zbog uzimanja trpkog, ali spasonosnog puta, željeti se vratiti natrag starim navikama i u srcu pasti prljave misli? Kad takve stvari gode duši, zamračuju sve dobro i postupno je vuku od svega dobrog. Ne smiješ niti koračati naprijed više nego si dužna, to jest mučiti se iznad svojih snaga ili druge nasljedovati iznad svoje prirode u dobrim djelima jer je Bog od vječnosti uredio da će za djela ljubavi i poniznosti nebo biti otvoreno ako se u svim stvarima očuvala mjera i jednostavnost. No zavidni đavao nagovara nesavršena čovjeka da posti iznad svoje snage, da obećava neuobičajeno i nepodnošljivo i oponaša savršeno bez da uzme svoje snage i svoju slabost u razmatranje tako da kad se snaga smanji, čovjek ono što je loše započeo bilo nastavlja više iz srama pred ljudima nego pred Bogom, bilo to brže pada zbog svoje nerazumnosti i slabosti. Zato se moraš odmjeriti potpuno prema sebi, to jest prema svojoj slabosti ili svojoj snazi jer su neki po prirodi slabiji, drugi jače, neki po Božjoj milosti revniji, drugi po dobroj navici radosniji za djelovanje. Zato uredi svoj život prema savjetu onih koji se boje Boga da te pri tvojoj nepažnji ne rane zmija ili oštrica zatrovanog mača, to jest da nadasve otrovno đavlovo došaptavanje ne prevari tvoje srce pa da ne bi htjela biti smatrana za nešto što nisi ili željela biti nešto što premašuje tvoje snage i sposobnost. Postoje neki koji misle da po svojim zaslugama mogu postići nebo i Bog ih po svojoj tajnoj odluci pošteđuje đavlovih kušnji. Postoje i drugi koji pretpostavljaju da mogu zadovoljiti Boga za svoje grijehe dobrim djelima. Svi oni su u zabludi; jer kad bi čovjek, tko god on bio, stotinu puta ubio svoje tijelo, ne bi Bogu mogao odgovoriti niti jednim od tisuću. On je taj koji daje mogućnosti i volju; on daje vremena i zdravlje; on ispunja želje dobrih; on daje bogatstvo i slavu; on je taj koji ubija i oživljava, uzvisuje i ponižava i sve je u njegovoj ruci. Zato samo njemu treba iskazati svu čast i nikakve zasluge ljudi kod Boga ne dolaze u obzir. Na to što si se čudila onoj ženi koja je došla po oprost, ali se dala obeščastiti, odgovaram ti: neke žene žive u suzdržanosti bez da je vole, čija želja za ugođajem nije velika, čija kušnja nije žestoka, koje bi, kad bi im se ponudila časna udaja, doduše je htjele prihvatiti, ali budući da im se ne nudi ništa otmjeno, sve niže preziru. I tako povremeno iz suzdržljivosti nastaju oholost i drskost iz čijih poticaja se po Božjoj dozvoli događa da padnu kao što si već čula. No ako se jedna žena postavi tako da se ne bi htjela zamrljati nijednom i da joj se ponudi cijeli svijet, nije moguće da se takva preda sramoti. Kad bi Bog ipak pomoću svoje tajne pravednosti dopustio da jedna takva padne, to bi joj se više dogodilo radi postizanja krune nego zbog grijeha ukoliko je bilo protiv njezine volje. Zato znaj za sigurno da je Bog kao orao koji iz svoje visine gleda na najdublje. Ukoliko vidi nešto kako se diže sa zemlje, baca to kao pomoću praćke. No ugleda li nešto otvorno što mu je mrsko, udara kao strijela, curi li na njega nešto nečisto, snažno to strese i udalji sa sebe. Tako čini i Bog. Kad vidi da se srca ljudi iz slabosti tijela ili po đavlovim kušnjama protiv volje duha uzdižu protiv Boga, odmah to uništava kao praćkom pomoću nadahnuća za kajanje i patnje i čini da se čovjek povrati Bogu i samome sebi. Ako Bog vidi da je u srce ušla požuda tijela ili bogatstva, probija srce strijelom svoje ljubavi tako da se čovjek ne bi ustrajnošću u grijehu odvojio od Boga. Zamrlja li dušu nešto nečisto od oholosti ili gnoja bludnost, odbacuje to postojanošću vjere i nade da duh ne bi otvrdnuo u porocima ili da se s Bogom povezana duša ne bi zamrljala na svoju štetu. Zato, kćeri moja, promišljaj pri svim svojim nadahnućima i djelima Božju pravednost i milosrđe i uvijek se obaziri na kraj.“

Dvadeset i prvo poglavlje

        Riječi zaručnice Bogu o njegovoj snazi i Djevičin odgovor kćeri koji je jača. Kako dobri i Božji sluge ne trebaju prestati propovijedati i opominjati pogane bilo da se obrate ili ne što se dokazuje kroz primjer.
        „Blagoslovljen bio Ti, moj Bože, koji si trojedin i jedan, trostruk u osobama, a jedan u biću. Ti si dobrota i mudrost i sama ljepota i moć. Ti si pravednost i sama istina po kojoj sve jest, živi i postoji. Zaista sličiš cvijetu koji divno raste na polju i od kojeg svi koji mu se približe primaju slatkoću u okusu, olakšanje u mozgu, radovanje za oči i jačanje u preostalim udovima. Zato će svi koji Ti se približe postati ljepši po tome što će napustiti grijeh, postat će mudriji tako što slijede Tvoju volju, a ne onu tijela, postat će pravedniji tako što idu za koristi duše i Tvojom časti. Zato, o, najljubazniji Bože, daj mi da volim ono što Te raduje: muževno se oduprijeti kušnjama, prezirati sve svjetovno i postojano Te zadržati u svojem pamćenju.“ Majka odgovori: „Ovaj pozdrav ti je zaslužio onaj dobri Jeronim koji je pustio lažnu mudrost da ode i pronašao je pravu istinsku mudrost, koji je prezirao zemaljsku čast i zadobio je samog Boga. Sretan taj Jeronim, sretni oni koji slijede njegov nauk i njegov život; volio je udovice, bio je ogledalo onih koji su napredovali i učitelj cijele istine i čistoće. Ali govori, kćeri moja, što te brine u tvojem srcu?“ I ona reče: „Dolazi mi misao koja govori: 'Ako si dobra, onda je tvoja dobrota dovoljna za tebe. Što te se tiče druge upravljati i poučavati bolje? To je protiv tvoje službe i staleža.' Od te misli mi je duša tako otvrdnula da zaboravlja samu sebe i ohladnjuje u Božjoj ljubavi.“ Majka Božja odgovori: „Ta pomisao odvlači mnoge od Boga koji su već napredovali u vrlini; jer đavolja je stvar to da dobre sprječava da podukom pokreću zle na pokoru, a već dobre dovode na sve višu i višu razinu savršenstva. Tako bi onaj eneuh koji je čitao Izaiju premda s manjom kaznom stigao u pakao, ali Filip mu je došao u susret, podučio ga je kratkom putu u nebo i uzdigao ga na sretno mjesto. Tako je i Petar bio poslan Korneliju. Da je Kornelije umro prije, zbog svoje bi vjere doduše došao do okrepe, ali Petar je došao i silno ga povukao na vrata života. Na sličan je način Pavao došao Dioniziju i odveo ga je k blaženoj nagradi. Zato Božji prijatelji ne bi trebali biti oneraspoloženi u Božjoj službi, već raditi da se zao čovjek popravi, a dobar čovjek dospje na više savršenstvo. Tko bi imao volju svim prolaznicima propovijedati da je Isus Krist uistinu Sin Božji i potom stremio koliko god dobro bi mogao raditi na obraćenju drugih, ne bi primio ništa manju milost ako se nitko ili bi se samo malobrojni htjeli obratiti nego kad bi se svi obratili. Zato ti kažem kao primjer: kad bi dva najamnika po gospodarevoj naredbi prekopali vrlo tvrdo brdo i kad bi jedan našao probrano zlato, a drugi ništa, obojica bi zbog svog rada i svoje volje bili dostojni jednake plaće. Tako i Pavao koji ih je obratio više nego preostali apostoli koji su ih obratili manje. Svi su bili jedne volje, ali Božje uređenje je skriveno. Zato se ne treba popustiti ako samo malobrojni prime Božju riječ ili ako nitko to ne učini. Jer kao što trn čuva ružu i magarac nosi svog gospodara, tako i đavao po trnu grijeha pomoću nevolja koristi izabranima kao ružama da po oholosti srca propali u beskorisnu razuzdanost i kao magarac i nosi Božjoj utjesi i većoj nagradi. “

Dvadeset i drugo poglavlje

        Kako u novija vremena zloba ljudi nadmašuje đavlovu lukavost i kako su ljudi sad spremniji griješiti nego što je đavao spreman kušati. O osudi koja će se dosuditi protiv takvih. Kako Božji prijatelji trebaju muževno i hitro raditi kroz propovijedi i o ulijevanju znanja u njegove prijatelje.
        Sin reče: „Kad bih mogao biti uznemiren, sad bih s pravom mogao reći: kajem se što sam stvorio ljude. Čovjek je sad kao životinja koja slobodno trči u mreže, koliko god da ga se upozori, on ipak slijedi sklonost svoje volje. Ne može se potpuno pripisati đavlu da silno povlači čovjeka, već čovjek sam preduhitruje njegovu zlobu. Kao lovački psi koje se prvo vodi na uzici nakon što su naviknuti loviti i jesti životinje i u žurbi za plijenom preduhitriti samog vođu, tako je sad i čovjek koji je naviknut na grijeh i začaran od njega spremniji griješiti nego što je đavao spreman kušati. To nije nikakvo čudo jer dugo je otkad je apostolska stolica, glava svijeta, ublažavala Boga svetošću života i svojim uzorom kao što je činila u početku i zato su preostali udovi postali slabi i iscrpljeni. Također se ne razmatra zašto je bogati Bog postao potrebit i siromašan da bi se podučilo da prolazno treba prezirati, a nebesko voljeti jer budući da je po prirodi slabi čovjek postao bogat varljivim bogatstvom, postoje mnogi koji više streme samo za tim i manje onih koji ga omalovažavaju. Zato će doći orač kojeg šalje Svemogući i jača Svemudri i on ne traži zemlju i ljepotu tijela, ne plaši se snage jakih, ne boji se prijetnji knezova niti ne gleda na osobu ljudi; posijat će ljudsko meso i uništiti kuće duhova; tijela će izručiti crvima, a duše predati onima kojima su služile. Zato moji prijatelji kojima ću te poslati trebaju raditi hrabro i hitro jer ono što sam rekao neće biti u posljednjim danima, već kao što sam malo prije rekao u ovim danima. I oči mnogih koji sad žive će to vidjeti da se ispuni što je pisano: 'Njihove žene moraju postati udovice, a njihova djeca siročad' i sve što je ljudima poželjno će se oduzeti. One pak koji mi dođu u poniznosti ću ja, milosrdni Bog, primiti, onima koji su djelima ispunili plod pravednosti dat ću sama sebe jer ispravno je da se kuća u koju se kralj želi useliti očisti, da se opere čaša da bi napitak izgledao jasno, da se zrno snažno smrvi da se odvoji od klasa i da se ono što je u obliku zatvoreno čvrsto stisne sve dok ne primi sličnost oblika. Kao što ipak nakon zime dolazi ljeto, tako ću nakon nevolje dati utjehu onima naime koji žele biti maleni i koji više cijene nebesko od zemaljskog. Kako se čovjek ne rađa i umire u jedno te isto vrijeme, tako će se sad sve ispuniti u svoje vrijeme. Trebaš znati i da s nekima postupam po općoj poslovici: 'Udari mu vrat i bježat će', bol tjera na žurbu. S drugima ću postupiti kao što je pisano: 'Otvori svoja usta, želim ih napuniti.' S trećima ću razgovarati tješenjem i nadahnućem: 'Dođite vi neučeni i jednostavni, želim vam dati usta i mudrost kojima se brbljavci neće moći oduprijeti.' Tako sam već učinio u ovim danim, jednostavne sam ispunio mudrošću i odupiru se učenima; počupao sam brbljavce i moćne i odjednom su preminuli. I to nije čudo; jer mudrima sam zapovjedio da zmijama režu jezike kao što si čula i nisu htjeli. Ni majka koja je bila štap jednostavnih nije htjela ukloniti njihove jezike da bi ugasila vatru pohlepe koja se kao što sam opomenuo zapalila u srcima djece. Zato sam im u vrijeme kad su uživali u sreći odrezao njihove jezike.“

Dvadeset i treće poglavlje

        Riječi Ivana Evanđelista slavnoj Djevici o jednom vrlo zlobnom licemjeru i Djevičin odgovor koje su njegove karakteristike. O đavlovu izrugivanju istoga i kako se po sedam znakova može prepoznati dobar, a kako zao duh.
        Ivan Evanđelist je razgovarao s Majkom Božjom: „Čuj, Ti, Djevice i Majko Jednog Sina, ali ne više sinova, Ti majko jedinorođenog Sina, stvoritelja i otkupitelja sviju, čuj, kažem kako je đavao veoma prevario ovog čovjeka, kako se jako trudi postići nemoguće, kako se mnoge stvari dao podučiti od duha laži i kako se vrlo daleko udaljio od Boga svojim lavljim srcem u janjećem koži. Podučavao sam da su trojica koji svjedoče na nebu i na zemlji: Otac, Sin i Duh Sveti. Ovom pak zao duh daje svjedočanstvo hinjene svetosti, ali Otac ga ne jača svojom moći, a Sin ga ne posjećuje u svojoj mudrosti; Duh Sveti ga ne zapaljuje svojoj ljubavlju. Nije ni čudo jer stremi za moći protiv moći Oca; također želi biti mudar protiv mudrosti Sina; on je zapaljen, ali potpuno drugačije nego što Duh Sveti zapaljuje. Zato moli svog Sina da ga ubrzo uzme da se ne izgubi još više njih ili da ubrzo bude ponižen zbog svojeg grijeha.“ Marija mu odgovori: „Čuj me, djevice u muškom obličju, ti si taj kojeg se Bogu svidjelo pozvati sa svijeta najlakšom smrti jednako meni koja kao da sam kod odvajanja duše i tijela zaspala i probudila se na vječnu radost. I nije čudo! Jer sam više od ostalih kod smrti moga Sina osjetila vrlo gorku bol i zato se svidjelo Bogu odvojiti me od svijeta. Ti si od apostola najviše bio u mojoj blizini i iskusio si veće znakove ljubavi od drugih i patnja moga Sina ti je postala gorka jer si bio bliži svjedok od ostalih i budući da si živio dulje od preostale braće, kao da si bio mučenik u svim njihovim smrtima; zato se Bogu svidjelo i tebe pozvati sa svijeta najlakšom smrću nakon mene jer je djevica bila povjerena djevici. Zato će se dogoditi što si molio, a nije se dogodilo. Ipak, želim svojoj kćeri pokazati kakve karakteristike ima onaj o kojem razgovaramo. On je zaista sluga kovača kovanica, to jest đavla koji tali i udara svoju kovanicu, naime onoga koju mu služi prema njegovim nadahnućima i kušnjama sve dok ga ne dovrši prema svojoj volji. Nakon što pokvari čovjekovu volju i učini naklonjenu požudi tijela i ljubavi prema svijetu, utiskuje mu odmah oblik i natpis iz kojeg se vanjskim znakovima može prepoznati koga voli svim srcem. Kad čovjek ispuni žudnju svoga srca djelima i više potone u svijet nego što njegov stalež traži, iskazat će se kao istinska đavolja kovanica. No znaj da se Božja kovanica razlikuje od đavolje. Božja kovanica je zlatna, to jest sjajna, gipka, i dragocjena. Takva je svaka duša koja nosi Božji otisak, svjetleća u Božjoj ljubavi, gipka u strpljivosti, dragocjena u nastavljanju dobrih djela. Tako se dobra duša tali Božjom snagom i kuša mnogim kušnjama kojima duša pri razmatranju svog podrijetla, svojih nedostataka i božanske ljubavi i strpljivosti Bogu postaje to dragocjenija što nađena poniznijom, strpljivijom i brižljivijom za svoj spas. Đavolja kovanica pak je kao od bakra ili olova; od bakra jer posjeduje sličnost zlatu. I ona ima čvrstoću i gipkost, no ne kao zlato. Takva je duša nepravednika; jer želi izgledati pravednom, ali sudi druge i stavlja svoje ispred svega. Neupotrebljiva je za djela poniznosti, meka u svojem činjenju, teško odvojiva od svojih pomisli, divna svijetu, ali prezrena pred Bogom. Đavolja kovanica je i olovna; jer nagrđena je, meka, savitljiva i teška. Tako je duša nepravednika nagrđena požudnim sklonostima, puna meke žudnje svijeta, kao cijev savitljiva svemu što joj đavao predaje srcu, ponekad doduše voljnija za rad nego što je đavao za kušanje. Takve su karakteristike spomenutog sluge kovača kovanica kojem je postalo mrzovoljno ustrajati u čuvanju pravila na koja se obvezao zavjetom; smislio je putove kojima bi se ljudima mogao svidjeti hinjenom svetošću da bi svoje tijelo mogao to bolje njegovati. I odmah ga je đavao prevario crnim lažima tako da je postigao vjerovati nemoguće što se neće ispuniti. Njegov će se život skratiti i neće primiti čast koju želi. Gdje se nađe nova kovanica, treba je se odmah poslati mudrom čovjeku koji ima dovoljno znanje o težini i obliku. No gdje ga pronaći? I ako ga se pronađe, malo se brine, zapravo uopće ne je li kovanica prava ili nije. Zato pod takvim uvjetima postoji samo jedan savjet koji ću ti navesti primjerom. Kad bi se psu predoči gulden, ne bi se obazirao niti ga primio; no da je jako obložen mašću, onda bi ga nedvojbeno primio. Tako je i sad. Dođe li se mudrome i kaže: 'Taj i taj je heretik', onda se na to neće obazirati jer se njegova Božja ljubav potpuno ohladila. No kaže li se: 'Ovaj ima mnoge guldene', odmah bi svi dotrčali. Zato će se ubrzo dogoditi što Pavao kaže: 'Želim uništiti i poniziti mudrost mudrih; malene pak želim uzdići.' Ipak, kćeri moja, svetog i nečistog duha možeš prepoznati po sedam znakova. Prvo, Božji duh čini da se čovjeku svijet čini neznatnim i da njegovu čast smatra za zrak; drugo, čini dušu prijatnom i ohladnjuje svu požudu tijela; treće, unosi strpljivost i da se hvali samo Bogom; četvrto, potiče srce na ljubav prema bližnjem i na samo milosrđe prema neprijateljima; peto, oduševljava na čistoću u svim stvarima, također i u dozvoljenima; šesto, izaziva pouzdanje u Boga u svim nevoljama i snagu hvaliti se njima; sedmo, poklanja želju za odlaskom i radije biti s Kristom nego u svijetu imati sreću i zaprljati se. Zli duh naprotiv ima sedam slijedećih stvari. Prvo, čini da svijet izgleda ugodnim i da nastane gađenje prema nebu; drugo, izaziva da se želi čast i zaboravi samog sebe; treće, potiče u srcu mržnju i nestrpljivost; četvrto, čini odvažnim protiv Boga i tvrdoglavim u nakanama svoje duše; peto, čini da se grijeh smatra lakim i lako ga se ispriča; šesto, unosi lakoumnost duha i svu nečistoću tijela; sedmo, upuhuje nadu u dugi život i sramotu strah od ispovijedi. Zato se brini za svoje misli da te ovaj duh ne prevari.“
        
Objašnjenje
        Ovaj je bio svećenik ciscercinskog reda koji se nakon osamnaest godina otpadništva osjetio kajanje i vratio se u samostan. Rekao je da je nemoguće da netko bude proklet i da Bog ne razgovara s nikim u ovom svijetu i da nitko ne može vidjeti lice Božje prije Božjeg suda. Kad je gospođa Brigita to čula, Duh Sveti joj reče: „Idi onom bratu i reci mu: O, brate moj, ti ne vidiš kao što ja vidim da đavao u tvojem dobu još iznutra ima tvoje srce i drži tvoj jezik vezan; Bog je vječan i vječna je njegova naplata. Okreni se zato brzo savršenim srcem opet Bogu istinskoj vjeri jer sigurno nećeš ustati iz ovog kreveta nego sigurno umrijeti. Budeš li vjerovao, bit ćeš posuda na Božju čast.“ Briznuvši u suze, zahvalio je gospođi Brigiti i popravio je svoj život tako savršeno da je u času svoje smrti dao sazvati svoju braću i rekao im je: „O, braćo moja, siguran sam da je milosrdni Bog primio moje kajanje i dao mi oproštenje. Molite za mene; jer vjerujem sve što vjeruje sveta Crkva.“ Tako je preminuo nakon što je primio Božje sakramente.

Dvadeset i četvrto poglavlje

        Djevičine riječi kćeri o načinu kako se Božji sluge trebaju ponašati prema nestrpljivima i kako je oholost predstavljena bačvom.
        Majka reče: „Ako se u bačvi vino zagrije i rastući prelije, dižu se para i pjena, ponekad veći, ponekad manji i onda se odjednom smanje. Svi koji su oko bačve promatraju kako ono isparavanje opet tone i da ta ključanja potječu od snage vina i spominju njegovu vrućinu zbog čega strpljivo očekuju kraj i usavršavanje piva ili vina. Svima koji stoje oko bačve i previše približe nos vrućini bačve, patit će ili od jakog kihanja ili od velike stiske u mozgu. Tako je i na duhovan način. Ponekad se događa da se srca ljudi napuhnu od pokreta oholosti; uzmu li čestiti ljudi tu napuhanost zaozbiljno, razumiju da to potječe ili zbog prevrtljivosti duše ili pokreta tjelesnosti. Zato strpljivo podnose riječi koje dolaze iz takvog srca i čekaju kraj jer znaju da nakon oluje nastupa mir i da je strpljivost jača od onoga koji osvaja gradove jer pobjeđuje ljude u njima samima što je teško. No oni koji su previše nestrpljivi i vraćaju grube riječi i ne obaziru se na slavnu plaću strpljivosti niti kako je svjetovna čast prezirna, oni propadaju sa svojim kušnjama zbog svoje nestrpljivosti u slabost svoga srca jer previše približavaju nos parnoj bačvi, to jest riječi koje nisu ništa drugo doli zrak previše približavaju svojem srcu. Ako dakle vidite da su neki nestrpljivi, uz Božju pomoć čuvajte usta i ne dopustite da zbog riječi nestrpljivoga ode dobro koje ste započeli, već se postavite koliko je ispravno kao da ne znate što je rečeno, kao da niste čuli sve dok oni koji žele naći priliku ne kažu riječima sve što u srcu misle.“

Dvadeset i peto poglavlje

        Opominjuće Majčine riječi kćeri o tome kako se čovjek ne treba brinuti za požude tijela, već krijepiti tijelo po umjerenoj potrebi i kako čovjek treba stajati pored svojeg tijela, a ne u njemu.
        Majka reče: „Trebaš biti kao zaručnica koja stoji pred zavjesom i koja je čim zaručnik zazove spremna na zaručnikovu volju. Ta zavjesa je tijelo koje omata dušu i koje uvijek mora biti oprano, testirano i kušano jer tijelo je kao magarac koji treba umjerenu hranu da ne postane proždrljiv, jednostavan posao da ne postane ohol i stalni bič da ne postane lijen. Zato stoj kraj zavjese, to jest kraj tijela, ne u tijelu gdje se u požudama brineš za tijelo, već okrijepi tijelo umjerenim uzdržavanjem. Kraj tijela, a ne u tijelu stoji onaj koji svoje tijelo drži u ogradi protiv žudnje za hranom bez da si uskrati nužno. Stoj i iza zavjese tako da prezireš požudu tijela čineći čast Bogu i potpuno se predaš Bogu. Tako su stajali oni koji su svoju odjeću bacili kao odjeću pred Boga, koji su svakog sata bili spremni obazirati se na Božju volju kad bi se Bogu bilo svidjelo da ih pozove; jer nisu imali veliki put do onoga kojeg su uvijek imali prisutnog; također, njihov vrat nisu pritiskali nikakvi teški tereti jer su sve prezirali i u svijetu bili samo s tijelom. Zato su slobodno bez prepreka umakli u nebo jer ih nije sprječavalo ništa osim suhe, disciplinirane ljuske nakon čijeg su skidanja primili ono što su htjeli. Tako je ovaj opasno pao, ali se mudro opet digao, muževno se branio i postojano izdržao. Zato će sad biti vječno okrunjen i pred Božjim je licem.“

Dvadeset i šesto poglavlje

        Djevičine opominjuće riječi kćeri o tome koja kreposna djela zaslužuju vječni život, a koja ne i o vrlo velikoj zasluzi poslušnosti.
        „Na jednom stablu je mnogo cvjetova; ipak, ne dođu svi do ostvarenja. Tako postoje mnoga kreposna djela; ipak, ne zaslužuju sva nebesku nagradu ukoliko se ne ispune skromno. Jer post, molitva, posjet mjesta svetih su kreposna djela; no ako se ne dogode u duhu da čovjek vjeruje da će zadobiti nebo samo poniznošću i da je u svim stvarima beskoristan sluga i da u svemu treba jednostavnost, ona za vječnost koriste malo. Zamisli dva čovjeka; jedan je pod poslušnosti, a drugi ima slobodnu volju. Ako onaj koji je slobodan posti, dobit će jednostavnu plaću. No ako onaj koji je pod poslušnosti na posni dan u skladu s pravilom iz i iz poslušnosti jede meso, a radije bi postio da ga poslušnost u tome ne sprječava, primit će dvostruku plaću, jednu za poslušnost, drugu za odricanje svoje volje i strpljivosti u neispunjenju svoje želje. Zato trebaš biti kao zaručnica koja priprema bračnu sobu prije nego što zaručnik dođe; drugo, kao majka koja priprema odjeću prije nego se dijete rodi; treće, kao stablo koje prvo nosi cvijeće prije nego što dođu plodovi; četvrto, trebaš biti čista posuda koja je podobna primiti napitak prije nego se ulije.“

Dvadeset i sedmo poglavlje

        Djevičine riječi žalbe kćeri o jednom lažnom pobožniku kojeg uspoređuje s u tjelesnom ratu loše naoružanim ratnikom.
        Majka reče: „Ima jedan koji govori da sam mu draga, ali mi okreće leđa kad mi treba služiti. Razgovaram li s njim, on govori ovako: 'Što kažeš?' I odvraća svoje oko od mene i gleda ono što ga više raduje. On je naoružan na čudesan način kao muškarac koji polazi u rat, ali čiji su otvori na kacigi na stražnjem dijelu glave, čiji štit koji se treba nositi na ruci visi na ramenu, koji je odbacio svoj mač i zadržao praznu koricu, čiji plašt koji treba štiti tijelo i prsa leži pod njim na sedlu čiji je remen na konju je raskopčan. Tako je ovaj naoružan na duhovan način pred Bogom. I zato ne zna razlikovati između prijatelja i neprijatelja niti neprijatelju nanijeti štetu. Duh koji se s njim bori je kao onaj lukavac koji ovako misli: 'U borbi želim biti s posljednjima tako da mogu potražiti šikaru ako prvi izgube borbu; ukoliko pak pobijede, onda ću brzo ići naprijed da budem uračunat u prve.' Tako je onaj koji je išao u rat postupao prema tjelesnoj mudrosti, a ne iz ljubavi.“

Dvadeset i osmo poglavlje

        Djevičine riječi zaručnici o tri nevolje koje su označene kroz tri kruha.
        Majka govori: „Gdje je tijesto, ono se mora snažno mijesiti i prerađivati. Gospodaru se nudi pšenični kruh, običnom čovjeku lošiji, treći, još lošiji kruh, daje se psima. Pod miješenjem se podrazumijeva nevolja kad je duhovni čovjek najviše rastužen time što Bog nije čašćen od svojih stvorenja i da je u njima samo malena ljubav. Svi oni koji su rastuženi na ovaj način su ona pšenica kojoj se Bog i cijela nebeska vojska raduju; svi koje rastužuju svjetovne nesreće su kao lošiji kruh; ipak, mnogima koristi da postignu nebo; oni naposljetku koje rastužuje što ne mogu učiniti sve zlo koje žele su kruh pasa koji su u paklu.“

Dvadeset i deveto poglavlje

        Riječi Majke Marije kćeri kako izvjesni đavoli strovaljuju ljude u smrtne grijehe, drugi ih odvraćaju od dobra, drugi ih žele iskušati u suzdržljivosti i o načinu kako im se suprotstaviti.
        Majka reče: „Svi oni koje vidiš da stoje oko mene su vaši duhovni neprijatelji, naime duhovi đavla. Oni koji imaju palice na kojima se primjećuje uže su oni koji vas žele strmoglaviti u smrtne grijehe. One koje vidiš s kukom u rukama su oni koji vas žele zaustavljati u Božjoj službi da bi postali mlitavi za dobro. Oni pak koji imaju nazubljene alate kao vile da bi dovukli što čovjek želi su oni koji vas kušaju da na sebe preuzmete nešto dobrog preko svojih snaga poimence u bdijenju, postu, molitvi i radu ili u nerazumnoj raspodjeli vašeg novca. Budući da ti duhovi tako žude da vam naštete, čvrsto držite volju ne vrijeđati Boga i molite za Božju pomoć protiv njihove okrutnosti i onda vam njihove prijetnje neće ništa naštetiti.“

Trideseto poglavlje

        Djevičine riječi kćeri kako dragocjene i lijepe stvari svijeta Božjim slugama ne štete ukoliko ih koriste na Božju čast i prema Pavlovu primjeru.
         Pisano je: „Dobri apostol Pavao je rekao da je bio mudar čovjek pred onim vladarom koji je zarobio Petra i nazvao je Petra istinskim siromahom. I Pavao u toj stvari nije sagriješio; jer njegove riječi su bile na Božju čast. Tako je i s onima koji žele i žude navješćivati riječ Božju i ako uglednim gospodarima ne mogu ući drugačije nego da obuku doličnu odjeću, ne griješe ako je stave, a zlato, odjeću i drago kamenje ne smatraju u srcu i volji dragocjenijima od obične stare odjeće jer sve što izgleda dragocjeno je zemlja.“

Trideset i prvo poglavlje

        Djevičine riječi kćeri u primjeru koje dokazuju da propovjednici i Božji prijatelji neće biti manje okrunjeni pred Božjim licem ako se nakon njihove propovjedi, ukoliko je uslijedila s ispravnom namjerom, pogani nisu obratili nego da su se obratili.
        Majka Božja reče: „Kad netko najmi radnika tako što mu kaže: 'Nosi pijesak od obale i kod svake nošnje ispitaj možeš li zrnce zlata', njegova plaća neće biti manja ako ih je našao malo nego da ih je našao mnogo. Tako je i s onim koji iz božanske ljubavi riječju i djelom djeluje na promicanje duša; jer ako nikoga ne obrati, njegova plaća neće biti manja nego kao da je obratio mnoge. K tome je jedan učitelj naveo primjer. 'Ratnik', reče, 'koji bi na zapovijed svoga gospodara s voljom da se hrabro bori pošao u rat, ali bi se vratio ranjen bez da ima zarobljenika zbog svoje dobre volje ne bi nakon izgubljene bitke dobio manju plaću nego kao da je postigao pobjedu.' Tako je i s Božjim prijateljima. Jer za svaku riječi i djelo koje izvrše radi Boga i da bi se duše popravile i za svaki sat muke koju trpe radi Boga bit će okrunjeni bilo da su se obratili mnogi ili nitko.“

Trideset i drugo poglavlje

        Riječi Majke kćeri o njezinom beskrajnom milosrđu prema grešnicima i onima koji je hvale i časte.
        Majka reče: „Imate izraz koji kaže: 'Zbog nečeg ovakvog bih napustio domovinu.' Ja sad kažem ovako: Nitko na svijetu nije tako velik grešnik da mu, kad bi u srcu rekao da mu je moj Sin, stvoritelj i otkupitelj svih, najdraži u srcu i blizak, ne bih odmah bila spremna doći kao ljubazna majka svojem sinu koja ga grli i govori: 'Što želiš, sine moj?' Da je ovaj zavrijedio i najdublju kaznu pakla, ali pritom imao volju ne brinuti se niti za časti svijeta niti za požudu tijela koju Crkva prezire i koji ne bi želio ništa osim uzdržavanja tijela, onda bismo međusobno bili složni. I ako mi netko prinese pjesmu hvale i čašćenja ne zbog svoje hvale i nagrade, već radi hvale onoga koji je zbog svih svojih djela vrijedan svake hvale, takvome reci da kao što svjetovni vladari svojim hvaliteljima daju svjetovnu nagradu, ja ću njega nagraditi na duhovan način. Da, kao što jedan slog ima više nota, tako se Bogu sviđa onome u nebu za svaki slog koji je u pjesmi dati krune i o njemu će se govoriti: 'Gledaj, dolazi pjevač koji nije skladao pjesmu radi svjetovnog dobra, već samo radi Boga.'“
        
Objašnjenje
        Kušan sumnjom o Svetom Trojstvu, ovaj je pao u ekstazu i imao je viđenje o tri žene. Prva je rekla: „Bila sam na mnogim vjenčanjima, ali nigdje nisam vidjela trostruko i jedno“; druga odvrati: „Ako su trojica i jedan, nužno je da je jedan prije, a drugi poslije ili dvojica u jednome“, a treća doda k tome: „Nisu se mogli sami napraviti, tko ih je onda napravio?“ Potom Duh Sveti jasno reče: „Želimo doći k njemu i nastaniti se kod njega.“ I kad je opet došao k sebi, bio je slobodan od kušnje. Na to Krist reče gospođi Brigiti: „Ja sam trostruk i jedan. Želim ti pokazati što je moć Oca, mudrost Sina, snaga Duha Svetoga i da sam ja, Bog, trostruk i jedan: Otac i Sin i Duh Sveti.“ I ova je objava ostvarena tamo gdje se kaže s propovjedaonice. Dalje Krist reče: „Reci ovome da će kod mene više zavrijediti kroz bolest nego kroz zdravlje. Jer Lazar je postao slavniji po boli, a Job voljeniji po svojoj strpljivosti. Ipak, moji odabrani i nisu neprijatni ako su zdravi jer je njihovo srce uvijek kod mene. I njihovo tijelo se stalno nalazi u mudroj uzdržljivosti i bogobojaznim radnjama.“

Trideset i treće poglavlje

        Značajne zaručničine riječi o gradu Rimu koje govore o utjesi, pobožnosti i urednosti Rimljana kako svećenika tako i svjetovnih ljudi u ranijim vremenima i kako se sve to okrenulo u očaj, gnušanje i nepravilnost i kako je Rim tjelesno i duhovno nesretan.
        „Poštovani gospodine! Među ostalim obavijestima bi gospodinu papi trebalo dati na razumijevanje kako je tužno stanje grada koji je nekad duhovno i tjelesno bio sretan. No sad je tjelesno kao i duhovno nesretan; tjelesno zato jer su njegovi svjetovni vladari, koji bi morali biti njegovi branitelji, postali njegovi najokrutniji pljačkaši. Zato su njegove kuće uništene i potpuno su opustošene mnoge crkve u kojima su sadržane blažene kosti svetih koje sjaje divnim čudesnim znakovima i čije duše su u Božjem kraljevstvu okrunjene na uzvišen način. I njihovi hramovi su, nakon što su im krovovi uništeni i vrata oduzeta, pretvoreni u zahode ljudi, pasa i zvijeri. Grad je nesretan na duhovan način jer su zatrta mnoga pravila koja su sveti pape donijeli po nadahnuću Duha Svetoga na hvalu Bogu i na spas duša u Crkvi. No zato su nažalost po nadahnuću zla duha nastale mnoge zloporabe na obeščašćivanje Boga i na propast duša. Jedno pravilo svete Crkve je na primjer bilo da svećenici pođu u svete redove, vode blažen život, Bogu služe neprestano i puni pobožnosti i drugima dobrim djelima pokazuju put u nebesku domovinu. No protiv te Crkvene navike je nastala teška zloporaba tako crkvena dobra poklanjaju laicima koji budući da se nazivaju kanonicima ne uzimaju supruge, ali besramno preko danu u svojim kućama, a preko noći u svojim krevetima imaju priležnice i drsko govore: 'Nije nam dozvoljeno živjeti u braku jer smo kanonici.' I svećenici, đakoni i podđakoni su se nekad veoma gnušali sramote nečista života. No sad se neki od njih tome javno raduju što vide svoje priležnice s debelim trbusima kako hodaju s drugim ženama. Ne srame se ni kad im njihovi prijatelji kažu: 'Gledajte, gospodine, uskoro će vam se roditi sin ili kćer.' Zato bi se s boljim pravom mogli nazvati đavoljim svodnicima umjesto zaređenim svećenicima vrhovnog Boga. Sveti očevi Benedikt i ostali su s dozvolom najviših biskupa postavili pravila i izgradili samostane u kojima su opati njegovali stanovati s braćom koji su pobožno slavili noćne i danje sate i redovnike brižno podučavali u dobru životu. Zaista je bila radost posjetiti samostane kad je Bog danju i noću bio čašćen i slavljen pjesmom redovnika i kad su se po njihovu lijepu životu grešnici obraćali. I dobri su se jačali božanskom podukom duhovnih predstojnika. Da, i same duše u čistilištu su radi njihovih pobožnih molitava postigle blaženi mir. Onda je redovnik koji je najbolje čuvao svoje pravilo držan u najvišoj časti i bio je čašćen pred Bogom i ljudima. Tko se pak nije brinuo za držanje pravila, sigurno je znao da će doći u sramotu i da će dati sablazan. Onda je svatko po odjeći mogao razlikovati i prepoznati tko je redovnik. No protiv tog najvišeg pravila je kod vrlo mnogih nastala odvratna zloporaba. Opati su često u svojim dvorcima i gdje im se sviđa, unutar i izvan grada. I tako je sada posjetiti samostane nešto bolno jer malo redovnika je prisutno u koru u vrijeme sati, a ponekad nitko. Tamo se malo čita, a s vremena na vrijeme se niti ne pjeva i na mnoge se dane ne čitaju mise. Dobri se osjećaju opterećeni lošim pozivom tih redovnika, a loši njihovim lošim načinom života postaju još daleko gori. Za bojati se da samo malobrojne duše u svojim mukama postižu poneko olakšanje iz njihovih molitava. Mnogi redovnici stanuju u gradu; svaki ima kuću za sebe; i poneki od njih kad im dođu prijatelji prigrle svoju djecu i puno radosti govore: 'Gledajte, ovo je moj sin!' Sad se redovnik jedva može prepoznati po svojoj odjeći. Plašt koji je nekad doticao stopala, sad jedva može pokriti koljena. Rukavi su sad uski i ravni, dok su nekad bili pristojni i prostrani. Umjesto pisaljke i pločice za pisanje, sa strane im sad visi mač. I na njima se jedva nalazi dio odjeće po kojem se može prepoznati redovnik osim škapulara koji je često tako skriven da ga nitko ne može vidjeti kao da je sramota nositi neki redovnički dio odjeće. Neki se niti ne srame ispod suknji nositi oklop i drugo oružje da bi nakon zalaska sunca činili što im se sviđa. Prije je bilo svetih koji su se odrekli velikih bogatstava i započeli pravila sa siromaštvom, koji su prezirali svaku pohlepu i zato nisu htjeli imati nešto vlastito; gnušali su se svakog uobražavanja i raskoši svijeta, prekrivali se najbjednijom odjećom i iz svih su snaga nosili odvratnost pred požudom tijela i zato su vodili čist život. Oni i njihova braća se zato nazivaju prosjački redovnici i njihova pravila su potvrdili pape tako što su se radovali što su na čast Bogu i za najbolje dušama preuzeli takav život. No sad je nešto tužno za vidjeti kako se njihova pravila pretvaraju u odvratne zloporabe i uopće ih se ne drži kao što su Augustin, Dominik i Franjo po nadahnuću Duha Svetoga propisali i kako su ih mnogi bogati i ljudi visokih staleža slijedili na najbolji način. I sad se naravno nalaze mnogi ljudi koje se naziva bogatima, ali su usprkos dragocjenostima i novcu siromašniji od onih koji su se zavjetovali na siromaštvo od kojih mnogi posjeduju imovinu, iako im njihovo pravilo zabranjuje i više se raduju opakom vlasništvu nego svetom i slavnom siromaštvu. Hvale se također da je njihova odjeća od sukna koje je jednako skupo i dragocjeno kao ono bogatih biskupa. Dalje su po blaženom Grguru i drugim svetima izgrađeni i neki samostani za ženske osobe u kojima su zadužene na tako strogu klauzuru da se niti po danu ne mogu vidjeti. No sad oni primaju tako veliku zloporabu da su vrata bez razlike za duhovne i svjetovne ljude kojima se sestrama sviđa dati pristup otvorena čak i za vrijeme noći. Zato takva mjesta više sliče bordelima nego svetim samostanima. Bilo je pravilo Crkve i da nitko za ispovijedanje ne prima novac. Ali za pismene izrade ispovjednicima bi trebalo biti dozvoljeno primiti novac koliko je pravedno od osoba koje trebaju izdavanje pismenih potvrda. Nasuprot tome se sad događa takva zloporaba da bogate osobe nakon izvršene ispovijedi nude koliko im se sviđa. Siromašne se sili s ispovjednikom napraviti ugovor prije nego ih čuje i zaista, dok ispovjednici ustima izgovaraju odrješenje, ne srame se rukama gurati novac u kesu. Također je u Crkvi bilo određeno da se svaka osoba mora barem jednom godišnje ispovjediti i primiti tijelo Kristovo i to se tiče laika jer svećenici i redovnici čine to češće u godini. Drugi propis je bio da oni koji se ne mogu suzdržati trebaju živjeti u braku. Treće, svi kršćani trebaju postiti u korizmi, na kvatre i druga predvečerja blagdana što je skoro svima ostalo poznato; toga su slobodni bili samo oni koji su se nalazili u teškoj bolesti ili velikoj poteškoći. Četvrto pravilo je bilo da se na blagdane svatko treba suzdržati svjetovnog posla. Peto pravilo je nalagalo da nijedan kršćanin ne smije zadobiti novac ili nešto slično lihvarenjem. Protiv spomenutih pet odličnih pravila su postavili pet sramotnih i teških zloporaba koje donose štetu. Prva je u tome da na svaku osobu koja se ispovjedila i primila tijelo Kristovo, uz iznimku svećenika, redovnika i nekih žena, u Rimu umire sto osoba koje su došle do godina razuma bez da su se ikad ispovjedile ili primile tijelo Kristovo kao da su pogani. Druga zloporaba je što mnogi uzimaju zakonite supruge i kad se prestanu slagati sa ženama, napuštaju ih tako dugo koliko im se sviđa bez potrebnog dopuštenja crkvene vlasti; umjesto supruga, uzimaju preljubnice i časte ih i vole. Neki čak ni ne zaziru od toga da imaju preljubnicu u istoj kući skupa sa suprugom i raduju se kad u istoj kući istovremeno rađaju djecu. Treća zloporaba je da mnoge zdrave osobe u korizmi jedu meso i u velikoj gomili ih je malo koji se dnevno zadovolje jednim jelom. Također se nalaze neki koji se preko dana suzdržavaju od mesa i uzimaju korizmena jela, ali se noću u tajnim gostionicama site mesom. Zaista, svećenici to ponekad čine skupa s laicima i slični su Saracenima koji preko dana poste, a po noći se site mesom. Četvrta zloporaba je u tome što iako se neki radnici na blagdane suzdržavaju posla, neki bogati nasuprot tome ne čekaju da na blagdane pošalju svoje dnevne najamnike na rad u vinograde, na oranje polja, cijepanje drva u šumi da bi posljednje uskoro nosili kući i tako se siromašni na blagdane ne raduju većem miru nego na radne dane. Peta zloporaba je da kršćani vrše lihvarenje slično Židovima i kršćanski su lihvari još pohlepniji od židovskih. Dalje je jedno crkveno pravilo bilo takve ljude kakvi su dosad nabrojeni ekskomunikacijom držati u ogradi. No mnogi se više ne boje kletve i, iako znaju da su javno ekskomunicirani, ne izbjegavaju niti crkvu, niti poslovanje ni razgovor s ljudima i malo je svećenika koji onima koji se nalaze pod ekskomunikacijom odbijaju ulaz u crkvu. Malo je i onih koji zaziru od poslovanja i razgovora s ekskomuniciranima čim su s njima povezani nekom vrstom prijateljstva. Niti ekskomuniciranima se ako su bogati ne uskraćuje crkveni sprovod. Zato se ne čudite, gospodine, ako zbog tih i mnogih drugih zloporaba koje se teško protive crkvenih pravilima Rim nazivam nesretnim gradom. Zato je za bojati se da će katolička vjera propasti ako ne dođe netko tko iskrenom vjerom Boga ljubi iznad svega, a svojeg bližnjeg kao sebe i ne dokine sve zloporabe. Zato imajte samilost prema Crkvi i njezinim klerom koji Boga ljubi svim srcem i gnuša se svih zlih navika i koji kao da je papinim odsustvom ostao siročem, ali je kao vjerni sinovi branio očevo sjedište, snažno se odupirao izdajicama i ostao nepokolebljiv pod mnogim mukama.“

Trideset i četvrto poglavlje

        Zaručničino viđenje o različitim kaznama koje su pripremljene jednoj duši koja je još boravila u tijelu i kako bi se sve one vrste kazni trebale pretvoriti u najvišu čast i slavu kad bi se duša prije smrti obratila.
        Činilo mi se kao da vidim ljude koji stoje i prave užad, drugi su opremali konje, drugi pripremali kliješta, a drugi su podizali vješala. I dok sam to gledala, pojavila se djevica koja se činila žalosnom i pitala je razumijem li ovo. Nakon što sam zanijekala, odgovori: „Sve ovo što ovdje vidiš je duhovna kazna koja je pripremljena za dušu onoga koga poznaješ. Užad je određena da veže konje koji trebaju vući njegovu dušu, kliješta pak trebaju rastrgati njegov nos, uši, oči, usnice, a vješala su da ga se objesi.“ Kad sam se time zapanjila, odgovori djevica: „Ne uznemiruj se; jer još je vrijeme i on će, ako želi, moći rastrgati užad, okrenuti konje, kliješta učiniti mekima poput voska i udaljiti vješala. Uz to će moći imati tako goruću ljubav prema Bogu da će mu oni znakovi kazne služiti na najveću čast i to tako daleko da će se užad kojom je trebao biti vezan na najprezirniji način pretvoriti u zlatni pojas. Umjesto konja kojima je trebao biti povlačen ulicama, poslat će mu se anđeli koji ga trebaju odvesti pred lice Božje. Umjesto kliješta kojima je na sramotan način trebao biti rastrgan, njegovom nosu će se dati bolji miris, njegovim ustima bolji okus, njegovim očima najljepši prizor, njegovim ušima najljepša melodija.“
        
Objašnjenje
        Ovaj je bio kraljev maršal koji je došao u Rim i bio je tako ponižen i slomljen da je nepokrivene glave često prolazio postajama i molio Boga i dao moliti da mu ne dopusti da se vrati u domovinu ako bi tako vratio u prijašnje grijehe. Bog je uslišao njegov glas. Jer kad je nakon svog odlaska iz Rima došao u Montefiascone, razbolio se tamo i umro o čemu je uslijedila druga objava. „Gledaj, kćeri, što rade Božje milosrđe i dobra volja. Ona duša je bila u lavljim raljama, no njezina dobra volja ju je istrgla iz lavljih zubi i sad je na putu u svoju domovinu i sudjelovat će u svemu dobrom što se događa u Božjoj Crkvi.“

Trideset i peto poglavlje

        Zaručničine riječi Kristu o želji za spasenjem duša i odgovor dan u Duhu Svetom da se raspojasanost i izobilje pića i jela kod ljudi opiru posjetima Duha Svetoga koji su im poslani.
        „O najslađi Isuse, stvoritelju svega što je stvoreno, kad bi barem ove duše vidjele i prepoznale toplinu tvoga Duha Svetoga jer bi onda više stremile prema nebeskom i revnije se gnušale zemaljskoga.“ I uskoro mi je odgovoreno u duhu: „Njihova raspojasanost i izobilje opiru se posjetima Duha Svetoga; jer izobilje u jelu i piću i gozbama s prijateljima sprječava da im Duh Sveti bude sladak i da se zasite svjetovnim radosti. Izobilje zlata i srebra, posuđa i odjeće i prihoda sprječava da duh moje ljubavi zapali i razbukti njihovo srce. I izobilje slugu i konja i životinja su prepreka na putu približavanju Duha Svetoga; udaljuju se od svojih slugu, mojih anđela i prilaze izdajnički đavoli. Zato ne poznaju onu slatkoću i posjet pomoću kojih ja, koji sam Bog, posjećujem svete duše i svoje prijatelje.“

Trideset i šesto poglavlje

        Božje riječi zaručnici kako su prije pobožni ljudi išli u samostane iz straha i božanske ljubavi, ali sad Božji neprijatelji, to jest lažni vjernici izlaze u svijet zbog oholosti i pohlepe; također o ratnicima u njihovoj službi.
        „Čuj sad što moji neprijatelji čine protiv onoga što su prije radili moji prijatelji. Moji su prijatelji išli u samostan iz mudre bojazni i božanske ljubavi. Oni pak koji se sad nalaze u samostanima izlaze iz pohlepe i oholosti u svijet, njeguju svoju vlastitu volju i ostvaruju radosti svoga tijela. Sud onih koji umru u takvom određenju volje je da neće primiti niti postići nebesku radost, već beskrajnu kaznu u paklu. Znaj i da redovnici koji su protiv svoje volje primorani iz božanske ljubavi postati predstojnici nisu za uračunati pod taj broj. I ratnici koji su nekad nosili oružje bili su spremni žrtvovati svoj život za pravednost i radi svete vjere proliti svoju krv. Pomagali su potrebitima da dođu do pravedne i činili su da zli budu obuzdani i poniženi. Ali čuj kako su se sad preokrenuli. Sad im se više sviđa po đavlovu nadahnuću u ratu umrijeti za oholost, pohlepu i zavist nego živjeti po mojim zapovijedima da bi postigli vječnu radost. Svima koji umru u takvoj volji će biti dodijeljena plaća prema pravednosti, to jest bit će dani đavolima na vječnu povezanost s njima u plaći. Oni pak koji mi služe će imati plaću s nebeskom vojskom bez kraja.“

Trideset i sedmo poglavlje

        Kristove riječi zaručnici u kojima je pita kako svijet stoji. I o zaručničinu odgovoru naime da je kao otvorena vreća u koju svi nerazumno utrčavaju. O okrutnoj, ali pravednoj presudi protiv takvih.
        Sin reče: „Kako stoji svijet, moja kćeri?“ A ona odgovori: „Kao otvorena vreća je u koju svi utrčavaju i kao čovjek koji trči bez da se brine što tamo slijedi.“ Gospodin reče: „Zato se traži pravednost da svojim plugom idem oko svijeta, oko poganih i kršćana i da ne štedim niti starce, niti mladiće, niti siromašne, niti bogate, već će svaki biti suđen prema svojem pravu i svaki će umrijeti u svojem grijehu i napustit će se kuće zajedno s ukućanima, no ipak još neću učiniti kraj.“ I ona odgovori: „O, Gospodine, ne srdi se ako progovorim. Pošalji neke od svojih prijatelja koji će ih upozoriti na njihovu opasnosti i osigurati ih.“ I Gospodin reče: „Pisano je kako je bogataš u paklu s očajavanjem za svojim vlastitim spasenjem molio neka se netko pošalje da opomene njegovu braću da ne propadnu na sličan način. I odgovoreno mu je: 'To se nikako neće dogoditi; jer imaju Mojsija i proroke od kojih se mogu dati poučiti.' Tako ja sad kažem da imaju evanđelja i izjave proroka, imaju primjere i riječi učitelja, imaju razum i uvid, neka ih dakle koriste i spasit će se. Da sam i poslao Tebe, ne možeš tako glasno vikati da bi te se čulo, a pošaljem li svoje prijatelje, premalo ih je i kad bi vikali, jedva bi ih se čulo. Ipak, poslat ću svoje prijatelje onima kojima mi se svidi i oni će Bogu prokrčiti put.“

Trideset i osmo poglavlje

        Kristove riječi zaručnici kako se snovima ne smije vjerovati, već ih se treba štititi koliko god tužni ili sretni bili i kako đavao u takvim stvarima miješa lažno s istinom zbog čega se u svijetu dižu mnoge zablude. I kako se proroci nisu prevarili iz razloga što su Boga istinski voljeli iznad svega.
        Sin reče: „Zašto te lijepi snovi tako uzdižu? Zbog čega te tužni deprimiraju? Nisam li ti rekao da je đavao zavidan i da bez mojeg dopuštenja ne može učiniti više nego slama tvojim nogama? Rekao sam ti također da je on otac i izumitelj svih laži i da svim svojim lažima pridodaje istinu. Zato kažem i da đavao ne spava, već obilazi da bi našao svoju priliku protiv tebe. Zato se trebaš pobrinuti da te đavao koji svojim pronicljivim znanjem i iz vanjskih pokreta prepoznaje unutarnje ne prevari. Ponekad ti šalje nešto veselo u srce da bi imala ispraznu radost, ponekad nešto tužno da bi pri svojim jadanju propustila nešto dobro što bi bila mogla učiniti i da bi te tvoja nevolja učinila žalosnom i zabrinutom i prije nego što se nevolja dogodi. Ponekad đavao srca koja se žele svidjeti svijetu vara mnogim lažima kao lažni prorok koji vara ljude. To se događa ljudima koji drugo vole više od samog Boga. Zato se događa da se među mnogim lažnim riječima nalaze mnoge istinite jer đavao nikad ne bi mogao prevariti kad lažnome ne bi pridodao istinito kao što se moglo vidjeti na onome opsjednutome kojeg si vidjela koji je, iako je priznavao jednog Boga, ipak kroz nećudoredne pokrete i strana očitovanja dao prepoznati da je u njemu vlasnik i stanovnik đavao. No sad bi mogla pitati zašto dozvoljavam đavlu da laže? Odgovaram: to sam dozvoljavao i dozvoljavam zbog grijeha naroda i zbog svećenika koji su htjeli znati ono što im Bog nije htio dopustiti da znaju i koji su htjeli imati sreću tamo gdje je Bog vidio da im ne koristi za spas. Zato Bog zbog grijeha dopušta mnogo toga što se inače ne bi dogodilo da ljudi nisu zloporabili milost i razum. Proroci pak koji nisu željeli ništa osim Boga i Božje riječi su htjeli govoriti samo radi Boga nisu bili prevareni, već su govorili i voljeli riječi istine. Kao što ne treba prihvatiti sve snove, tako ih ne treba sve ni prezreti; jer Bog ponekad i zlima nadahnjuje dobro i čas njihove smrti da bi se mogli pokajati za svoje grijehe; ponekad i dobrima unosi dobro u snu da bi još jače rasli u Bogu. Kad god i koliko god često ti se tako dogodi, neka ti se srce ne opterećuje, već promisli i raspravi sa svojim duhovnim prijateljima ili pusti i isključi to iz svojeg srca kao da nisi ni vidjela jer tko se raduje takvim stvarima, često je prevaren i uznemiren. Zato budi postojana u vjeri u Sveto Trojstvo i voli Boga iz sveg srca; budi poslušna u protivnostima kao u sreći; nikad se nemoj više cijeniti u mislima, već se i kod dobra koje činiš boj; ne smatraj svoje mišljenje boljim od mišljenja drugih i potpuno povjeri svu svoju volju Bogu; pripremi se na sve što bi Bog mogao htjeti, onda se ne moraš bojati snova; ako su radosni, ne vjeruj im i ne želi ih ukoliko se pritom ne razmatra Božja čast; ako su pak tužni, nemoj se rastužiti, već se potpuno predaj Bogu.“ Na to reče Majka: „Ja sam Majka Milosrđa i svojoj kćeri dok spava pripremam odjeću, dok se odijeva, pripremam joj jelo, dok radi, pripremam joj krunu i sve dobro.“

Trideset i deveto poglavlje

        Majčine riječi Sinu o zaručnici i Kristov odgovor Majci. Dalje, Majčine riječi o tome što označavaju lav i janje i kako Bog zbog ljudske nezahvalnosti i nestrpljivosti dopušta da im se događa što im se inače ne bi dogodilo.
        Majka je razgovarala sa svojim Sinom Isusom i reče: „Naša kćer je kao janje koje svoju glavu stavlja u lavlje ralje.“ Sin odgovori: „Bolje je da janje svoju glavu stavlja u lavlje ralje tako da s lavom postane jedno meso i jedna krv nego da janje isiše krv iz lavljeg mesa; jer lav će se zbog toga rasrditi, a janje, čija je hrana sijeno, postat će bolesno. No, najdraža Majko, koja si u svojoj utrobi nosila svu mudrost i puninu ukupne pameti, pomogni joj prepoznati što je lav, a što janje.“ Majka odgovori: „Blagoslovljen Ti, Sine moj, koji si, u vječnosti ostajući kod Oca, sišao, ali se nikad nisi odvojio od Oca. Ti si lav, ali od plemena Judina; Ti si janje bez mrlje na koje je pokazao Ivan. Svoju glavu u lavlje ralje stavlja onaj tko povjeri svu svoju volju Bogu i kad bi mogao, ne bi je izvršio ukoliko ne bi znao da se Tebi sviđa. Lavlju krv pak siše onaj tko nad Tvojom pravednošću i slaganjem gaji nestrpljive želje i trudi se postići drugo od onoga što si mu odredio i želi biti u drugom staležu nego što se Tebi sviđa i nego što bi mu samome bilo korisnije. Tako se Bog ne ublažuje, već srdi. Jer kao što je janjeva hrana sijeno, tako se i čovjek treba zadovoljiti niskim stvarima i malim staležom. Zato Bog zbog ljudske nezahvalnosti i nestrpljivosti dopušta mnogo toga za spas ljudi što se inače ne bi dogodilo. Zato, moja kćeri, prepusti svoju volju Bogu i budeš li koji put manje strpljiva, podigni se kroz pokoru; jer pokora je kao pralja koja dobro ispire mrlje, a kajanje odlična bjelilica.“

Četrdeseto poglavlje

        Kristove riječi zaručnici koje objašnjavaju što je kršćanska smrt. Kako čovjek umire loše ili dobro i kako se Božji prijatelji ne trebaju žalostiti kad vide kako Božji sluge umiru strašnom tjelesnom smrću.
        Sin Božji reče: „Ne boj se, moja kćeri, ova bolesnica neće umrijeti jer mi se sviđaju njezina djela“. Nakon što je ipak umrla, Sin Božji opet reče: „Gledaj, moja kćeri, istina je što sam ti rekao: ona nije mrtva jer njezina slava je velika; odvajanje duše od tijela je kod pravednih samo kao san jer se bude u vječnom životu. Ali smrću treba nazvati kad od tijela odvojena duša živi u vječnoj smrti. Mnogi koji se ne obaziru na budućnost žele umrijeti kršćanskom smrću. No što je kršćanska smrt doli umrijeti kao što sam ja umro, nevino, dobrovoljno i strpljivo? Treba li me se možda prezirati jer je moja smrt bila prijezirna i teška? Ili jesu li moji izabrani budale jer su podnosili prijezirno ili je sudbina ili kretanje zvijezda to donijelo? Nikako! Moji izabrani i ja smo trpjeli teško da bismo riječju i uzorom pokazali da je put u nebo težak i da bi se zlima objavilo koju čistoću trebaju ako već izabrani i nevini moraju podnositi tako teško. Zato znaj kako sramotno i loše umire onaj koji živi razuzdano i u smrti još ima volju griješiti, koji ako u svijetu živi u blagostanju želi živjeti dulje i ne daje Bogu zahvalu. Tko pak Boga voli iz sveg srca i nevin je mučen prijezirnom smrću ili opterećen dugom bolešću, on živi i umire sretan jer oštra smrt umanjuje grijeh kao i kaznu za grijeh, a uvećava krunu. Gledaj, podsjećam te na dva koji su prema ljudskom sudu umrli prijezirnom i gorkom smrću i koji da nisu prema mojoj pravednosti postigli takvu smrt ne bi bili spašeni. No budući da Gospodin ne kažnjava dvaput one koji su slomljena srca, došli su do krune. Zato se Božji sluge ne trebaju žalostiti ako su vremenito bičevani ili ako umru gorkom smrću jer najveća je sreća tugovati jedan sat i imati nevolju u svijetu da se ne bi došlo u teže čistilište iz kojeg neće biti bijega niti vremena za raditi.“

Četrdeset i prvo poglavlje

        Majčine riječi kćeri da svećenici koji su na ispravan način postigli službu za odrješenje mogu ma koliko god veliki grešnici bili odriješiti od grijeha, a isto vrijedi i za sakrament euharistije.
        Majka reče: „Idi k onome koji ima službu; jer koliko god gubav vratar bio, ako ima ključ, ne može ništa manje otvoriti vrati nego zdravi. Tako je i s odrješenjem i sakramentom oltara; jer sluga može biti bilo tko i ako je službu odrješenja primio na ispravan način, može odrješiti grijehe. Zato se nijednoga ne smije prezirati. No ipak, upozoravam te u dvije stvari. Jedna je da ono što tjelesno voli i želi neće imati; druga je da će njegov život vrlo brzo biti skraćen. I kao što mrav koji dan i noć nosi zrnce ponekad padne kad dođe blizu otvora i ugine u ulazu, a zrnce ostane vani, tako će i on umrijeti ukoliko počne postizati plod svojeg rada i za svoj uzaludan posao će biti obeščašćen i kažnjen.“

Četrdeset i drugo poglavlje

        Majčine riječi kćeri kako su dobro vladanje i djela pravednosti kod Božjih prijatelja predstavljeni grede kod vrata. I kako se sluge trebaju čuvati od zla klevetanja.
        Majka reče: „Kaže se da su Božji prijatelji kao dvije grede kod vrata kroz koja drugi trebaju ući. Zato ih se brižno treba čuvati da onima koji ulaze na putu ne bude ništa surovo ili oštro ili nešto drugo što bi ih zaustavilo. Što drugo znače grede doli ćudoredno vladanje, djela pravednosti i okrepljujuće govore koji na Božjim prijateljima dnevno trebaju doći na vidjelo? Zato se pažljivo treba čuvati da ništa oštro, to jest da se u ustima Božjih prijatelja ne nađe nikakva riječ koja sadrži zlo ogovaranje ili je nepromišljena; u njihovim djelima se također ne smije zamijetiti ništa svjetovno pred čim bi oni koji žele ući uzmaknuli i zbog čega bi se grozili ulaska.“

Četrdeset i treće poglavlje

        Majčine riječi zaručnici kako su zli pastiri uspoređeni s crvom koji glođe korijenje stabla.
        Majka reče: „Kao što crv koji kad ugleda dobro sjeme ne pita koliko se ploda gubi ili otpada ako može glodati korijenje ili ono što je najbliže zemlji, tako i ovi duhovni pastiri ne pitaju propadaju li duše ukoliko postižu svoj dobitak i svoje vremenito dobro. Zato će nad njih doći pravednost moga Sina i bit će vrlo brzo uzeti.“ Kćer odgovori: „Sve vrijeme, koliko god nam ono moglo biti dugo, pred Bogom je kao trenutak; no strpljivost Tvoga Sina je velika i sa zlima.“ Majka odgovori: „Zaista, kažem ti njihov sud neće biti odgođen već će strašno doći nad njih i bit će otrgnuti od svojih radosti u sramotu.“

Četrdeset i četvrto poglavlje

        Kristove riječi zaručnici kojima tijelo uspoređuje brodom, svijet morem i kako volja ima slobodu voditi duše u nebo ili pakao. Kako je zemaljska ljepota usporediva čaši.
        Sin Božji reče: „Čuj, ti koja iz oluja svijeta želiš dospjeti u luku mira, da se svaki koji je na moru ne smije bojati ako stoji kraj onoga koji vjetrovima može zabraniti da pušu, koji svemu tjelesnome što želi naštetiti zapovijeda da odstupi i zapovijeda stijenama da se smekšaju i može zapovjediti olujama da vode brod u sigurnu luku. Tako su na tjelesan način u svijetu neki kao brod koji vodi tijelo preko vode svijeta, neke do utjehe, neke do nevolje jer ljudska volja je slobodna i neke duše vodi u nebo, druge u dubinu pakla. Zato se Bogu sviđa ona volja koja ništa ne želi čuti žarkije doli Božju čast biti želi živjeti za nešto drugo doli da može služiti Bogu; jer u takvoj volji Bog rado stanuje, ublažava sve opasnosti duše i smekšava stijene koje dušu mnogo puta ugrožavaju. Što su drugo stijene doli zla žudnja? Jer ljupko je vidjeti što svijet posjeduje i sam to posjedovati, radovati se časti svoga tijela i kušati sve što raduje tijelo. U takvim stvarima duše je često u opasnosti. Ali ako je Bog na brodu, sve gubi svoju tvrdoću i duša prezire sve one stvari jer sva tjelesna i zemaljska ljepota slična čaši koja je izvana oslikana, ali iznutra je puna zemlje. Ako se čaša razbije, nije korisnija crne zemlje koja nije stvorena ni zbog kojeg drugog razloga doli da bi se njome kupilo nebo. Zato svaki čovjek može mirovati i jednom se s radošću probuditi ako od časti svijeta bježi isto kao od otrovna zraka i gnuša se požude tijela jer je Bog svakog sata uz njega.“

Četrdeset i peto poglavlje

        Riječi jadikovanja pred carskim veličanstvom o tome kako se četiri sestre, kćeri kralja Isusa Krista, naime: Poniznost, Uzdržljivost, Skromnost i Ljubav sad smatraju bezvrijednima, a kćeri kralja đavla: Oholost, Žudnja, Preobilje i Simonija se nazivaju uglednim ženama.
        Ne žalim se samo radi sebe već u ime mnogih Božjih izabranika pred vašim carskim veličanstvom na to kako su bile četiri sestre, kćeri jednog moćnog kralja od kojih je svaka imala sjedište i vlast u svojem očinskom nasljeđu. Oni koji su htjeli vidjeti ljepotu tih sestara, primili su utjehu kroz njihovu ljepotu i dobre primjere iz njihove pobožnosti. Prva sestra se zvala Poniznost u raspoređivanju svih stvari koje treba izvršiti. Druga sestra se zvala Uzdržljivost od svakoga grešnog ophođenja. Treća sestra je bila zvana Skromnost bez svog preobilja. Četvrta sestra se zvala Ljubav kod nevolja bližnjeg. Ove četiri sestre su sad u svojem očinskom nasljeđu potisnute i prezirane od skoro svih. Njihovo sjedište su zauzele četiri izvanbračne sestre koje su rođene od bludnika i nazivaju se uglednim gospođama. Prva se zove gospođa Oholost koja je tu da se svidi svijetu. Druga se zove gospođa Žudnja za željama svega tjelesnoga. Treća se zove gospođa Preobilje u nužnome. Četvrta se zove gospođa Simonija od čije se prevare skoro nitko ne može čuvati; jer bilo da je ono što uzima stečeno na pravedan ili nepravedan način, sve prima s pohlepom. Ove četiri gospođe govore protiv Božjih zapovjedi, žele ih učiniti bezvrijednima i daju mnogim dušama prigodu za vječno prokletstvo. Zato radi ljubavi koju je Bog imao prema vama djelujte, gospodine, i pomognite onim četirima sestrama koje se nazivaju vrlinama i izišle su iz vrline Isusa Krista, samog najvišeg kralja. One su sad u svetoj Crkvi koja je Kristovo nasljeđe potisnute da bi opet mogle biti uzvišene i da bi se potisnuli poroci koji se u svijetu nazivaju uglednim gospođama jer su izdajnice duša jer su rođene od samog poroka izdajnika đavla.

Četrdeset i šesto poglavlje

        Zaručničine riječi opomene jednom gospodinu radi povrata protupravno stečene imovine i o glasu jednog anđela koji protiv njega izriče okrutnu kaznu.
        „Gospodine, upozoravam vas na opasnost koja prijeti vašoj duši tako što vam dozivan u sjećanje kako se u Starom zavjetu čita kako je kralj želio vinograd jednog čovjeka i za vinograd je ponudio punu cijenu. No budući da se vlasniku nije svidjelo prodati ga, kralj je postao zlovoljan i prisvojio si je vinograd nepravdom i nasiljem. Njemu je kasnije govorio Duh Sveti po ustima jednog proroka i izrekao je kralju i kraljici osudu da zbog te nepravde moraju umrijeti vrlo sramotnom smrću. To im se i dogodilo i njihova djeca nikad nisu bila sretna zbog posjedovanja tog vinograda. Budući da ste kršćanin i na neokrnjen način imate vjeru i pouzdano znate da je Bog još uvijek isti koji je bio i onda i tako moćan i pravedan kao i onda, nedvojbeno možete prepoznati da će vam isti Bog biti pravedni sudac i moćni osvetnik ako želite posjedovati nešto na nepravedan način ili tako da vlasnika protiv njegove volje prisilite na prodaju ili mu želite dati bilo koju cijenu. S boli se trebate brinuti da će takva osuda doći nad vas kao što se čita da je došla nad onu kraljicu i da vaša djeca neće postati bogata kroz nepravedno stečeno, već će ih mučiti nedostatak. Zato te podsjećam na radi muke Isusa Krista koji je tvoju dušu otkupio svojom dragocjenom krvlju i upozoravam te da ne proigraš svoju dušu zbog neke prolazne stvari, već svima koje si ti ili koji su zbog tebe na nepravedan način oštećeni učiniš zadovoljštinu i sve što si stekao na nepravedan način nadoknadiš na utjehu onima koji sad pate u bolima i drugima za uzor ukoliko još želiš primiti Božje prijateljstvo. Bog mi je svjedok da ovo ne pišem sama od sebe jer te ne poznajem, već me ono što se dogodilo jednoj izvjesnoj osobi prisililo da ti pišem pod božanskim sažaljenjem prema tvojoj duši. Ona je osoba naime čula ne u snu, već budna dok je molila glas jednog anđela koji je govorio: 'Björn, Björn, ti koji si tako odvažan protiv Boga i pravednosti, tvoja volja je u tebi nadvladala tvoju savjest tako da potpuno šuti, a tvoja volja govori i čini Zato ćeš ubrzo doći pred sud, pred Božji sud gdje će tvoja volja šutjeti, a tvoja savjest govoriti i prema ispravnoj osudi same pravednosti prokleti.'“

Četrdeset i sedmo poglavlje

        Sinove riječi zaručnici kako se moramo čuvati đavlovih kušnji. Kako je đavao predstavljen neprijateljem, Bog kokoši, Njegova moć i mudrost krilom, njegovo milosrđe perjem, a ljudi pilićima.
        Sin reče: „Ako neprijatelj kuca na vrata, ne smijete biti kao koze koje trče na zid ili ovnovi koji dižu prednje noge i međusobno se udaraju rogovima, već trebate biti kao pilići koji kad vide pticu koja im šteti kako leti u zraku, trče od majčino krilo kako bi se sakrili. Ako i ne mogu uhvatiti više od jednog majčina pera, raduju se ako mogu biti pokriveni i samo njime. Tko je drugi vaš neprijatelj doli đavao koji je zavidan na sva dobra djela, čiji je posao kušnjama kucati na čovjekovu dušu i uznemiriti je. Povremeno kuca gnjevom, zlim ogovaranjem, ponekad nestrpljivošću i prosuđivanjem Božjih odluka ako sve ne ide prema želji; vrlo često kuca i uznemiruje vas bezbrojnim mislima da bi vas mogao odvući od Božje službe i da bi se vaša dobra djela pred Bogom zamračila. Kakve god vrste bile vaše misli, ne smijete napustiti svoje mjesto, niti biti kao koze koje trče na zid, to jest njeguju tvrdoću srca ili u vašim srcima prosuđivati djela drugih jer često je onaj tko je danas bio zao sutra dobar. Naprotiv, trebate prignuti svoje rogove, stajati i slušati, to jest poniziti se i bojati se tako što zadržite strpljivost i molite Boga da se ono što je počelo loše pretvori u dobro. Ne smijete biti ni kao ovnovi koji udaraju rogovima, to jest na riječi uzvraćaju riječima i gomilaju porugu na porugu, već postojano trebate čvrsto stajati na nogama i šutjeti, to jest hrabro suzbijati sklonost tijela tako da kod govorenja i odgovaranja promišljate i strpljivo se prisilite jer je dužnost pravedna čovjeka pobijediti samog sebe i suzdržati se dozvoljena govorenja da bi se izbjeglo brbljanje i uvreda. Jer tko u uzbuđenju prejako otkrije svoje osjećaje, donekle ima dojam da se branio i otkrio nestabilnost svog uma; zato neće primiti krunu jer nije htio jedno vrijeme imati strpljivost kojom bi mogao osvojiti svog brata koji ozljeđuje, a sebe pripremiti za dragocjenu krunu. A što su drugo krila kokoši doli božanska moć i mudrost? Ja sam tako kao kokoš i snažno štitim svoje mlade koji na moj poziv dotrče, to jest žele sjenu mojih krila, od đavolje omče i mudro ih svojim nadahnućima privlačim do spasa. Što je drugo perje doli moje milosrđe? I ne može li onaj koji ga postigne biti siguran kao pilić koji se grije ispod majčina krila? Zato budite kao pilići i dojurite mojoj volji i govorite kod svih kušnji i protivnosti riječima i djelima: 'Neka bude Božja volja!' jer one koji se uzdaju u mene branim svojom moći. Okrjepljujem ih svojim milosrđem, držim ih u svojoj moći, posjećujem ih svojom utjehom i rasvjetljujem svojom mudrošću, svojom ljubavlju ih nagrađujem stostruko.“

Četrdeset i osmo poglavlje

        Sinove riječi zaručnici o izvjesnom kralju kako treba umnožiti Božju čast i ljubav prema dušama i o osudi protiv njega ukoliko to ne učini.
        Sin Božji reče: „Ako me ovaj kralj želi častiti, neka prvo umanji moje obeščašćivanje i umnoži moju čast; moje obeščašćivanje se sastoji u tome da moje zapovjedi koje sam donio i riječi koje sam osobno govorio prezrene i gotovo da ih većina smatra za ništa. Želi li me dakle voljeti, neka ubuduće nosi veću ljubav prema dušama onih za koje sam krvlju svoga srca otvorio nebo. Traži li više postići mir u Bogu nego proširiti svoje očevinsko nasljedstvo, sigurno će od Boga imati više radosti i pomoći da opet osvoji Jeruzalem, ono mjesto gdje je ležalo moje umrlo tijelo. Ti koja ovo čuješ, reci mu još ovo: Ja, Bog, dopustio sam da bude okrunjen. Zato mu je dužnost slijedi moju volju i da me iznad svega časti i voli; ukoliko to ne učini, njegovi dani će se dani skratiti. I oni koji ga tjelesno vole će nevoljom biti odvojeni od njega i njegovo će kraljevstvo biti razdijeljeno u više dijelova.“

Četrdeset i deveto poglavlje

        Zaručničino viđenje pod obličjem Crkve i o njegovu tumačenju koje sadrži način i položaj prema kojima bi papa trebao vladati s obzirom na sebe, na kardinale i druge prelate svete majke Crkve i što je više moguće u poniznosti.
        Jedna se osobi ukazalo kao da se nalazi u širokom koru. I pojavilo se veliko i sjajno sunce i bila su dvije stolice kao propovjedaonice, jedna desno, druga lijevo koje su se nalazile u širokom razmaku od sunca. Iz sunca su izlazile dvije zrake prema stolicama. Onda se od stolice koja je stajala lijevo čuo glas. On je govorio: „Budi pozdravljen u vječnost kralju, stvoritelju, otkupitelju i pravedni suče! Gledaj! Tvoj namjesnik koji u svijetu sjedi na Tvojem mjestu je svoje sjedište već vratio na njegov stari položaj gdje je sjedio prvi papa Petar koji je bio knez među apostolima.“ Od stolice desno odgovori jedan glas i reče: „Kako će moći ući u svetu Crkvu kod koje su otvori šarki puni hrđe i zemlje? Zato se vratnice i naginju prema zemlji jer na šarkama nema mjesta na koje bi zakvačke prianjale da drže vratnice. Zakvačke su ispružene potpuno ispravno i izgubile su svoju zakrivljenost da drže vratnice. Podna obloga je potpuno razrovana i pretvorena u duboke jame kao nadasve duboki bunari koji nemaju dno. Krov je premazan smolom i u požaru je od vatre i sumpora koji kaplje dolje kao gusta magla, a crni i debeli dim koji se diže iz gorućeg krova je sve zidove ispunio čađom. Dolikuje li dakle Božjem prijatelju imati stan u takvu hramu?“ Glas od lijeve stolice odgovori: „Rastumači duhovno što si rekao tjelesno.“ Na to će glas: „Pod vratnicama se podrazumijeva papa, a pod šarkama poniznost koja isključuje svaku oholost tako da se na njoj ne smije pojaviti ništa osim onoga što pripada poniznoj službi jednog biskupa i otvor mora biti potpuno slobodan od hrđe. No sad su u otvorima koji predstavljaju poniznost napunjene preobiljem, bogatstvom i imovinom i sva je poniznost pretvorena u svjetovni raskoš što treba razumjeti tako papa se koji je uspoređen s vratnicama naginje hrđi i blatu svjetovnih stvari. Zato papa treba početi u istinskoj poniznosti kod samog sebe, najprije u svojem kućnom uređenju, na odjeći, zlatu, srebru i srebrnim priborom, konjima i ostalim uporabnim predmetima tako da razdvoji obilje od nužnog i preda siromasima, naime onima koje je upoznao kao Božje prijatelje. Zatim treba svoju kućnu poslugu umjereno odrediti, zadržati samo nužne sluge koji mu čuvaju tijelo jer iako stoji u Božjoj ruci kad ga želi pozvati na sud, ipak je ispravno da ima sluge da bi jačao pravednost u da bi mogao poniziti one koji se dižu protiv Boga i običaja svete Crkve. Pod zakvačkama koje se pričvršćuju vratnicama se podrazumijevaju kardinali koji su se koliko mogu ispružili svakoj oholosti, pohlepi i tjelesnoj požudi. Zato papa treba u ruke uzeti čekić i kliješta i šarke saviti po svojoj volji tako da im ne dopusti više odjeće, kućne posluge i opreme nego što im je nužno za uzdržavanje. Treba ih saviti kliještima, to jest blagim riječima, božanskim savjetom i očinskom ljubavlju. Ne žele li poslušati, neka uzme čekić, to jest pokaže im strogoću i učini što može bez da djeluje protiv pravednosti sve dok se ne saviju prema njegovoj volji. Pod podnom oblogom se podrazumijevaju biskupi i svjetovni svećenici čija pohlepa nema dno, iz čije se oholosti i raskošna života se diže dim koji svi anđeli na nebu i Božji prijatelji na zemlji proklinju. Papa to može u mnogim dijelovima popraviti ako svakome dopusti imati nužno, ali ne izobilje i svakom biskupu zapovijedi obratiti pozornost na život svojih svećenika i da se svakome koji ne bude htio popravi svoj život i održavati umjerenost potpuno oduzmu prihodi jer je Bogu draže da se na takvom ne čita nijedna misa nego da razvratne ruke dodiruju Božje tijelo.“

Pedeseto poglavlje

        Djevičine riječi zaručnici kako se Bogu ništa ne sviđa tako jako kao to da ga ljudi vole iznad svega. To pokazuje na primjeru jedne poganske žene koja je zbog velike ljubavi koju je nosila prema stvoritelju postigla milost.
        „Činilo mi se kao kralj sjedi na sudačkoj stolici i svaka živa osoba se morala postaviti pred njega; kraj svake osobe su stajala dvojica od kojih je jednog predstavljao vanjski izgled naoružana ratnika, a drugi se pokazivao kao crni Etiopljanin. Pred sudom je stajala propovjedaonica na kojoj je ležala knjiga koja je bila uređena kao što sam prije vidjela kad sam vidjela tri kralja kako stoje pred njom. Vidjela sam i kao da cijeli svijet stoji pred propovjedaonicom i čula kako sudac govori naoružanu ratniku: 'Pozovi mi pred sud one kojima su služio s ljubavlju.' I oni koju su bili imenovani, odmah su pali. Neki od njih su ostali ležati dulje, neki kraće prije nego su se odvojile od tijela. Ne mogu shvatiti sve što sam vidjela i čula jer sam čula osude mnogih još živih koji uskoro trebaju biti pozvani. No ipak mi je od suca rečeno slijedeće: 'Ako ljudi svoje ponašanje okrenu na bolje, ublažit ću svoj sud.' Onda sam vidjela i mnoge kako su osuđeni neki na čistilište, drugi na vječni jao.“

Pedeset i prvo poglavlje

        Zaručničino čudesno i strašno viđenje jedne duše koja je postavljena pred suca. O Božjim prigovorima i sudačkoj knjizi protiv one duše. O dušinim odgovorima protiv nje same i raznolikim čudnovatim mukama koje su kod nje primijenjene za čišćenje.
        „Dalje sam vidjela kako su ratnik i Etiopljanin koje sam prije vidjela pred suca stavili jednu dušu. I rečeno mi je: 'Ono što sad vidiš se sve dogodilo s ovom dušom u vrijeme kad se odvojila od tijela.' Kad je duša izložena sucu, stajala je sama, nije bila u rukama dvojice koji su je predstavili; stajala je gola i naricala je jer nije znala kamo će doći. Onda mi se učinilo kao da je svaka riječ u knjizi govorila sama za sebe odgovarala na sve što je duša govorila. Pred sučevim uhom i svom njegovom nebeskom vojskom je govorio naoružani ratnik prvo ovako: 'Nije ispravno da se na sramotu ove duše njoj predbacuju grijesi koje je uklonila ispovijeđu.' Ipak, ja koja sam imala ovo viđenje sam onda dobro i potpuno prepoznala da je onaj ratnik koji je govorio znao sve u Bogu, ali je govorio zato da bih ja mogla razumjeti. Onda je iz knjige pravednosti došao odgovor: 'Ova duša je činila pokoru, ali njezino kajanje nije bilo primjereno njezinim grijesima, a i zadovoljština nije bila ispravna. Zato sam mora patiti boli za ono što onda kad je mogla nije popravila.' Nakon ovih riječi je duša počela tako silno plakati kao da se potpuno slomila. No vidjele su se samo suze, ali se nije čuo glas. Potom je kralj govorio duši i reče: 'Neka tvoja savjest izloži one grijehe koje nije slijedila dostojna zadovoljština.' Onda je duša tako visoko podigla svoj glas da je se gotovo moglo čuti na cijelom svijetu i reče: 'Jao meni što nisam radila prema Božjim zapovijedima koje sam čula i poznavala!' i sama sebe okrivljujući je dodala: 'Nisam se bojala Božjeg suda.' Iz knjige joj je odgovoreno: 'Zato se moraš bojati đavla.' i duša je odmah odgovorila puna straha i drhteći kao da će se potpuno rastopiti: 'Nisam imala skoro nikakvu ljubav prema Bogu; zato sam činila malo dobroga.' Iz knjige joj je odmah odgovoreno: 'Zato pravednost zahtjeva da dođeš bliže đavlu nego Bogu jer te đavao svojim kušnjama namamio i privukao sebi.' Duša odgovori i reče: 'Sad prepoznajem kako se sve što sam činila dogodilo prema đavlovu nadahnuću.' Iz knjige se odgovorilo: 'Pravednost nalaže da je đavlovo pravo vratiti ti kaznom i nevoljom prema mjeri onoga što si učinila.' Duša reče: 'Od mojeg tjemena do pete nije bilo ničeg što nisam odijevala u oholost; jer neke isprazne i ohole dijelove odjeće sam sama izmislila, a druge sam nosila prema modi svoje zemlje; prala sam ruke i lice ne samo da bi bili čisti, nego da bi od ljudi mogli biti hvaljeni kao lijepi.' Iz knjige je odgovoreno: 'Pravednost kaže da je đavlovo pravo da ti prema zasluzi vrati što si se ukrašavala i kitila kako te nadahnjivao i nalagao. ' Duša dalje reče: 'Moja usta su se često otvarala nepromišljenim riječima čime sam se htjela svidjeti drugima i moje srce je željelo sve što pred svijetom nije bila sramota i poruga.' Iz knjige je odgovoreno: 'Zato se tvoj jezik mora izvući i rastegnuti, a zubi iskriviti i sve stvari koje najviše mrziš se moraju staviti pred tebe, a nasuprot tome oduzeti sve što ti se sviđa.' Duša reče: 'Velika mi je radost bila da su u mojem primjeru mnogi našli prigodu da oponašaju moje vladanje.' Iz knjige je odgovoreno: 'Zato je pravednost da svaki koji bude preveden u takav grijeh zbog kojeg si ti kažnjena podnosi istu kaznu i da ti bude pridružen tako da se kad dođe k tebi tvoja muka umnoži.' Nakon ovih riječi mi se učinilo kao da je duši oko glave vezan lanac kao kruna i tako jako stegnut da su zatiljak i čelo spojeni zajedno. Oči su ispale ih svojih rupa i visjele su na svojim korijenima preko obraza. Kosa joj je usahla kao da je izgorjela od vatre. Mozak se smrvio i isticao kroz nos i uši, jezik je bio izvučen, a zubi iskrivljeni. Kosti u ruci su bile slomljene i svijene kao uže. Šakama je oderana koža i vezane su za vrat. Prsa i trbuh su tako jako pritisnuti na leđa da su se rebra slomila, a srce je s ostalim iznutricama ispalo i raspuknulo se, bedra su visjela na stranama prema dolje, a slomljene kosti su izvučene na način kao što se tanak konac namata u iglu. Nakon što sam to vidjela, odvrati Etiopljanin: 'O, suče, grijesi ove duše su već kažnjeni kao što je pravedno, spoji nas zato sad oboje, mene i dušu, tako da više nikad ne budemo razdvojeni.' Ali naoružani ratnik reče: 'Čuj, o, suče koji sve znaš, tebi pripada čuti i zadnje misli i zadnju sklonost koje je ova duša imala na kraju svoga života. U zadnjem je trenutku razmišljala ovako: 'Ah, kad bi mi Bog htio produljiti život, rado bih popravila svoje grijehe i služila mu sve vrijeme svoga života i ne bih ga nikad više uvrijedila.' Tako je, o, suče, mislila i htjela. Spomeni se također Gospodine kako ova duša nije živjela tako dugo da bi potpuno prepoznala stanje svoje svijesti; spomeni se zato njezine mladosti i budi joj milosrdan.' Sad je iz knjige pravednosti uslijedio slijedeći odgovor: 'Takve misli na kraju ne zaslužuju pakao.' I sudac reče dalje: 'Radi moje muke će duši biti otvoreno nebo nakon što je prije toga postigla čišćenje primjereno njezinim grijesima, osim ako još prije ne primi pomoć kroz dobra djela živih.'„
        
Objašnjenje
        Ova se žena zavjetovala na djevičanstvo u ruku jednog svećenika, ali se nakon toga udala, onda je kod poroda došla u opasnost i umrla.

Pedeset i drugo poglavlje

        Strašno zaručničino viđenje o jednom muškarcu i ženi. O anđelovu tumačenju viđenja zaručnici u kojem je sadržano mnogo čudesnoga.
        „Ukazao mi se muškarac čije su oči bile iskopane i visjele su na dva živca preko obraza. Imao je uši kao pas, nos kao konj, usta kao ralje divljeg vuka. Ruke su bile kao velikog bika, noge kao lešinara. Ukazala mi se i žena koja je stajala kraj njega i čija je kosa bila kao trnje. Oči su joj se nalazile na zatiljku. Uši su joj bile otkinute a nosnice pune trulog gnoja. Usnice su bile kao zmijini zubi. Na jeziku se nalazila otrovna bodlja. Ruke su bile kao dva lisičja repa, noge kao dva škorpiona. Dok sam ja budna, a ne spavajući to gledala to vidjela, rekoh: 'Što je to?' Odmah mi progovori ugodno zvučeći glas koji je bio tako utješan da je svaki strah odstupio od mene. On reče: 'Za što smatraš ovo što vidiš?' Odgovorih: 'Ne znam je su li ovi koje gledam đavoli ili divlje životinje rođene od gadne životinjske vrste ili od Boga tako oblikovani ljudi.' Na to mi glas odgovori: 'Nisu niti đavoli jer oni tijelo kao što vidiš da ovi imaju, niti su životinjska vrsta jer su rođeni od Adamova roda. Također nisu tako stvoreni od Boga, već u svojim dušama pred Bogom izgledaju tako unakaženi od đavola kao što vidiš u tjelesnoj slici. Želim ti pokazati što to znači na duhovan način. Oči onog čovjeka ti izgledaju kao iskopane; vise na dva živca. Pod tim živcima možeš podrazumijevati koju je imao i to prvo da Bog vječno živi, drugo da će njegova duša nakon smrti živjeti vječno živjeti bilo u zlu, bilo u dobru. Pod očima ćeš razumjeti prvo da je trebao razmatrati kako može izbjeći grijeh, drugo kako može izvršavati dobra djela. Oba oka su iskopana zato što nije po mjeri želje za nebeskom slavom izvršavao dobra djela, niti je od straha pred paklom bježao od grijeha. Ima i pseće uši. Jer kao što se pas ne obazire na ime svojeg gospodara ili bilo koje drugo ime kao na svoje vlastito kad čuje da ga se zove, tako i ovaj nije više brinuo za čast Božjeg imena nego za čast vlastita imena. Ima i nosnice kao konj. Jer kao što nezauzdan konj uživa u smradu svog izbačenog izmeta, tako se i ovome sviđa misliti na svoje izvršene grijehe koji su pred Bogom smatrani izmetom. Ima i ralje kao divlji vuk koji nakon što je trbuh i ralje napunio onim što je vidio želi proždrijeti i drugo živo što čuje da se kreće. Tako bi i ovaj kad bi posjedovao sve što očima vidi želio posjedovati još i ono za što čuje da drugi posjeduju. Ima i ruke kao stopala jakog bika koji kad je srdit životinju koju nadvlada u žestini svoga gnjeva raskida svojim stopalima bez da se brine za iznutrice ili meso samo da mu može uzeti život. Sličan je i ovaj; jer kad je u gnjevu, ništa ga ne brine hoće li duša njegova neprijatelja sići u pakao niti hoće li njegovo tijelo biti smrtno mučeno ako mu može uzeti život. Ima i noge kao lešinar; jer kao što lešinar svoje noge snažno postavlja na plijen koji želi proždrijeti sve dok mu se snage ne izmore i mora pustiti plijen, tako i ovaj što je stekao na nepravedan način želi zadržati do smrti, dok će to nakon što ga sve snage napuste morati ostaviti. Ženina kosa izgleda kao trnje. Pod voljom se budući da se nalazi gore na glavi i krasi čovječje lice podrazumijeva volja koja se ispred svih želi svidjeti najvišem Bogu; jer takva volja krasi dušu pred Bogom. Budući da se volja ove žene uglavnom nastoji svidjeti ovom svijetu i to više nego najvišem Bogu, njezina kosa izgleda kao trnje. Oči se pokazuju na zatiljku jer oči svoga srca odvraća od onoga što je Božja dobrota učinila za nju tako što ju je stvorio, otkupio i na različite načine se za nju korisno brinuo. Nasuprot tome svoju pažnju napeto upravlja prema onome što je prolazno iako joj dnevno umiče sve dok potpuno ne nestane iz njezina pogleda. Uši duhovno izgledaju otkinuto jer se vrlo malo brine čuti nauk ili propovijed svetog Evanđelja. Nosnice su pune smrdljivog gnoja; jer kao što se miris kroz nosnice penje sve do mozga da ga kad je sladak jača, tako ova žena svoju snagu traži u grešnim sklonostima trulim radostima svijeta koje joj se penju u mozak. Njezine usnice izgledaju kao zmijski zubi i na jeziku se nalazi otrovna bodlja. Jer iako zmija vrlo snažno stišće zube skupa da bi štitila bodlju da se slučajno ne bi slomila, ipak među zubima gdje ima otvore teče prljavština. Na sličan način ona zatvara svoje usnice pred istinskom ispovijedi da se ne bi slomila radost grijeha koja je za njezinu dušu otrovna bodlja; no ipak prljavština njezinih grijeha se jasno pojavljuje pred Bogom i njegovim svetima.' 'Govorio sam ti prije o sudu i odbijanju braka koji su sklopili protiv propisa Crkve. Sad ću ti detaljnije objasniti. Vidjela si ruke spomenute žene kao lisičje repove i njezine noge kao škorpione. To je zato jer je u svim udovima i pokretima bila tako neuredna da je kroz nepromišljenost svojih ruku i hod svojih nogu izazivala tjelesnu požudu i dušu svojeg muža ubola teže nego škorpion.' I gledaj, istog trenutka se pojavio Etiopljanin; u ruci je držao trozub i na jednom stopalu je imao tri nadasve oštre kandže; on poviče i reče: 'O, suče, moj čas je već došao! Čekao sam i šutio. Sad je vrijeme za djelovanje.' I odmah dok je sudac sa bezbrojnom nebeskom vojskom sjeo su mi se ukazali muškarac i žena koji su bili goli. I sudac im reče: 'Recite, iako sve znam, što ste učinili.' Muškarac odgovori: 'Znali smo veze koje Crkve veže, ali se nismo na njih obazirali, već ih štoviše prezirali. ' Sudac odgovori: 'Budući da niste htjeli slijediti Gospodina, pravedno je da osjetite zlobu krvnika.' I Etiopljanin odmah zabije u srca njih oboje jednu kandžu i tako ih je jako pritisnuo da su izgledali kao da su stavljeni u prešu. I sudac reče: 'Gledaj, kćeri moja, to zaslužuju oni koji se svjesno radi stvora udaljavaju od svojeg stvoritelja.' Sudac potom reče oboma: 'Dao sam vam vreću da skupite plodove onoga što mi se sviđa; što mi sad donosite?' Žena odgovori: 'O, suče, tražili smo radosti trbuha, ali od toga nismo donijeli ništa osim sramote.' Na to sudac reče krvniku: 'Daj što je pravo.' I on odmah pričvrsti drugu kandžu u trbuhe njih oboje i ranio ih je tako moćno da se činilo kao da su sve iznutrice probušene. I sudac reče: 'Gledaj, to zaslužuju oni koji prekoračuju zakon i umjesto za lijekom još žeđaju za otrovom.' Dalje sudac reče oboma: 'Gdje je moje blago koje sam vam dao na korištenje?' Oboje odgovore: 'Stavili smo ga pod svoje noge jer smo tražili zemaljsko, a ne vječno blago.' Na to sudac reče krvniku: 'Daj što znaš i što si dužan dati.' On je odmah zabio svoju treću kandžu u njihova srca, trbuhe i stopala tako da je sve zajedno izgledalo kao klupko. I Etiopljanin reče: 'Gospodine, kamo da idem s njima?' Sudac odgovori: 'Ne stoji ti da se uzdigneš i raduješ.' Nakon što je to rečeno, muškarac i žena uzdišući u trenutku nestanu od Božjeg lica. Sudac dalje reče: 'Raduj se, kćeri, što si odvojena od ovakvih.'“

Pedeset i treće poglavlje

        Djevičine riječi zaručnici kako je spremna štititi sve majke, udovice i djevice za koje vidi da ustraju u pravoj namjeri i njezina Sina vole iznad svega.
        „Čuj“, reče Majka Božja, „ti koja cijelim srcem moliš da se tvoja djeca svide Bogu. Zaista, takva je molitva Bogu ugodna. Jer nema majke koja mojeg Sina voli iznad svega i to moli za svoju djecu kojoj ne bih odmah bila spremna pomoći ispuniti joj molitvu. Također nema udovice koja postojano Boga moli za pomoć da do smrti na Božju čast ustraje ostati u udovičkom stanju čiju molitvu ne bih odmah bila spremna ispuniti; jer i ja sam bila kao udovica budući da sam na zemlji imala jednog Sina koji nije imao tjelesnog oca. Isto tako nema djevice koja svoje djevičanstvo želi Bogu čuvati sve do smrti koju ne bih bila spremna štititi i jačati; jer ja sam zaista sama djevica. Također se ne trebaš čuditi zato što tako govorim. Jer pisano je da je David želio Šaulovu kćer dok je još bila djevica. Ali dobio ju je tek nakon što je postala udovica. K tome je još imao i Urijinu suprugu dok je njezin suprug još živio i zato nije bio bez grijeha. No duhovna radost moga Sina koji je Davidov Gospodin jer bez svih grijeha. Kao što su se tri načina života, naime djevičanstvo, udovištvo i brak Davidu sviđali na tjelesan način, tako se mojem Sinu sviđa to imati na duhovan način u njegovoj najčišćoj radosti. Zato nije čudo što pomažem.“

Pedeset i četvrto poglavlje

        Majčine riječi kćeri o sretnom, duhovnom rođenju izvjesna čovjeka koji je odgojen u najgorim grijesima i kako je to rođenje postigao molitvama i suzama Božjih slugu.
        Gledaj sina suza koji je nedavno rođen iz svijeta na duhovan način i koji je prije od svoje majke rođen u svijet. Jer kao što primalja koja iznosi dijete iz utrobe njegove majke najprije uzima glavu, onda ruke i naposljetku cijelo tijelo sve dok ne padne za zemlju, tako sam i ja učinila njemu zbog molitava i suza mojih prijatelja. Jer utoliko sam ga izvukla iz svijeta da je na duhovan način sad kao novorođeno dijete. Zato mora biti odgojen kako tjelesno, tako i duhovno. Onaj kojem sam te poslala treba ga odgojiti svojom molitvom i čuvati svojim dobrim djelima i savjetima; žena o kojoj ti je govoreno treba za njega moliti i čuvati ga na duhovan način tako da se obazire na to da dobiva svoju duhovnu hranu jer je bio tako duboko pao u smrtni grijeh da su svi đavoli u paklu o njemu govorili: „Otvorimo usta da ga gnječimo zubima i proždremo ako možda dođe. Držimo i ruke ispružene da ga slomimo i rastrgamo; imajmo i noge u pripravnosti da ga satremo i izgazimo.“ Tebi je zato rečeno da je sad rođen na duhovan način jer je oslobođen od moći đavola kao što možeš dobro razumjeti iz riječi koje si čula kako Boga voli srcem i tijelom iznad svega.

Pedeset i peto poglavlje

        Majčine riječi kćeri o dječaku kojeg zbog molitava Božjih slugu želi voljeti i naoružati duhovnim oružjem.
        Sjeti se što je pisano o Mojsiju da ga je kraljeva kćer našla na vodi i voljela ga je kao vlastita sina. U skolastičkoj povijesti je također pisano kako je isti Mojsije pobijedio zemlju pticama koje su pojele otrovne zmije. Ja sam kraljeva kći iz roda Davidova i želim voljeti svakog dječaka kojeg sam našla olujnoj plimi suza koje su prolivene za njegov spas njegove duše koja je zatvorena u kovčeg njegova tijela. Oni o kojima sam govorila ga trebaju odgojiti sve dok ne dospije do starosti u kojem ću ga naoružati i poslati da osvoji zemlju nebeskog kralja. Kako će se to dogoditi je tebi doduše nepoznato, ali meni je poznato. Jer tako ću ga naoružati da će se o njemu govoriti: „Živio je kao čovjek, umro kao div i došao na sud kao dobar ratnik.“
        
Dodatak
        Sin Božji reče: „Kad je gladna životinja otjerana od svojeg plijena, iz daljine čeka dok ne nađe vremena se vrati natrag plijenu, a ako ne, onda ide u svoju jazbinu. Tako sam učinio i s vladarom ove zemlje. Opomenuo sam ga svojim dobročinstvima; opomenuo sam ga riječima i udarcima, ali što sam ja prema njemu bio blaži, to je postao nezahvalniji i zaboravniji što sam. Zato ću mu sad uzeti krunu i staviti ga do mojeg podnožja jer nije odano stajao svojoj kruni. Također ću nad njega i njegove ulizice poslati nemilosrdnu zmiju koja je rođena od otrovnice i lukave lisice koja će uznemiravati zemlju i stanovnike i očupati jednostavne, koja će se popeti na vrh zemlje i srušiti i pogaziti hvalisave. Dječaka ću pak kojeg su hranili moji prijatelji voditi drugim putom dok ne dospije do slavnijeg mjesta.“
        Sin Božji reče dalje: „O tom će se dječaku još govoriti da je živio kao čovjek, borio se kao ratnik; bit će okrunjen kao Božji prijatelj. O, kćeri moja, što misle žene koje se hvale što njihova djeca odlaze u oholost? To nije slava, već sramota jer oponašaju kralja oholosti. Ali prava čast je i ratnik slave je onaj koji se hvali time da koliko može djeluje na Božju čast i stremi za višim i spreman je trpjeti što mu Bog želi da trpi. Takav jedan je Božji ratnik i bit će okrunjen s ratnicima neba.“

Pedeset i šesto poglavlje

        Djevičine riječi kćeri o jednome koji se ne treba žalostiti zbog prijekora.
        Majka reče: „Zašto je onaj ožalošćen? Otac ponekad udara sina blagom šibom. Ne treba se zbog toga žalostiti.“

Pedeset i sedmo poglavlje

        Majčine riječi kćeri kako Rim od korova mora biti očišćen prvo oštrim željezom, drugo vatrom i treće parom volova.
        Majka reče: „Rim je kao njiva na kojoj je narastao korov. Zato se prvo mora pročistiti oštrim željezom, zatim vatrom, nakon toga preorati parom volova. Zbog toga ću s vama učiniti kao onaj tko biljke presađuje na drugo mjesto. Ovom gradu se priprema takva kazna kao kad bi sudac rekao: 'Oderi cijelu kožu, izdvoji svu krv iz mesa, nasijeci sve meso na komade i slomi mu kosti tako da istekne sva srž.'“

Pedeset i osmo poglavlje

        Kristove riječi zaručnici koje pod slikom razlažu kako Krist predstavlja gospodara koji hodočasti, njegovo tijelo blago, Crkva kuću, a svećenici su predstavljeni čuvarima koje je kao pravi gospodar odlikovao sedmerostrukom čašću. Kako se Bog tuži kako ga nepravedni svećenici obeščašćuju sedmerostrukom sramotom i kako sedam odijela, naime sedam vrlina, pretvaraju u sedam poroka.
        Sin Božji reče: „Ja sam kao gospodar koji se vjerno borio u zemlji svoga hodočašća i radosno se vratio u zemlju svoga rođenja. Taj gospodar je posjedovao vrlo dragocjeno blago pri pogledu na koje su suzne oči postale jasne, tužni utješeni, bolesni zdravi, a mrtvi probuđeni. No da bi se to blago moglo valjano i sigurno čuvati, u slavi i časti je izgrađena i dovršena kuća kraj sedam stepenica preko kojih se penje do kuće i blaga. To je blago gospodar predao svojim slugama da ga nadgledaju, primjenjuju i vjerno čuvaju neokrnjeno tako da bi se mogla iskazati ljubav gospodara prema svojim slugama kao i da bi odanost slugu prema njihovu gospodaru postala vidljiva. Tijekom vremena je blago počelo zapadati u prezir. Kuća se rijetko posjećivala, čuvari su postali nemarni i ljubav prema gospodaru se smanjila. Kad je potom gospodar svoje prijatelje pitao za savjet što da čini kod takve nezahvalnosti, jedan od njih odgovori i reče: 'Pisano je da je naredba bila da nemarne suce i čuvare naroda objese na suncu; ali tvoje je milosrđe i sud; ti pošteđuješ sve jer je sve tvoje ti se milosrdan svima.' Ja sam u slici onaj gospodar; jer ja sam se pojavio u čovještvu kao hodočasnik na zemlji dok sam i u nebu kao i na zemlji bio moćan pomoću svoga božanstva. Na zemlji sam imao tako jaku borbu da su svi živci mojih ruku i mojih nogu zbog moje revnosti za spas duša bili rastrgani. Budući da sam htio napustiti svijet i uzaći na nebo od kojeg prema svojem božanstvu nisam nikad bio udaljen, ostavio sam svijetu dragocjenu uspomenu, naime moje presveto tijelo tako da se kao što se Stari zavjet hvalio arkom, manom, pločama zavjeta i drugim običajima novi čovjek može radovati novom zakonu, ali ne kao prije sjeni, nego istini, naime mojem razapetom tijelu koje ima uzor u Starom zavjetu. Da bi moje tijelo ostalo u slavi i časti, podigao sam kuću svete Crkve da u njoj bude čuvano i dirano. Svećenici su njegovi posebni čuvari koji donekle u službi stoje više od anđela jer su svećenici rukama i ustima diraju onoga koga sami se anđeli iz strahopoštovanja plaše dodirnuti. Svećenike sam odlikovao sedmerostruko kao stepenastim častima. Prvo, trebaju biti moji barjaktari i posebni prijatelji čistoćom duše i tijela; jer čistoća je prva stepenica prema Bogu kojeg ne dotiče niti mu pripada ništa što je nečisto. Iako je svećenicima zakona u vrijeme kad nisu žrtvovali bio dozvoljen odnos s njihovim ženama, to nije bilo čudo jer su nosili samo ljusku, a ne jezgru. Ali sad kad je došla istina, a slika odstupila, treba se truditi do to najviše čistoće i tako to više što je jezgra slađa od ljuske. I na znak takve jedne suzdržljivosti ponajprije se podrezuje kosa da ugođaj ne bi mogao vladati niti duhom niti tijelom. Na drugoj stepenici su svećenici postavljeni da u svoj poniznosti budu anđeoski muškarci jer se pomoću poniznosti duha i tijela doseže nebo i nadvladava oholi đavao. Na znak ove stepenice su svećenici postavljeni izgoniti đavle jer će ponizni čovjek biti uzvišen u nebo iz kojeg je drski đavao pao svojom ohološću. Svećenici su postavljeni na treću stepenicu da bi stalnim čitanjem svetog pisma bili Božji učenici kojima je zato od biskupa kao vojnicima mač u ruku dana knjiga da bi znali što treba činiti i molitvom i razmišljanjem se trudili ublažiti Božji gnjev za Božji narod. Na četvrtu stepenicu su svećenici postavljeni kao čuvari hrama promatrači duša da bi mogli biti zabrinuti za spas braće i jačati ih riječju i primjerom i slabe poticati na veće savršenstvo. Na petu stepenicu su postavljeni kao nadglednici i skrbnici oltara i preziratelja svjetovnih stvari tako da se dok služe oltaru i žive od oltara uopće ne bave svjetovnim stvarima osim ako to njihova služba zahtjeva. Na šestu stepenicu su postavljeni da bi bili apostolski muškarci propovijedanjem evanđeoske istine i da bi se u svojem ponašanju ravnali prema svojoj propovijedi. Na sedmoj se stepenici nalaze postavljeni jer pomoću žrtvovanja moga tijela trebaju biti posrednici između Boga i ljudi. Na ovoj stepenici svećenici donekle stoje iznad anđela. Sad se žalim što su te stepenice razbijene jer se oholost umjesto poniznosti; umjesto čistoće se njeguje nečistoća; na oltarima je vidljivo zanemarivanje; Božja mudrost se smatra budalaštinom; ne vodi se briga o spasu duša. Ali to im još nije dovoljno, već odbacuju i moja odijela i preziru moje oružje. Mojsiju sam na brdu pokazao odijela kojima se svećenici zakona trebaju služiti; ne da bi u Božjem nebeskom stanu trebalo biti nešto tjelesno, već zato jer se duhovno ne može shvatiti drukčije doli tjelesnom usporedbom. Zato sam duhovno pokazao tjelesnim da bi se moglo znati koje iskazivanje poštovanja je nužno kod onih koji posjeduju samu istinu, to jest moje tijelo ako su oni koji su posjedovali samo ljusku i sliku morali imati takvu čistoću i strahopoštovanje. Zašto sam Mojsiju pokazao takvo veliku ljepotu u materijalnim odijelima ako ne da time bude naznačen ukras i ljepota duše? Jer kao što svećenik ima sedam odijela, tako duša koja pristupa tijelu Gospodina imati sedam vrlina bez kojih nema spasa. Prvo odijelo duše je kajanje i ispovijed, ono pokriva glavu; drugo je naginjanje k Bogu i ljubav prema čistoći; treće je trud oko Božje časti i strpljivost u protivnostima; četvrto se sastoji u tome da se ne obraća pažnja na hvalu ili pogrdu ljudi, već samo na Božju čast; peto je suzdržljivost tijela pri pravoj poniznosti; šesto je ponovno razmišljanje o Božjim dobročinstvima i strah pred njegovim sudom; sedmo je Božja ljubav iznad svega i ustrajanje u dobru koje je započeto.
        No sad su ova odijela pretvorena i prezrena; jer umjesto ispovijedi se voli isprika i umanjivanje krivnje, umjesto čistoće stalna raskalašenost, umjesto truda za spas duše rad za korist tijela, umjesto Božje časti i ljubavi ambicije svijeta i oholost, umjesto hvalevrijedne umjerenosti obilje u svim stvarima, umjesto straha Božjeg drskost i prosuđivanje Božjih odluka, umjesto Božje ljubavi iznad svega hladnoća i nezahvalnost prema svim Njegovim dobročinstvima. Zato ću kao što sam po proroku rekao doći u gnjevu i kazna će ih urazumiti.“
        Majka Milosrđa je bila ovdje prisutna i odgovori: „Blagoslovljen Ti, Sine moj, za Tvoju pravednost. Razgovaram s Tobom iako sve znaš radi ove zaručnice koja prema Tvojoj volji treba imati uvid u duhovne stvari, ali koja duhovno može shvatiti samo kroz usporedbe. Zaista, Ti si u svojem božanstvu prije nego si od mene primio čovještvo rekao da bi se Ti kad bi u Sodomi bilo nađeno deset pravednika smilovao cijelom gradu zbog tih deset. No sada je još nebrojeno mnogo svećenika koji Te ublažuju žrtvovanjem Tvoga tijela. Zato se radi njih smiluj onima koji imaju malo dobroga; to Te molim ja koja rodila u čovještvu, to Te sa mnom mole svi Tvoji izabrani.“ Sin odgovori: „Blagoslovljena ti, blagoslovljena riječi tvojih usta! Vidiš da trostruko pošteđujem zbog trostrukog dobra u prinošenju moga Tijela. Kao što su Judinom drskosti na meni otkrivena tri dobra, tako prinošenjem ove žrtve dušama dolazi trostruko dobro. Prvo, hvali se moja strpljivost što iako sam znao da je Juda izdajica nisam odbijao njegovo društvo; drugo, što su kad je izdajica sa svojima stajao svi na moju riječ pali na pod čime se očitovala moja moć; treće, da sam svu njegovu i đavlovu zlobu okrenuo na spas duša čime se otkrila božanska mudrost i ljubav. Tako i iz žrtve svećenika proizlaze tri dobra. Prvo, cijela nebeska vojska slavi moju strpljivost jer sam ja sam rukama dobrog kao i zlog svećenika i kod mene ne vrijedi izgled osobe niti ovaj sakrament postižu zasluge ljudi, već moje riječi; drugo, jer taj prinos koristi svima bez obzira od kojeg god je svećenika prinesen; treće, jer koristi i samom prinositelju koliko god zao bio; jer kao što su se nakon jedne riječi 'Ja sam' moji neprijatelji srušili na pod, tako nakon izricanja moje riječi: 'Ovo je moje tijelo' uzmiču zli duhovi i prestaju kušati dušu prinositelja; također se ne bi takvom odvažnošću usudili vratiti istome kad poslije opet ne bi uslijedila radost griješenja. Zato, iako pravednost zahtjeva osvetu, moje milosrđe pošteđuje sve i podnosi sve. Ali ako dnevno i zovem, rijetko tko odgovara kao što dnevno vidiš. Ipak, još ću jednom poslati riječi svojih usta; oni koji čuju će svoje dane ispuniti u radosti koja od slatkoće ne može biti izrečena niti zamišljena. Onima koji ih ne čuju će kao što je pisano u dušu i tijelo doći sedam zala; naći će ih kad budu razmišljali i čitali što se dogodilo da ne bi zadrhtali kad saznaju.“

Pedeset i devet poglavlje

        Kristove riječi zaručnici kako svećenik ima tri dužnosti: prvo, posvetiti tijelo Kristovo; drugo, čistoću tijela i duha; treće, brigu za svoju župu. Također treba imati knjigu i ulje; i o tome kako je svećenik Božji anđeo jer je njegova služba veća od one anđela.
        Kristove riječi zaručnici kako svećenik ima tri dužnosti: prvo, posvetiti tijelo Kristovo; drugo, čistoću tijela i duha; treće, brigu za svoju župu. Također treba imati knjigu i ulje; i o tome kako je svećenik Božji anđeo jer je njegova služba veća od one anđela.

Šezdeseto poglavlje

        Zaručničine riječi Bogu o prijatnom načinu molitve pred Bogom.
        „Blagoslovljen Ti, moj stvoritelju i otkupitelju. Ne srdi se ako Ti govorim kao ozlijeđeni liječniku, kao ožalošćeni tješitelju, kao siromah onome tko je bogat i ima u izobilju; jer ozlijeđeni govori: 'O, liječniče, nemaj odvratnost prema meni ozlijeđenome jer si moj brat.' Ožalošćeni govori: 'O, najljubazniji tješitelju, ne preziri me jer sam u strahovima, već daj mom srcu mir i mojim osjećajima utjehu.' Siromah pak kaže: 'O, ti bogati kojemu ništa ne nedostaje, pogledaj me jer me ugrožava glad, gledaj kako sam gol i daj mi odjeću kojom se mogu ugrijati.' Tako i ja kažem: O, Ti svemoćni i najljubazniji Bože, razmatram rane mojih grijeha koje sam primila od svoje mladosti nadalje i uzdišem što je vrijeme prošlo neiskorišteno. Snage nisu dovoljne za rad jer su se iscrpile u ispraznostima. Zbog toga i zato jer si izvor sveg dobra i milosrđa Te molim da mi se smiluješ. Dodirni moje srce rukom svoje ljubavi jer Ti si najbolji liječnik; utješi moju dušu jer si dobar tješitelj.“

Šezdeset i prvo poglavlje

        Kako se đavao pojavio zaručnici kod podizanja tijela Kristova, razgovarao s njom i argumentima htio pokazati da ono što se podiže nije tijelo Kristovo. Ali odmah joj se pojavio anđeo Gospodnji i tješio ju je. Kako se Krist pojavio i prisilio đavla da pred kćeri kaže istinu. I kako tijelo Kristovo primaju kako dobri, tako i zli; i o prikladnom sredstvu u kušnjama protiv Kristove tjelesne prisutnosti.
        Za vrijeme podizanja tijela Kristova pojavio se jedan koji je bio potpuno crn i reče: „Zar vjeruješ, luđakinjo, da je ovaj komadić kruha Bog? Već bi se odavno pojeo i da je brijeg brjegova. Nitko od mudrih Židova kojima je mudrost dana od Boga ne vjeruje u to. Nitko ne bi trebao vjerovati ni da bi Bog dopustio da ga dotiče i voli potpuno nečist svećenik koji ima pseće srce. Trebaš priznati to što kažem. Ovaj svećenik je moj; ako želim, mogu ga uzeti.“ Odmah se pojavio dobar anđeo i reče: „Moja kćeri, ne odgovaraj budali prema njegovoj budalaštini; jer on koji ti se pojavio je otac laži; no budi spremna jer naš zaručnik je blizu.“ Taj je zaručnik, Isus, došao i reče đavlu: „Zašto uznemiruješ moju kćer i zaručnicu? Nazivam je kćeri jer sam je stvorio; zaručnicom zato jer sam je otkupio i vezao pomoću svoje ljubavi.“ Đavao odgovori: „Govorim zato jer mi je dopušteno i zato da se ohladi u Tvojoj službi.“ I Gospodin reče: „To je iskusila ove noći kad si joj pritiskao oči i preostale udove. Bio bi učinio još i veće da ti je bilo dopušteno; ipak, kad god se odupre tvojim nadahnućima, njezina se kruna udvostruči. No ti, đavle, budući da si rekao da bih i da sam brijeg bio odavno pojeden, odgovori mi pred ušima moje kćeri koja je tjelesna. Pismo govori da je kad je narod propadao podignuta mjedena zmija i pogledom na nju se izliječio svatko koga su zmije ozlijedile. Je li ta snaga liječenja proizašla od snage mjeda ili od slike zmije ili od Mojsijeve dobrote ili od neke skrivene božanske moći?“ Đavao odgovori: „Ta snaga liječenja nije proizašla od ničeg drugog doli jedino od čudesne Božje snage i vjere poslušnog naroda da je Bog koji čini sve iz ničega mogao učiniti i sve što prije nije bilo.“ Dalje reče Bog: „Reci, đavle, je li štap postao zmijom na Mojsijevu zapovijed ili na Božju zapovijed? Je li zato što je Mojsije bio svet ili jer su Božje riječi tako rekle?“ Đavao mu odvrati: „Što je Mojsije bio drugo doli slab čovjek, ali po Bogu pravedan na čiju je riječ, koju je Bog zapovjedio i dopustio, štap postao zmijom tako što je zaista Bog zapovjedio, a Mosije se kao sluga pokorio? Jer prije Božje zapovijedi je štap bio štap, a dok je Bog zapovjedio, štap je zaista postao zmija tako da se sam Mojsije bojao.“ Sad Gospodin reče zaručnici koja je ovo vidjela: „Tako je sad i na oltaru; jer prije sakramentalnih riječi je na oltar položeni kruh samo kruh, ali nakon što se izgovoreni riječ: 'Ovo je moje tijelo', postaje tijelo Kristovo koje uzimaju i dodiruju dobri i zli i to jedan kao i tisuću njih s istom istinom, ali ne s istim učinkom, dobrima na život, a zlima na sud. A kad je đavao rekao da je Bog okaljan svećenikovom nečistoćom, to je zaista neistinito. Ako gubav sluga pruža svojem gospodaru ključ ili bolesnik pruža jelo od jakih bilja, gospodaru neće škoditi jer tko god da je pružatelj, snaga ostaje ista i isto tako Bog po zlobi lošeg sluge ne postaje loš niti po dobrom bolji jer uvijek ostaje nepromjenjiv i isti. A kad je đavao o ovom svećeniku rekao da će vrlo brzo umrijeti, to zna pomoću lukavosti svoga bića i iz vanjskih uzroka, ali neće ga moći uzeti ako ja to ne dopustim. Ipak, ovaj svećenik je njegov ukoliko se ne popravi to zbog tri razloga. Baš zato je đavao rekao da ima smrdljive udove i pseće srce jer zaista smrdi i ima groznicu, izvana je topao, a iznutra hladan, ima nepodnošljivu žeđ, mlitavost udova, gađenje prema kruhu i odvratnost prema svemu slatkome. Topao je prema svijetu, a hladan prema Bogu, žeđa za radosti tijela, ima gađenje prema ljepoti vrlina; Božje zapovijedi mu nisu ukusne i žari za svim što je tjelesno. Zato se ne treba čuditi ako mu moje tijelo nema drukčiji okus od kruha pečenog u peći; jer on ne misli na duhovno djelo, već samo na tjelesno. Nakon što se izreče Jaganjče Božji i moje tijelo uzme u njegovo, od njega se povlači Očeva moć i Sinova najslađa prisutnost, a sa svetom odjećom od njega odlazi dobrota Duha Svetoga koji je veza sjedinjenja i ostaje mu samo oblik i pamćenje kruha. Ipak, ne smiješ misliti da je on ili bilo koji loš čovjek bez Boga. Iako se Bog od njega povlači i ne poklanja mu veću utjehu, time ipak ne odlazi nego ga podnosi i brani od đavla. A na to kad je đavao rekao da nitko među mudrim Židovima to ne želi vjerovati, odgovaram: Židovima je isto kao i onima koji su izgubili desno oko, zato šepaju na obje duhovne noge; baš zato su budalasti i ostat će sve do njihova kraja. Zato nije čudo što đavao zasljepljuje i stvrdnjava njihova srca i savjetuje ih na ono što je besramno i protiv vjere. Kad god zato neka takva misao u vezi s tijelom Kristovim dođe u tvoje srce, donesi je pred duhovne prijatelje i ostani postojana u vjeri jer sigurno znaš da je to tijelo koje sam primio od Djevice, koje je razapeto i koje upravlja u nebu isto ono na oltaru i primaju ga dobri kao i zli. Kao što sam se svojim učenicima koji su išli u Emaus pokazao u stranom obličju iako sam bio pravi čovjek i Bog i došao učenicima kroz zaključana vrata, tako se i svećenicima pokazujem u stranom obličju da bi vjera imala zaslugu i da bi se otkrila nezahvalnost ljudi. To nije čudo. Jer sad sam još uvijek onaj koji je moć svog božanstva pokazao strašnim znakovima, a ljudi ipak govore: 'Napravimo si bogove koji će ići ispred nas.' I Židovima sam pokazao svoje istinsko čovještvo i oni su ga razapeli. Ja, upravo isti, dnevno sam na oltaru, ali govori se: 'Imamo gađenje i odvratnost prema toj hrani.' Kakve veće nezahvalnosti može biti od toga da se pokuša razumom shvatiti Boga i usudi suditi o njegovim skrivenim odlukama i tajnama koje su u Njegovoj ruci? Zato ću neukima i poniznima pomoću nevidljiva djelovanja i vidljivim obličjem pokazati što je vidljivo obličje kruha bez kruha i bez tvari, što je tvar u svojem obličju i što je podjela u obliku bez tvari i zašto trpim takva poniženja i nakaznosti na svojem tijelu da bi ponizni bili uzvišeni, a oholi dovedeni u sramotu.“

Šezdeset i drugo poglavlje

        Gospodinove koreće riječi jednom svećeniku koji pokapa jednoga koji je umro u strpljivosti uz prisutnost zaručnice. Kako će Krist nepravednom svećeniku doći sa sedam tjelesnih i sedam muka i kako će onaj zbog svoje strpljivosti postići svu slavu.
        Kad je jedan svećenik pokapao jednog mrtvog koji je tri i pol godine bio bolestan, zaručnica je čula kako Duh govori: „Prijatelju, što činiš, kako se usuđuješ dodirnuti mrtvog kad su ti ruke krvave? Zašto za njega zoveš svemoćnog kad je tvoj glas kao žablji? Kako se usuđuješ za njega smirivati suca kad su tvoje kretnje i vladanje više izgledaju kao jednog lakrdijaša nego pobožnog svećenika? Zato će mrtvome biti korisna snaga mojih riječi, a ne tvoje djelo i njegova vjera i duga strpljivost će ga odvesti do krune.“ Dalje reče Duh zaručnici: „Ruke ovog svećenika su krvave jer su sva njegova djela tjelesna; njima ne može dotaknuti mrtvog jer mu neće moći pomoći svojim zaslugama, već samo po časti sakramenta. Dobri svećenici koriste dušama na dvostruk način; prvo snagom Gospodinova tijela, zatim vlastitom ljubavlju u kojoj gore. Njegov glas je kao žablji jer potpuno je posvećen zemaljskim djelima i požudi tijela; zato se ne uspinje k Bogu koji želi biti ublažen glasom ponizne ispovijedi i kajanja. I njegovo vladanje je kao jednog lakrdijaša; jer što lakrdijaš drugo čini nego da se ravna prema vladanju svjetovnih ljudi? Što drugo pjeva doli: 'Jedimo i pijmo i uživajmo radost u ovom životu'? Isto tako čini i ovaj; jer u odjeći i ponašanju se ravna prema svima da bi se svima svidio i svojim primjerom sve potiče na rasipnost tako što govori: 'Jedimo i pijmo jer Gospodin se tome raduje; to će nam biti dosta da dospijemo do vrata slave i iako mi uskrati ulaz, bit ć u sretan što sjedim kraj vrata, ne želim biti savršen.' To je opasan govor i kažnjiv život jer do vrata slave neće dospjeti nitko tko nije savršen ili savršeno očišćen i nitko neće postići savršenost ako to savršeno ne želi ili se za to ne trudi savršeno ako može. Ipak, ja, gospodar svih stvari, ulazim tom svećeniku, ali ne ostajem obuhvaćen niti okaljan. Ulazim kao zaručnik i izlazim kao sudac koji će suditi ako ga primatelj prezire. Zato ću kao što sam rekao svećenicima doći sa sedam muka. Otet će im se sve što su voljeli; bit će odbačeni od lica Božjeg i osuđeni u Njegovu gnjevu; bit će predani đavlu i patiti bez mira, biti prezreni od svih, imati nedostatak svih dobara i obilje svih zala. Na sličan način će biti mučeni sa sedam drugih tjelesnih muka kao Izraelova djeca. Zato se ne trebaš čuditi ako podnosim zle ili ako se prema mojem sakramentu pokazuje nešto nedostojno; jer patim sve do kraja da na dan iznesem svoju strpljivost i nezahvalnost ljudi. I nemoj misliti da se mojem tijelu događaju nedostojnost kao kad si čula da je ispljunuto, već se to događa da bi se otkrila i pokazala nezahvalnost ljudi da su nedostojni primiti nešto tako sveto.“ Potom Duh reče duši mrtvoga: „O, dušo, raduj se i kliči; jer tvoja te vjera odvojila od đavla; tvoja jednostavnost će ti skratiti dugi put čistilišta; tvoja strpljivost te dovela do vrata slave; moje milosrđe će te uvesti i okruniti.“

Šezdeset i treće poglavlje

        Kako se đavao pojavio zaručnici i kako ju je prividnim argumentima htio prevariti u vezi s sakramentom tijela Kristova i kako je Krist zaručnici došao u pomoć i prisilio da pred zaručnicom kaže istinu. O uvjerenju i vrlo korisnoj Kristovoj poduci zaručnici o njegovu slavnom tijelu u sakramentu.
        Dalje se zaručnici pojavio zli duh s dugim trbuhom i reče: „Što vjeruješ, ženo, i o čemu velikome razmišljaš? I ja znam mnogo i želim ti jasnim riječima dokazati svoje riječi; no savjetujem ti da prestaneš razmišljati o nevjerojatnome, već vjeruj svojim osjetilima. Ne vidiš li očima, ne čuješ li ušima svoga tijela slamanje hostije iz materijalnog kruha? Nisi li vidjela kako se slama, dodiruje, nečasno baca na zemlju i kako se s njom čini mnogo toga što ja na sebi ne bih trpio? No kad bi bilo moguće da se Bog nalazi u ustima pravednih, kako bi sišao nepravednima čija je škrtost beskrajna i neumjerena?“ Neposredno nakon ove kušnje ukazao se Krist u ljudskom obličju i ona mu reče: „O, Gospodine Isuse Kriste, zahvaljujem Ti za sve, posebno za tri milosti. Prvo, što odijevaš moju dušu tako što si joj ulio pokoru i kajanje čime ispiru svi grijesi koliko god teški bili; drugo, hraniš dušu tako što joj ulijevaš svoje tijelo i sjećanje na Tvoje patnje čime se duša osvježuje kao najboljim jelom; treće, tješiš sve koji Te zovu u nevolji. Zato, Gospodine, smiluj mi se i pomogni mojoj vjeri; jer iako zavrjeđujem biti predana izrugivanju đavla, ipak vjerujem da bez Tvojeg dopuštenja ne može ništa, a i Tvoje dopuštenje nije bez utjehe.“ Potom Krist reče đavlu: „Zašto razgovaraš s mojom novom zaručnicom? “ Đavao mu odgovori: „Jer je bila vezana uz mene i još se nadam zaplesti je u svoju mrežu; bila je vezana uz mene jer je više težila svidjeti se meni i mojim savjetima nego Tebi, svojem stvoritelju. Nadgledao sam njezine putove i još ih nisam zaboravio iz svojeg pamćenja.“ Gospodin odgovori: „Ti si dakle urotnik i uhoda svih putova?“ Đavao mu odvrati: „Zaista sam uhoda, ali u mraku jer si me Ti učinio mračnim.“ A Gospodin reče: „Kad si mogao vidjeti i kad si postao mračan?“ „Ja sam“, reče đavao, „moga vidjeti kad si me stvorio u najvišoj ljepoti; no budući da sam drsko navalio u Tvoj sjaj, oslijepljen sam kao bazilisk. Vidio sam te kad sam želio Tvoju ljepotu; vidio sam Te i prepoznao u svojoj savjesti kad si me odbio; prepoznao sam Te i u primljenu tijelu i učinio što si mi dopustio; prepoznao sam Te kad si mi svojim uskrsnućem oteo svoje zarobljene. Svaki dan prepoznajem Tvoju moć kojom se rugaš mojoj i činiš mi sramotu.“ A Gospodin reče: „Ako me poznaješ i znaš istinu o meni, zašto onda lažeš mojim odabranima kad znaš istinu o meni? Nisam li rekao da će onaj tko jede moje meso živjeti vječno? Ali ti kažeš da je to laž i da nitko ne jede moje tijelo. Tako je moj narod veći služitelj idola nego onaj koji se klanja kamenju i idolima. Iako sve znam, ipak mi odgovori tako da ova koja ovdje stoji čuje budući da duhovno može razumjeti samo usporedbom. Kad me Toma nakon moga uskrsnuća dotakao, je li tijelo koje je dodirnuo bilo duhovno ili tjelesno? I ako je bilo tjelesno, kako je onda ušlo kroz zaključana vrata? Ako je bilo duhovno, kako je onda bilo vidljivo tjelesnim očima?“ Đavao odgovori: „Teško je govoriti kad je govornik svima sumnjiv i protiv volje prisiljen govoriti istinu. No ipak ću prisiljen reći da si u uskrsnuću bio kako duhovan tako i tjelesan i zato zbog vječne snage božanstva i duhovne prednosti proslavljenog tijela ideš posvuda i možeš biti posvuda.“ Dalje reče Bog: „Kad se Mojsijev štap pretvorio u zmiju, reci mi je li to bila samo slika zmije ili je potpuno izvana i iznutra bila zmija i reci je su li one posude kruha i komadi kruha bili pravi kruh ili samo slika kruha?“ Đavao odgovori: „Štap je potpuno bio zmija, ono u posudama potpuno kruh i sve se to dogodilo po Tvojom snazi i moći.“ I Gospodin reče: „Zar bi mi možda trebalo biti teže nego onda učiniti slično ili još veće čudo kad mi se svidi? Ili ako je moje odonda proslavljeno tijelo moglo kroz zaključana vrata ući apostolima, zašto sad ne bi moglo biti u rukama svećenika? Ili je li možda za moje božanstvo teško spojiti najniže s najvišim, nebesko sa zemaljskim? Nikako! Ali ti si zaista otac laži; kao što je tvoja zloba nadasve velika, tako je i moja ljubav i bit će nad svima. Ako se nekome i čini da je vidio kako sakrament gori, drugome da se gazi nogama, ja znam vjeru svih i sve uređujem u mjeri i strpljivosti, ja koji iz ničega stvaram nešto i iz nevidljivoga vidljivo, koji oblikom mogu pokazati nešto vidljivo što je zapravo nešto drugo nego što se čini.“ Đavao odgovori: „Da je to istina doživljavam svaki dan kad se ljudi, moji prijatelji, udaljavaju od mene i postaju Tvoji prijatelji. Ali što da dalje kažem? Rob prepušten sam sebi dovoljno pokazuje kroz svoju volju što bi želio provesti u djelo kad bi mu bilo dozvoljeno?“ Nato Sin Božji odvrati. „Vjeruj mi, kćeri moja, da sam ja, Krist, obnovitelj života, a ne izdajica, istinski i sam istina, ali ne lažljivac i vječna moć bez koje ništa nije bilo i ništa neće biti. Jer ako imaš vjeru da sam u svećenikovim rukama čak i ako svećenik sumnja, ipak sam zbog vjere vjernika i prisutnih i zbog riječi koju sam sam postavio i izrekao zaista u njegovim rukama. Svatko tko me prima, prima moje božanstvo i obličje kruha. Što je Bog doli život i slatkoća, svjetlo koje obasjava, dobro koje veseli, pravednost koja ravna i milosrđe koje spašava? I što je moje čovještvo doli najokretnije tijelo, veza između Boga i čovjeka, glava svih kršćana? Tako svatko tko vjeruje u Boga i prima moje tijelo, prima samo božanstvo jer prima život; prima i čovještvo pomoću kojeg se Bog i čovjek povezuju; prima i obličje kruha jer on koji je u svojem obličju skriven, prima se u drugom radi provjere vjere. Na sličan način i zao prima božanstvo, al ine blago, nego koje kažnjava; prima i čovještvo, ali mu je manje milostivo; prima i obličje kruha jer pod vidljivim obličjem prima skrivenu istinu, ali bez da mu je slatkoća slatka. Jer kad me približava svojim ustima i svojim zubima, nakon primanja sakramenta odlazim sa čovještvom i božanstvom i ostaje mu samo obličje kruha. Ne da kod zlih nisam istinski tamo kao kod dobrih zbog ustanovljenja sakramenta, već zato jer dobri i zli ne primaju jednako djelovanje. Na kraju se čovjeku u hostiji pruža život, naime sam Bog, i život ulazi u njega, ali ne ostaje kod zlih jer ne odustaju od zla i zato njihovim osjetilima ostaje samo obličje kruha koje u njima nema djelovanje jer kod primanja ne misle ništa drugo nego kao da vide i opažaju samo obličje kruha i vina kao kad moćni gospodar uđe nekom čovjeku u kuću i njegova prisutnost se vidi, ali njegova dobrota se zanemaruje.“

Šezdeset i četvrto poglavlje

        Majčine riječi kćeri o tome kako je njezin Sin uspoređen sa siromašnim seljakom i kako dobre i zle pogađaju nevolje i kušnje, dobre kroz strpljenje za čišćenje i krunjenje.
        Majka reče: „Moj Sin je kao siromašan seljak koji, budući da ne posjeduje bika i magarca, osobno nosi drvo iz šume i druge alate koji su mu potrebni da bi dovršio svoj posao. Između ostalih alata je nosio i male šibe koje su nužne iz dva razloga: da bi kaznio neposlušna sina i ugrijao hladne. Tako je i moj Sin, gospodar i stvoritelj svih stvari, postao potpuno siromašan da bi sve obogatio vječnim, a ne prolaznim bogatstvom; na svojim je leđima nosio težak teret, naime gorki križ i svojom krvlju je čistio i uklonio grijehe svih. Tijekom svog preostalog djelovanja izabrao je alate vrlina, to jest čestite muškarce koji su pod sudjelovanjem Božjeg Duha zapalili mnoga srca za Božju ljubav i otkrili put istine. Izabrao si je i šibe koje su ljubitelji svijeta kojima se kažnjavaju djeca i Božji prijatelji da bi se odgojili i čistili za njihovu veću sigurnost i nagradu. Šibe griju hladnu djecu i kad postanu vatrena za Boga, griju i Božje srce za njih. Ali kako? Bez sumnje, kad svjetovni ljudi pripremaju nevolje Božjim prijateljima i onima koji Boga samo iz straha pred kazne. Ovi se onda to revnije okreću Bogu nakon što su razmotrili ispraznost svijeta i Bog ima milosrđe pri njihovim nevoljama i šalje im utjehu i ljubav. Ali što će biti sa šibama nakon što se djeca istuku? Sigurno će biti bačeni u goruću vatru; jer Bog ne prezire svoj narod kad ga prepušta rukama bezbožnika, već kao što otac odgaja sina, tako se i Bog služi zlobom bezbožnih radi krunjenja svojih.“

Šezdeset i peto poglavlje

        Riječi opomene zaručnici koje kroz primjer pokazuju kako se Božji prijatelji ne bi trebali prezasititi poslom propovijedanja niti ga pustiti i o velikoj plaći takvih.
        Majka reče: „Trebaš biti kao prazna posuda koja je prikladna da je se napuni i koja nije preširoka za svoje punjenje, ali niti tako duboka da nema dno. Ta je posuda tvoje tijelo koje je prazno onda kad je slobodno od požudnih želja. Nije preširoko kad je tijelo razborito disciplinirano tako da duša može razumjeti, a tijelo je tako jako da može raditi. Posuda je bez dna dok se tijelo nikakvim odricanjem ne drži zauzdano i kad se tijelu ne odbija što duh želi. Ali čuj sad što kažem. Moj sluga je izrekao nepromišljenu riječ tako što je rekao: 'Što da govorim o onome što se ne dotiče mog staleža?' Takva riječ ne dolikuje Božjem sluzi; jer svaki koji čuje i zna istinu i prešućuje je, ogrješuje se i zaslužuje svaki prezir. Bio jednom jedan gospodar koji je posjedovao čvrsti dvorac u koji je položio četverostruko bogatstvo, naime: neraspadljivu hranu koja smiruje svaku glad; ljekovitu vodu koja gasi svaku žeđ; mirišljavi miris koji odvodi sve otrovno i nužno oružje koje slabi svakog neprijatelja. Dok je gospodar bio drugdje zaposlen, dvorac je bio pod opsadom i kad je to čuo, rekao je svojem sluzi glasniku: 'Idi i glasno zovi moje ratnike i reci im moje riječi: Ja, gospodar, oslobodit ću svoj dvorac; tko god me slijedi s dobrom voljom, bit će sa mnom u slavi i bit će mi sličan u časti; tko padne u borbi, njega ću probuditi na život u kojem nema nikakvog nedostatka ni straha i dat ću im neprestanu čast i nepresušno bogatstvo.' Kad je sluga tako primio zapovijed, zvao je; ali nije bio dovoljno revan u zvanju, tako da poziv nije došao do najhrabrijeg ratnika i on nije mogao sudjelovati u borbi. Što će sad gospodar učiniti s ratnikom koji se htio boriti, ali nije čuo glasnikov glas? Bez sumnje će ga nagraditi prema njegovoj volji, ali lijeni glasnik neće ostati nekažnjen. Ovaj dvorac predstavlja svetu Crkvu ustanovljenu krvlju moga Sina u kojoj se nalaze njegovo tijelo koje smiruje svaku glad, voda evanđeoske mudrosti, miris primjera njegovih svetih i oružja njegove patnje. No sad je pod opsadom neprijatelja jer se u Crkvi nalaze mnogi koji glasom propovijedaju moga Sina, ali mu svojim vladanjem ne odgovaraju. Da, ako riječju i pristaju Gospodinu, protive se voljom i ne brinu se za svoju nebesku domovinu, već samo žele zadovoljiti svoju putenost. Da bi se tako Božji neprijatelji smanjili, Božji prijatelji ne smiju postati ravnodušni jer naplata neće biti vremenita, već takva koja ne zna kraja.“

Šezdeset i šesto poglavlje

        Majčine riječi zaručnici kako vremenita dobra ako ih se posjeduje u skromnosti ne štete ukoliko želja za njihovim posjedovanjem nije neuredna.
        Majka reče: „Što šteti ako je netko iglom ili željezom uboden u odjeću ukoliko meso nije ozlijeđeno? Tako i vremenita dobra ne štete ako ih se skromno posjeduje i sklonost za posjedovanjem nije neuredna. Zato obrati pozornost na svoje srce da bi tvoja namjera bila dobra jer po tebi među druge trebaju biti razlivene Božje riječi. Jer kao što vrata na brani vodenog mlina zaustavlja vodu i opet je pušta da ide kad treba, tako i ti kad na tebe nasrnu raznolike misli i kušnje moraš brižno obratiti pozornost da ono što je isprazno i svjetovno odbaciš. Što je božansko, treba se neprestano zadržati u pamćenju kao što je pisano da su niže vode otjecale, a više su stajale kao zid. Niže vode su misli tijela i nekorisne pohlepe koje moraju otječi i ne se osvrtati na njih; više vode su Božja nadahnuća i riječi svetih; one trebaju ostati u srcu kao zid tako da nikakvom kušnjom ne mogu biti otrgnute iz srca.“

Šezdeset i sedmo poglavlje

        Kristove riječi zaručnici koje izlažu njegovu slavu i kako sve ostaje prema Njegovu uređenju osim bijednih duša grešnika; o svemu se govori primjerima. Kako u djelima treba čuvati volju.
        Sin reče zaručnici: „Ja sam s Ocem i Duhom Svetim jedan Bog. U providnosti moga božanstva je sve od početka i prije svih vremena predviđeno i ustanovljeno. Sve, kako tjelesno tako i duhovno, slijedi određeno povezivanje i red i sve stoji ili ide prema onome što je uređeno i zna se unaprijed u mojem znanju. To možeš vidjeti iz tri primjera. Prvo na životu koji dolazi od žene, a ne muškarca; drugo, na stablima jer slatko nosi sladak plod, a gorko svoj plod; treće, na zvijezdama jer sunce, mjesec i sva nebeska tijela vrše svoje kretanje prema onome što je unaprijed određeno u mojem božanstvu; tako su razumne duše u mojem božanstvu unaprijed znane i prepoznate što će postati; moje znanje unaprijed doduše za njih nikako nije bilo i nije prepreka; jer dao sam im slobodno kretanje volje, to jest slobodnu volju i moć birati što im se sviđa. Kao što žena, a ne muškarac, rađa, tako i dobra duša, Božja žena, mora, rađati uz Božju pomoć jer je duša stvorena zato da napreduje u vrlinama i plodno raste po sjemenu vrlina i dođe u ruke božanske ljubavi. Duša pak koja se odmetne od svojeg podrijetla i svojeg stvoritelja i ne donosi mu ploda djeluje protiv Božjeg uređenja i zato je nedostojna Božje slatkoće. Drugo, nepromjenjivo Božje uređenje se pokazuje na stablima; jer slatka stabla donosi što je slatko, a koja su nasuprot tome gorka, donose što je gorko; u datulji je oboje: slatkoća i gorka jezgra. Isto tako je od vječnosti predodređeno da je tamo gdje je Duh Sveti stanovnik sva svjetovna radost mrska, sva svjetovna slava mrska. U takvu srcu je i snaga Božjeg Duha i njezina čvrstoća tako velika da ga nikakva nestrpljivost ne može slomiti, nikakva protivnost srušiti, nikakva sreća uzdići. Tako je i od vječnosti predviđeno da je gdje je đavlov trn izvana crven plod, ali iznutra punina nečistoće i bodlje. I u đavlovoj radosti je trenutna i prividna slatkoća; ali ispunjena je trnjem i nevoljama i što se više netko zapliće u svijet, to se težim teretom odgovornosti tovari. Kao što tako svako stablo donosi onakav plod kakvi su deblo i korijen, tako će svaki čovjek biti suđen prema namjeri svoga djelovanja. Treće, svi elementi ostaju u svojem redu i pokretu kao što je predviđeno od vječnosti i kreću se prema stvoriteljevoj volji. Tako i svako razumno biće treba biti spremno kretati se prema stvoriteljevu uređenju. Čini li suprotno, jasno je da zloporabi svoju slobodnu volju i dok se nerazumna bića drže svojih granica, razuman se čovjek odmeće i navlači si težak sud jer nije koristio razum. Zato se čovječja volja mora čuvati jer đavlu ne činim ništa više nepravde nego svojim anđelima jer kao što Bog od svoje čiste zaručnice traži onu neizrecivu slatkoću, tako đavao kod svoje zaručnice traži trnje i bodlje. Ipak, đavao u nikome neće dobiti premoć ako mu volja nije bila pokvarena.“

Šezdeset i osmo poglavlje

        Majčine riječi zaručnici o jednoj lisici. Kako lukavi đavao slično lisici na različite i raznolike načine kušnji vara ljude i trudi ih se osobito prevariti one koje vidi da napreduju u dobru.
        Majka reče: „Postoji mala životinja zvana lisica; ona je brižljiva i puna sve lukavštine da si priskrbi sve svoje potrebe. Ponekad se postavlja kao da spava i kao da je mrtva da bi to slobodnije mogla loviti i proždrijeti ptice koje se spuštaju na nju što se neopreznije spuste. Lisica obraća pozornost i na let ptica i one koje vidi da se od iznemoglosti spustile na zemlju pod stablo otima i pojede; one pak koje svojim dvama krilima odlete je posramljuju i ometaju njezin trud.
        Ta lisica je đavao koji stalno progoni Božje prijatelje i posebno one koji nemaju žuč njegove zlobe i otrov njegove jalovosti. Postavlja se kao da spava ili je mrtav; jer ponekad pušta čovjeka teških kušnji da bi ga kad se najmanje ne čuva to slobodnije prevario i zapleo. Ponekad daje da porok izgleda kao vrlina i nasuprot tome vrlina kao porok da bi čovjeka doveo u zabunu i ako mu oprezna pamet ne pomogne, propadne. To ćeš shvatiti kroz primjer. Milosrđe je ponekad porok, naime kad vrši da bi se svidjelo ljudima. Snažno izvršavanje pravednosti je nepravednost ako slijedi iz pohlepe i nestrpljivosti. Poniznost je oholost kad se vrši da se svrati pozornost na sebe i da se bude primijećen od ljudi. Vrlina strpljivosti se može pokazati bez da to zaista jest kad se ukoliko se može zbog pretrpljene nepravde želi osvetiti, ali se podnosi jer se ne može naći vrijeme prikladno za osvetu. Ponekad đavao pušta nevolje i brige da se čovjek rastopi u preobilju tuge; ponekad đavao u srce sipa strahove i brige da bi čovjek postao mlačan u Božjoj službi ili da bi čovjek kad je najmanjem neoprezan propao u veće. Tako je ovoga o kojem govorim prevarila lisica. Kad je u starosti sve imao po želji i već je rekao da je sretan i želi živjeti, bio je ščepan bez sakramenata i bez da je položio račun za svoja djela i svoje vlasništvo jer je kao mrav skupljao danju i noću, ali ne u Gospodinovu žitnicu, ali kad je otvorio svoje spremište da uvede svoje zrnje, umro je i drugima prepustio plod svojeg truda. Jer tko u vrijeme žetve ne skuplja na plodan način, neće se radovati sjemenkama. Zato su sretne Gospodinove ptice koje ne spavaju po drvećem svjetovnih radosti već na drveću nebeske želje i kad ih zahvati kušnja lisice, nepravednog đavla, vrlo brzo odlete na oba krila, naime poniznosti u ispovijedi i nadi u nebesku pomoć.“
        
Objašnjenje
        Krist, Sin Božji, reče: „Ovaj prior ima ulogu biskupa. Tko se dakle želi popeti na stablo slatkog ploda i skinuti slatki plod, mora biti lak i bez tereta, opasan i jak za skupljanje i mora imati čistu posudu da u nju položi plodove. Tako se i ovaj od sad mora truditi svoje tijelo krasiti vrlinama tako da mu bude dovoljno što je nužno, a ne izobilno, da bježi od prilike neumjerenosti, da se pokazuje kao čisto ogledalo i kao uzor za nesavršene ljude. Inače će ga pogoditi strašan kraj, iznenadni pad i udarac moje ruke.“ Tako se i dogodilo.

Šezdeset i deveto poglavlje

        Kristove riječi zaručnici kako su dobro ponašanje i dobra djela svećenika predstavljena jasnim vodama, a zlo ponašanje i zla djela odvratnim i mutnim vodama.
        Sin reče: „Iz tri se stvari može prosuditi da voda nekog izvora nije dobra. Prvo, ako nema doličnu boju; drugo, ako je prljava; treće, ako voda stalno stoji, nije u pokretu i prima dolazeću prljavštinu bez da je izbacuje. Pod tom vodom podrazumijevam ponašanje i srca svećenika koji kao i izvori da bi se s njih pilo moraju biti slatki u milini ponašanja i zatvoreni prema svoj prljavštini poroka. Zato je osobita boja svećenika istinska poniznost tako da se u mislima i djelima to više ponizuje što više na sebi prepoznaje obveze da mora raditi za Boga. Oholost je boja đavla. I kao što ruka gubavca kad iz izvora uzima vodu čini vodu odvratnom onima koji je vide, tako oholost svećenika daje prepoznati da su njegova djela zaprljana. Voda je prljava onda kad je svećenik pohlepan i ne zadovoljava se nužnim; kako je sam sebi nekoristan i nema mir, taj je tako i drugima primjerom pohlepe štetan. Treće, voda je nečista ako prima prljavštinu, ali je ne izbacuje; to se događa kad nema otjecanje i nedostaje joj pokret. Tako je nečist svećenik koji voli požudu tijela u srcu i na tijelu i istinskim kajanjem ne izbacuje sve nečisto što mu se dogodi. Jer kao što je mrlja na tijelu posvuda odvratna, ali najviše na licu, tako nečistoća svima treba biti omražena, a osobito onima koji su pozvani nečem slavnijem. Tako mojem djelu trebaju biti probrani oni svećenici koji nemaju preopširno znanje, već poniznost i čistoću, koji sami žive duhovno i druge odgajaju riječima i primjerom; jer i gubava ruka je korisna za moje djelo ako je namjera dobra i ne nedostaje duhovna ruka.“

Sedamdeseto poglavlje

        Majčine riječi u kojima pripovijeda muku njezina blagoslovljena Sina po redu i o obličju i ljepoti njezina Sina.
        Majka reče: „Kad se približavala muka moga Sina, u strahu pred mukom su u njegovim očima bile suze, znoj na njegovu tijelu; ubrzo je bio uzet mojem pogledu i nisam ga vidjela sve dok nije bio doveden na bičevanje. Ovdje su ga vukli po zemlji i udarali i bacili tako okrutno da mu se glava protresla i zubi se razbili, a udarac po vratu i obrazu je bio silan da je zvuk došao sve do mojih ušiju. Potom je na krvnikovu zapovijed sam skinuo odjeću, dobrovoljno zagrlio stup, čvrsto su ga vezali za njega i cijelo tijelo su mu izbrazdali i rastrgali bodljikavim bičevima čije su se bodlje zabijale i povlačile natrag. Kod prvog udarca kao da sa dobila udarac u srce i izgubila sam osjetila i kad sam se nakon nekog vremena probudila, vidjela sam njegovo tijelo razderano; jer kad su ga bičevali, bio je po cijelom tijelu razodjeven. Onda je jedan od njegovih neprijatelja rekao prisutnim krvnicima: 'Želite li ovog čovjeka ubiti bez presude i na sebe preuzeti krivnju njegove smrti?' Kod tih riječi je razrezao veze. Nakon što je moj Sin bio odvezan, okrenuo se prema svojoj odjeći, ali nisu mu dopustili da je stavi, već dok su ga vukli dalje, prvo je stavio ruke u rukave. Odonda kad je stajao kod stupa njegovi otisci stopala su bili puni krvi tako da sam po krvavim tragovima mogla prepoznati sve korake koje je učinio prilikom hodanja; krv koja mu je tekla s lica brisao je haljinom. Nakon svoje presude je noseći križ izveden, ali mu je putem drugi pridodan kao nositelj. Nakon što se došlo na mjesto razapinjanja, gledaj, tamo su, gledaj, bili pripremljeni čekić i četiri oštra čavla; na zapovijed je skinuo sa sebe svoju odjeću, a svoju je golotinju pokrio malom lanenom krpom i kao utješen se otišao dati vezati. Oblik križa je bio takav da su se ruke križa dizale u visinu tako da su ramena moga Sina došla na mjesto gdje su ruke križa spojene s uspravnom gredom i križ glavi nigdje nije nudio oslonac. Ploče s natpisom su bile pričvršćene na obje ruke križa koje su se dizale iznad glave. Nakon što mu je zapovjeđeno, legao je svojim leđima na križ i ispružio je prvo svoju desnu ruku; potom je druga ruka, koja nije sezala do drugog krila, morala bila rastegnuta. Na sličan su način su i noge bile rastegnute do rupa za čavle, prekrižene su i tamo gdje su kosti najčvršće, pričvršćene su s dva čavla na gredu križa kao što se učinilo i s rukama. Kod prvog udarca čekića sam došla izvan sebe i nakon što sam se opet probudila, vidjela sam svog Sina razapetog i čula sam ljude kako su međusobno jedan drugome govorili: 'Što je ovaj učinio, krađu, pljačku, laž?' Neki su odgovarali da je lažljivac. Potom mu je trnova kruna koja se sezala do polovice čela tako jako pritisnuta na glavu da mu je krv potekla po cijelom licu i napunila je oči, kosu i bradu tako da je sve skoro izgledalo kao jedan tok krvi i nije me mogao vidjeti kako stojim kod križa ako stiskanjem očnih kapaka nije istisnuo krv. Nakon što me povjerio svojem učeniku, uzdignute glave usmjerene prema nebu je glasom koji je prodirao iz dubine prsa i očima napunjenima suzama povikao: 'Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?' Taj povik nisam mogla zaboraviti sve do svojeg uznesenja na nebo, no pustio ga je više iz sažaljenja sa mnom nego iz vlastite patnje. Onda je na dijelove koje je krv još dopuštala vidjeti došla mrtvačka boja i obrazi su potonuli do zubi. Njegova gola rebra su se mogla prebrojati. Njegov se trbuh potisnuo prema leđima nakon što su istekli sokovi, nos je bio šiljast i tanak, i kad je srce bilo pred slomom, cijelo njegovo tijelo je zadrhtalo; njegova brada se položila na prsa. Izvan sebe sam pala na zemlju. Nakon su se čim je preminuo usta otvorila, gledatelji su mogli vidjeti jezik, zube, krv u ustima; napola zatvorene oči su bile okrenute prema dolje i već mrtvo tijelo je visjelo prema dolje. Koljena su se savila na jednu stranu, a noge oko čavala kao oko šarki na drugu stranu. Za to vrijeme su neki ljudi koji su bili prisutni kao na porugu govorili: 'O, Marijo, tvoj Sin je sad mrtav!' Drugi koji su imali dublji osjećaj su govorili: 'O, ženo, muka tvoga sina je završila u vječnoj slavi.' Kratko nakon toga otvoren mu je bok, a nakon što je koplje izvučeno, krv na šiljku je izgledala kao smeđa čime se moglo prepoznati kako je srce probodeno. Taj je ubod probo i moje srce i čudo je da se i ono samo nije slomilo. Kad su se preostali povukli, nisam se mogla otići. Ali bila sam utješena što sam njegovo s križa skinuto tijelo sad mogla dodirnuti i uzeti u svoje krilo, ispitati njegove rane i obrisati krv. Moji su mu prsti zatvorili usta i isto tako sam mu sklopila oči. Ukočene ruke ipak nisam mogla saviti da ih položim na prsa, već sam ih mogla dovesti samo do trbuha. Ni koljena se nisu mogla rastegnuti uspravno, već su stajala uvis kao što su se ukočila na križu.“ Dalje reče Majka: „Mojeg Sina ne možeš vidjeti kakav je u nebu; ali čuj kakav je na svijetu bio u tijelu. U licu je bio tako lijep da ga nitko nije mogao pogledati u lice a da ga njegov pogled ne bi utješno razveselio čak ako je u srcu bio i ožalošćen. Pravedni su bili utješeni duhovnom utjehom. Da, i zli za vrijeme kad su ga vidjeli bili slobodno od žalosti svijeta zbog čega su tugujući njegovali reći: 'Pođimo vidjeti Marijina sina da barem dokle smo tamo budemo bez tuge.' U dvadesetoj godini svoje starosti bio je savršen u muškoj veličini i snazi. Bio je velik kao ljudi srednje veličine u ono vrijeme, nije bio popunjen, ali je io dobro građen u mišićima imao je snažne kosti. Njegova kosa, njegove obrve i brada bili su smeđi; njegova brada je bila duga kao jedna šaka; njegovo čelo nije bilo ni izbočeno ni utisnuto, već se uspravno uzdizalo; njegov nos je bio skladan, ni malen ni velik; njegove su oči bile tako čiste da su se i njegovi neprijatelji radovali vidjeti ga; njegove usnice nisu bile debele i bile su svjetlo crvene; njegova brada se nije isticala i nije bila preduga, već je bila ljupka u skladu; njegovi obrazi su bili umjereno ispunjeni, njihova boja svjetla bijela pomiješana sa svježom crvenom; njegovo držanje je bilo uspravno i na cijelu njegovu tijelu nije bilo mrlje kao što su posvjedočili oni koji su ga vidjeli potpuno razodjevena i koji su ga nakon što je bio vezan za stup bičevali. Na njega nikad nije došao crv, niti je u njegovoj kosi ikad bilo čvora ili prljavštine.“

Sedamdeset i prvo poglavlje

        Ljupka pitanja koja Krist postavlja zaručnici i zaručničini ponizni odgovori Kristu i kako Krist zaručnici postavlja tri hvalevrijedna stanja na izbor, naime djevičanstvo, bračno i udovičko stanje.
        Sin Božji reče zaručnici: „Odgovori mi na četiri pitanja. Ako bi netko prijatelju dao plodan trs kojeg bi doduše htio zadržati kod svoje kuće jer ga pogled na njega i njegov miris raduju, što bi morao reći darivanome kad bi ovaj tražio trs da ga posadi na drugo mjesto gdje bi mogao nositi bogatiji plod?“ Zaručnica odgovori: „Ako je dao iz ljubavi i želi dobro svojem prijatelju, sigurno bi dopustio prijatelju da čini s trsom što želi tako što bi mu rekao: 'O, moj prijatelju, iako bih trs rado imao u blizini, radujem se budući da mi ne donosi mnogo ploda što ga ćeš ako možeš premjestiti na plodnije mjesto.'“ Gospodin upita drugo: „Ako roditelji mladiću daju svoju kćer djevicu i djevica da svoj pristanak mladiću, ali mladić, pitan od svojih roditelja želi li imati djevicu ili ne, ne da nikakav odgovor, bi li djevica bila zaručena s njim ili ne?“ Ona odgovori: „Kako mi se čini djevica nije zaručena jer muškarac nije izrazio svoju volju.“ Gospodin reče treće: „Plemeniti mladić je stajao među tri djevice i dao im je prijedlog da će ona od njih koja ga svojim riječima zapali na najveću ljubav primiti ono što on najžarkije voli. Na to reče prva: 'Toliko jako volim ovog mladića da bih prije umrla nego se okaljala drugim.' Druga reče: 'Radije bih trpjela sve muke prije nego bih rekla jednu jedinu riječ protiv njegove volje ili na njegovu uvredu.' Treća reče: 'Radije bih sebi željela sve sramote i da trpim sve muke prije nego bih na njemu htjela vidjeti najmanje preziranje ili njegovu sramotu.' Reci mi sad“, reče Gospodin, „koja od tri djevice je najviše voljela mladića i kojoj pripada prednost njegove ljubavi?“ Ona odgovori: „Kako mi se čini, sve su jednako voljele jer su sve bile jedno srce prema njemu i zato su sve bile jednako dostojne imati njegovu ljubav.“ Gospodin reče četvrto: „Bio jednom jedan prijatelj koji je drugoga pitao za savjet; 'Imam', reče, 'vrlo plodno pšenično zrno; posije li se u zemlju, iz toga će biti veliki usjev. Ali sad sam vrlo gladan, što ti se čini pogodnije, da sad pojedem zrno ili ga posijem u zemlju?' Prijatelj odgovori: 'Ta se glad može utišati na druge načine pa ti bolje koristi da se posije u zemlju.' Ne čini li ti se isto tako, kćeri moja, da onaj koji je gladan mora to podnositi, a nasuprot tome zrno koje će koristiti mnogima mora biti posijano?“
        Gospodin dalje reče: „Ove četiri izreke se tiču tebe; jer tvoja kćer je trs koji si mi obećala i poklonila. No sad kad znam prikladnije mjesto za nju, želim je presaditi gdje mi se sviđa. Ne trebaš se brinuti zbog toga jer si se složila s presađivanjem.“ Gospodin reče još dalje: „Ti si mi dala svoju kćer, ali još ti nisam pokazao što mi je prijatnije, njezino ustrajanje u djevičanstvu ili njezina udaja niti je li mi se tvoja svidjela ili nije. Budući da sam sad pokazao ono što je sigurno, ono što se dogodilo u nesigurnosti se može popraviti i promijeniti.“ Dalje reče Gospodin: „Djevičanstvo je dobro i najviše jer čini sličnim anđelima ukoliko se čuva razumno i časno. No ako je jedno bez drugoga, naime djevičanstvo tijela bez djevičanstva srca, to je loše izgrađeno djevičanstvo. Jedna ponizna i pobožna udana mi je prijatnija od ohole i besramne djevice. Udana koja živi povučeno i prema svojem stanju u strahu Gospodnjem može biti iste zasluge kao čista i ponizna djevica. Ako je nešto veliko biti u vatri čuvanja i ne gorjeti, onda je jednako tako veliko biti izvan vatre nekog reda i radije htjeti biti u vatri i gorjeti većom vatrenosti nego onaj u vatri. Gledaj, pokazat ću ti trostruki primjer. Bile su tri žene: Suzana, Judita i Tekla. Prva je bila supruga, druga udovica, treća djevica. One nisu imale jednak život i nisu imale jednaku namjeru; no ipak su prema zasluzi svoga ponašanja međusobno jednake. Suzana je naposljetku kad su je starješine kušale i lažno optužile radije iz božanske ljubavi radije htjela umrijeti nego se dati okaljati protiv svoje dužnosti i budući da me se kao posvuda prisutnog bojala, zaslužila je da bude spašena i nakon spasenja slavljena. Kad je Judita vidjela moje omalovažavanje i sramotu svoga naroda, bila je toliko ožalošćena da se iz božanske ljubavi nije samo izložila sramoti i šteti, već je bila i spremna za mene trpjeti muku. Tekla pak koja je bila djevica je radije htjela podnijeti gorku muku nego reći samo jednu riječ protiv mene. Ove tri se iako nisu vodile isti način života slažu u zasluzi. Supruga, djevica ili udovica, sve će mi se moći jednako svidjeti ako im sva želja stoji prema meni i život im je dobar.“
        Osim toga Gospodin još reče: „Bilo da tvoja kćer ostane u djevičanstvu ili se uda, jednako mi je prijatno ako se učini prema mojoj volji. Jer što bi joj koristilo ako bi možga bila zatvorena tijelom, ali vani svojim duhom? Ili što je slavnije, živjeti samome sebi ili koristiti drugima? Ja koji sve znam i predviđam ne činim ništa bez razloga; zato do određenog mjesta neće doći prvim plodom ako djeluje iz straha, niti drugim ako živi u mlitavosti, već će doći u sredinu prema mjeri topline u ljubavi i plodu čestitosti. Onaj pak koji će je dobiti mora imati tri stvari: kuću, odjeću i hranu da bi je primio.“
        
Objašnjenje
        Sin reče: „Čudiš se što ova djevica nije dospjela do udaje kako si se nadala. Odgovorit ću ti pomoću usporedbe. Jedan od plemića je odlučio dati svoju kćer siromašnu muškarcu za brak. Kad je ovaj siromah trebao doći na vjenčanje s djevicom, prekoračio je zakone grada i zato su ga građani sramotno prognali i nije primio djevicu koju je želio. Tako sam i ja učinio s gospodarom ove zemlje; obećao sam mu učiniti velike stvari, ali previše je pristajao uz moje neprijatelje i zato nije dospio do onoga što sam mu obećao. Mogla bi pitati nisam li unaprijed pogledao buduće? Naravno da jesam kao što se može čitati o Mojsiju i njegovu narodu; otkrio sam mnogo i otkrivam mnogo da bi se ljudi mogli pripremiti za dobro i znati što treba činiti i strpljivo čekati. No ipak trebaš znati da je jedan jao prošao, ali da će drugi doći nad nezahvalne ove zemlje. Onda će doći moj blagoslov nad ponizne koji će moliti za moje milosrđe. Znaj i da kao što bi ovoj djevici bilo korisnije kad bi slijedila moj i savjet mudrih.“ Vjeruje se da je ova djevica bila Cecilija, kćer svete Brigite. Što se tiče nje, pogledaj životopis svete Brigite.

Sedamdeset i drugo poglavlje

        Kristove riječi zaručnici o dvije sestre i uskrišenom Lazaru. I kako su zaručnica i njezina kćer predstavljene sestrama, duša bratom Lazarom, Židovi zavidne ljude i kako je njima Bog učinio veću milost nego Lazarovim sestrama. Kako se oni koji znaju mnogo govoriti, ali malo raditi ljute na one koji rade dobro.
        Sin reče zaručnici: „Bile su dvije sestre, Marta i Marija. One su imale brata Lazara kojeg sam probudio iz smrti; nakon svog uskrišenja mi je služio još revnije nego prije; isto su činile i sestre, iako su i prije bratova uskrišenja bile prijateljske i neumorne služiti mi. No poslije su bile još neumornije i pobožnije. Slično sam učinio s vama na duhovan način; je probudio sam vašeg brata, to jest vašu dušu koja se kroz četiri dana otuđila od mene mrtva i smrdeći kroz prekoračenje mojih zapovijedi i zlu pohlepu i radost u grijehu. Bila su četiri razloga koja su me pokrenula na Lazarovo uskrišenje. Prvo zato jer sve dok je živio mi je bio prijatelj; drugo, ljubav njegovih sestara; treće, jer je Marijina poniznost kad mi je prala noge stekla takvu zaslugu da kao što se pred mojim i licem gostiju ponizila, tako se pred licem mnogih trebala obradovati i biti čašćena; četvrto, da bi se otkrila slava moga čovještva. Ovew četiri stvari međutim nisu bile kod vas jer više volite svijet nego Lazar i njegove sestre. Zato je moje milosrđe prema vama, koje nikakvim zaslugama niste zaslužile moje sažaljenje, veće nego prema onim sestrama i to toliko veće kao što je duhovna smrt opasnija od tjelesne i uskrsnuće duše slavnije od tjelesnog. Budući da je moje milosrđe preteklo vaša djela, primite me kao ona sestra najžarkijom ljubavlju u kuću svoje naravi tako da ništa ne volite kao mene i sve svoje uzdanje položite u mene, ponizite se s Marijom i dnevno oplakujete svoje grijehe. Nikad se ne sramite živjeti ponizno među oholima i umjereno među neumjerenima i pokazujte izvana kako me jako volite iznutra. Trebate biti jedna duša i jedno srce kao one sestre, jake u preziranju svijeta i hrabre u Božjoj hvali. I kad budete tako učinile, onda ću ja, budući da sam uskrisio vašeg brata, to jest dušu, istu braniti da je Židovi ne bi ubili. Jer što bi Lazaru bilo koristilo biti uskrišen od sadašnje smrti kad zbog časnijeg ponašanja u sadašnjem životu ne bi bio slavnije uskrsnuo na drugi i trajni život? Tko su Židovi koji žele ubiti Lazara drugi doli oni koji su nezadovoljni time da živite bolje, koji govore velike stvari, a naučili su malo raditi, koji teže za ljudskom naklonošću i preziru svoje prethodnike to većim prezirom što manje si pripuštaju spoznati istinu i ono što je više? Mnogo je takvih koji govore o vrlinama, ali ih ne znaju čuvati kreposnim ponašanjem. Zato su njihove duše u opasnosti jer ima mnogo riječi, ali djela ne dolaze na vidjelo. Je su li moji propovjednici možda tako postupali? Nikako. Nisu opominjali grešnike uzvišenim, već malobrojnim i ljubaznim riječima tako što su bili spremni predati svoje duše za njihove duše. Jer žar učitelja je bolje podučavala duh slušatelja od riječi. No sad mnogi o meni govore teško shvatljive i visoke stvari, ali ne slijedi plod jer samo puhanje ne zapaljuje drvo ako ne sudjeluje iskrica. Od tih ću vas Židova čuvati i zaštititi da po njihovim riječima i djelima ne bi otpale od mene; ali neću vas braniti tako da ništa ne patite, već tako da ne podlegnete u nestrpljivosti. Zato se držite svoje odlučnosti i ja ću svojom ljubavlju zapaliti vašu volju.“

Sedamdeset i treće poglavlje

        Djevičine riječi zaručnici neka se ne brine o jednom ratniku za kojeg se reklo da je mrtav i koji joj je pokazan kako moli za pomoć.
        Za jednog ratnika koji je još živio se reklo da je mrtav. On je zaručnici u jednoj duhovnoj viziji pokazan kao mrtav i kako moli pomoć. Nakon što je zaručnica bila ožalošćena njegovom smrću, Majka Milosrđa joj reče: „Moja kćeri, je li ovaj čovjek mrtav ili nije, saznat ćeš u svoje vrijeme, sad želimo djelovati da bi on bolje živio.“

Sedamdeset i četvrto poglavlje

        Kristove riječi zaručnici i riječi Ivana Krstitelja Kristu u kojima ga hvali i pred njegovim licem moli za kršćane, posebno za jednog ratnika. Na njegove molitve je ratnik svojim vlastitim i rukama slavne Djevice i Petra i Pavla opremljen i počašćen duhovnim oružjem, to jest vrlinama. Što je predstavljeno svakim tjelesnim oružjem i o dobroj molitve.
        Sin Božji je razgovarao sa zaručnicom i reče: „Danas si napisala da je bolje sam preduhitriti nego biti preduhitren. Tako sam ja tebe preduhitrio slatkoćom svoje milosti da đavao ne bi ovladao tvojom dušom.“ Odmah se pojavi Ivan Krstitelj i reče: „Blagoslovljen Ti, Bože, koji si prije svih stvari, kraj kojeg nikad nije bio neki drugi bog i umjesto kojeg drugog niti nema niti će biti; jer Ti jesi i bio si vječno Jedan Bog. Ti si od proroka obećana istina kojoj sam dok se još nisam rodio radosno poskakivao i koju upoznao potpunije nakon što sam pokazao na nju. Ti si naša radost i naša slava. Ti si naše veselje i naša naslada. Jer gledate Tebe nas ispunja neizrecivom milinom koju nije prepoznao nitko osim onoga koji ju je kušao. Ti sam si i naša ljubav. I nije čudo da Te volimo jer budući da si sam ljubav, ne samo da voliš one koji Te vole, nego budući da si stvoritelj svih stvari, iskazuješ svoju ljubav i onima koji Te preziru priznati. No sad, moj Gospodine, budući da smo po Tebi i u Tebi bogati, molimo Te da od tog našem duhovnog bogatstva daš onima koji nemaju bogatstvo tako da kao što se mi u Tebi radujemo ne zbog svojim zaslugama i ovi postanu dionici naših dobara.“ Krist odgovori: „Zaista, ti si najviši ud nakon i kraj glave; ipak, vrat je još bliži i izvrsniji. Ako sam ja glava svih, onda je moja Majka vrat, onda dolaze anđeli, a ti i moji apostoli ste kao kralješci kralježnice jer ne samo da me volite, već me častite i tako što pomažete onima koji me vole. Zato čvrsto stoji ono što sam rekao: Djela koja sam ja činio i vi ćete činiti i vaša volja je moja volja. Jer kao što se tjelesna glava ne pomiče bez udova, tako se i u vašoj duhovnoj vezi i sjedinjenju ne događa da se jedno želi, a drugo može, već se može sve što svaki od vas želi, zato će se dogoditi ono što želiš.“ Nakon tih riječi je Ivan doveo jednog ratnika koji kao da je bio polumrtav i reče: „Gledaj, Gospodine! Gledaj, ovaj koji ovdje stoji Ti je posvetio svoju ratničku službu. On se trudi boriti, ali ne može pobijediti jer je nenaoružan i slab. Ja pak sam dvostruko zadužen pomoći mu, dijelom zbog zasluga njegovih roditelja, dijelom zbog ljubavi prema mojoj časti koja ga ispunja. Poradi samoga sebe daj mu odjeću za ratničku službu da ne bi bila otkrivena sramota njegove razgoljenosti.“ Gospodin odgovori: „Daj mu što želiš i odjeni ga kako ti se sviđa.“ Na to Ivan reče: „Dođi, moj sine, i primi od mene prvo odijelo svoje ratničke službe; nakon što ga uzmeš, lako ćeš primiti i moći nositi ostalu ratničku odjeću. Ratniku odgovara da na tijelu prvo ima ono što je meko i blago, naime dvostruki plašt. Njega ću ti staviti jer se Bogu tako sviđa. Jer kao što je tjelesni plašt mekan i blag, tako je i duhovan sladak u djelovanju, naime da drži Boga dragog tvojoj duši i ljupkog tvojim sklonostima. Slatkoća dolazi iz dvije stvari, naime iz razmatranja Božjih dobročinstava i iz sjećanja na počinjene grijehe. To dvoje sam imao dok sam još bio dječak. Jer razmatrao sam kojom me milošću Bog preduhitrio dok se još nisam rodio, kojim me blagoslovom blagoslovio nakon mog rođenja. Pri tom razmatranju sam uzdisao nad tim kako bih svojem mogao dostojno uzvratiti. Razmatrao sam i nepostojanost svijeta i žurno sam pošao u pustinju gdje mi je moj Gospodin Isus bio tako sladak da mi je bilo gnusno i mrsko željeti sve radosti svijeta kad sam na to mislio. Zato dođi ratniče i odjeni se ovim dvostrukim plaštem; preostalo će ti se dati u svoje vrijeme.“ Na to se pojavio blaženi apostol Petar i reče: „Ivan ti je dao dvostruko odijelo, a ja koji sam teško pao, ali muževno ponovno ustao, pribavit ću ti pancir, to jest božansku ljubav. Ova ljubav kao pancir koji se sastoji od mnogo željeznih prstena štiti od neprijateljevih projektila i čini čovjeka ravnodušnijim u podnošenju prodirućih zala. Čini ga okretnijim za Božju čast i revnijim za božanski posao, nepobjedivim u protivnostima, strpljivim u nadi, postojanim u onome što poduzme. Taj pancir mora svijetliti kao zlato i biti snažan kao kremen i željezo; jer svaki čovjek koji ima ljubav mora u strpljivosti protiv protivnosti biti rastezljiv kao zlato; treba svijetliti mudrošću i pameću da ne bi prihvatio herezu umjesto neokrnjene vjere i dvojbeno smatrao sigurnim. Pancir također mora biti jak kao željezo da kao što željezo pokorava sve tako i ovaj čovjek koji se trudi u ljubavi treba nastojati poniziti one koji se opiru vjeri i dobrim običajima. Ne treba odstupati od prigovora; ne smije pokleknuti zbog prijateljstva; ne smije postati mlitav i radi vremenite koristi niti se zaklanjati radi tjelesnog mira. Neka se ne boji smrti jer nitko ne može uzeti tijelo ako Bog ne dozvoli. Ako se pancir i sastoji od mnogo prstena, oklop ljubavi prvenstveno drže dva prstena. Prvi prsten ljubavi je spoznaja Boga i često razmatranje božanskih dobročinstava i zapovijedi da bi čovjek znao što treba dati Bogu, što bližnjem, a što svijetu. Drugi prsten je zauzdavanje vlastite volje radi Boga; jer svaki koji savršeno i iskreno voli Boga ne zadržava ništa od svoje volje što je protiv Boga. Gledaj, sine, ovaj pancir ti daje Bog, a ja sam ti ga zaslužio tako što sam ti priskočio po Božjoj milosti.“ Na to se ukazao sveti Pavao i reče: „O, moj sine, vrhovni pastir ovaca Petar ti je dao pancir, a ja ću ti iz Božje ljubavi dati oklop koji je ljubav prema bližnjemu, to jest spremnost pod sudjelovanjem Božje milosti rado umrijeti za spas bližnjeg. Kao što su na oklopu mnoge ploče zajedno spojene i povezane čavlima, tako se u ljubavi prema bližnjem okupljaju mnoge vrline. Svaki koji voli svojeg bližnjeg je dužan prvo osjećati bol zbog toga što svi koji su otkupljeni krvi Isusa Krista Bogu ne uzvraćaju za ljubav, drugo, što sveta Crkva, Božja zaručnica, ne ustraje u svojem hvalevrijednom redu, treće što je vrlo malo onih koji se u gorkoj žalosti i ljubavi sjećaju Božje muke; četvrto, dužan je paziti se njegovog bližnjeg ne pokvari zlim primjerom, peto, da se svojem bližnjem radosno da svoje dobro i moli Boga za njega, da napreduje u svakom dobru i da postane savršen. Čavli koji povezuju ploče su Božje riječi. Kad čovjek ispunjen prema ovim riječima vidi svojeg bližnjeg u nevolji, treba ga tješiti ljubaznim riječima, treba braniti onoga koji je napadnut protiv prava, posjetiti bolesne, otkupljivati zarobljene, ne se sramiti siromašnih, uvijek voljeti istinu, ništa ne postaviti iznad ljubavi prema Bogu, ne se udaljiti od pravednosti. Ovim sam oklopom bio obučen ja koji sam bio slab sa slabima, nisam se sramio licem kraljeva i vladara reći istinu i bio sam spreman umrijeti za spas bližnjeg.“
        Potom se pojavila Majka i reče ratniku: „Moj sine, što ti još nedostaje?“ On reče: „Moja glava nema kacigu.“ Na to Majka Milosrđa reče anđelu čuvaru njegove duše: „Kako je tvoja zaštita koristila njegovoj duši i što imaš za predložiti našem Gospodinu?“ Anđeo odgovori: „Imam nešto iako je malo. Ponekad je udjeljivao milostinju i iz ljubavi prema Bogu čitao poneke molitve, ponekad se odricao i vlastite volje radi Božje volje; iskreno je molio Boga da mu svijet postane preziran i da mu Bog bude vrjedniji od svega.“ Majka odgovori: „Dobro je što to možeš donijeti za njega i učinit ćemo kao što čini dobar zlatar koji kad želi izvesti veliko djelo iz zlata, ali je u nuždi i nedostaje mu zlata pomoć traži kod bogata prijatelja. Svi koji imaju zlatu mu pomažu da bi se njegovo djelo dovršilo. No tko će nekome tko radi djelo od gline dati od svojeg zlata budući da glina nije vrijedna da se pomiješa sa zlatom? Svi sveti koji su bogati zlatom će ti sa mnom zavrijediti kacigu koju ćeš imati. Ta kaciga je volja svidjeti se samo Bogu; jer kao što kaciga štiti glavu od projektila i udaraca, tako i dobra, samo na Boga usmjerena volja štiti dušu. Tu su kacigu imali dobri Juraj i Mauricije i mnogi drugi, čak i razbojnik koji je visio na križu; bez nje nitko neće postaviti dobre temelje niti dospjeti do krune. Na toj kacigi moraju biti dva otvora ispred očiju kroz koje se može paziti onoga što se približava. Oni su pamet u onome što se mora napraviti i oprez u onome što se mora izostaviti jer je bez pameti i promišljaja mnogo toga što se na početku činilo dobrim na kraju loše.“ Dalje majka reče ratniku: „Što ti još nedostaje, moj sine?“ On odgovori: „Moja ruke su još gole i nemaju obranu.“ Majka mu odvrati: „Pomoći ću ti da ti ruke ne ostanu gole. Kao što postoje dvije ruke od mesa, tako postoje i dvije duhovne ruke. Desna ruka kojom se treba držati mač predstavlja djelo pravednosti na kojem treba biti pet vrlina kao pet prstiju. Prva je da svaki pravednik treba biti pravedan sam za sebe tako da se čuva da u govoru, činjenju ili primjeru ne nastupi ništa što bi moglo uvrijediti bližnjega da ne bi neurednim vlastitim ponašanjem uništio ono što iz pravednosti na drugima kori ili ih podučava; druga je ne vršiti pravednost ili djela pravednosti iz naklonosti prema ljudima ili ljubavi prema svijetu, već iz ljubavi prema vlastitu Bogu; treća je nikoga se ne bojati protiv pravednosti niti nešto prešutjeti zbog prijateljstva i ne se dati odvratiti od pravednosti za siromašne i bogate, za prijatelja ili neprijatelja; četvrta je htjeti rado umrijeti za pravednost; peta je ne samo činiti pravednost, već je i mudro voljeti tako da u sudu budu i milosrđe i pravednost i da se drukčije kazni koji griješi manje, a drukčije koji griješi teže, drukčije koji iz neznanja, a drukčije koji namjerno ili iz zlobe. Tko ima ovih pet prstiju, treba se čuvati da ne oštri mač u nestrpljivosti niti da ga svjetovna radost ne otupi ili ga neopreznost slomi ili ga zbog nepromišljenosti ne ispusti iz ruke ili ga nepostojanost duše učini crnim.
        Lijeva ruka je božanska molitva koja također treba imati pet prstiju. Prvi je čvrsto vjerovati u članke vjere o božanstvu i čovještvu i zaista u sve što priznaje sveta Crkva, Kristova zaručnica; drugi je ne htjeti svjesno griješiti protiv Boga i sve počinjene grijehe htjeti popraviti kajanjem i zadovoljštinom; treći je Boga moliti da se tjelesna ljubav pretvori u duhovnu ljubav; četvrti ničemu drugome u svijetu ne htjeti živjeti nego da se časti Boga i smanjuju grijesi; peti je ne se drsko uzdati u sebe, već se uvijek bojati Boga i očekivati smrt svakog sata. Gledaj, moj sine, to su dvije ruke koje moraš imati: desna kojom treba zamahnuti mačem pravednosti protiv njezinih napadača, a lijeva ruka molitve kojom se od Boga treba moliti pomoć tako da se nikad ne uzdaš u svoju pravednost niti ponosno uzdigneš protiv svoga Boga.“
        Opet se pojavila blažena Marija i reče ratniku: „Što ti još nedostaje, moj sine?“On odgovori: „Nožni oklop.“ A ona reče: „Čuj ti, jednom ratnik svijeta, ali sad moj, sve što je na nebu i zemlji, stvorio je Bog. Među svim što je niže je najvrjedniji i najljepši stvor duša čije misli upravlja dobra volja. Jer kao što iz jednog stabla izlaze mnogi izdanci, tako iz duhovne vježbe i djelatnosti duše proizlazi sva savršenost. Da bi se postigao duhovni nožni oklop, uz Božju pomoć dobra volja mora napraviti početak. Ona mora sadržavati dvostruko razmatranje kao dvije noge na zlatnim temeljima. Prva noga savršene duše je razmatranje te vrste da ne želi griješiti protiv Boga čak ako nakon toga i ne bi slijedila kazna; druga noga je vršenje dobrih djela zbog velike strpljivosti i Božje ljubavi čak i kad bi se znalo da će se biti proklet. Koljena duše su radost i snaga dobre volje. Kao što se kod korištenja nogu koljena savijaju, tako se volja duše u skladu s razumom mora savijati i svladavati prema Božjoj volji jer pisano je da su tijelo i duh suprotstavljeni. Zato Pavao govori: 'Ne činim dobro koje bih htio' kao da želi reći: 'Prema duši želim svakakvo dobro, ali ne mogu to zbog slabosti tijela, a ako ponekad i mogu činiti, opet ne mogu radosno.' Kako onda? Je li apostol zato izgubio plaću jer je htio, ali nije mogao ili jer je doduše činio dobro, ali ne radosno? Nikako, već će mu se kruna štoviše dvostruko umnožiti; prvo, od vanjskog čovjeka jer zbog otpora tijela protiv dobra bilo je mučno raditi; drugo, od unutarnjeg čovjeka jer nije uvijek imao duhovnu utjehu. Mnogi se svjetovni ljudi trude na vremenit način, ali zbog toga neće biti okrunjeni jer rade na poticaj tijela; jer kad bi taj rad bio Božja zapovijed, pri poslu ne bi pokazivali tako vruću revnost. Ove dvije noge duše dakle, naime ne htjeti griješiti protiv Boga i htjeti vršiti dobra djela čak i ako slijedi prokletstvo, moraju biti naoružane dvostrukim oklopom, naime pametnim mudrim korištenjem vremenitog i mudrom čežnjom i nastojanjem za nebeskim. Mudro korištenje vremenitih stvari se sastoji u tome da se dobra ima za vlastito umjereno uzdržavanje, a ne u izobilju. Mudra čežnja za nebeskim postoji ona kad se nebesko želi zaslužiti dobrim djelima i radom jer budući da se čovjek nezahvalnošću i nemarnošću odvratio od Boga, mora se vratiti naprezanjem i poniznošću. Budući da ti, moj sine, to nisi imao, molimo onda svete mučenike i ispovjednike koji tog bogatstva imaju u izobilju da ti pomognu.“
        Odmah su se pojavili sveti i rekoše: „O, blažena Gospođo, ti si u sebi nosila Gospodina i ti si gospodarica sviju; postoji li nešto što ne možeš? Jer ono što želiš, dogodi se. Tvoja volja je uvijek naša volja. Ti si s pravom majka ljubavi jer svakome dolaziš s ljubavlju.“
        Opet se pojavila Majka i reče ratniku: „Moj sine, još nam nedostaje štit. Štitu pripadaju dvije stvari, naime hrabrost i znak gospodara za kojeg se boriš. Duhovni štit predstavlja razmatranja gorke Božje patnje. On mora biti na lijevoj ruci blizu srca tako da kad se god duša osjeća radost u tjelesnom uživanju razmatraju Kristove rane. Sve dok preziranje i protivnosti svijeta uznemiruje i rastužuje dušu, treba se sjetiti Kristova siromaštva i poniženja. A sve dok čast i dug život tijela žele zadovoljiti, treba se sjetiti Kristove gorke smrti i patnje. Takav štit mora imati snagu postojanosti u dobru i širinu ljubavi. Znak štita mora se sastojati od dvije boje jer se ništa ne vidi jasnije i dalje od onoga što je sastavljeno od dvije blistave boje. Dvije boje kojima je ukrašen štit razmatranja božanske patnje su suzdržljivost od neurednih sklonosti i čistoća i svladavanje tjelesnih pokreta. Ovo dvoje osvjetljava nebo i anđeli koji to vide raduju se, kliču i govore: 'Gledajte znak čistoće i naše družine; dužni smo pomoći tom ratniku.' Đavoli pak koji vide ratnika ukrašena tim znakom štita će vikati: 'Što da činimo, drugovi? Ovaj ratnik je strašan u sukobu i divnog oružja. Na svojoj strani ima oružja vrlina, iza sebe vojne logore anđela. S lijeva ima vrlo porezna čuvara, naime Boga, naokolo je pun očiju kojima vidi našu zlobu. Možemo ga doduše napasti, ali na našu sramotu jer ga ne možemo nadvladati.' O, kako li je sretan takav ratnik kojeg anđeli časte i u strahu od kojeg đavoli drhte. No budući da ti, moj sine, još nisi primio taj štit, molimo svete anđele koji sjaje duhovnom čistoćom da ti pomognu.“
        Dalje reče Majka: „Sine, još nam nedostaje mač. Jednom maču pripadaju dvije stvari: prvo, treba imat dvije oštrice; drugo, mora biti dobro naoštren. Duhovni mač je uzdanje u Boga u borbi za pravednost. To uzdanje mora imat dvije oštrice, naime ispravnu pravednost u sreći kao na desnoj strani i zahvalu u nesreći kao na lijevoj strani. Takav je mač imao pobožni Job koji je u sreći prinosio žrtve za svoju djecu, koji je bio otac siromašnih i čija su vrata bila otvorena putnicima, koji nije hodao u ispraznosti i nije želio ništa strano, već se bojao Boga kao onaj tko sjedi na valovima mora. I u nesreći je prinosio zahvalu kad je nakon gubitka svoje djece i dobara prezren od svoje žene i mučen najgorim čirevima strpljivo izdržao i rekao: 'Gospodin je dao, Gospodin je uzeo, hvaljen bio.' Taj mač mora biti i dobro naoštren da bi kao i Mojsije i David satro one koji napadaju pravednost i da bi imao revnost zakona kao Pinhas da bi ustrajno govorio kao Ilija i Ivan. O, kako li je mač mnogih danas preko mjere tup, oni kad govore riječima ne miču prst jer traže prijateljstvo ljudi, ali ne osvrću se na Božju slavu! Budući da nisi imao takav mač, molimo patrijarhe i proroke koji su imali takvo uzdanje i sigurno će nam biti dan.“
        Opet se pojavila Majka i reče ratniku: „Moj sine, još trebaš pokrivalo za oružje koje ga štiti od hrđe i prljanja kiše. To pokrivalo je ljubav da se umre za Boga i čak, ukoliko je moguće i ne vrijeđa Boga, da se odvoji od Boga radi spasa braće. Ta ljubav pokriva sve grijehe, čuva sve vrline, blaži Božji gnjev, čini sve mogućim, straši zle duhove, radost je anđela. To pokrivalo iznutra mora biti bijelo, a izvana sjajno kao zlato. Jer gdje je revnost božanske ljubavi, tamo se ne zanemaruje ni jedna ni druga čistoća. Apostoli su ove ljubavi imali u izobilju i zato ih se mora dozvati da pomognu.“
        Ponovno se pojavila Majka i reče: „Moj sine, trebaš još konja i sedlo. Pod konjem se na duhovan način podrazumijeva krštenje. Jer kao što konj odvodi čovjeka putem koji želi prevaliti i kao što ima četiri noge, tako krštenje koje se podrazumijeva pod konjem vodi čovjeka pred Božje lice i ima četiri duhovna djelovanja. Prvo se sastoji u tome da se kršteni oslobađaju zlih duhova i obvezuju Božjim zapovijedima i službi; drugo je da se čiste od istočnog grijeha; treće je da postaju Božja djeca i subaštinici; četvrto je da im se otvara nebo. Ali jao, mnogi su koji kad dođu u godine razuma konju krštenja, stave uzde i vode ga krivim putem. Put krštenja je ispravan i ispravno ga se slijedi ako se čovjek prije godina razuma podučava i očuva u dobrim običajima i kad nakon što dođe u godine razuma i revno o tome razmišlja što se obećalo na krštenju, također sačuva nedirnutima vjeru i Božju ljubav. S pravog puta se skreće i stavlja se uzda onda kad se tijelu u svijetu daje prednost pred Bogom. Sedlo konja, to jest krštenje je djelovanje gorke muke i smrti Isusa Krista kojima je krštenje dobilo svoju snagu. Voda krštenja je samo jedan element; nakon što je prolivena Božja krv je elementu vode pridodana Božja riječ i snaga prolivene Božje krvi i tako je voda krštenja po Božjoj riječi postala pomirenje Boga s ljudima, vrata milosrđa, istjerivanje zlih duhova, put u nebo, oproštenje grijeha. Tko se dakle želi hvaliti snagom krštenja, neka prvo promisli gorčinu ustanovljenja djelovanja krštenja tako da kad se čovječje srce napuhne protiv Boga, čovjek misli na to kako je gorko otkupljen, kako je često prekršio krsno obećanje i što je zaslužio za tako povratke u grijeh. Da bi čovjek dalje mogao čvrsto sjediti u sedlu djelovanja krštenja, potrebna su dva stremena, to jest dvostruko razmatranje u molitvi. Prvo dakle treba moliti: 'O, svemogući Bože, blagoslovljen Ti jer si me stvorio i otkupio i dok sam bio dostojan prokletstva, podnosio si me u mojim grijesima i priveo na pokoru. Uviđam, Gospodine, pred Tvojim veličanstvom da sam sva dobra koja su mi dana za spasenje rasipao na nekoristan i pokvaren način, naime vrijeme za svoju pokoru u ispraznostima, tijelo u izobilju, milost krštenja u oholosti. I sve sam više volio od Tebe, mog stvoritelja, otkupitelja, hranitelja i zaštitnika i zato te molim za Tvoje milosrđe jer sam sam po sebi bijedan i jer nisam priznao Tvoju blagu strpljivost prema meni. Nisam se bojao Tvoje strašne pravednosti. Nisam se osvrtao kako da Ti uzvratim za Tvoje nebrojeno dobro, već sam Te štoviše dan za danom svojom zlobom izazivao na gnjev; zato nemam ništa drugo osim jedne riječi za Tebe, naime: Smiluj mi se, Bože, po svojem velikom milosrđu!'
        Druga molitva treba glasiti: 'O, svemogući Bože, znam da sve imam od Tebe, da ništa nije od mene i da ništa ne mogu osim onoga što sam sam učinio po svojem grijehu. Zato ponizno molim Tvoju ljubav da ne postupaš sa mnom prema mojem grijehu, već prema svojem velikom milosrđu. Pošalji mi i svoga Duha Svetoga da rasvijetli moje srce i učvrsti me na putu Tvojih zapovijedi da bih ustrajao u onome što sam prepoznao pomoću Tvojeg nadahnuća i da se nikakvim kušnjama ne odvojim od Tebe.'
        Moj sine, budući da to još nemaš, molimo one koji su gorkije učvrstili Božju muku u svojem srcu da ti dodijele od svoje ljubavi.“ Nakon ovoga je došla pojava kao konj opremljen zlatnim ukrasima. I Majka reče: „Ovi konjevi ukrasi predstavljaju darove Duha Svetoga koji se daruju kod krštenja. Jer u krštenju se, bilo da ga je obavio dobar ili loš sluga, otpušta istočni grijeh, umnožava se milost, oprašta se svaki grijeh. Daje se Duh Sveti kao jamstvo, anđeli za zaštitnike, nebo za nasljedstvo. Gledaj, moj sine, to su ukrasi duhovnog ratnika! Tko je time odjeven, dobit će onu neizrecivu vojničku plaću kojom se kupuje vječna radost, najčasniji mir, vječno obilje, život bez kraja.“ Ovaj ratnik je bio gospodin Karlo, sin svete Brigite.

Sedamdeset i peto poglavlje

        Zaručničine riječi molitve Kristu i Djevici pri čemu pjeva najbolju hvalu. Utješni odgovor Djevice kćeri u čemu kroz primjer pokazuje Bog pomoću pravedne odluke često dopušta đavlovu laž da bi Božja snaga postala to vidljivija i kako nevolje daju uputu za duhovna dobra.
        „Blagoslovljen Ti, moj Bože, moj stvoritelju i otkupitelju. Ti si otkupnina kojom smo otkupljeni iz zarobljeništva, po kojoj smo svi vođeni svemu spasu, po kojoj smo postavljeni udružujemo s Jedinstvom i Trojstvom. Zato se, iako se u svojoj ružnoći sramim, ipak radujem da Ti koji si jednom za nas umro nikad više nećeš umrijeti. Jer Ti si zaista jedini koji je bio i prije svijeta. Ti imaš moć nad životom i smrti. Samo Ti si dobar i pravedan, samo Ti svemoguć i strašan. Zato budi blagoslovljen u vječnost. Ali što da kažem o tebi, blagoslovljena Marijo, ti cijeli spase svijeta? Ti si slična onome tko prijatelju koji je bio tužan zbog gubitka neke stvari opet daje vidjeti izgubljeno čime se ublažila bol, narasla je radost i cijelo se srce zapalilo. Tako si ti, najslađa Marijo, svijetu pokazala njegova Boga kojeg su ljudi izgubili i rodila si ga u vrijeme koje je bilo pokazano prije svih vremena i nad čijim rođenjem se radovalo sve što je bilo na nebu i na zemlji. Zato te, najslađa Marijo, molim da mi pomogneš da se moj neprijatelj ne bi radovao nada mnom niti me nadvladao svojom lukavosti.“ Majka odgovori: „Pomoći ću ti. Ali zašto si žalosna što si ono što si čula i što je tjelesno vidjela na duhovan način kad ti je onaj ratnik koji živi u tijelu pokazan kao duhovno mrtav i potreban duhovne pomoći? Čuj sad sigurnost tumačenja. Sva istina je od Boga, a svaka laž od đavla jer je on otac laži. Budući da je istina od Boga, po đavlovoj zlobi i laži koje Bog ponekad dozvoljava prema tajnoj odluci je Božja snaga to vidljivija kao što ću ti pokazati kroz primjer izvjesne djevice. Ona je vrlo nježno voljela svojeg zaručnika i on nju na sličan način. Kroz njihovu ljubav je Bog bio slavno čašćen i roditelji s obje strane su se tome radovali. Kad je to vidio njihov neprijatelj, ovako je mislio: 'Znam da se zaručnik i zaručnica međusobno približavaju na trostruki način: pismima, uzajamnim razgovorima i tjelesnim sjedinjenjem. Da glasnici i poštari ne bi imali pristup, sve ću putove napuniti kolcima, trnjem i kukama; da se više ne bi približavali uzajamnim razgovorima, prouzročit ću buku koja će ih smetati u govoru. Da ne bi sreli za sjedinjenje u tijelu, postavit ću čuvare da promatraju svaki otrov tako da ne nađu nikakvu priliku da dospiju jedno k drugome.' Kad je zaručnik koji je bio pametniji od neprijatelja to prepoznao, ovako je rekao svojim slugama: 'Moj neprijatelj mi smještava u tome i tome. Pazite na tim mjestima i kad tako nađete, pustite da ga radi sve dok ne postavi zamke. Nakon toga se uzdignite, ali nemojte ga ubiti, već mu ga izrugajte i derite se na njega da bi vaši susluge kad prepoznaju neprijateljevo lukavstvo mogli biti pažljiviji u straži i oprezu.' Na sličan je način i u duhovnim stvarima. Pisma kojima se zaručnik i zaručnica, to jest Bog i dobra duša međusobno približavaju nisu ništa drugo doli molitve i uzdasi pobožnih; jer kao što stvarno pismo pokazuje sklonost i volju onoga koji ga pošilja, tako molitve pobožnih Božjem srcu i povezuju dušu s Bogom vezom ljubavi. Ali đavao ponekad sprječava srca ljudi tako da ne mole za ono što služi spasu duše ili je suprotno tjelesnom uživanju. On također sprječava da budu uslišani kad mole za druge grešnike jer ti grešnici za sebe ne mole za ono što služi duši za vječnu korist. Što su uzajamni razgovori kojima zaručnik i zaručnica postaju jedno srce i jedna duša drugo doli pokora i kajanje? No kod njih đavao ponekad podiže tako veliku buku da se međusobno ne čuju. To su zla nadahnuća koja srcu koje na plodan način želi vršiti pokoru šapće i govori mu: 'O, ti nježna dušo, teško je poduzeti ono na što nisi naviknuta i što je neobično. Mogu li svi biti savršeni? Dovoljno ti je biti kao mnogi drugi; što poduzimaš više? Zašto činiš što nitko ne čini? Ne možeš to trajno provoditi, svi će ti se rugati budeš li se previše ponižavao.' Takvim nadahnućima je duša prevarena i misli si: 'Teško je prekinuti ono na što si naviknut; zato ću ono što je prošlo ispovjediti, ali onda mi je dovoljno slijediti put većine; ne mogu biti savršen; Bog je svemoguć i ne bi nas otkupio da je htio da propadnemo.' Takvom bukom đavao sprječavao dušu tako da je Bog ne čuje; ne kao da Bog ne bi mogao čuti sve, već zato jer se Bog kad to čuje ne raduje kad se duša radije slaže sa svojim kušnjama nego s vlastitim razumom. Tjelesno sjedinjenje zaručnika i zaručnice predstavlja unutarnje sjedinjenje duše s Bogom kroz želju za nebeskim i čistu ljubav u kojima duša treba gorjeti svakog sata. Ali ta se ljubav sprečava na četiri načina. Prvo, đavao nadahnjuje dušu da učini nešto protiv Boga čime duša ako u tome uživa i malo se obazire privlači Božje neprijateljstvo. Drugo, đavao dušu nadahnjuje da učini nešto dobro da se ljudima pokaže ljubazna, a ponekad da radi časti i straha od svijeta propusti nešto dobro što bi mogla učiniti. Treće, đavao čini da duša zaboravi na dobro i osjećaju gađenje nad tim čime se narav otkida i postaje mrzovoljna. Četvrto, đavao uzbuđuje dušu brigom za svjetovne stvari ili radošću, preobilnom boli ili štetnim strahom. Time se sprječavaju pisma i molitve pravednih kao i uzajamni razgovori zaručnika i njegove zaručnice. No iako je đavao lukav, Bog je još mudriji i jači raskida neprijateljeve konope da bi poslana pisma mogla dospjeti zaručniku. Zamke se raskidaju nakon što Bog duši nadahne da želi samo dobro i da u srcu ima želju bježati od onoga što je zlo i činiti ono što se Bogu sviđa. Buka koju neprijatelj prouzrokuje se ometa kad duša skromno vrši pokoru i ima volju da ne padne natrag u grijehe koje je ispovjedila. Znaj da đavao ne nasrće samo na Božje neprijatelje vikom i galamom, već i Božje prijatelje kao što ćeš prepoznati na jednom primjeru. Pretpostavi da jedna djevica s jednim muškarcem vodi razgovor. Pred njom je zavjesa koju je muškarac vidio, ali djevica ne. Nakon što je razgovor završio, djevica je otvorila oči, ugledala zavjesu i bojažljivo si je mislila: 'Neka me Bog sačuva da nisam možda prevarena neprijateljevom zamkom.' Kad je muškarac vidio djevicu tužnu, odvukao je zavjesu i pokazao joj je cijelu istinu. Tako i savršeni ljudi primaju Božje nadahnuće; đavao ih onda buni obmanom da se ili uzdignu u iznenadnoj oholosti ili budu oboreni velikim strahom ili neurednom blagošću podnose grijehe drugih ili oslabe preobiljem radosti ili tuge.
        Na sličan način se dogodilo s tobom. Jer đavao je neke potaknuo da ti pišu da je onaj ratnik mrtav iako je još živio od čega si primila veliku bol. Ali Bog ti je pokazao njegovu duhovnu smrt tako da ti je ono što pisci lažno izvještavaju od Boga za utjehu pokazano istinitim. Istina je dakle kad se kaže da nevolje vode duhovnim dobrima. Jer kad prigodom laži koje si čula ne bi bila ožalošćena, ne bi ti bila pokazana tako velika snaga i ljepota duše. Zato je da bi mogla prepoznati tajnu Božju namjeru između tvoje duše i Boga bila izvjesna zavjesa kad je govorio kako zbog toga što se duša pokazala u obličju nekoga potrebnog pomoći, tako i zbog toga što se Bog u svakom svojem govoru pridržavao reći da ćeš u svoje vrijeme saznati je li mrtav ili živ. Nakon što ti je pokazana ljepota duše i njezin ukras čime duša mora biti opremljena za ulazak u nebo, zavjesa je uklonjena i pokazala se istina, naime da je onaj čovjek tjelesno živio, a duhovno bio mrtav i tko želi ući u svoju nebesku domovinu, mora se naoružati takvim vrlinama. Đavlova namjera je bila kušati te lažima i uznemiriti te da bi te kroz bol zbog oduzimanja tako vrijednog prijatelja odvukao od Božje ljubavi. Ali nakon što si rekla: 'Neka me Bog sačuva da ovo možda nije prevara' rekla i 'Bože, pomogni mi', zavjesa je uklonjena i pokazana ti je kako tjelesna, tako i duhovna istina. Gledaj, kako je i đavlu dozvoljeno ožalostiti pravedne da bi se njihova kruna mogla poveaćati.“

Sedamdeset i šesto poglavlje

        Djevičine riječi kćeri koje je podučavaju tko su Božji prijatelji i kako ih je malo u novije vrijeme ako se ispita svaki stalež, kako laike, tako i svećenike. Što je razlog zbog kojeg je bogati Bog volio siromaštvo i kako je izabrao siromašne, a ne bogate i s kojim ciljem su bogatstva dana Crkvi.
        Majka reče Kristovoj zaručnici: „Zašto si zabrinuta, kćeri moja?“ „Jer se“, onda odgovori, „bojim biti poslana otvrdnulima.“ Majka odvrati: „Po čemu prepoznaješ otvrdnule ili Božje prijatelje?“ I ona reče: „Ne znam ih razlikovati i ne usudim se suditi o bilo kome jer su mi prije pokazana dva čovjeka od kojih se jedan po ljudskoj prosudbi predstavljao vrlo poniznim i potpuno svetim, a drugi rasipničkim i častohlepnim. No ipak njihova namjera i volja nisu bili u suglasnosti s njihovim djelima što je silno preplašilo moj razum.“ Majka odgovori: „Dozvoljeno je suditi o zlu koje se javno pokazuje ako se ima namjera zle žaliti i popraviti. Ali o dvojbenome za što nije sigurno s kojom se namjerom događa je sigurno ne suditi. Zato ću ti pokazati koji su ljudi Božji prijatelji.
        Znaj tako da su Božji prijatelji oni koji se kad od Boga prime darove brinu za to da Bogu zahvale svakog sata, da ne žele ništa preobilno i da su s tim što im je dano zadovoljni. No gdje naći takve ljude? Potražimo najprije u zajednici. Tko bi tamo mogao reći: 'Dovoljno je; ne tražim ništa veće'? Potražimo među ratnicima i ostalom gospodom. Tko među njima misli ovako: 'Dobra koja posjedujem sam stekao nasljedstvom; od toga tražim svoje umjereno uzdržavanje prema mojem staležu kao što odgovara Bogu i ljudima, preostalo ću dodijeliti Bogu i siromasima. No kad bih saznao da su ova naslijeđena dobra zlo stečena, onda bi ih ili nadoknadio ili predao na savjet izabranih duhovnih Božjih slugu.' O, kćeri, takve misli su rijetke na zemlji. Potražimo i među kraljevima i vojskovođama tko od njih ustraje u hvalevrijednom stanju. Gdje je kralj koji je u svojem ponašanju kao Job, u svojoj poniznosti kao David, u revnosti za zakon kao Pinhas i kao Mojsije u blagosti i strpljivosti? Gdje je onaj vojskovođa koji upravlja kraljevom vojskom i podučava je ratu, ima povjerenje u Boga i strah kao Jošua, koji više traži korist svoga gospodara nego svoju kao Joab, koji voli revnost zakona i korist bližnjega kao Juda Makabejac? Takav vojskovođa je sličan jednorogu koji na čelu ima oštar rog i ispod njega dragocjen kamen. A što je drugo rog vojskovođe doli hrabro srce da se odvažno bori i udara neprijatelje vjere? Kamen pod vojskovođinim rogom je božanska ljubav koja ako ostaje neprestano u srcu ga čini okretnim i nepobjedivim u svim stvarima. No sad su vojskovođe sličniji obijesnim jarcima nego jednorozima; jer svugdje se bore za tijelo, ne za dušu niti za Boga. Razgledajmo kraljeve. Tko od njih ne opterećuje svoje podčinjene radi svoje oholosti? Tko odmjerava svoje stanje prema prihodima krune? Tko nadoknađuje ono što kruna nepravedno drži? Tko od njih se bavi drugim aktivnostima da bi vršio pravednost radi Boga? Kad bi u svijetu na vidjelo došli takvi kraljevi da bi Bog bio proslavljan!
        Tražimo dalje među svećenicima čija je obveza sa sobom nosi voljeti suzdržljivost, siromaštvo i pobožnost; zaista, ovi su isto zastranili s puta. Što drugo su svećenici doli siromasi i Božji primatelji milostinje? Trebaju živjeti od onoga što se prinosi Bogu da bi bilo to ponizniji i revniji za Boga što više bi se morali držati udaljeni od briga svijeta. Zato ih je prvo Crkva podigla iz nevolje i siromaštva da bi Bog bio njihova baština i da se ne bi mogli hvaliti svijetom i tijelom, već Bogom. Ali, moja kćeri, nije li mogao birati kraljeve i vojskovođe za apostole da bi se po njima Crkva obogatila zemaljskom baštinom? Mogao je. Ali bogati Bog je došao siromašan na svijet da bi primjerom dokazao kako je zemaljsko prolazno i da bi čovjek učio od siromaštva svog Gospodina i ne ga se sramio, već da bi se žurno mogao okrenuti istinskom i nebeskom bogatstvu. Zato se poslužio nadasve lijepim postavljanjem Crkve jednog siromašnog ribara i postavio ga je na njezino mjesto da bi živio od Gospodinova udjela, a ne od baštine u ovom svijetu. Crkva je tako svoje podrijetlo uzela iz tri dobre stvari: prvo od revnosti u vjeri; drugo, od siromaštva; treće, iz djelotvornosti vrlina i čuda. Te tri stvari su bile i kod svetog Petra. Posjedovao je revnost vjere kad je slobodnim glasom priznao svojeg Boga i nije oklijevao umrijeti za njega; imao je siromaštvo kad je išao uokolo i molio milostinju i prehranjivao se od rada svojih ruku. Ipak je bio bogat duhovnim dobrima što je veće kao kad je na primjer hromome kojem nije mogao dati ni zlata ni srebra učinio da može hodati što nijedan od vladara nije mogao. Nije li Petar koji je uskrisio jednog mrtvog mogao postići i novac da je htio? Naravno; ali odbacio je teret bogatstva da bi lako ušao u nebo i da bi kao gospodar ovaca ovcama dao primjer poniznosti jer su poniznosti i siromaštvo, duhovni kao i tjelesni, ulaz u nebo. Treće, imao je moć činiti čuda jer, odvojeno od njegovih većih čuda, Petrovom sjenom su bili izliječeni bolesni. Budući da je posjedovao savršenstvo vrlina koje se sastoji u tome da se zadovolji nužnim, tako je i njegov jezik postao ključ za nebo i njegovo je ime blagoslovljeno na nebu i na zemlji. Oni pak koji su svoje ime učinili slavnim i voljeli gnoj, to jest ono što je zemaljsko, na zemlji su prezreni i na strašan način su zapisani u knjizi božanske pravednosti.
        Bog je ipak htio dati prepoznati da siromaštvo Petra i drugih svetih nije bilo prisilno, već dobrovoljno. Zato je potaknuo srca mnogih da im bogato udjeljuju. Više su se hvalili siromaštvom nego trnjem bogatstva. Zato se što su više imali u izobilju siromaštva to bogatije umnožila i njihova pobožnost. Čemu čudo? Jer kako da Bog bude daleko onima koji su ga postavili za svoj dio svoju radost? Kako pak može onima koji žude za uživanjem svijeta Bog biti sladak? On je bio stranac u njihovim očima. U međuvremenu su s protekom vremena da bi Božji prijatelji mogli biti revniji i spremniji propovijedati Božju riječ i da bi se moglo znati kako nisu zla bogatstva, već njihova zloporaba, za Silvestra i ostalih Crkvi dana vremenita dobra koja su sveti muškarci dugo vremena koristili samo za uzdržavanje Crkve i Božju radost i siromahe. Znaj, Božji prijatelji su takvi koji se raduju Božjem određivanju. Ako ti i nisu poznati, poznati su mojem Sinu. Jer u krutom metalu se često nalazi zlato i iz krutog kremena se često izdvaja vatrena iskra. Zato idi sigurna; jer prvo treba vikati, a tek onda djelovati jer ni moj Sin dok je prebivao u tijelu nije istodobno obratio cijelu Judeju niti apostoli odjednom pogane, već se mora imati više vremena za dovršiti Božja djela.“

Sedamdeset i sedmo poglavlje

        Zaručničine riječi Kristu koje veličaju milosrđe koje joj je iskazao. Kristove riječi zaručnici koji potvrđuju to slatko milosrđe prema zaručnici i kako ju je odabrao za svoju posudu koju treba ispuniti vinom da bi se Božjim slugama po njezinu vinu dalo piti i o ljupkom i poniznom zaručničinom pitanju Kristu.
        „Čast bila svemogućem Bogu za sve što je stvorio. Ukras i služba bili mu naplaćeni za svu njegovu ljubav. Ja, nedostojna osoba koja sam od svoje mladosti na mnoge načine griješila protiv Tebe, svoga Boga, zahvaljujem Ti, moj najslađi Bože, najviše na tome što nitko nije tako pokvaren da bi mu Ti odbio svoje milosrđe ako ga od Tebe traži s ljubavlju i istinskom poniznošću i pritom odluči popraviti se. O, najdraži, najslađi Bože, svima koji čuju što si mu učinio je čudesno. Jer ako Ti se svidi, uspavljuješ moje tijelo, ali en tjelesnim snom, već duhovnim mirom. Kao da budiš moju dušu od sna da bi na duhovan način vidjela, čula i osjećala. O, Gospodine Bože, kako su slatke riječi Tvojih usta! Čini mi se da kad god čujem riječi Tvoga Duha, moja ih duša ih guta u sebe određenim osjećajem neizrecive slatkoće kao najdraže jelo koje kao da pada u srce moga tijela na veliku radost i neizrecivu utjehu. Izgleda čudesno da kad čujem Tvoje riječi postajem sita, ali i gladna; sita zato jer mi se onda ništa ne sviđa kao one riječi, a gladna jer se moja želja za Tobom stalno umnaža. Zato budi blagoslovljen moj Bože Isuse Kriste i daj mi, o Gospodine, svoju pomoć da mogu sve dane svoga života ispuniti kako se Tebi sviđa.“         Krist odgovori i reče: „Ja sam bez početka i kraja i sve je stvoreno po mojoj moći i uređeno po mojoj mudrosti; sve se također upravlja prema mojoj odluci, ništa mi nije nemoguće i zaista, sva moja djela uređena su s ljubavlju. Zato je vrlo tvrdo ono srce koje me želi voljeti niti me se bojati budući da sam oboje, naime hranitelj i sudac svih ljudi. Oni vrše volju đavla koji je moj krvnik i izdajica jer je svijetu ponudio tako poguban otrov da duša koja od toga kuša uz uživanje ne može živjeti, već mrtva tone u pakao da bi vječno živjela u jadu. Taj otrov je grijeh; on naravno mnogima dobro prija, ali na kraju na strašan način postaje gorak. Zaista, taj otrov iz đavolje ruke se svakim satom pije uz uživanje. Tko je ikad čuo nešto tako čudno ili još čudnije? Jer ljudima se pruža život, a oni pak biraju i slobodno prihvaćaju smrt. Ja pak, koji sam moćniji od svega, imam samilost prema njima u njihovoj bijedi i velikoj nevolji. Učinio sam kao bogat i ljubazan kralj koji je svojim pouzdanim slugama u posudi poslao dragocjeno vino i rekao: 'Ponudite vino i drugima osim sebi za piti jer je ljekovito; bolesnima opet vraća njihovo zdravlje, tužnima pruža utjehu, a zdravim ljudima hrabro srce.' Tako sam i ja svojim slugama poslao svoje riječi koje se uspoređuju s vrlo dobrim vinom i trebaju ih dati drugima jer su ljekovite. Pod posudom pak mislim na tebe koja čuješ moje riječi jer si učinila oboje, čula si riječi i navijestila ih dalje; ti si moja vlastita posuda koju punim kad mi se svidi i iz koje uzimam dok mi se sviđa. Zato će ti moj Duh pokazati kamo trebaš ići i što trebaš govoriti, kao i da se ne trebaš bojati nikoga osim mene. Moraš radosno ići kamo te budem poslao i odvažno reći što ti budem naložio jer mi se nitko ne može oduprijeti i bit ću kraj tebe.“
        Na to reče zaručnica: „Ja“, reče, „koja sam čula ovaj glas sa suzama sam ovako odgovorila: O, moj Gospodine Bože, ja koja sam kao najmanji crv u Tvojoj vlasti Te molim da mi daš dopuštenje da Ti odgovorim.“ Glas odgovori i reče: „Znao sam tvoj odgovor prije nego što si pomislila na njega pa ipak ti dajem dopuštenje da govoriš.“ Na to zaručnica reče: „Pitam Te zašto Ti, o kralju sve slave i koji ulijevaš svu mudrost i izazivaš sve vrline i sam si vrlina, zašto želiš mene primiti za tu službu budući da sam svoje tijelo istrošila u grijehu, koja sam po mudrosti slična magarcu i nedostatna sam u vršenju vrlina? Najslađi Bože Isuse Kriste, ne srdi se što sam Te to pitala; jer Tebi se ne treba čuditi jer možeš sve što želiš; ali čudim se sebi jer sam Te u mnogome uvrijedila, a vrlo sam se malo popravila.“ Glas odgovori i reče: „Odgovorit ću ti kroz usporedbu. Bogatom i moćnom kralju su dali različite novčiće; kralj ih je nakon toga dao rastaliti i iz toga načiniti što mu se svidi, na primjer krune i prstenje iz zlatnih novčića, ključeve i posude za piće iz srebrnih novčića, kotao i tave iz bakrenih novčića i time se služio prema svojoj udobnosti i časti. Kao što se ne čudiš tome, jednako se tako manje trebaš čuditi da rado primam srca svojih prijatelja koja mi sami daju i iz njih činim što mi se sviđa. I ako poneki imaju veći, drugi pak manji razum, jedne koristim tako što mi poklanjanju svoje srce za jedno, a druge za drugo, ali sve na moju slavu i čast jer je srce pravednika novčić koji mi se veoma sviđa; i zato mogu nad onim što je moje raspolagati kako želim i budući da si moja, ne trebaš se čuditi tome što želim poduzeti s tobom. Samo budi postojana i nepokolebljiva u podnošenju i voljna učiniti sve što ću ti zapovjediti. Jer posvuda sam moćan da ti dam ono što trebaš.“

Sedamdeset i osmo poglavlje

        NIJE PREVEDENO

Sedamdeset i deveto poglavlje

        NIJE PREVEDENO

Osamdeseto poglavlje

        NIJE PREVEDENO

Osamdeset i prvo poglavlje

        NIJE PREVEDENO

Osamdeset i drugo poglavlje

        NIJE PREVEDENO

Osamdeset i treće poglavlje

        NIJE PREVEDENO

Osamdeset i četvrto poglavlje

        Krist razgovara sa zaručnicom i govori o tri muškarca koje je prevarila žena, jedan od njih se može usporediti s okrunjenim magarcem, drugi ima zečje srce, a treći sličnost s baziliskom. Zato žena uvijek treba biti podčinjena muškarcu.
        Sin reče: „Čita se o trojici koje je prevarila žena. Prvi je bio kralj kojeg je ljubavnica udarila u lice kad joj se nije nasmijao jer je bio toliko budalast da je nije obuzdao, niti se brinuo za svoju čast. Bio je za usporediti okrunjenom magarcu; magarcu zbog svoga budalaštva, okrunjenom zbog njegove časti. Drugi je bio Samson koji je, iako najjači, bio svladan od žene; imao je zečje srce jer nije mogao svladati jednu ženu. Treći je bio Salomon koji je bio sličan bazilisku čiji pogled ubija, ali je sam ubijen zrcalom. Tako je Salomon sve nadmašivao u mudrosti, ali lice žene ga je ubilo. Zato je nužno da žena bude podčinjena mužu.“

Osamdeset i peto poglavlje

        Krist razgovara s zaručnicom i govori su pred njim dva lista jedne knjige; na jednom je napisano trostruko milosrđe, na drugom pravednost; opominje je da se dok još ima vremena okrene milosrđu da poslije ne bi bila kažnjena pravednošću.
        Sin reče zaručnici: „Ja sam stvoritelj svih stvari. Pred sobom kao da imam dva lista. Na jednom je napisano milosrđe, na drugom pravednost. Tko se od grijeha okrene kajanju i odluči ih više ne počiniti, za njega milosrđe govori da će ga moj Duh zapaliti da čini dobra djela; tko se rado odvraća od ovih ispraznosti svijeta, njega moj Duh čini još gorljivijim; tko je štoviše spreman za mene umrijeti, njega će moj Duh tako daleko zapamtiti da će biti sav u meni i ja u njemu. Na drugom pak je listu napisana pravednost koja govori: 'Tko se sve dok ima vremena ne popravi i svjesno se odvrati od Boga, njega Otac neće braniti, niti će ga Sin pomilovati, niti Duh Sveti zapaliti.' Zato dok ima vremena marljivo razmotri list pravednosti jer svatko tko se spasi mora se očistiti vodom ili vatrom, to jest ili vodom male pokore u sadašnjem vremenu ili vatrom čistilišta u budućem sve dok se potpuno ne pročisti. Znaj i da ću jednom čovjeku kojeg poznaješ pokazao ova dva lista knjige milosrđa i pravednosti; ali on sad ismijava list mojeg milosrđa i ono što je lijevo, on smatra za desno i kao što se čaplja uzdiže nad ptice, on se želi uzdići nad ostale i zato se, ne bude li pazio, mora bojati da ne umre u podsmijehu i ne bude oduzet iz svijeta zajedno s pijancima i igračima.“ Tako se poslije i dogodilo; jer veselo je ustao od stola, ali su ga u noći ubili njegovi neprijatelji.

Osamdeset i šesto poglavlje

        Majka Božja je govorila i rekla kako sliči cvijetu iz kojeg pčele izvlače slatkoću. Pčele su Božji sluge i izabranici koji iz nje dnevno izvlače slatkoću milosrđa i imaju duhovna krila i noge.
        Majka reče: „Ja sam Kraljica i Majka Milosrđa. Moj Sin, stvoritelj svih stvari, obuzet je tako slatkim osjećajem prema meni da mi je dao duhovni razum o svemu što je stvoreno. Zato sam vrlo slična cvijetu iz kojeg pčele prije svega izvlače slatkoću. Koliko god mnogo se iz njega skupi, u njemu ne ostaje ništa manje mnogo slatkoće. Tako svima mogu posredovati milosti i zadržavam još dovoljno. No i moji odabrani su slični pčelama kad su svom pobožnošću obuzeti za moju čast. Kao pčele imaju dvije noge, naime postojanu želju umnožiti moju čast; drugo, brižno rade i djelatni su koliko god mogu. Imaju i dva krila tako što se drže nedostojnima hvaliti me i poslušni su mi u svemu što se tiče moje časti. Imaju i žalac i umiru ukoliko ga izgube; to su nevolje svijeta koje im prije kraja života neće biti oduzete radi čuvanja vrlina; ali ja koja imam utjehe u izobilju ću ih tješiti.“

Osamdeset i sedmo poglavlje

        NIJE PREVEDENO

Osamdeset i osmo poglavlje

        NIJE PREVEDENO

Osamdeset i deveto poglavlje

        NIJE PREVEDENO

Devedeseto poglavlje

        NIJE PREVEDENO

Devedeset i prvo poglavlje

        Krist opominje zaručnicu da se treba četverostruko poniziti: pred moćnima svijeta, pred grešnicima, pred duhovnim Božjim prijateljima i pred siromasima svijeta.
        Sin reče zaručnici: „Trebaš se poniziti na četiri načina. Prvo pred moćnima svijeta jer je čovjek, otkad je prezreo pokoravati se Bogu, zavrijedio da se mora pokoravati ljudima. I budući da čovjek ne može biti bez vladara, mora se prigibati pred moćnima. Drugo, pred duhovnim siromasima, to jest pred grešnicima tako da moliš za njih i zahvaljuješ Bogu što možda nisi bila niti si sad kao oni. Treće, pred duhovnim bogatašima, to jest pred Božjim prijateljima tako da se smatraš nedostojnom služiti im i biti s njima u društvu. Četvrto, pred siromasima svijeta tako da im pomažeš, odijevaš ih i pereš im noge.“

Devedeset i drugo poglavlje

        Krist opominje zaručnicu da napreduje i ustraje u vrlinama tako da slijedi život svetih te tako postane njegova ruka; jer dokazuje da sveti postaju Kristova ruka.
        Sin reče: „Rekao sam ti prije da su moji prijatelji moja ruka. To je zaista istina jer u njima su Otac, Sin i Duh Sveti i moja majka zajedno s cijelom nebeskom vojskom. Božanstvo je kao srž bez koje nitko ne živi, kosti su moje čovještvo koje bilo jako da bi patilo; Duh Sveti je kao krv koja sve ispunja i obraduje; moja Majka je nasuprot tome kao meso u kojem su bili božanstvo i čovještvo i Duh Sveti; koža je cijela nebeska vojska. Kao što koža pokriva meso, tako moja majka premašuje sve svete u vrlinama. Jer koliko god anđeli bili čisti, ona je još čišća i koliko god ispunjeni Božjim Duhom proroci bili i koliko god mučenici bili mogli podnijeti, u mojoj je Majci Duh bio potpuniji i vatreniji i bila je više od mučenika; ako su se ispovjednici i suzdržavali od svega, moja Majka ipak ima savršenu suzdržljivost jer je u njoj bilo moje božanstvo zajedno s mojim čovještvom. Ako me dakle moji prijatelji imaju, u njima je moje božanstvo od kojeg duša živi; u njima je snaga mojeg čovještva po čemu postaju jaki sve do smrti i krv moga Duha po čemu je njihova volja pokretana prema svemu dobrom. Odmah nakon toga se njihovo meso ispuni mojoj krvlju i mesom ukoliko se ne žele zamrljati i uz pomoć moje milosti žele očuvati čistoću. Moja se koža povezala s njihovom ako oponašaju život i ponašanje mojih svetih. Zato se moji sveti s pravom nazivaju mojom rukom; i ti moraš s voljom koračati u dobru i nakon što ih budeš slijedila koliko možeš, postati njihov ud. Jer kao što ih povežem sa sobom vezom moga tijela, tako i ti moraš biti povezana s njima i sa mnom po tom mojem tijelu.“

Devedeset i treće poglavlje

        Krist razgovara s zaručnicom i nalaže joj tri stvari, naime: neka ne zahtjeva ništa osim hrane i odjeće; neka čezne za duhovnim samo prema Božjoj volji i neka se ne žalosti zbog ničega osim zbog svojih i tuđih grijeha. Također joj kazuje kako će oni koji u ovom životu svoje grijehe ne žele očistiti i popraviti strogošću pokore pred Božjim sudom biti vrlo oštro kažnjeni.
        Sin reče: „Nalažem ti tri stvari, naime: ne zahtijevaj ništa osim hrane i odjeće; drugo, čezni za duhovnim samo prema mojoj volji; treće, ne žalosti se zbog ničega osim zbog svojih i tuđih grijeha. Jer kad te dohvati bol, razmatraj strogoću mog suda. Možeš je razmotriti i naučiti je se bojati na onom čovjeku koji je već suđen. Kad je stupio u samostan, imao ne tri stvari na pameti, kako želi biti bez posla i imati svoje uzdržavanje bez brige i treće, mislio je: 'Ukoliko me zahvati tjelesna kušnja, nekom ću je se prilikom riješiti bez da se tjelesno miješam.' Zato je trostruko mučen; jer upravo jer je htio biti bez posla, riječima i udarcima je prisiljen na posao, drugo, podnosio je manjak tjelesne hrane i ogoljenost; treće, od svih je prezren i to tako jako da u požudi nije mogao imati prijatelje. Kad se približilo vrijeme da odabere poziv, mislio je ovako: 'Budući da u svijetu ipak neću moći živjeti bez rada, bolje je za mene biti u samostanu i raditi za Boga.' Zato je uz sudjelovanje takve volje k njemu došlo moje milosrđe zajedno s pravednošću da bi očišćen mogao dospjeti u vječnu slavu; jer nakon što je položio zavjet, odmah ga je pogodila teška bolest i bio je kušan takvom bolju da su mu oči izišle od boli, uši nisu ništa čule i svi su mu udovi zakazali jer je htio biti bez pritužbe i posla. Patio je i od veće ogoljenosti nego u svijetu i kad je imao ukusniju hranu, nije je mogao uživati, a kad je priroda zahtijevala, nije je imao. Tako se njegova priroda istrošila još prije smrti tako da je postao kao neprilična papuča. Nakon što je umro, došao je pred sud kao lopov jer je u redu htio biti po svojoj volji, a ne da bi pobožnije živio; ipak nije trebao biti osuđen kao lopov jer je ipak, iako je bio dijete i luđak u razumu i savjesti, svoju vjeru i nadu položio na mene, svoga Boga i zato je bio suđen prema milosrđu. No budući da njegov grijeh nije mogao potpuno biti očišćen tjelesnom mukom, njegova je duša još teško kažnjena u čistilištu kao kad bi se skinula koža i kosti stavilo pod prešu da i se srž mogla bolje istisnuti. Koliko će morati patiti oni čini se cijeli tok života provlači u grijehu, kojima se ne događa ništa neugodno niti to žele? Jao njima jer mi govore: 'Zašto je Bog umro ili čemu koristi njegova smrt?' Tako mi vraćaju što sam ih otkupio, što ih čuvam, dajem zdravlje i uzdržavanje. I zato ću od njih tražiti sud jer su slomili vjeru kojoj su se kod krštenja obvezali i jer dnevno griješe i preziru moje zapovijedi. Niti najmanje za što su u redu zaduženi neću ostaviti nekažnjeno.“
        
Objašnjenje
        Ovaj je brat imao jedan tajni grijeh koji nikad nije htio ispovjediti. Na Kristovu zapovijed mu je došla sveta Brigita i rekla: „Čini pažljivu pokoru; imaš nešto tajno u srcu i nećeš moći umrijeti sve dok to budeš držao zatvorenim.“ Onaj joj odgovori da nema ništa što nije priopćio pri svojoj pokori. A ona reče: „Ispitaj u kojoj si namjeri stupio u samostan i u kojoj si namjeri dosad živio u njemu i pronaći ćeš istinu u svojem srcu.“ Otvoren u suzama reče: „Blagoslovljen Bog koji mi te poslao. Kad si sad govorila o mojoj tajni, želim onima koji slušaju reći istinu. Imam nešto tajno u srcu što se nikad nisam usudio odati niti sam mogao jer kad god sam ispovijedao druge grijehe, moj je jezik bio kao vezan kad je došlo do ovog grijeha i spopao me preveliki strah tako da nisam priznao skrivenu muku moga srca. Kad god sam ispovjedio srce, uvijek sam našao novi završetak za svoje riječi tako što sam rekao: 'O, oče, priznajem vam krivnju za sve što sam rekao i za ono što nisam rekao.' pri čemu sam mislio da će tim završetkom svi moji tajni grijesi biti oprošteni. A sad bih, ženo, ukoliko se Bogu sviđa, cijelom svijetu rado rekao što sam u svome srcu tako dugo tajio.“ Kad je pozvan ispovjednik, pod suzama je potpuni iznio sve one grijehe i umro je još te iste noći.

Devedeset i četvrto poglavlje

        Krist podučava zaručnicu lijepe molitve koje treba reći kad se oblači, kad ide k stolu i spavati. Također je opominje u svoj odjeći treba biti ponizna, a u svojim udovima časna i jednostavna.
        Sin Božji je razgovarao s zaručnicom i reče: „Vanjska ljepota predstavlja unutarnju koju čovjek treba imati. Zato kad stavljaš kapu ili veo kojim obuhvaćaš kosu, trebaš govoriti:
        O, Gospodine Bože, hvala Ti što si me nosio u mojem grijehu i budući da Te zbog svoje neumjerenosti nisam dostojna vidjeti, pokrivam svoju kosu.“
        I Gospodin k tome doda: „Bludnost mi se tako gnuša da po meni djevica koja ima samo volju zastraniti nije čista djevica osim ako tu volju ne popravi pokorom. –Kad pokrivaš čelo, trebaš govoriti:
        O, Gospodine Bože, koji si stvorio sve i učinio čovjeka divnijeg od svega na svoju sliku, smiluj mi se! I budući da nisam čuvala ljepotu svoga lica na Tvoju čast, prekrivam svoje čelo. –Kad obuvaš cipele, govori ovako:
        Blagoslovljen Ti, Bože moj, koji mi zapovijedaš da imam cipele da bih bila jaka i da ne bih bila mlitava u Tvojoj službi; utješi me dakle da bih mogla putovati u Tvojim zapovijedima.
        Neka i u preostaloj tvojoj odjeći vlada poniznost i u svim tvojim udovima skromna čestitost. –Kad ideš za stol, govori ovako:
        O, Gospodine Bože, kad bi Ti, kao što možeš, htio da opstajem bez hrane, rado bih molila za to; ali budući da mi zapovijedaš skromno si uzimati hranu, molim Te, daj mi umjerenost u hrani da bih po Tvojoj milosti mogla jesti prema potrebi prirode, a ne kao što zahtijeva požuda mog mesa. –Kad kreneš spavati, trebaš reći:
        Blagoslovljen Ti, Bože, koji uređuješ izmjenu vremena nama za olakšanje i za utjehu tijela i duše; molim Te, daj mojem tijelu mir u ovoj noći i sačuvaj me neozlijeđenu od neprijateljeve moći i prevare.“

Devedeset i peto poglavlje

        Krist razgovara sa zaručnicom i objašnjava joj kako nepravedni vode svoje oružje i od čega se sastoji; kad se hvale grijehom s voljom da ustraju u njemu, bit će uklonjeni mačem strogoće božanske pravednosti.
        Sin Božji reče: „Ja sam kao kralj koji je izazvan na borbu. Đavao sa svojom vojskom stoji protiv mene. No ja sam u svojim namjerama i nakanama tako nepromjenjiv da bi se nebo i zemlja zajedno sa svim što je na njima i ispod njih srušili prije nego bih obrisao samo jednu točku pravednosti, dok je đavao tako jako obuzet ponosom da bi više volio da postoji toliko paklova kao i sunčevih zrnaca nego se poniziti. Neki od neprijatelja se već približavaju sudu i među nama udaljenost nije veća od dvije stope. Njihova zastava je podignuta, štit već na ruci, ruka za mačem iako još nije povučen. Ali moja strpljivost je tako velika da ne udaram ukoliko oni ne udare prvi. Na njihovoj zastavi piše: proždrljivost, pohlepa i požuda. Njihova kaciga je tvrdoća njihova srca jer se ne obaziru na kaznu pakla i ne promišljaju kako mi je grijeh odvratan. Otvori kacige su požuda tijela i volja da se svide svijetu; tako trče uokolo i vide što se ne smije vidjeti. Njihov štit je lažna vjera kojoj opravdavaju grijehe koje pripisuju slabosti tijela; zato preziru zbog grijeha moliti za oproštenje. Njihov mač je volja da ustraju u grijehu; još nije povučen jer njihova zloba još nije ispunjena; no bit će povučen kad budu imali volju griješiti tako dugo koliko žive i udaraju njime kad se hvale grijehom i žele ostati u stanju grijeha. Kad se tako njihova zloba ispuni, jedan glas u mojoj vojsci će povikati i reći: 'Sad udarite!' I onda će ih mač moje strogoće razoriti i svaki koji je tako naoružan će podlijeći kazni. Njihove duše će prigrabiti đavoli koji kao ptice grabljivice traže duše da ih bez prestanka rastrgavaju.“

Devedeset i šesto poglavlje

        Zaručnik objašnjava zaručnici što znači međuprostor od dvije stope i izvlačenje mača o čemu je govorio prethodnom poglavlju.
        Sin reče: „Prije sam ti rekao kako je između mene i neprijatelja udaljenost od samo dvije stope. Jedna od dviju stopa je nagrada za ona dobra djela koja su učinili za mene. Zato će se od ovog dana nadalje sramota umnažati, njihovo uživanje će postati gorkije, njihova radost će se oduzeti, a nevolje i boli će rasti. Druga stopa je njihova zloba koja još nije ispunjena, već kako se njeguje kazati da kad se nešto napuni, pukne, tako će i njih, kad im se tijelo i duša odvoje, sudac prokleti. Mač je pak volja griješiti. Zato je napola izvučen; jer kad se čast smanji i slijede odurnosti, jače se uplaši i zapali za grijeh. Sreća i čast im ne daju da mnogo razmišljaju o grijehu. No da bi ostvarili svoju požudu, sad žele živjeti dulje i još lakše griješe. Jao njima jer ako se ne poprave, već im se približava njihova propast.“

Devedeset i sedmo poglavlje

        Krist razgovara sa zaručnicom o određenom prelatu i poručuje mu da ako po oholosti, po požudi i po svjetovnom zapletima izgubi toplinu pobožnosti i svetog razmatranja, ali se pred Bogom i bližnjim savršeno ponizi, opet će primiti božansku toplinu i božansko svijetlo tako da osjeti božansku slatkoću.
        Sin je po zaručnici razgovarao s određenim prelatom i reče mu: „Ti si sličan mlinskom kolu koje je nepokretno; dok čvrsto stoji i ne miče se, zrna u mlinu se ne mrve. Kolo predstavlja tvoju volju koja treba biti pokretna, ali ne prema tvojim željama i zahtjevima, već prema mojim; također se potpuno trebaš prepustiti u moje ruke. No ovo kolo je previše prema mojoj volji jer voda zemaljskog razmišljanja previše obuzima. Razmatranje mojih djela i mojih patnji je kao mrtvo u tvojem srcu, zato ti duševna hrana ne prija i nije po tvojem ukusu. Zato silom otvori začepljeni vodotok da bi voda otjecala i njezinim otjecanjem kolo došlo u pokret i zrna se lako mrvila. Prepreka koja zaustavlja vodu je oholost srca i ambicija čime se milost Duha Svetoga začepljuje i sve dobro čime duša treba donijeti plod se sprječava. Dohvati zato istinsku poniznost u svojem srcu; jer s njome će se slatkoća moga Duha uliti u tvoju dušu, a zemaljsko razmišljanje će isteći. Po njoj će se i tvoja volja pokrenuti i biti savršena prema mojoj volji. I onda ćeš početi svoja djela odvajati kao zrnje i smatrati moja za velika. Istinska poniznost je ne brinuti se za naklonost ljudi i njihove prigovore, doputovati na moj put koji je zaboravljen i zanemaren, ne tražiti izobilje i ravnati se prema jednostavnome. Voliš li taj put, onda ti je duhovno ukusno, onda će moje patnje i put mojih sveti postati sladak tvojem srcu. Onda ćeš spoznati koliko si dužnik duša koje si preuzeo upravljati. Budući da si se popeo na visinu kola dvjema nogama, to jest moći i čašću, tako je iz moći došla pohlepa, a iz časti oholost. Zato se spusti, ponizi se u srcu i moli ponizne da mole za tebe. Jer poslat ću ti svoju pravednost kao vrlo divlju rijeku i od tebe zahtijevati od tebe zadnji novčić , naime: račun o tvojoj sklonosti, o tvojim mislima, o tvojim govorima i djelima kao i dušama koje sam povjerio tvojoj brizi i koje sam sam otkupio svojoj krvlju.“

Devedeset i osmo poglavlje

        Krist razgovara sa zaručnicom i govori da grešnici i mlitavci moraju biti pogođeni s četiri strijele, to jest četiri kazne da bi ponizno bili privedeni natrag na kajanje i popravljanje života.
        Sin reče: „Želim svojim prijateljima dati četiri strijele. Njima prvo moraju gađati onoga koji je slijep na jedno oko; drugo, na onoga koji je hrom na jednu nogu; treće, na onoga koji je gluh na jedno uho; četvrto, na onoga koji leži oboren na zemlji. Slijep na jedno oko je onaj koji vidi, ali ne uvažava Božje zapovijedi i djela mojih svetih, a jedno oko ima na radostima svijeta i želi ih. Takav mora biti pogođen na način da mu se kaže: ‘Sličiš Luciferu koji je gledao najvišu Božju ljepotu, ali je budući da je bez prava želio što nije smio, pao u pakao kamo ćeš i ti ići ako se ne urazumiš po tome da spoznaš Božje propise i uvidiš kako je sve u svijetu prolazno. Zato je najbolje da se čvrsto držiš onoga što je sigurno i da pustiš prolazno da ne bi išao u pakao.’ Hrom na jednu nogu je onaj koji osjeća kajanje i žao mu je zbog počinjenih grijeha, ali se ipak trudi postići zemaljsku korist i dobitak koji pripadaju svijetu. Njega se treba gađati tako da mu se kaže: 'Trudiš se za korist tijela koje će uskoro jesti crvi; zato na plodan način radi za svoju dušu koja treba vječno živjeti.' Gluh na jedno uho je onaj koji želi čuti moje i riječi mojih svetih, ali drugo uho ima otvoreno za lakoumno brbljanje i za ono što se tiče svijeta. Zato mu se treba reći: 'Sličan si Judi koji je jednim uhom slušao Božje riječi koje su na drugo opet izašle. Što mu je dakle koristio govor koji je čuo? Zato zatvori svoje uši za nepromišljeno slušanje da bi mogao dospjeti do pjesme anđela.' Onaj koji potpuno leži oboren na zemlji je onaj koji se zapleo u zemaljsko, ali ipak želi misli na to i želi znati put na kojem se može popraviti. Tom čovjeku treba ovako reći: 'Tvoje vrijeme je kratko kao trenutak; no kazna pakla i slava svetih je vječna. Da bi mogao doći k pravom životu, neka ti ne bude mučno na sebe uzeti nešto teško i gorko; jer kao što je Bog ljubazan, tako je i pravedan.' Tko je pogođen tako da strijela krvavo izlazi iz srca, to jest tko osjeća iskreno kajanje i tko uhvati nakanu popravka, njemu ću uliti ulje svoje milosti pomoću koje će svi njegovi udovi ozdraviti.“

Devedeset i deveto poglavlje

        Krist razgovara sa zaručnicom i žali se zbog Židova koji su ga razapeli kao i zbog kršćana koji su prezreli njega i njegovu pravednost i ljubav tako što namjerno i svjesno griješe protiv njegovih zapovijedi i preziru osude Crkve o ekskomunikaciji pod izlikom da je Bog milosrdan; zato im prijeti gnjevom i bijesom svoje pravednosti.
        Majka reče: „Kako li je mnogo moj Sin patio one noći kad mu se približio i poljubio ga izdajica Juda kojem se sagnuo, jer Juda je bio malen rastom, i rekao: 'Prijatelju, zašto si došao?' I odmah su ga neki ščepali, drugi su ga vukli za kosu, drugi su ga uprljali pljuvačkom.“ Potom je govorio Sin i reče: „Smatraju me za crva koji kao mrtav leži u zimi, na kojeg prolaznici pljuju po čijim leđima gaze. Taj su me dan Židovi sa mnom postupali kao s crvom jer su me smatrali najpokvarenijim, najnevrjednijim. Tako me preziru i kršćani jer sve što sam iz ljubavi za njih učinio i podnio smatraju ispraznim. Kao da gaze po mojim leđima kad se više boje i časte ljude nego mene, svoga Boga, kad se ne uopće ne obaziru na moju pravednost i u svojoj samovolji propisuju vrijeme i mjeru mojem milosrđu. Također, kao da me udaraju po zubima kad, nakon što su čuli moje zapovijedi i patnje, govore: 'Činimo u sadašnjosti što nam se sviđa; zbog toga nećemo ništa manje imati nebo; jer da nas je Bog upropastiti ili kazniti za vječnost, ne bi nas otkupio na tako gorak način.' No oni će osjetiti moju pravednost; jer kao što ni najmanje dobro ne ostaje neuzvraćeno, tako niti najmanje zlo neće ostati nekažnjeno. Preziru me i gaze po meni kad ne uvažavaju osudu Crkve, naime ekskomunikaciju. Kao što se ekskomunicirane javno izbjegava, tako će oni biti odvojeni od mene jer kazna ekskomunikacije ako je se poznaje i prezire teže škodi od tjelesnog mača. Zato ću ja, koji izgledam kao crv, sad po svojoj strašnoj pravednosti opet postati živ i doći ću tako strašno da će oni koji će vidjeti govoriti brdima: 'Padnite na nas pred Božjim gnjevom.'“

Stoto poglavlje

        Krist razgovara sa zaručnicom i kaže joj da je ona kao svirala Duha Svetoga kroz koju on stvara ljupku glazbu na svoju čast i na korist narodima. Zato je izvana želi posrebriti dobrim ponašanjem i mudrošću, a iznutra posrebriti istinskom poniznošću i čistoćom srca.
        Sin reče zaručnici: „Trebaš biti kao svirala na kojoj svirač stvara ljupku glazbu. Vlasnik svirale je posrebruje izvana da bi se činila dragocjenom, a iznutra je pozlaćuje dugotrajnim zlatom. Tako i ti trebaš biti posrebrena dobrim ponašanjem i ljudskom mudrošću da bi mogla uvidjeti što si dužna Bogu i svojem bližnjem i što koristi tvojem tijelu za vječni spas. Iznutra pak trebaš biti pozlaćena poniznošću tako da se ne želiš svidjeti nikome doli meni i da se ne bojiš zbog mene biti neugodna ljudima. Svirač dalje čini tri stvari na svojoj svirali: prvo je ovija u fino platno da se ne uprlja; drugo, radi kutiju u kojoj je može čuvati; treće, na kutiju stavlja bravu tako da je lopov ne može ukrasti. Tako se i ti trebaš uviti u čistoću tako da se ne uprljaš osjetilnom požudom i veseljem. Umjesto toga rado radi i brini se da budeš sama druženje sa zlim ljudima kvari dobre običaje. Brava je marljivi nadzor tvojih osjetila i svega unutrašnjeg tako da kod svih svojih radnji vodiš računa da te đavlova zloba ne opčini. Ključ pak je Duh Sveti; on treba otvoriti tvoje srce prema tome kako mi se sviđa na moju čast i na korist ljudima.“

Sto i prvo poglavlje

        Majka Božja govori i kaže kako je srce njezina Sina vrlo ljupko, čisto i slatko i tako preplavljeno ljubavlju da kad bi grešnik stajao na vratima, ali bi ga pozvao s voljom da se popravi, odmah bi bio oslobođen. K srcu Boga se dospijeva poniznošću istinskog kajanja i pobožnim i čestim razmatranjem njegovih muka.
        Majka Božja reče: „Srce mojeg Sina je nadasve ljupko kao med i vrlo čisto kao najčišći izvor iz kojeg proizlazi sve što je kreposno i dobro. On je i najslađi. Jer što je za razumnog čovjeka slađe od toga da razmatra ljubav mojeg Sina pri stvaranju i otkupljenju, pri njegovu radu, podučavanju, u njegovoj ljubaznosti i njegovoj strpljivosti? Njegova ljubav ne otječe kao voda, već je postojano trajna jer njegova ljubav ostaje kod ljudi sve do posljednjeg trenutka tako da kad bi grešnik već stajao na vratima propasti, ali bi mu još od tamo povikao s voljom da se popravi, on bi ga oslobodio. Za dospjeti k Božjem srcu su dalje dva puta. Prvi je poniznost istinskog kajanja i ono uvodi čovjeka u Božje srce i duhovni razgovor; drugi je razmatranje muka mojeg Sina koje iz čovječjeg srca izvlači tvrdoću i čini da radosno ide prema Božjem srcu.“

Sto i drugo poglavlje

        NIJEPREVEDENO

Sto i treće poglavlje

        Dok je Kristova zaručnica molila, vidjela je u ukazanju kako se sveti Dionizije molio Djevici Mariji za Francusku.
        Dok sam molila, vidjela sam kako se sveti Dionizije molio Djevici Mariji i reče: „Kraljice Milosrđa, ti si ta kojoj je dano sve milosrđe i ti si postala Majka Božja na spas siromašnih; smiluj se zato Francuskoj, tvojem i mojem kraljevstvu, i to tvojem jer te njegovi stanovnici časte u svojoj mjeri, a mojem jer sam njihov zaštitnik i imaju povjerenje u mene. Ti vidiš kako mnoge duše svakog sata stoje u opasnosti, kako su ljudska tijela obarana kao životinje i kako, što je gore, duše kao snijeg padaju u pakao. Tješi ih zato i moli za njih jer si njihova gospođa i pomoćnica sviju.“ Majka Božja odgovori: „Idi mojem Sinu i daj da radi ove koja ovdje stoji čujemo što će odgovoriti.“

Sto i četvrto poglavlje

        NIJE PREVEDENO

Sto i peto poglavlje

        Krist razgovara sa zaručnicom i kaže joj način na koji treba uspostaviti mir između kraljeva Francuske i Engleske. Ne budu li se kraljevi obazreli, bit će vrlo teško kažnjeni.
        Sin reče: „Ja sam kralj kojeg se treba bojati i častiti ga. Zato ću im zbog molitava moje Majke postavi svoje riječi. Ja sam pravi mir i gdje je mir, ja sam sigurno tamo. Žele li oba kralja Francuske i Engleske imati mir, dat ću im trajan mir. No ne može se imati pravi mir ukoliko se ne voli istinu i pravednost. Budući da jedan od kraljeva ima pravo, sviđa mi se da se mir sklopi ženidbom i da kraljevstvo tako dospije zakonitim baštinicima. Drugo, želim da budu jedno srce i jedna duša u širenju kršćanske vjere gdje se to u prikladno vrijeme može dogoditi na moju čast. Treće, trebaju dokinuti nepodnošljive poreze i odustati od svojih varljivih ideja i voljeti duše svojih podređenih. Ukoliko kralj koji sad ima pravo ne želi poslušati, neka vrlo sigurno zna da u svojim djelima neće imati sreće, već će svoj život završiti u bolima i svoje kraljevstvo ostaviti u mukama. Njegov sin i generacija nalazit će se u gnjevu, sramoti i zbrci tako da će se svi čuditi. Ali bude li kralj koji je u pravu htio slijediti, pomoći ću mu i boriti se za njega. No ne posluša li, neće postići svoju želju nego još i izgubiti što je već primio. Jer radostan početak će zamračiti bolan svršetak. Žele li ljudi u kraljevstvu Francuske dohvatiti istinsku poniznost, kraljevstvo će dospjeti zakonitim baštinicima i dobru miru.“

Sto i šesto poglavlje

        Krist kaže zaručnici da se ne treba bojati u poslušnosti prema duhovnom ocu prekinuti post jer to nije grijeh. Također je opominje da bude postojana i kušnjama pruža neprestani otpor i da ima čvrstu volju da ustraje u dobru po uzoru na Djevicu Mariju, Davida i Abrahama.
        Sin reče: „Zašto se bojiš? Kad bijela i četiri puta dnevno, ne bi ti se uračunalo u grijeh kad bi ti učinila s dozvolom onoga koga si obvezna slušati. Zato budi postojana. Trebaš biti kao ratnik koji u ratu ranjen od mnogih rana neprijatelju vraća još mnogo gore rane i to je revniji za borbu što ga neprijatelji jače napadaju. Također trebaš udariti neprijatelja, biti postojana i imati razumnu volju ustrajati u dobru. Đavla obaraš onda kad ne prihvatiš kušnje, već se hrabro odupireš, to jest kad oholosti suprotstaviš poniznost, a proždrljivosti suzdržljivost. Postojana si kad u nevolji ne mrmljaš protiv Boga, već sve veselo podnosiš, sve pripisuješ svojim grijesima i zahvaljuješ Bogu. Tvoja volja je razumna onda kad ne želiš nagradu osim prema mojoj volji i kad se potpuno prepustiš mojim rukama. Prvo od ove tri stvari, udariti neprijatelja, Lucifer nije imao jer je odmah prihvatio svoju namjeru; zato je nepovratno pao i kako nije imao nikoga tko bi ga potaknuo na njegovo zlo, tako nema ni nikoga da mu vrati izgubljeno. Drugo, postojanost Juda nije imao, već je očajavao i objesio se; treće, dobru volju, Pilat nije imao jer je imao revnu želju svidjeti se Židovima i bio je zabrinut samo za svoju čast umjesto da me oslobodi. Ali prvo, udariti neprijatelja, imala je moja Majka koja koliko god je kušnji imala, toliko je pružala i suprotstavljala otpor; drugo je imao David koji je u protivnostima bio strpljiv i u svojem padu nije stupio u očaj; treće, savršenu volju, imao je Abraham koji nije samo napustio svoju domovinu, već je htio žrtvovati i svojeg jedinorođenog sina. Njih i ti slijedi prema svojim snagama.“

Sto i sedmo poglavlje

        NIJE PREVEDENO

Sto i osmo poglavlje

        NIJE PREVEDENO

Sto deveto poglavlje

        Marija kaže da duhovni čovjek, nakon što se kroz napor i rad pokore, ljubavi i strpljivosti obrati, mora do kraja iskupiti prijašnje izgubljeno vrijeme da Bogu ne bi ponudio prazan orah.
        Marija reče: „Kad se gospodaru prikazuju orasi, ponekad su neki od njih prazni. Da bi ih se gospodaru učinilo prijatnijima, moraju se ispuniti. Tako je i s duhovnim djelima. Mnogi ostvaruju više dobrih djela da bi radi njih umanjili svoj grijeh da ne bi išli u pakao. Ali prije i za vrijeme tih dobrih djela je bilo mnogih vremena koja su bila prazna dobrim djelima i koja se sva moraju ispuniti dok je vrijeme za raditi, a kad nije, kajanje i ljubav nadoknađuju sve. Tako je Marija Magdalena Gospodinu prikazala svoje orahe, to jest svoja dobra djela. Među tim orasima su poneki bili prazni budući da je mnogo vremena koristila za griješenje, ali ih je s vremenom opet nadoknadila strpljivošću i naporom. I Ivan Krstitelj je Bogu prikazao pune orahe budući da je Bogu služio od mladosti i prikazao mu sve svoje vrijeme. Apostoli kao da su Bogu prikazali napola pune orahe budući da su prije svojeg obraćenja imali mnogo nesavršena vremena. Ali ja koja sam Majka Božja sam prinijela pune orahe koji su bili slađi od meda jer sam od mladosti bila ispunjena milošću i ostala sam očuvana u milosti. Zato kažem da iako će čovjeku grijesi biti otpušteni, prijašnja neplodna vremena se ipak sve dok čovjek ima vremena iskupiti strpljivošću i radom ljubavi.“

Sto deseto poglavlje

        Krist podučava zaručnicu koja je razlika između dobrog duha i đavlove obmane i kako oboma treba odgovoriti.
        Sin reče: „Kako treba prepoznati moj duh kad postoje dva duha, jedan dobar i jedan zao? Reći ću ti. Moj duh je topao o čini dvije dobre stvari. Prvo, izaziva da se ne žudi za ničim osim na Bogom; drugo, daje najvišu poniznost i preziranje svijeta. Zao duh je nasuprot tome hladan i vruć. Hladan jer sve što ima veze s Bogom čini gorkim; vruć je zato jer čovjeku ulijeva sklonost prema požudi tijela i oholosti svijeta i potpiruje žudnju za vlastitu hvalu. Zato dolazi blago kao prijatelj, ali je kao zajedljiv pas. Dolazi kao sladak tješitelj, ali je najgori postavljač zamki. Zato dođe li, reci mu ovako: 'Ne želim te jer je tvoj kraj zao.' Dođe li dobar duh, trebaš mu reći: 'Dođi, Gospodine, kao vatra i zapali moje srce jer premda Te nisam vrijedan imati Te, ipak Te trebam radi svojeg dijela, dok Ti zbog mene nećeš biti bolji i ne trebaš moje, već ću po Tebi biti bolji i bez Tebe sam ništa.'“

Sto jedanaesto poglavlje

        NIJE PREVEDENO

Sto dvanaesto poglavlje

        Krist razgovara sa zaručnicom i govori da se brižno čuva od poroka oholosti da se ne bi uzvisila ljepotom svojih udova ili dobrima obitelji; oholi se uspoređuje s leptirom koji ima široka krila, ali nema tijelo.
        Sin reče zaručnici: „Ne daj se uznemiravati oholosti ljudi; jer ubrzo će proći. Postoji vrsta kukaca koji se zovu leptiri. Oni imaju široka krila, ali nemaju tijelo, nadalje raznolike boje, na kraju zbog lakoće svoga tijela lete visoko, ali kad se uzdignu u zrak, brzo padaju na prvi najbolji predmet koji je u blizini bio to kamen ili drvo jer u tijelu imaju samo malu snagu. Ta vrsta kukaca predstavlja ohole koji imaju široka krila i malo tijelo; njihovo se srce po oholosti napuhava kao koža po napuhanom vjetru; također vjeruju da sve imaju zbog svojih zasluga, stavljaju se ispred drugih, smatraju se vrjednijima od ostalih i kad bi mogli, proširili bi svoje ime po cijelom svijetu. No budući da je njihov život kratak kao trenutak, padaju kad na to ne misle. Drugo, oholi imaju različite boje kao leptir; jer ponosni su na ljepotu udova, dobra, obitelj i mijenjaju svoje stanje na svako nadahnuće oholosti, ali kad umru, nisu ništa drugo doli zemlja. Treće, kad se popnu na najviši stupanj ponosa, oholi na opasan način u jednom trenutku padaju u smrt. Zato se čuvaj oholosti jer odvraća lice Božje od ljudi i moja milost ne ulazi onome koga je obuzela oholost.“

Sto trinaesto poglavlje

        NIJE PREVEDENO

Sto četrnaesto poglavlje

        NIJE PREVEDENO

Sto petnaesto poglavlje

        NIJE PREVEDENO

Sto šesnaesto poglavlje

        Krist se žali zaručnici na podane i Židove, ali posebice na zle kršćane zato jer svete sakramente ne primaju pobožno i čisto kako priliči i jer zanemaruju stvaranje, otkupljenje i božansku utjehu.
        Sin reče: „Razgovaram s tobom kroz usporedbu o tri čovjeka. Prvi govori: 'Ne vjerujem niti da si čovjek, niti da si Bog.' Jedan takav je poganin. Drugi, to jest Židov, vjeruje da sam Bog, ali ne da sam čovjek. Treći, naime kršćanin, vjeruje da sam čovjek i Bog, ali ne vjeruje mojim riječima. No ja sam onaj o kojem se čuo Očev glas: 'Ovo je Sin moj ljubljeni i tako dalje.' Zato se žalim od strane svojeg božanstva da što me ljudi ne žele slušati. Ja sam povikao i rekao: 'Ja sam početak, vjerujete li u mene, imat ćete život vječni.' Ali prezreli su riječi. Vidjeli su moć moga božanstva kad sam probudio mrtve i mnogo drugog, no ipak nisu na to pazili. Žalim se i od strane svojeg čovještva jer se nitko ne brine za ono što sam odredio u svetoj Crkvi. U Crkvi sam naime postavio sedam posuda po kojima se svi trebaju očistiti. Odredio sam krštenje za čišćenje istočnog grijeha, potvrdu na znak božanske pomirbe, sveto ulje za jačanje protiv smrti, pokoru za oproštenje svih grijeha, svete riječi da bi njima posvetili i uspostavili sakramenti, svećeništvo za štovanje, spoznaju i sjećanje na božansku ljubav, brak za sjedinjenje srdaca. Njih se treba primati s poniznošću, zaštititi čistoćom i dijeliti bez pohlepe. Ali sad ih se prima s ohološću, čuva ih se u nečistim posudama i dijeli s pohlepom. Žalim se i na to da ako me čovjek nakon što sam se radi spasa ljudi rodio i umro ne voli zato što sam ga stvorio, barem ne voli zbog toga što sam ga otkupio. No sad me ljudi odbacuju iz svojeg srca kao gubavca i gnušaju me se kao nečisti dronjak. Žalim se i od strane svojeg božanstva što ljudi odbacuju utjehu tog božanstva i ne obaziru se na njegovu ljubav.“

Sto sedamnaesto poglavlje

        Zaručnica je čula kako Bog sam žuri ususret onima koji istinski žude za njim i tješi ih kao ljubazni otac i ono što je teško im čini lakim.
        Dok je netko moli Očenaš, zaručnica kako Duh govori: „Prijatelju, odgovaram od strane božanstva da ćeš sa svojim Ocem imati baštinu; od strane čovještva pak da ćeš biti moj hram; treće, od strane Duha Svetoga da nećeš imati kušnji nego što možeš nositi. Jer Otac će te štititi, čovještvo će ti pomagati, a Duh te zapaliti. Kao što majka kad čuje sinov glas mu radosno žuri u susret i kao što otac kad svojeg sina kako radi mu priskače usred puta priskače i olakšava mu teret, tako i ja trčim svojim prijateljima ususret, činim im sve što je teško lakim i dajem im da mogu veselo nositi. I kao što netko tko vidi nešto prijatno ne nalazi utjehu ako tome ne dođe bliže, tako se ja približavam onima koji žude za mnom.“
        
Dodatak
        Ovaj redovnik je u svećenikovim rukama u trenutku podizanja tijela Kristova vidio našeg Gospodina Isusa Krista u obličju djeteta kako mu govori: „Ja sam Sin Božji i Sin Djevice.“ Predvidio je način i vrijeme svoje smrti u godinu o čemu se može čitati u mnogo poglavlja u legendi svete Brigite. Redovnikovo se zvao Gerekinus.

Sto osamnaesto poglavlje

        Krist razgovara sa zaručnicom i govori da Otac k sebi vuče one i usavršava njihovu dobru volju na dobro kod kojih vidi da zlu volju radosno i sa željom da se poprave pretvaraju u dobru.
        Sin reče: „Tko mi se želi pridružiti, mora svoju volju okrenuti prema meni i pokajati se za ono što je počinio. Onda će ga moj Otac povući k savršenstvu. Jer Otac vuče onoga koji svoju zlu volju pretvara u dobru i želi popraviti ono što je počinio. Ali kako Otac vuče? Sigurno tako što dobru volju usavršava u dobro. Jer kad sklonost ne bi bila dobra, Otac ne bi imao ništa za vući. No za neke sam tako hladan da im se moj put nikako ne bi svidio. Za druge pak sam tako vruć da kad moraju učiniti nešto dobro, izgledaju kao da su u vatri. Drugima sam tako sladak da ne žele ništa osim mene. Njima ću dati radost koja nikad neće prestati.“

Sto devetnaesto poglavlje

        Majka nabraja sedam dobara koja su u Kristu i sedam suprotnosti kojima mu ljudi uzvraćaju.
        Majka reče: „Moj sin ima sedmerostruku slavu. On je najmoćniji i kao vatra koja razara sve; drugo, najmudriji čiju mudrost nitko ne može obuhvatiti ništa više kao ni iscrpiti more; treće, najjači kao nepomičan brijeg; četvrto, ima najveću vrlinu kao pčelinjak; peto, najljepši je i sjaji kao sunce; šesto, najpravedniji kao kralj koji protiv svoje pravednosti ne štedi nijednog čovjeka; sedmo, najljubazniji kao gospodar koji se sam predaje za život svojih slugu. Nasuprot tome, podnio je sedam teških stvari; jer zbog moći je postao kao crv; zbog mudrosti je smatran najbudalastijeg; zbog snage je povezan kao dijete u pelene; zbog ljepote je smatran gubavcem; zbog vrline je stajao gol i vezan; zbog pravednosti je smatran lažljivcem; zbog svoje dobrote je umro.“

Sto dvadeseto poglavlje

        Krist govori zaručnici da postoje dvije vrste uživanja, duhovno i tjelesno. Duhovno uživanje postoji kad se duša raduje Božjim dobročinstvima; tjelesna kad se kod željenih potreba uzme okrjepa.
        Sin govori: „Između mene i njega se nalazi nešto kao membrana koja ga sprječava uživati u mojoj duši jer mu nešto drugo pravi radost.“ A zaručnica koja je to čula reče Gospodinu: „Hoće li ikad imati uživanje?“ Gospodin odgovori: „Postoje dva uživanja, jedno duhovno i jedno tjelesno. Tjelesno ili prirodno uživanje se događa kad se nakon željenih potreba uzme okrjepa pri čemu čovjek treba misliti ovako: 'O, Gospodine, budući da si zapovjedio da se okrijepimo samo za nuždu, bila Ti hvala; daj mi milost da mi se pod užitak ne ušulja grijeh.' Ali kad se uspne radost nad vremenitim dobrima, čovjek treba misliti ovako: 'O, Gospodine, sve zemaljsko je samo zemlja i prolazno, zato mi daj da to tako koristim da ti o svemu mogu znati položiti račun.' Duhovna radost se događa kad se duša raduje Božjim dobročinstvima i vremenito koristi protiv volje i time se bavi samo radi nužde. Membrana se raskida kad je Bog duši sladak i kad je njegov strah stalno u srcu.“

Sto dvadeset i prvo poglavlje

        Kako što redovnika ne čini odijelo, već vrlina poslušnosti i slijeđenja pravila i kako istinsko kajanje srca s namjerom popravljanja otima dušu iz đavolje ruke.
        Đavao se pojavio i reče: „Gledaj, redovnik mi je pobjegao i ostala je samo njegova slika.“ A Gospodin mu reče: „Objasni što misliš.“ Đavao reče: „Iako neradno, učinit ću to. Istinski redovnik je sam svoj čuvar; njegova odijelo je poslušnost i promatranje svojih zavjeta jer kao što se tijelo pokriva haljinom, tako duša vrlinama. Vanjsko odijelo tako ne koristi ništa ako se ne čuva unutarnje jer redovnika ne čini odijelo, već vrlina. Ovaj redovnik mi je pobjegao jer je mislio ovako: 'Prepoznajem svoj grijeh i od sad ću se popraviti i s Božjom milošću neću nikad više griješiti.' Po toj volji je razdvojen od mene i sad je Tvoj.“ Njemu odvrati Gospodin: „Kako sad još preostaje slika?“ A đavao reče: „Ako ne dovede u sjećanje počinjene grijehe i ako nad njima ne osjeti kako bi trebalo savršeno kajanje.“
        
Objašnjenje
        Ovaj redovnik je u svećenikovim rukama u trenutku podizanja tijela Kristova vidio našeg Gospodina Isusa Krista u obličju djeteta kako mu govori: „Ja sam Sin Božji i Sin Djevice.“ Predvidio je način i vrijeme svoje smrti u godinu o čemu se može čitati u mnogim poglavlja u legendi svete Brigite. Redovnikovo se zvao Gerekinus. Vodio je i vrlo suzdržan život. Kad je trebao umrijeti, ugledao je zlatno pismo koje je sadržavalo tri slova P, O i T od zlata. To je ispričao svojoj braći i reče: „Dođi, Petre, požurite. Olaf i Thordo.“ Nakon što ih je pozvao, preminuo je.Tri pozvana su umrli u jednom tjednu i slijedili su ga. O istom bratu je govor i u pedeset i petom poglavlju dodanim objavama gdje se govori: „Jedan redovnik sveta žitova ovog samostana Alvastre i tako dalje.“

Sto dvadeset i drugo poglavlje

        Kako život jednog raspuštenog i mlačnog čovjeka sliči uskom i opasnom mostu s kojeg će ga neprijatelj đavao, ukoliko se brzo ne obrati i ne skoči u brod pokore i vrlina, strovaliti u dubinu ponora.
        „Ono je moj smrtni neprijatelj jer me ismijava i izruguje. Ispunjava svu svoju volju i svu svoju žudnju kako može. On je kao onaj koji se nalazi na uskom mostu na čijoj lijevoj strani vrlo veliki ponor iz kojeg se nitko tko u njega upadne ne vraća. Na njegovoj desnoj strani stoji brod na kojem će, ukoliko uskoči na njega, mučno uteći, ali imati nadu života. Taj most je njegov tužan i kratak život u kojem ne stoji kao muževan čovjek koji se bori, niti kao putnik koji dan za danom kroči i napreduje na putu, već leži lijenčina i želi piti iz vode požude. Predstoje mu dvije sudbine. Ako ustane s mosta, ili će pasti u ponor, to jest u dubinu pakla ukoliko se okrene lijevo, to jest djelima tijela, ili će, ako skoči u brod, mučno uteći ukoliko usvoji strogost svete Crkve i njezinu poduku; iako mu je teško, time će se spasiti. Zato neka se što prije okrene da ga neprijatelj ne bi strovalio s mosta jer će onda zvati, ali neće biti uslišan već će biti kažnjen za vječnost.“
        
Dodatak
        Kad je ovaj vidio da se kralj promijenio i da ne može više na uobičajen način kod njega biti saslušan, razvio je zlu volju prema gospođi Brigiti i izlio je na nju visoko s jednog prozora dok je išla jednom uskom ulicom vodu. Ona je rekla onima koji su tamo stajali: „Neka ga Bog poštedi i ne naplati mu na budućem svijetu.“ Na to se Krist pojavio gospođi Brigiti pod misom i reče: „Onaj čovjek koji je iz zlobe s prozora nad tebe izlio vodu žeđa za krvlju. Prolio je krv; on želi zemlju, a ne mene; govori smiono protiv mene; časti svoje tijelo, umjesto tijelo mene njegova Boga i isključio me iz svojeg srca. Neka se čuva da ne umre u svojoj krvi.“ Nakon toga je ovaj čovjek živio još kratko vrijeme i umro je od isteka krvi iz nosa kao što mu je bilo prorečeno.

Sto dvadeset i treće poglavlje

        Krist brani svoju zaručnicu Brigitu to jest dušu obraćenu od svijeta duhovnom životu koju su otac i majka, sestra i brat pokušali odvratiti od ljubavi prema njemu i od djevičanskog braka.
        Sin reče zaručnici: „Ja sam kao zaručnik koji se zaručio sa zaručnicom koju otac i majka, sestra i brat traže natrag. Otac govori: 'Vrati natrag mi moju kćer; rođena je od moje krvi.' Majka govori: 'Vrati mi natrag moju kćer; ona je hranjena mojim mlijekom.' Sestra govori: 'Vrati mi natrag moju sestru jer je odgojena sa mnom.' Brat govori: 'Vrati mi opet moju sestru jer je moram voditi.' Zaručnik im odgovara: 'O, oče, ako je rođena od tvoje krvi, sad mora biti ispunjena mojoj krvlju. O, majko, ako si je hranila svojim mlijekom, sad je želim hraniti svojom nasladom. O, sestro, ako je othranjena na tvoj način, sad će slijediti moj način. O, brate, ako je do sad upravljao, sad je moja dužnost da je upravljam.' Tako je bilo s tobom; jer kad te otac, to jest požuda tijela zahtijeva natrag, moja je dužnost ispuniti te svojom ljubavlju; ako te majka, to jest briga za svijet želi zadržati, pripada mi te nahraniti mlijekom svoje utjehe; ako te sestra, to jest navika svjetovnog ophođenja zahtjeva natrag, dužna si naprotiv njegovati moje ophođenje; ako te brat opet zahtjeva, to jest vlastita volja, obvezana si činiti moju.“

Sto dvadeset i četvrto poglavlje

        Kako blažena Agneza Kristovoj zaručnici stavlja krunu sa sedam dragulja, naime strpljivost u muci i tako dalje.
        Agneza je razgovarala s zaručnicom i reče: „Dođi ovamo, kćeri moja i stavi si krunu koja je izrađena od sedam dragocjenih kamena. Što je drugo ta kruna doli dokaz strpljivosti koja je taljena u muci i koju je Bog ukrasio? Prvi kamen te krune je jaspis; njega ti je stavio onaj koji ti je podrugljivo govorio i rekao da ne zna po kojem duhu govoriš i da bi ti bolje koristilo da predeš kao i ostale žene umjesto da raspravljaš o pismima. Kao što jaspis oštri lice i zapaljuje radost srca, tako i Bog iz muke zapaljuje radost u srcu, rasvjetljuje razum za duhovno i ubija u duši neuredne pokrete. Drugi kamen je safir. Njega ti je stavio onaj koji ti je u lice govorio prijateljski, a iza leđa ti je sjekao čast. Kao što je safir nebeske boje i udove drži u zdravlju, tako zloba ljudi kuša pravednika tako da postaje nebeski i čuva udove duše da se ne bi uzdigla u oholosti. Treći kamen je smaragd. Toga ti je unio onaj koji je rekao: 'Pričala si stvari koje nisi niti mislila, niti zaista rekla.' Kao što je smaragd po sebi slomljiv, ali ipak lijep i po boji zelen, tako će i laž ubrzo postati ništavnom, ali čini dušu pomoću nagrade lijepom. Četvrti kamen je biser. Njega ti je stavio onaj koji je u tvojoj prisutnosti ogovarao Božjeg prijatelja ogovaranjem zbog kojeg ti je bilo više žao nego da je bilo o tebi. Kao što je biser bijel i lijep i blaži patnje srca, tako bol ljubavi uvodi Boga u srce i smiruje strasti gnjeva i nestrpljivosti. Peti kamen je topaz. Njega je unio onaj koji ti je rekao gorke stvari zbog čega si ga blagoslovila. Kao što je topaz žute boje i čuva čistoću i ljepotu, tako Bogu ništa nije ljepše i prijatnije kad ljubimo onoga koji nas je ozlijedio i kad molimo za svoje progonitelje. Šesti kamen je dijamant. Njega ti je unio onaj koji te tjelesno oštetio što si strpljivo podnijela i zbog čega ga nisi htjela obeščastiti. Kao što se dijamant ne da slomiti udarcima, već samo jarčevom krvi, tako se Bogu sviđa kad čovjek zaboravi tjelesnu štetu i radi Boga uvijek razmišlja o tome što je Bog učinio za čovjeka. Sedmi kamen je prozirac (krizolit? carbuncle). Njega ti je unio onaj koji ti je donio lažne vijesti da ti je sin Karlo umro što si strpljivo prihvatila tako što si svoju volju povjerila Bogu. Kao što prozirac svijetli u kući i vrlo je lijep na prstenu, tako i čovjek koji pri gubitku vrlo dragocjene stvari ostane strpljiv privlači Boga da ga voli; svijetli pred licem svetih i lijep je kao vrlo dragocjen kamen. Zato ostani postojana, kćeri moja, jer su za proširenje tvoje krune potrebni još poneki kameni. I Abraham i Job su postali bolje i više poznati ili slavniji po kušnjama, a Ivan svetiji po svjedočenju istine.“

Sto dvadeset i peto poglavlje

        NIJE PREVEDENO

Sto dvadeset i šesto poglavlje

        NIJE PREVEDENO

Sto dvadeest i sedmo poglavlje

        NIJE PREVEDENO

Sto dvadeset i osmo poglavlje

        Odgovor djevičanske Majke Sinovoj zaručnici koja je molila za jednog starog pustinjaka koji je bio u dvojbi je li Bogu prijatnije da uživa slatkoću duhovne utjehe tako da nikad ne izađe iz pustinje ili treba li povremeno izlaziti da bi izgrađivao duše bližnjih.
        Majka reče: „Razgovaraj s onim svećenikom, starim pustinjakom, mojim prijateljem koji kao protiv svoje volje i mira svoje duše prisiljen vjerom i pobožnošću svojih bližnjih ponekad napušta ćeliju samoće i mir razmatranja i pokrenut ljubavlju izlazi iz svoje samoće ljudima da bi im pružio duhovnu utjehu i po njegovu su se uzoru i spasonosnu savjetu mnoge duše obratile Bogu, a već obraćeni su napredovali k višim stupnjevima u vrlinama. Pri đavlovu lukavstvu i obmani te u poniznoj dvojbi u poniznosti pitao za savjet i molio da moliš za njega, naime: sviđa li se Bogu više da sam uživa u slatkoći razmatranja ili je Bogu prijatnija spomenuta ljubav prema svojem bližnjem. Reci mu od moje strane kako se Bogu svakako više sviđa kad kao što je spomenuto povremeno odlazi vršiti bližnjima takva djela ljubavi, kad s njima dijeli snage i milosti koje od Boga ima za sebe da bi se po tome sami obratili da revnije pristaju uz Boga i imaju udjela u njegovoj slavi nego da samo uživa u svojoj unutarnjoj utjesi i ćeliji svoje samoće. Reci mu i da će iz takve ljubavi imati veću nagradu na nebu ukoliko samo da bi vršio takvu ljubav, uvijek ide u skladu sa savjetom i voljom svog starijeg duhovnog oca. Reci mu dalje kako želim da svojoj duhovnoj djeci primi sve pustinjake i sve redovnice i osamljenike koji su bili sinovi mojeg prijatelja, onog već preminulog pustinjaka, da ih upravlja pod svojim savjetom. Treba ih sve voditi na duhovan i krepostan način svojim ljubaznim savjetom kao što ih je onaj u svojem dugom životu vodio i upravljao; jer tako se sviđa Bogu. I ako ga prihvate za duhovnog oca i budu li u poslušni u duhovnom i pustinjačkom životu, on će im biti otac, a ja majka. No ako ga netko ne bi primio za duhovna oca niti mu htio biti poslušan, onda će za takvog jednog neposlušnog biti bolje da odmah napusti njihovo društvo nego da dulje prebiva među njima. Ipak, moj spomenuti prijatelj treba ići k njima i vratiti se u svoju ćeliju onoliko često koliko mu se čini da je dobro, ali ipak uvijek po savjetu i volji svojeg starijeg oca.“

Sto dvadeset i deveto poglavlje

        NIJE PREVEDENO

Sto trideseto poglavlje

        Sedam godina nakon što je zaručnica imala viđenje o sedam životinja o kojima je riječ u sto dvadeset i petom poglavlju ove knjige, pojavio joj se Krist i objasnio joj kako slijedi nešto što je još nedostajalo objasniti u spomenutom viđenju.
        Sin reče: „Prije sam ti rekao za sedam životinja od kojih je jedna bila kao slon koji je još stoji prislonjen na stablo i ne vidi niti trulež stabla, niti se obazire na kratkoću vremena zbog čega će se srušiti sa stablom ako vjeruje da čvrsto stoji. Zidovi njegove crkve će uništiti vatra i voda tako da neće biti nikoga da ih ponovno sagradi jer su ih izgradili bezbožnici; zemlja će biti opustošena; stanovnici će si željeti smrt; ali ona će bježati od njih i zli će vladati nad pravednima. To se sve tako i ispunilo. Znaj i kako je druga životinja koja je bila ohola zbog kamena čistoće sad primila rogove jednog janjeta; zato je želim podučiti kako treba skakati preko zidova i kako stajati u časti. Jer sviđa mi se poniznost te životinje i zato mu reci da se njegova crkva već popela na najvišu stepenicu i dugo je stajala u oholosti. Zato sam treba raditi na tome da svećenstvo živi u većoj suzdržljivosti, smanji neumjerenost u piću, odloži pohlepu i primi strah, inače će nevoljama biti poniženo i njegov pad će biti tako težak i velik će se za njega čuti i u drugim zemljama.“
        Nakon smrti spomenutog biskupa i izbora njegova nasljednika, Gospodin je razgovarao sa mnom i reče: „Znaj da je ovaj biskup, nasljednik prvog spomenutog biskupa, koji se sad uzdigao na biskupsku čast bio jedan od pet slugu koje kralj nije htio slušati ako ne bi primili jasnije oči. Taj se biskup sad uzdigao, ali treba dobro pripaziti i pri mojem će sudu vidjeti kako se uzdigao. Upozoravam ga o Joabovu padu. Taj je bio pun mržnje prema onima koji su bili bolji od njega; oslanjao se na svoje vlastite savjete; njegova odvažnost je bila velika i zato se uobrazio iznad svojih snaga i davao je prednost svojem odabraniku umjesto onome kojeg je odabrao Bog. Jedan savjet je koristan za tog biskupa, naime da svojoj pameti postavi mjeru i uvijek pazi ne na ono što može, već što priliči.“ Kad je bio u dvojbi je li korisno u svrhu oprosta svojih grijeha ići u Rim, pitao me i dok sam molila, odgovori mi Majka Božja i reče: „Ako ovaj biskup u svojem srcu misli da mu je potrebna pomoć svetih, onda može doći u Rim na oprost; jer doći će vrijeme kad će mu to biti korisno. Također treba paziti da se pticama grabljivicama koje su već prodrle odrežu kandže da ne bi mogle nastanjivati najviše vrhove stijena jer će onda više štetiti zajednici naroda, a ni on sam neće ostati slobodan od nevolja. Zato trebaš znati da životinja o kojoj sam ti govorila da se boji kad vidi svoju sjenu i svoju korist vidi u bijegu označava onoga koji ima revnost za spas duša, koji ne gubi hrabrost zbog govorenja suparnika, niti se govorima ulizica daju zavesti na oholost, koji je također spreman umirući izaći iz svijeta, ali i spreman ako mi se svidi živjeti radi moje časti. Zato ću mu požuriti ususret usred puta kao otac svojem sinu i izvući ću ga iz njegova zatvora kao milosrdni sudac da ne bi vidio buduće zlo. Onaj pak koji ustraje u svojoj gubi, umrijet će s onima koji su si napunili trbuh i bit će pokopan suđen s gubavima i neće sjediti kod onih koji sude svijet.“

Sto trideset i prvo poglavlje

        Još jedna objava o slavi anđela koja se dogodila na brdu Gargano.
        Gospođa Brigita je na brdu Gargano vidjela mnoštvo anđela koji su pjevali i govorili: „Blagoslovljen Ti, naš Bože, koji jesi, bit ćeš i bio si bez početka i bez kraja. Ti si nas duhove stvorio na Tvoju službu kao i na utjehu i zaštitu ljudi. Ali tako smo poslani koristiti ljudima da nam nikad ne nedostaje Tvoja slatkoća, Tvoja utjeha i Tvoj pogled. No budući da ljudima činimo kao nepoznati, na ovom si mjestu htio pokazati svoj blagoslov i naše dostojanstvo koje si nam dao i da bi čovjek mogao naučiti voljeti Te i željeti našu pomoć. Ali sad ovo mjesto koje je dugo bilo držano u častima mnogi preziru i stanovnici zemlje se više približavaju nečistim dusima nego nama jer s većom revnosti slijede njihova nadahnuća.“ Gospođa odgovori: „O, Gospodine, moj stvoritelju i otkupitelju, pomogni im da odustanu od grijeha i cijelim srcem zahtijevaju Tebe.“ Na to joj Gospodin reče: „Naviknuti su na prljavštinu i daju se odgojiti samo udarcima. Kad bi se bar prepoznali u stezi i došli k prisebnosti!“


        Ovdje počinju objave svete Brigite svećenicima i papama.

Sto trideset i drugo poglavlje

        Krist govori o pet dobrih darova koje je dao svećenicima i o pet suprotstavljenih stvari koje čine zli svećenici.
        „Ja sam kao čovjek koji želi napustiti svijet i najbolje što ima predati svojem najdražem prijatelju. Tako sam ja svećenicima koje sam izabrao ispred svih anđela i ljudi povjerio ono što mi je najdragocjenije kad sam otišao sa svijeta i dao sam im pet darova. Prvo, svoju vjeru; drugi, oba ključa za nebo i pakao; treće, iz neprijatelja učiniti anđela; četvrto, da mogu posvetiti moje tijelo što ne može nijedan od anđela; peto, da svojim rukama doticati moje najčišće tijelo. Ali sad sa mnom postupaju kao Židovi koji su poricali da sam uskrisio Lazara, već su proširili glasinu da namjeravam biti kralj, odbijam porez i želim opet podići hram u tri dana. Tako i svećenici ne govore o mojem čudesnu životu niti podučavaju moj nauk, već ljubav svijeta, propovijedaju svoju požudu i ono što sam učinio za njih smatraju ničim. Drugo, izgubili su ključ kojim bi bijednima trebali otvoriti nebo; ali onaj kojim se otvara pakao vole i drže ga spremljenog u finom platnu. Treće, čine nepravednika iz pravednika, đavla iz jednostavnoga, ranjena iz zdrava jer svatko tko im pristupi s tri rane, od njih će primiti četvrtu; dođe li k njima s četiri, napušta ih s petom; jer nakon što grešnik vidi loš primjer svećenika, ohrabruje se griješiti i počinje hvaliti grijehom koji je prije smatrao sramotnim. Zato će biti prokleti više nego ostali jer svojim životom jer se svojim životom upropaštavaju i svojim primjerom ozljeđuju druge. Četvrto, svojim me ustima prodaju umjesto da me svetkuju. Gori su od Jude. Juda je prepoznao svoj grijeh i pokajao se zbog njega iako na neplodan način; nazivaju se pravednima i prave se kao da jesu. Juda je grešnički novac donio natrag kupcima; ovi pak ga koriste za svoje potrebe. Juda me prodao prije nego što sam otkupio svijet; ovi nakon što sam otkupio svijet ne suosjećaju s mojom krvi koje više vrišti za osvetom nego Abelova. Juda me prodao samo zbog novca; ovi to čine za svaku nagradu jer k meni dolaze samo onda kad se nadaju nekoj koristi. Peto, postupaju sa mnom kao Židovi. Što su ovi učinili? Položili su me na drvo; ovi me pak polažu na prešu i pritišću me svom silom. Možeš pitati kako kad moje božanstvo ne može patiti i kad na Boga ne može pasti nikakva protivnost i nikakva bol. Svećenici mi zbog volje koju imaju da ustraju u grijehu ne čine ništa manje tako jako gorku muku i protivnost nego kao kad bi me kad bi bilo moguće položili pod prešu; jer imaju dva grijeha: razvratnost i pohlepu i polažu me između njih; jer izvrše li pokoru zbog toga, jedva da su izvršili svoju službu opet imaju volju griješiti čime me pritišću kao preša. Uzdržavaju proklete žene i dovode ih na sigurna mjesta da zadovolje svoju požudu i odbiju me. Dodvoravaju im se i uživaju u tome; mene pak, od kojeg jesu, ne žele vidjeti. Gledajte, moji prijatelji, kakvi su svećenici; gledajte, moji anđeli, kakvi su oni kojima vi služite. Da ležim pred vama kao što na oltaru ležim pred njima, nitko od vas me se ne bi usudio dotaknuti, već biste se prestrašili. No oni me izdaju kao kradljivci i izdajice, dotiču me kao bludnice, prljaviji su od pakline, ne srame se približiti se meni koji sam Bog i Gospodar slave. Zato će se dogoditi ono što se reklo Izraelu: sedmerostruko ću umnožit vašu kaznu i isto tako će zaista tih sedam muka doći nad svećenike.“

Sto trideset i treće poglavlje

        NIJE PREVEDENO

Sto trideset i četvrto poglavlje

        Krist kaže kako je svećenike poštovao ispred svih ljudi i anđela, a oni ga srde prije ostalih; njihovo prokletstvo je otkriveno na vječno prokletoj duši jednog svećenika.
        Marija govori: „Sjeti se muke moga Sina; on upravo dolazi ovamo.“ I gledaj, pojavio se sveti Ivan Krstitelj i reče blaženoj Djevici Mariji: „U tisuću godina Božji gnjev nad svijetom nije bio tako velik.“ I dok je Sin bio došao, reče zaručnici: „Kod mene je jedan sad od početka i koliko god vremena bilo kod vas, ona su meni samo kao jedan sat. Prije sam ti govorio o svećenicima kako sam ih odabrao između svih anđela i ljudi; ali sad su mi prije drugih prvenstveno nepodnošljivi.“ I gledaj, pojavili su se đavoli; imao su dušu u rukama i međusobno su govorili: „Gledajte, tamo je borac!“ Sudac odgovori: „Iako oni koji su tjelesni ne čuju ono što je duhovno i tjelesne oči ne mogu vidjeti ono što duhovno, ipak radi ove koja je ovdje prisutna i kojoj otvaram oči razuma trebate reći s kojim pravom imate ovu dušu.“ Ono odgovore: „Naše pravo i njezin prekršaj su deveterostruki. Trostruko je bila pod nama, trostruko jednaka nama i trostruko iznad nas. Prvo pravo je što je izvana bila dobra, a iznutra zla, drugo što je ponekad bila napunjena pohlepom i proždrljivošću, ali se ponekad suzdržavala radi koristi tijela ili njegove slabosti i treće što je ponekad bila stroga u riječima i djelima dok je njezina zloba u toj strogoći gledala samo svoj dobitak. Mi to ipak nemamo jer smo izvana isto kao i iznutra, uvijek strogi u zlobi, uvijek željni zla. Trostruko je bila jednaka nama koji smo trostruko pali: ohološću, pohlepom i zavisti; to troje je i ona imala. Trostruko je bila iznad nas i veća u zlobi nego mi, ona koja je bila svećenik i koja je ophodila Tvojim tijelom. Prvo jer nije čuvala svoja usta kojima je trebala govoriti Tvoje riječi, već je Tvoje riječi iznosila kao da pas laje. I kad je govorila Tvoje riječi, bojali smo se kao onaj koji čuje neki strašni zvuk; odjednom uplašeni, povukli smo se od nje. Ali ona je ostala stajati bez straha i srama. Drugo, nije čuvala svoje ruke kojima je doticala Tvoje najčišće tijelo, već ih je prljala svakim uživanjem. I kad je svojim rukama doticala Tvoje tijelo koje je nakon izgovaranja riječi bilo isto ono koje se nalazilo u Djevičinu tijelu i koje je razapeto, bojali smo se kao čovjek koji se od straha trese po cijelom tijelu, ali ne iz unutarnje ljubavi, već iz straha od Tvoje moći i veličine Tvoje snage. Ona pak je stajala nepreplašena i nije se brinula ni zbog čega. I kad Te prinijela na svoja usta koja su bila kao posuda uprljana svakom prljavštinom, bili smo kao ljudi čije snage su se izgubile i kao onaj kojem nedostaje svaka snaga i kao mrtvi od straha, iako smo besmrtni; no ona se nije bojala i nije se zaprepastila od doticanja Tebe. Budući da gospodaru slave ipak ne priliči ući u tako sramotnu posudu, Ti si odstupio svojim božanstvom i čovještvom i dok je ostala sama, mi koji smo dugo vremena bili otišli smo se vratili. U svemu tome nas nadilazi u zlobi i zato je posjedujemo s pravom. Budući da si Ti pravedan sudac, izraci nam osudu nad njom.“ Sudac odgovori: „Čujem što tražite; ti pak, bijedna dušo, govori tako da ova čuje kakvu si volju imala pri svojem kraju dok si još bila u užitku svojeg razuma i snage svoga tijela?“ Ona odgovori: „Moja je volja bila neprestano griješiti i nikad od toga ne odustati; no budući da sam znala da neću stalno živjeti, namjeravala sam griješiti sve do zadnjeg časa i u takvoj namjeri se dogodilo moje odvajanje od tijela.“ Na to sudac reče: „Tvoja savjest je tvoj sudac. Zato u svojoj savjesti reci kakvu osudu zaslužuješ?“ Duša odgovori: „Moja osuda je najgorkija i najgora muka koja će trajati bez kraja i bez sveg milosrđa.“ Potom su đavoli nakon što su čuli njezinu presudu pošli s njom. Na to Gospodin reče: „Gledaj, zaručnice, što moji svećenici rade; izabrao sam ih ispred svih anđela i ljudi i poštovao iznad svih; ali oni me srde ispred svih Židova i pogana i ispred svih đavola najviše.“

Sto trideset i peto poglavlje

        Krist pokazuje kakvu je ljubav iskazao svećenicima. No oni su nezahvalni i kao preljubnica preziru Krista tako da vole tri druga ljubavnika, svijet, tijelo i đavla. To objašnjava na duši nedavno umrlog svećenika koji je vječno proklet.
        „Ja sam kao zaručnik koji svoju zaručnicu svom ljubavlju uvodi u svoju kuću. Tako sam svećenike sjedinio sa svojim tijelom da bi oni mogli biti u meni i ja u njima. Ali oni mi čine kao preljubnica koja svojem suprugu govori: 'Tvoje riječi mi se ne sviđaju, tvoje bogatstvo je isprazno, tvoje radovanje kao otrov.' Njoj muž blago odgovori: 'Moja zaručnice, poslušaj me radije čekaj; jer tvoje riječi trebaju biti moje i moja volja tvoja, moje bogatstvo tvoje i tvoje radovanje moje.' Ali ona uopće ne želi slušati i ide onoj trojici. I nakon što je otišla toliko daleko da se zaručnika više nije vidjelo, reče prvi od njih, svijet: 'Ovdje se putovi razilaze; ja je ne mogu dalje slijediti, zato želim imati cijelo njezino bogatstvo.' Drugi, naime tijelo, reče: 'Ja sam smrtno i bit ću hrana crvi, a ona je besmrtna, zato ću je ovdje napustiti.' Treći, to jest đavao, reče: 'Ja sam besmrtan i bit ću bez kraja; budući da je htjela biti bez svojeg muža, slijedit će me bez prestanka.' Jednako tako mi čine oni prokleti svećenici. Trebaju biti moj ud i tako se isticati od ostalih kao prst na ruci; ali oni su zlobniji od đavla i zato će dublje potonuti u paklu ako se ne poprave. Zovem ih kao zaručnik. Sve što mogu činim za njih; ali što više ih zovem, to se više udaljuju. Moje riječi im se ne sviđaju, moje bogatstvo im je na teret, gnušaju se mojih slatkih riječi kao otrova. Slijedim ih i opominjem kao otac koji voli, nosim ih kao dobar gospodar, ugađam im poklonima kao dobar zaručnik; ali što više zovem, to se više odvraćaju. Tri prijatelja vole više od mene, to jest svijet i tijelo; zato će ih treći, đavao, primiti i nikad više pustiti. Zato jao njima što su ikad postali svećenici i moji udovi. Svećenik koji je upravo umro je trostruko griješio: prvo, ohološću jer se odijevao kao biskup; drugo, dao je da ga hvale zbog njegove mudrosti; treće, okretao je svoju volju svemu što je htio i sviđalo tijelu. Suzdržavao se radi zdravlja tijela i činio je što mu se sviđalo, samo ne moju volju. Ali što mu je to sad koristilo? Zato je za svoju oholost preda mnom kao napola raspadnut i smrdljiv čovjek, pun čireva i raspadnuta mesa. Umjesto hvale će od mene i ljudi biti zaboravljen. Umjesto njegove vlastite volje crvi obuzimaju njegovo tijelo, a dušu đavoli koji je neprestano muče. Gledaj što ti bijednici vole i što čine! Gdje su sad njegovi prijatelji, gdje njegova dobra, gdje čast i slava? Umjesto svega toga imat će samo vječnu sramotu. Kupuju nešto malo, naime svjetovnu čast i odustaju od velikog, naime vječne radosti. Jao takvima što su se ikad rodili jer padaju dublje u pakao nego bilo tko drugi.“


        Pobožna službenica Kristova gospođa Brigita svetog pamćenja je slijedeće objave imala u božanski nadahnutom viđenju dok je bila u molitvi. One su poslane papama Klementu VI., Inocentu VI., Urbanu V. i Grguru XI. Bave se povratkom apostolske stolice i rimske kurije u Rimi reformacijom Crkve po zapovijedi svemogućeg Boga.

Sto trideset i šesto poglavlje

        Dvije godine prije jubileja Krist daje zaručnici riječi sadržane ovdje i zapovijeda joj da ih pošalje papi Klementu da bi uspostavio mir između kraljeva Francuske i Engleske i došao u Italiju proglasiti godinu jubileja. Uvaženi gospodin Hemming, biskup Åboa i brat Petar, nadstojnik cistercitskog samostana u Alvastri u kraljevini Švedskoj.
        Sin Božji je razgovarao sa zaručnicom i reče: „Napiši ove riječi od mene papi Klementu: 'Uzvisio sam te i dao da se uzdigneš kroz sve položaje časti. Podigni se uspostavi mir između kraljeva Francuske i Engleske koji su kao opasne zvijeri, izdajice duša. Zatim dođi u Italiju i propovijedaj riječ ondje i proglasi godinu spasenja i božanske ljubavi! Pogledaj ulice popločene krvlju mojih svetih i dat ću ti vječnu nagradu. Sjeti se prošlih vremena kad si imao drskost izazvati me na gnjev, a ja sam šutio, kad si činio što si htio i nisi smio, a ja sam bio strpljiv kao da ne čujem. Zaista, moje vrijeme se približava i od tebe ću zahtijevati račun za nemar i drskost. Na isti način kao što sam dopustio da se uzdigneš kroz položaje, sići ćeš kroz druge položaje što ćeš istinski iskusiti u duši i tijelu ako ne poslušaš moju riječ. Tvoj razmetljiv jezik bit će tih. Ime kojim si zvan na zemlji bit će držano u zaboravu i sramoti preda mnom i mojim svetima. Zahtijevat ću od tebe i račun o tome kako si se nevrijedno dizao kroz položaje, iako je bilo s mojom dozvolom što ja, Bog, znam bolje nego što se tvoja nemarna savjest može sjetiti. Zahtijevat ću od tebe račun s obzirom na tvoju ravnodušnost i ponovnom uspostavljanju mira između kraljeva i tvom povlaštenom postupku s jednom od dvije strane. Nadalje, neće se zaboraviti kako su pohlepa i častohleplje cvjetali i povećali se u Crkvi u tvoje vrijeme ili kako si mogao reformirati i ispravno postaviti mnogo stvari, ali si ti, ljubitelj tijela, bio nevoljan. Ustani zato prije nego što dođe tvoj brzo dolazeći zadnji čas i ugasi nemarnost svoje prošlosti time da budeš revan u svojem gotovo zadnjem času! Ukoliko si u dvojbi kojem duhu pripadaju ove riječi, to kraljevstvo i ta osoba u kojima su učinjeni zapanjenost i čuda su dobro poznati. Pravednost i milosrđe o kojima govorim se približavaju svugdje na zemlji. Tvoja savjest ti govori da je moje uvjeravanje razumno i moj prijedlog dobrotvoran. Da te nije spasilo moje strpljenje, bio bi se trebao spustiti niže nego svi tvoji prethodnici. Ispitaj onda knjigu svoje savjesti i pogledaj govorim li istinu!'“
        Kristove riječi zaručnici u kojima spominje papu Inocenta VI. koji je bio papa nakon Klementa.
        Sin je razgovarao sa zaručnicom i reče: „Ovaj papa Inocent je od bolje rude nego njegov prethodnik i materijal koji je podoban primiti najbolje boje. Ali zloba ljudi traži da uskoro bude uzet iz njihove sredine; njegova dobra volja bit će mu uračunata u krunu i povećanje slave. No kad bi poslušao moje riječi knjige koje su ti dane, postao bi još bolji i oni koji bi mu prenijeli riječi bi bili okrunjeni na još uzvišeniji način.“

Sto trideset i sedmo poglavlje

        Objava koja dotiče papu Urbana i koju je zaručnici imala u Rimu po pitanju potvrde pravila Reda Otkupitelja, kao i o oprostima svetog Petra u lancima koje je Krist dao samostanu svete Djevice u Vadsteni.
        Sin Božji reče zaručnici: „Onaj tko ima klupko od konca u kojem se nalazi najbolje zlato, ne prestaje odmatati sve dok ne pronađe zlato. Nakon što ga je pronašao, njegov vlasnik se njime služi na svoju čast i potrebu. Tako je ovaj papa Urban zlato koje je oblikovano za dobro; ali okružen je brigama svijeta. Zato idi i reci mu od moje strane: 'Tvoje vrijeme je kratko, ustani i pazi kako se mogu spasiti duše koje su ti povjerene. Predao sam ti pravilo reda koji se treba osnovati i započeti u mjestu Vadstena u Švedskoj. Proizašlo je iz mojih usta. Sad ne želim samo da ga samo potvrdiš svojim autoritetom, već i svojim blagoslovom jer ti si moj namjernik na zemlji. Diktirao sam ga i opremio duhovnim mirazom tako odobrio oproste koje ima crkva svetog Petra u lancima. Zato ti pred ljudima potvrdi ono što je potvrđeno pred mojom nebeskom vojskom. Želiš li znak da ja ovo govorim, to sam ti već dao vidjeti jer kad si prvi put čuo moje riječi, tvoja se duša kod dolaska mojeg glasnika na duhovan način utješila. Želiš li ipak daljnji znak, bit će ti dan, ali ne kao Joni, proroku.'
Tebi pak će, moja zaručnice, kojoj sam iskazao spomenutu milost, ukoliko¸bez prethodnog davanja novca nećeš moći postići bulu i papinu milost, niti pečat potvrde za spomenuti oprost, moja milost biti dovoljna. Jer čuvat ću i potvrditi svoju riječ i svi moji sveti bit će ti svjedoci, moja Majka bit će pečat, moj Otac jamac, a moj Duh tješitelj onih koji dođu u tvoj samostan.“

Sto trideset i osmo poglavlje

        Ovo je objava koju je Kristova zaručnica imala o istom papi Urbanu u Rimu prije nego što se on godine Gospodnje 1370. vratio u Avignon. Sama mu ju je predala u Montefiasconeu.
        Dok je spomenuta osoba noću bdjela u molitvi, učinilo joj se kao da govori glas koji izlazi iz sjajnog kruga kao iz sunca. Taj joj je glas rekao slijedeće riječi: „Ja sam Majka Boga jer mu se tako svidjelo; ja sam i Majka sviju koji su gore u sreći. Iako djeca po svojoj volji imaju ono što im treba, ipak im se na umnažanje njihove radosti poveća veselje ako vide lice svoje majke radosno. Tako se Bogu sviđa sve na nebeskom dvoru ispuniti radošću i klicanjem nad čistoćom mojeg djevičanstva, nad ljepotom mojih vrlina, iako po moći istog božanstva na neshvatljiv način imaju sve dobro. Ja sam i majka sviju koji se nalaze u čistilištu jer sve kazne koje im pripadaju i koje moraju podnositi da bi se očistili od svojih grijeha se zbog moje molitve do neke mjere smanjuju; jer Bogu se tako sviđa da se neke od kazna koje im po strogosti božanske pravednosti pripadaju smanje. Ja sam Majka sve pravednosti koja je u svijetu. Tu pravednost je moj Sin najsavršenije volio. Kao što je majčina ruka uvijek spremna suprotstaviti se opasnostima srca svoga sina ako ga netko želi ozlijediti, tako sam i ja neprestano spremna pravednike koji su u svijetu braniti i osloboditi od svake duhovne opasnosti. Ja kao da sam i Majka svih grešnika koji se žele popraviti i koji imaju volju da ne griješe dalje protiv Boga; također sam voljna i grešnika uzeti pod zaštitu kao ljubazna majka kad vidi kako neprijatelji prodiru na njezina sina najoštrijim mačevima. Ne bi li se ona u takvom slučaju hrabro suprotstavila opasnostima da istrgne svog sina iz ruku neprijatelja i da ga s radošću čuva u svojem krilu? Tako činim i ja i činit ću svim grešnicima koji mojeg Sina s iskrenim kajanjem i božanskom ljubavlju mole za milosrđe. Čuj ti i dobro pazi na ono što ću reći o svoja dva sina koja ću ti imenovati. Prvi kojeg imenujem je moj Sin Isus Krist koji je rođen od mojeg djevičanskog tijela da bi objavio svoju ljubav i otkupio duše. Zato se nije plašio tjelesnih bolova niti prolijevanja svoje krvi. Također nije prezirao slušati uvrede i pretrpjeti muku svoje smrti. On je sam Bog i svemoguć u vječnom radosti. Drugi kojeg smatram svojim sinom je onaj koji svoje mjesto ima na papinskom stolici, naime na Božjoj stolici u svijetu ukoliko je poslušan njegovim zapovijedima i voli ga savršenom ljubavlju. Zbog moje molitve je primio prosvjetljenje Duha Svetoga da kroz Italiju do Rima ne treba ići s nikojim drugim razlogom nego da vrši milosrđe, jača katoličku vjeru, učvrsti mir i tako obnovi svetu Crkvu. Kao što majka vodi svoje dijete kamo želi kad mu pokazuje svoja prsa, tako sam i ja papu Urbana po svojoj molitvi i djelu Duha Svetoga vodila od Avignona do Rima bez da mu se dogodila bilo kakva tjelesna opasnost. Što mi je on učinio? Sad mi okreće leđa i odvraća od mene svoje lice i kani odstupiti od mene na što ga navodi zao duh svojom obmanom; jer božanski posao mu je zamoran i sviđa mu se tjelesna korist. Vuče ga i đavao svjetovnom radovanjem jer prema svjetovnoj navici mu je njegova domovina previše draga. Vuče ga i savjet svjetovnih prijatelja koji u oku više imaju svoju ljubav i svoju volju nego Božju čast i volju ili poticanje i spas svojih duša. Uspije li mu vratiti se u zemlju u kojoj je izabran za papu, u kratkom će vremenu primiti udarac ili pljusku tako da će mu se zubi razbiti i zveckati, lice će mu postati tmurno i zamračit će se i po cijelom tijelu će mu udovi drhtati, žar Duha Svetoga će se u njemu postupno ohladiti i povući se, molitve svih Božjih prijatelja koji su pod uzdasima i suzama za njega naumili moliti će otvrdnuti i srca će postati hladna u njegovoj ljubavi i za dvije stvari će Bogu morati položiti račun. Prvo za ono što je učinio na papinskoj stolici; drugo, za ono što je propustio od stvari koje je mogao učiniti na Božju čast svojim velikim veličanstvom.“

Sto trideset i deveto poglavlje

        Slijedeća objava je prva koja je po gospodinu Latinu Orsiniju poslana gospodinu papi Grguru XI.
        Jedna osoba koja je bdjela i nije spavala, već je ustrajala u molitvi bila je zanesena u duhu. I izgledalo je da sve snage njezina tijela slabe; no njezino srce je bilo zapaljeno i klicalo je u žaru ljubavi; njezina duša je bila utješena, a njezin duh ojačan određenom božanskom snagom, cijela njezina svijest je bila ispunjena duhovnim razumom.
        Toj se osobi onda pokazala slijedeće viđenje. Čula je slatki glas koji joj se ovako obratio: „Ja sam ona koja je rodila Božjeg Sina, pravog Boga Isusa Krista. Nakon što sam ti drugi put bila priopćila neke riječi koje je trebalo javiti papi Urbanu, sad ti opet govorim takve koje treba poslati papi Grguru. Da bi se bolje razumjele, reći ću ti ih pod usporedbom. Kao što se ljubazna majka, koja vidi svoje ljubljeno dijete kako golo i promrzlo leži na podu i nema snage da se podigne, već iz želje za majčinim milovanjem i mlijekom plače žalosnim tonom i vikom, nježnom ljubavlju smiluje, žurno pritrči sinu i podiže ga ljubaznom majčinskom rukom da ne onemoća od hladnoće i uskoro nježno miluje, blago grije majčinskom toplinom njezinih prsa i slatko ga napaja mlijekom svojih prsa, tako ću ja, Majka Milosrđa, postupiti s papom Grgurom dođe li u Rim i Italiju s namjerom da ostane i bude li imao volju kao ljubazan pastir oplakivati uzdasima i suzama milosrđa vječno prokletstvo povjerenih mu ovaca i njihove ozlijede i bolne gubitke, poduzme li dalje s poniznošću i dužnom pastirskom ljubavlju pomaknuti Crkvu u bolje stanje. Onda ću ja, Majka koja ljubi, podignuti njega sa zemlje kao golog, promrzla dječaka, to njega i njegovo srce potpuno rastaviti od svih zemaljskih radosti i sve svjetovne ljubavi koje su protiv Boga i blago ga ugrijati majčinskom toplinom moje ljubavi koja je u mojim prsima. Također ću ga nasitit svojim mlijekom, to jest svojom molitvom koja je slična mlijeku. Ah, kako su bezbrojni oni su mlijekom moje molitve uzdržavani i primaju! Nasitit ću ga tim mlijekom, to jest svojom molitvom koju ću za njega upraviti Gospodinu, mojem Bogu koji je moj Sin, da mu se svidi smilovati se i sjediniti svoga Svetog Duha s najunutarnjijom krvi srca tog pape Grgura. Onda će se tako nasititi istinskim savršenim zasićenjem da neće htjeti dalje živjeti za ništa drugo u ovom svijetu doli da može proširiti Božju čast. Gledaj, već sam mu pokazala majčinsku ljubav koju ću mu iskazati ako se pokori jer Božja je volja da u poniznosti svoju stolicu preseli u Rim. Da se kasnije ne bi mogao ispričati neznanjem, u majčinskoj ljubavi mu upozoravajuće najavljujem što će slijediti, naime da će ako ne bude slijedio ono što je prije rečeno, nesumnjivo osjetiti šibu pravednosti, to jest gnjev mojeg Sina jer će mu se onda skratiti život i bit će pozvan pred Božji sud. Onda mu neće pomoći nikakva moć svjetovnih gospodara. Ni mudrost ni znanje liječnika neće mu koristiti, niti će mu zrak zemlje njegova rođenja koristiti da mu imalo produlji život. Ako i dođe u Rim, ali ne učini spomenuto, život će mu se skratiti i liječnici mu neće pomoći, niti će se vratiti u Avignon da mu zrak očevinske zemlje može biti koristan, već će naprotiv umrijeti.“

Sto četrdeseto poglavlje

        Primijeti slijedeće četiri upute za papu: da se s poniznošću vrati u Rim, da ima naum ostati, da oplakuje pripast duša, da pokuša obnoviti Crkvu i tako dalje. Ukoliko ne učini sve te stvari, njegov će se život skratiti kao što je rečeno nakon riječi: „Sad opet.“ Zato nije dovoljno da papa jednostavno dođe u Rim, već mora provesti sve četiri upute gore. Slijedi drugo viđenje koje je istom Papi Grguru XI prenio gospodin grof de Nola.
        Hvala i služba Bogu za svu njegovu ljubav i čast presvetoj Mariji, njegovoj dragoj djevičanskoj Majci radi smilovanja koje ima prema svima koje je njezin Sin otkupio svojom dragocjenom krvlju. Sveti oče, dogodilo se da jednoj određenoj osobi koja vam je dobro poznata za vrijeme bdijenja kad se nalazila u molitvi da je osjećala kako joj je cijelo srce zapaljeno žarom božanske ljubavi i posjetom Duha Svetoga. Osoba je potom čula glas koji reče: „Slušaj ti koja vidiš što je duhovno, reci ono što će ti se sad zapovjediti i napiši papi Grguru riječi koje ćeš sad čuti: ja koji razgovaram s tobom sam ona za koju je Bog imao milosti izabrati je za svoju Majku i iz čijeg tijela je primio svoje ljudsko tijelo. On, moj Sin, na papi Grguru je učinio veliko djelo milosrđa kad mu je po meni dao navijestiti svoju presvetu volju koju sam mu u prijašnjim njemu poslanim objavama dala detaljnije za prepoznati. To se više dogodilo zbog molitava i suza Božjih prijatelja nego zbog nekih njegovih prethodnih zasluga. Zato smo ja i đavao, njegov neprijatelj, vodili tešku bitku za njega. Jer u drugom pismu sam istog papu Grgura opomenula da u poniznosti i božanskoj ljubavi žurno krene prema Rimu i tamo podigne svoju stolicu i ostane sve do smrti. Đavao pak i drugi savjetnici koje je imao savjetovali su mu da zategne i prebiva u kraju gdje se sad nalazi i to zbog zemaljske ljubavi i svjetovne utjehe rođaka i tjelesnih prijateljima. Zato đavao sad ima veće pravo i više prilika kušati ga jer je više bio poslušan savjetu đavla i tjelesnih prijatelja nego savjetu Boga i mojoj volji. No budući da papa sam želi primiti još detaljniju izvjesnost o Božjoj volji, pravilno je da mu se takva želja ispuni. Tako na najnedvojbeniji način treba znati da je ovo što nakon toga slijedi Božja volja, naime da bez ikakvog kašnjenja dođe u Italiju ili Rim, da to učini nepogrešivo i da ubrza svoj put kako bi brzo došao tako da u mjesecu ožujku ili najkasnije početkom dolazećeg travnja mora osobno doći u spomenuti grad ili neku provinciju Italije ako me želi imati za Majku. No bude li u spomenutome neposlušan, neka se na istinski način smatra uvjerenim da u ovom svijetu nikad više nikad neće biti posjećen takvom utjehom, to jest drugim posjetom ili drugom objavom, a nakon smrti će morati stajati pred govor božanske pravednosti zašto se nije htio pokoriti Božjoj zapovijedi. No pokori li se na spomenuti način, onda ću mu i ispuniti što sam mu u onoj prvoj od mene za njega određenoj objavi obećala. Činim ovom papi poznato i kako nikad u Francuskoj neće biti tako čvrst i miran mir da bi se njezini stanovnici mogli puni sigurnosti i sloge donekle radovati prije nego što narod u tom kraljevstvu kroz velika djela ljubavi i poniznosti ne ublaži Boga, mojeg Sina, nakon što su ga svojim mnogim djelima i svojim uvredama dosad izazvao na ogorčenje i gnjev. Zato neka zna kako se putovanje onih naoružanih muškaraca koji pripadaju pokvarenim društvima do svetog groba mojeg Sina tom mojem Sinu, istinskom Bogu, jednako malo sviđa kao i zlato koje je Izraelov narod bacao u vatru i iz kojeg je đavao načinio lijevano tele; jer u njima se nalazi oholost i pohlepa i ako i imaju neku volju ići do spomenuta groba, to je više iz oholosti i pohlepe za novcem nego radi Božje ljubavi i časti.“ Nakon ovih riječi je viđenje nestalo. Nakon toga je međutim Majka Božja dodala ove riječi: „Također reci biskupu, mojem pustinjaku, da zatvori i zapečati ovo pismo i nakon toga na drugi papir napravi prijepis toga koji neka otvoreno pokaže onom opatu, papinom nunciju i grofu de Noli tako da to mogu čitati i znati što je u tome sadržano. Nakon pročitaju prijepis, neka im prepusti spomenuto zatvoreno i zapečaćeno pismo koje bez kašnjenja trebaju poslati papi Grguru. Nakon što su ga pročitali, neka im ne ostavi otvoreni prijepis, već neka ga uništi i pred njihovim očima rastrga u komade. Jer kao što će pismo tako kako je sad cijelo biti rastrgano u mnoge komade, tako će, ukoliko papa u unaprijed određeno vrijeme i godinu ne dođe u Italiju, crkve zemlje koje ga sad poslušno i pokorno slijede biti pod rukama neprijatelja rascjepkane na vrlo mnogo dijelova. Znaj i vrlo sigurno da papa na povećanje svojih nevolja neće samo čuti, već i vlastitim očima vidjeti da je ono što kažem istinito i cijelom rukom svoje moći neće moći spomenute crkvene zemlje dovesti u prijašnje stanje njihove poslušnosti i mira. Riječi pak koji ti sad govorim još se onom opatu ne smiju reći ni napisati jer se sjeme skriva u zemlji sve dok ne naraste do plodonosnog klasa.“

Sto četrdeset i prvo poglavlje

        Slijedeća objava je spomenutoj Kristovoj zaručnici dana u Napulju za istog papu na blagdan svetog Polikarpa kad se vraćala iz Jeruzalema. Ovu objavu nije poslala papi jer joj nije bilo naređeno od Boga.
        Krist se ukazao svojoj zaručnici gospođi Brigiti kad je molila za papu Grgura XI. i reče joj: „Pazi na riječi koje govorim, moja kćeri! Znaj da taj papa Grgur sliči paralitičaru koji svoje ruke ne može pokrenuti na posao, a svoje noge na hodanje; kao što bolest paralize nastaje iz krvi i pokvarenih sokova i hladnoće, tako ovog papu neumjerena ljubav njegove krvi i hladnoća i mlakost njegova uma drže spriječenog za mene. No trebaš znati kako će uz pomoć molitve moje Majke već i ruke i noge dovesti u pokret tako što će u ispunjenju moje volje i moje časti doći u Rim. Prema tome najsigurnije znaj da će doći u Rim i doduše započeti put prema nečem budućem dobrom, ali ga neće završiti.“ Na to odgovori gospođa Brigita: „O, Gospodine, moj Bože, napuljska kraljica i mnogi drugi mi govore da je nemoguće da dođe u Rim jer mu francuski kralj, kardinali i mnogi drugi ljudi stavljaju prepreke na put. Također sam čula kako se protiv njega dižu mnogi koji kažu da imaju Duh Božji i božanske objave i viđenja i dolaze i pod tom izlikom ga odgovaraju od dolaska. Zato se veoma bojim da će njegov dolazak biti spriječen.“ Bog odgovori: „Čula si kako se čita kako je Jeremija onih dana bio u Izraelu i imao Božjeg Duha za prorokovanje, ali kako je onda bilo mnogih koji su imali duha snova i laži. Nepravedni kralj je vjerovao njima i zato je on zajedno sa svojim narodom došao u zarobljeništvo. Da je kralj vjerovao samo Jeremiji, moj gnjev bi se od njega odvratio. Tako je i sad jer ako se sad uzdižu mudri ili sanjari ili prijatelji ne duha, već tijela pape Grgura i savjetuju ga ili nagovaraju protiv, ja, Gospodin, ipak nisam ništa manje moćniji i vodit ću papu u Rim protiv njihove utjehe. No hoćeš li ga ti vidjeti kako dolazi ili ne, nije ti dopušteno znati.“

Sto četrdeset i drugo poglavlje

        Slijedeća objava je spomenutoj Kristovoj zaručnici pokazana u mjesecu veljači za istog papu Grgura. Prenio mu ju je izvjesni pustinjak koji se odrekao biskupije.
        „Sveti oče! Osoba koja je Vašoj svetosti dobro poznata bdjela je u molitvi; pala je u duhovni zanos i u duhu je vidjela sliku prijestolja. Na njemu je sjedila slika čovjeka neprocjenjive ljepote, jedan gospodin nepojmljive moći. I u dohvatu prijestolja je stajala veliko mnoštvo svetih i nebrojena vojska anđela. Pred onim koji je sjedio na prijestolju je na nekoj udaljenosti stajao biskup odjeven biskupskom odjećom i ukrasom. Gospodin pak koji je sjedio na prijestolju mi se obratio i reče: 'Meni je od mog Oca dana sva vlast na nebu i na zemlji i iako izgleda kao da s tobom razgovaram jednim ustima, ne govorim sam; jer Otac i Duh Sveti razgovaraju s tobom i iako tri osobe, ipak smo jedno u biti božanstva.' Potom je razgovarao s onim biskupom i reče: 'Čuj, papo Grgure XI., jedanaest riječi koje ti govorim i dobro pazi što ti kažem. Zašto me tako mrziš? Zašto su tvoja umišljenost i odvažnost protiv mene tako veliki? Tvoj svjetovni dvor pljačka moj nebeski. Ti mi na oholi način otimaš moje ovce i nepravedno iznuđuješ dobra Crkve koja pripadaju meni i dobra podređenih moje Crkve, uzimaš ih i poklanjaš svojim vremenitim prijateljima. Ti uzimaš i prisvajaš bez prava dobra mojih siromaha i nedolično ih razdjeljuješ svojim bogatašima zbog čega su tvoja odvažnost i drskost tako preveliki jer drsko ulaziš u moj dvor i ne štediš ono što je moje. Što sam ti učinio, Grgure? Strpljivo sam dopustio da se uzdigneš do najviše papinske časti, kroz pisma koja sam ti zbog božanskim objava poslao u Rim sam ti prorekao svoju volju tako da sam te u njima opomenuo na spas tvoje duše i upozorio sam te na tvoj veliki gubitak. Kako mi uzvraćaš za tako mnoga dobročinstva i zašto dopuštaš da na tvom dvoru vladaju najviša oholost, nezasitna pohlepa, rasipnost koja mi je strašna i najgnusnija, beskrajna, najogavnija simonija? Osim toga mi otimaš i uzimaš bezbrojne duše kao plijen; jer skoro svi koji dođu na tvoj dvor dovodiš u paklenu vatru jer ne paziš marljivo na ono što se tiče tvog dvora dok si predstojnik i pastir mojih ovaca. I zato je tvoja krivnja ako savjesno ne promisliš što treba učiniti i popraviti za njihovo duhovno dobro. I premda sam te zbog spomenutog mogao osuditi po mjeri moje pravednosti, još te jednom u svojem milosrđu opominjem na spas tvoje duše, naime da što je brže moguće dođeš u Rim na svoju stolicu. Vrijeme prepuštam tvojoj volji; znaj ipak da što više oklijevaš, to će se više smanjiti napredak tvoje duše u svim vrlinama. Ali što prije dođeš u Rim, to će brže tvoje vrline i darovi Duha Svetoga rasti i zapalit će te božanska vatra moje ljubavi. Dođi zato i ne oklijevaj. Nemoj doći s uobičajenom ohološću i svjetovnom raskoši, već s poniznošću i vrućom ljubavi. I kad tako dođeš, zatri, iščupaj i uništi sve poroke na svojem dvoru. Udalji od sebe savjete svojih svjetovnih i tjelesnih prijatelja i slijedi duhovne savjete mojih prijatelja. Zato pristupi i ne boj se; podigni se muževno i s povjerenjem se obuci snagom; počni obnavljati moju Crkvu koju sam otkupio svojom vlastitom krvlju; mora biti obnovljena i na duhovan način dovedena svojem prijašnjem, svetom stanju; jer sad se javna kuća više drži u časti nego sveta majka Crkva. Ne budeš li slijedio moju spomenutu volju, sigurno znaj da ćeš pred cijelim nebeskim dvorom biti osuđen kao prelat kojeg se degradira, javno mu se uz sramotu i prokletstvo uzima njegova posvećena, duhovna časna odjeća i obasipa sramotom i poniženjem, proklinje i vremenito kažnjava. Tako ću učiniti tebi. Odbacit ću te od nebeskog dvora i sve što ti sad daje tvoj mir i tvoju čast će ti služiti na prokletstvo i vječnu sramotu. I svaki đavao u paklu će primiti zalogaj tvoje duše koliko god besmrtna i neuništiva bila i umjesto blagoslovom, bit ćeš ispunjen vječnim prokletstvom. Sve dok budem progledavao kroz tvoj neposluh, imat ćeš sreću. Pa ipak, moj sine Grgure, još te jednom opominjem da mi se ponizno vratiš, pokori se savjetu mene, tvog oca i stvoritelja. Budeš li me slijedio na spomenuti način, primit ću te kao ljubazan otac. Zato muževno pristupi putu pravednosti i imat ćeš sreću. Ne preziri onoga koji te voli; jer budeš li poslušan, izvršit ću nad tobom milosrđe i blagosloviti te i odjenuti i ukrasiti dragocjenom biskupskom odorom istinskog pape, odjenut ću te samim sobom tako da ćeš biti u meni i ja u tebi i vječno ćeš biti hvaljen. '“ Nakon što se ovo bilo vidjelo i čulo, ovo viđenje je nestalo.

Sto četrdeset i treće poglavlje

        Četvrta objava koju je blažena Brigita poslala gospodinu papi u mjesecu srpnju godine Gospodnje 1373. Pisala je i pustinjaku koji je bio biskup i koji se onda u toj prilici nalazio kod gospodina pape u Avignonu.
        „Naš Gospodin Isus Krist, gospodine biskupe, rekao mi je da vam napišem slijedeće riječi da bi ih mogli predočiti papi. Papa želi znak; recite mu: i farizeji su željeli znak. Njima sam odgovorio: kao što je Jona bio tri dana i tri noći u trbuhu kita, tako sam ja, Sin Djevice, bio tri dana i tri noći mrtav u zemlji. Nakon obećana znaka sam ja, Sin Božji, trpio, umro, bio pokopan i opet sam uskrsnuo i uzašao u svoju slavu. Tako će ovaj papa Grgur primiti znak mojeg opomene da spašava duše. Zato treba činiti djela koja se tiču moje časti i nastojati oko toga kako sačuvati duše i da moja Crkva opet dođe u prijašnje stanje i bolji red i onda će iskusiti znak i plod vječne utjehe. Drugi znak će primiti tako da ak one bude poslušan mojim riječima i ne dođe u Italiju, neće izgubiti samo vremenito, nego i duhovno i osjetiti nevolju srca sve dok živi. I ako će se ponekad činiti da njegovo srce ima olakšanje, ostat će mu grižnja savjesti i unutarnja nevolja. Treći znak je da ja, Bog, razgovaram čudesnim riječima sa ženom. I zbog čega i radi koje koristi ako ne za plod i spas i korist duša i da bi se zli popravili, a zli postali još bolji? Što se tiče prepirke između pape i Barnabe, odgovaram preko mjere mrska jer su time bezbrojne duše dospjele u opasnost. Zato mi se sviđa da bude sloga jer ako bi papa i bio protjeran od svoje stolice, bilo bi bolje kad bi se ponizio i stvorio slogu na koji god način nego da tako mnoge duše stupaju u vječno prokletstvo. O popravljanju kraljevstva Francuske neće iskusiti sve dok osobno ne dođe u Italiju. Zato, kad bi stajala vješalo i na njemu visjelo uže koje bi s jedne strane vukli bezbrojni ljudi, a s druge strane samo jedan, tako je i s prokletstvom duša i mnogi na tome rade. Prema tome neka papa gleda samo u mene i ako ga i svi odvraćaju da dođe u Rim i opiru se koliko mogu, ipak se treba pouzdati u mene i pomoći ću mu i nitko ga neće nadvladati. Kao što se mlade ptice u gnijezdu uzdižu pri dolasku majke i vrište i raduju se, tako ću mu i ja radosno požuriti u susret, uzdići ga i častiti u tijelu i duši.“
        Gospodin još reče: „Budući da papa zdvaja treba li doći u Rim kako bi ponovno uspostavio mir i moju Crkvu, želim da dođe slijedeće jeseni. Treba također znati da mi ne može iskazati ništa prijatnije od toga da dođe u Italiju.“

Sto četrdeset i četvrto poglavlje

        Viđenje koje je Kristova zaručnica imala o sudu duše jednog umrlog pape.
        Zaručnica je vidjela kao osobu biskupa odjevenu škapularom. Stajala je u jednoj kući pošpricana uličnom blatom. Krov te kuće je stajao kao pritisnut na mozak spomenute osobe. Crni Etiopljani s kukama i drugim alatima za nanošenje štete su okruživali kuću, ali nisu mogli dotaknuti osobu iako su je ispunili vrlo velikim strahom. Onda sam čula glas koji mi je govorio: „Ovo je duša pape kojeg poznaješ. Ova kuća je njegova duhovna naplata. Jer bavio se različitim svjetovnim stvarima i zato njegova nagrada još nije svjetleće jasna sve dok se ne očisti u čistilištu i duhovnim molitvama i Božjom ljubavlju opet ne postane čist. Krov koji kao da mu pritišće mozak je znak jedne tajne; jer krov predstavlja ljubav prema Bogu i što je ona veća, to je duša šira i viša za duhovne stvari i revnost prema Bogu. Budući da je ljubav ove duše gorjela u nekim svjetovnim stvarima i više slijedila vlastitu volju, tako je krov, koji je za Božje izabrane svjetleći i visok, uzak sve dok se ne proširi krvlju Sina Božjeg i molitvom nebeskog dvora. To što izgleda da duša nosi škapular je znak da se trudila živjeti prema pravilima redovničkog reda i svog poziva; ipak, nije se trudila dovoljno da bi mogla biti primjer napredujućima i uzor savršenima. Sad ti je dozvoljeno znati o tri djela koje je ovaj ostvario u svom životu i zbog kojih sad trpi kaznu. Prvo je da je bio neposlušan prema Bogu i svojoj savjesti pri čemu je osjećaju kajanje i grižnju savjesti; drugo je da je u nekim slučajevima dijelio radi ljudske ljubavi i u tome je slijedio svoju volju; treće je da je zanemario neke stvari da ne bi uvrijedio one koje je volio, iako ih je mogao popraviti. Ipak, trebaš znati kako ova duša ne pripada onima koji idu u pakao, a niti onima koji dolaze u teže kazne čistilišta, već onima koji se svaki dan žurno približavaju milosti i licu veličanstva svemoćnoga Boga.“

PETA KNJIGA

Kupite Objavama Svete Brigite Švedske na Lulu (488 Stranice)

Predgovor

        Ovdje počinje peta knjiga Kristovih božanskih objava blaženoj Brigiti iz kraljevstva Švedske. Ona je s pravom naslovljena Knjiga pitanja jer uzima tijek po pitanjima na koja Krist daje čudesna rješenja. Gospođi je objavljeno na čudesan način kao što su ona sama i njezini ispovjednici često usmeno potvrdili. Jer dogodilo se jednom da se, kad je jednog dana dok je na konju jahala prema svom dvorcu Vadsteni u društvu više prijatelja, koji su s njom jahali, dok je dakle jahala, počela moliti Bogu i u svojoj poniznosti se podizati Bogu. Odjednom je bila uzeta u duhu i jahala je prema tamo kao otuđena od sebe, podignuta iz osjetila tijela u ekstazu duhovnog razmatranja. U duhu je tad ugledala ljestve koje su čvrsto stajale na zemlji i čija je visina doticala nebo. I na njihovom najvišem vrhu vidjela je u nebu Gospodina Isusa Krista kako sjedi na čudesnom prijestolju kao suca u tijeku suđenja. Do njegovih nogu vidjela je Djevicu Mariju. A oko prijestolja se nalazila bezbrojna vojska anđela. Na sredini ljestava gospođa Brigita je ugledala jednog određenog njoj poznatog redovnika koji je onda još živio u tijelu i bio je velikog teološkog obrazovanja, no ipak put lukavstva i đavolske zlobe. Njegovi pokreti su izražavali vrlo veliki nemir i nestrpljivost; prije je izgledao da je đavao nego redovnik. Jer spomenuta gospođa je tad ugledala misli i sve unutarnje osjećaje srca i kako ih je on neurednim i vrlo nemirnim pokretima na pitajući način, kao što dolje slijedi, otkrio sucu Kristu koji je sjedio na prijestolju. Gospođa Brigita je vidjela i čula kako sudac na ta pitanja vrlo blagim i pristojnim pokretima na svako posebno odgovorio ukratko vrlo mudro i kako je povremeno naša Gospođa, Djevica Marija, razgovarala s istom gospođom Brigitom poneke riječi kao što će to ova knjiga dalje dolje iskreno objasniti. No kad je spomenuta gospođa u istom trenutku cijelu tu knjigu u glavi imala u jednoj i istoj objavi i u međuvremenu bila došla do spomenutog dvorca, njezini prijatelji su uzeli uzde njezina konja i počeli su je tresti kako bi je probudili iz one ekstaze. Nakon što je opet bila došla k sebi, vrlo se žalila da joj je sad oduzeta tako velika božanska slatkoća. Ova knjiga pitanja je onda bila tako djelotvorno ostala utisnuta u njezinu srcu i na taj način u njezinom pamćenju kao da je potpuno urezana u mramornu ploču. Ona pak je to odmah na zapisala na svojem jeziku što je njezin ispovjednik riječima prenio na latinski jezik kao što je njegovao prevoditi i druge knjige.
        Ova knjiga pitanja je podijeljena na ispitivanja podijeljena na pitanja. Jer sadržava šesnaest ispitivanja i u svakom je sudac Krist upitan za izvjesne, sumnjive stvari. Na to odgovara oštro i čudesno tako da svako ispitivanje sadrži određen broj pitanja. Nakon toga slijede rješenja i odgovori na to kao što je u nastavku knjige opsežnije sadržano.
        Gledala sam prijestolje u nebu na kojem je Gospodin Isus Krist sjedio kao sudac. Do njegovih nogu je sjedila Djevica Marija, a oko prijestolja se nalazila vojske anđela i bezbrojno mnoštvo svetih. S tim je sucem razgovarao jedan redovnik, veliki učenjak u teologiji, koji je stajao na visokoj stepenici ljestava koje su se oslanjale na zemlju i čiji je gornji kraj doticao nebo, pod vrlo nemirnim i nestrpljivim pokretima kao punima zlobe i lukavstva na pitajući način ovako:

Prvo ispitivanje

        Prvo pitanje: Suče, pitam te. Dao si mi usta; zar ne trebam govoriti što mi se sviđa?
        Drugo pitanje: Dao si mi oči; zar time ne trebam gledati ono što me raduje?
        Treće pitanje: Dao si mi uši; zašto njima ne bih slušao što mi se sviđa?
        Četvrto pitanje: Dao si mi ruke; zašto njima ne bih činio što mi je prijatno?
        Peto pitanje: Dao si mi noge; zašto njima ne bih hodao prema svojim željama?
        
Kristov dgovor
        na prvo pitanje. Sudac koji je sjedio na prijestolju i čiji su pokreti bili blagi i pristojni odgovori i reče: „Prijatelju, dao sam ti usta da bi na razuman način govorio što je korisno tvojoj duši i tvojem tijelu kao i da bi govorio ono što služi meni na čast.“
        Odgovor na drugo pitanje: „Drugo, dao sam ti oči da bi vidio zlo od kojeg treba bježati i spasonosno koje treba sačuvati.“
        Odgovor na treće pitanje: „Treće, dao sam ti uši da bi čuo što je istinito i pristojno.“
        Odgovor na četvrto pitanje: „Četvrto, dao sam ti ruke da bi njima radio što je nužno za tijelo i nije štetno za dušu.“
        Odgovor na peto pitanje: „Peto, dao sam ti noge da bi se udaljio od ljubavi prema svijetu i da bi došao miru i ljubavi svoje duše kao i meni, svojem spasitelju i otkupitelju.“

Drugo ispitivanje

        Opet se pojavio redovnik kao prije na svojoj stepenici i reče: „O, Kriste, suče, ti si dobrovoljno na sebe uzeo najgorkiju muku; zašto se zbog toga ne bih trebao predati častohleplju i oholosti u svijetu?“
        Drugo pitanje: „Dalje si mi dao vremenita dobra; zašto onda ne smijem posjedovati što želim?“
        Treće pitanje: „Zašto si dalje mom tijelu dao udove ako ih ne smijem micati i koristiti prema svojoj volji?“
        Četvrto pitanje: „Dalje, zašto si inače dao zakon i pravednost, ako ne da se čini osveta?“
        Peto pitanje: „Dalje si dopustio držati mir i odmor; zašto si onda uredio umor i nevolje da ih osjećamo?“
        
Odgovor
        na prvo pitanje. Sudac odgovori: „Prijatelju, moja strpljivost dugo podnosi oholost ljudi da bi poniznost bila uzdignuta i moja snaga otkrivena. I budući da oholost nije stvorena od mene, već je izumljena od đavla, čovjek zato mora bježati od nje; jer vodi u pakao. No poniznost treba biti sačuvana jer vodi u nebo i ja, Bog, svojim sam je riječima i primjerom učio.“
        Odgovor na drugo pitanje: „Dalje, vremenita dobra su dana ljudima od mene i dozvoljena da bi čovjek od toga učinio razumnu upotrebu i da bi ono što je stvoreno bilo pretvoreno u nestvoreno, naime u mene, stvoritelja, tako što me se zbog mojih dobara hvali i časti, a ne da se živi prema želji tijela.“
        Odgovor na treće pitanje: „Jednako su udovi tijela čovjeku dani zato da duši pokažu sliku vrlina i da mogu biti duši na službu i na snagu kao njezini alati.“
        Odgovor na četvrto pitanje: „Dalje su zakon i pravednost postavljeni od mene da bi bili ispunjeni višom ljubavlju i milosrđem i da bi među ljudima bili učvršćeni božansko jedinstvo i sloga.“
        Odgovor na peto pitanje: „Kad sam čovjeku konačno dao da može njegovati tjelesni mir i odmor, to sam učinio da bi slabost mesa bila ojačana i da bi duša primila jakost i snagu. Budući da meso povremeno odjednom postane bahato, sa zahvalnošću se mora podnositi kako nevolje, tako i sve čime se može popraviti.“

Treće ispitivanje

        Prvo pitanje. Opet se pokazao redovnik na svojoj prečki i reče: „O, suče, pitam te, zašto si nam dao tjelesna osjetila ako se ne trebamo micati i živjeti prema osjetilima mesa?“
        Drugo pitanje: „Zašto si dao živežne namirnice i namirnice za uzdržavanje tijela, naime hranu i druge prijatnosti ako ne trebamo živjeti prema žudnjama mesa za zasićenje?“
        Treće pitanje: „Čemu si nam dalje dao slobodnu volju ako ne da slijedimo svoju volju?“
        Četvrto pitanje: „Zašto si dalje muškarcima i ženama dao sjeme miješanja i nagon prirode ako ne smije biti proliveno prema želji mesa?“
        Peto pitanje: „Čemu drume si na kraju srcu dao volju ako ne da se voli ono što je najslađe prija i što je najslasnije za uživanje?“
        
Odgovor
        na prvo pitanje. Sudac odgovori: „Prijatelju, dao sam ljudima osjetila i razum da bi razmišljali o putovima života i slijedili ih te da bi bježali od putova smrti.“
        Odgovor na drugo pitanje: „Jednako sam dao hranu i nužno mesu za umjerenu prehranu tijela da bi ono moglo s više snage razviti vrline duše, a ne da bi bilo oslabljeno obiljem.“
        Odgovor na treće pitanje: „Dalje sam ljudima dao slobodnu volju s uvjetom da se zbog mene, koji sam njegov Bog, odrekne vlastite volje i time postigne to veću zaslugu.“
        Odgovor na četvrto pitanje: „Isto tako sam dao sjeme miješanja zato da na doličnom mjestu i na doličan način nikne i iz ispravnog i razumnog razloga bude plodno.“
        Odgovor na peto pitanje: „Konačno, dao sam čovjeku srce zato da bi u njega mogao zatvoriti mene, svoga Boga koji sam svugdje i bezgraničan i da bi mu radost bila misliti na mene.“

Prva objava u knjizi pitanja

        Djevica Marija razgovara s blaženom Brigitom i podučava je o pet vrlina koje treba imati iznutra i pet koje treba imati izvana.
        Majka reče: „Kćeri, iznutra i izvana moraš imati pet stvari. Prvo izvana usta koja su čista od zlog klevetanja drugih; uši zatvorene za isprazno brbljanje; stidljive oči; ruke djelatne u dobru koje te također odvlače od ophođenja sa svijetom, noge brze za dobro. Isto tako iznutra: žarku ljubav prema Bogu; mudru želju za njim; raspodjelu vremenitih dobara s pravednom i ispravnom namjerom i na razuman način; ponizan bijeg od svijeta; obzirno i strpljivo čekanje mojeg obećanja.“

Četvrto ispitivanje

        Prvo pitanje. Opet se na svojoj stepenici pojavio redovnik kao gore i reče: „O, suče, zašto trebam tragati za Božjom mudrošću kad imam mudrost svijeta?“
        Drugo pitanje: „Zašto trebam tugovati i plakati kad imam radost i slavu svijeta u izobilju?“
        Treće pitanje: „Reci dalje zašto i kako se trebam radovati u žalosti tijela?“
        Četvrto pitanje: „Isto tako zašto se trebam bojati kad imam jakost vlastite snage?“
        Peto pitanje: „Zašto trebam biti poslušan drugima ako je moja volja u njezinoj vlastitoj vlasti?“
        
Odgovor
        na prvo pitanje. Sudac odgovori: „Prijatelju, svaki onaj koji je mudar prema svijetu, slijep je u odnosu na mene, svoga Boga. Da bi se zato postigla moja božanska mudrost, nužno je se brižno i marljivo traži.“
        Odgovor na drugo pitanje: „Svaki koji ima čast svijeta i njegovu radost, tjeran je uokolo različitim brigama i zapleten je u gorčine koje vode u pakao. Da dakle netko ne bi odstupio od puta za nebo, nužno je da se pobožno brine i moli i plače.“
        Odgovor na treće pitanje: „Dalje je vrlo korisno radovati se u žalosti i slabosti mesa; jer tko ima žalost mesa, njemu se približava moje milosrđe i pomoću njega se taj lakše približava vječnom životu.“
        Odgovor na četvrto pitanje: „Dalje, svaki onaj tko je jak, jak je po meni, ali ja sam jači od njega. Zato se svugdje treba bojati da jakost ne bude oduzeta.“
        Odgovor na peto pitanje: „Tko dalje u svojoj ruci ima slobodnu volju, mora se bojati i istinski prepoznati da ništa ne vodi vječnoj kazni tako lako kao vlastita volja bez vođe. Tko zato meni, svojem Bogu, prepusti vlastitu volju tako što mi je poslušan, imat će nebo bez kazne.“

Peto ispitivanje

        Prvo pitanje. Opet se pojavio redovnik kao gore i reče: „O, suče, zašto si stvorio crve koji štete, ali ne mogu koristiti?“
        Drugo pitanje: „Zašto si dalje stvorio životinje koje mogu štetiti i ljudima?“
        Treće pitanje: „Zašto tijelima šalješ bolesti i slabosti?“
        Četvrto pitanje: „Zašto trpiš nepravdu nepravednih sudaca koji svoje podređene muče i bičuju kao kupljene robove?“
        Peto pitanje: „Naposljetku, zašto je čovjekovo tijelo mučeno još i u trenutku smrti?“
        
Odgovor
        na prvo pitanje. „Prijatelju, ja, Bog i sudac, stvorio sam nebo i zemlju i sve što je u njima, ništa bez razloga i bez sličnosti s duhovnim. Jer kao što duše svetih sliče anđelima koji su u životu i blaženstvu, tako su duše nepravednih slične zlim duhovima koje leže u vječnoj smrti. Budući da si sad pitao zašto sam stvorio crve, odgovaram ti da sam ih stvorio da pokažem višestruku moć moje mudrosti i dobrote. Jer iako mogu naštetiti, štete samo kad ja dozvolim i kad grijeh zahtijeva da bi čovjek, koji prezire podrediti se svojem najvišem nadređenom, mogao uzdahnuti što može biti mučen i od najnižeg i znati da čovjek nije ništa bez mene kojemu i ono što je nerazumno služi, kako sve čeka moj znak.“
        Odgovor na drugo pitanje: „Zašto sam stvorio divlje životinje, na to ti odgovaram: Sve što sam stvorio nije bilo samo dobro, već i vrlo dobro i stvoreno je ili za čovjekovu korist i za njegovo ili ispitivanje preostalih stvorenja ili da bi čovjek služio samo svojem Bogu to poniznije što je sretniji od svih stvorenja. Divlje životinje štete u vremenitim stvarima iz dvostrukog razloga. Prvo, za kaznu i spoznaju zla da bi zli ljudi iz bičeva mogli prepoznati kako trebaju biti poslušni meni, svojem nadređenom; drugo, štete i pobožnima za napredovanje u vrlinama i čišćenje i budući da se čovjek po griješenju podigao protiv mene, svoga Boga, tako se i sve što mu je bilo podređeno podiglo protiv njega.“
        Odgovor na treće pitanje: „Zašto nad tijelo dolazi bolest, na to odgovaram da se to događa za veći oprez od grijeha i zbog poroka neumjerenosti i žderanja da bi čovjek kroz zauzdavanje tijela naučio duhovnu umjerenost i strpljivost.“
        Odgovor na četvrto pitanje: „Zašto se dalje podnosi nepravedne suce? To se događa za čišćenje drugih i zbog moje strpljivosti da kao što se zlato čisti vatrom, zlobom pakosnih duše budu očišćene i odgojene i zadržane od svega nedozvoljenog. Zato i zle ljude strpljivo podnosim da bi đavlovi klasovi mogli biti odvojeni od žita dobrih i da bi se po mojoj skrivenoj pravednosti ispunila njihova pohlepa.“
        Odgovor na peto pitanje: „Naposljetku, zašto tijelo pati u smrti? Pravedno je da čovjek kroz ono što griješi bude kažnjen pomoću sličnog i budući da griješi kroz neuredno uživanje, ispravno je da bude kažnjen gorčinom i primjerenom kaznom. Zato kod ponekih smrt počinje ovdje da bi u paklu trajala bez kraja; kod drugih smrt završava u čistilištu i počinje vječna radost.“

Druga objava

        Djevica Marija govori blaženoj Brigiti da tko želi kušati božansku slatkoću, prvo mora kušati gorčinu.
        Marija reče: „Tko je među svetima imao slatkoću duha bez da je prije okusio gorčinu? Tko dakle želi slatkoću, neće bježati od gorčine.“

Šesto ispitivanje

        Prvo pitanje. Opet se pojavio isti na stepenici koji je prije bio tamo i reče: „O, suče, pitam te, zašto jedno dijete dolazi živo iz tijela svoje majke i postiže krštenje i zašto drugo umire u majčinu tijelu nakon što je primilo dušu?“
        Drugo pitanje: „Zašto se dalje pravednom čovjeku događa mnogo protivnog, a nepravednom pak sve prema želji?“
        Treće pitanje: „Zašto nastaju pošasti, glad i nedaće koje muče tijelu?“
        Četvrto pitanje: „Zašto dalje smrt dolazi iznenada tako da se vrlo rijetko može predvidjeti?“
        Peto pitanje: „Zašto podnosiš ljude koji se s umišljajem srde i zavidni su i idu u rat s namjerom da se osvete?“
        
Odgovor
        na prvo pitanje. Sudac odgovori: „Prijatelju, tvoje pitanje ne dolazi iz ljubavi, već iz mojeg dopuštenja, zato ću ti dati odgovor kroz usporedbu riječi. Pitaš: zašto jedno dijete umire u tijelu svoje majke, a drugo živo dolazi na svijet? Razlog je slijedeći. Sva jakost dječjeg tijela je uzeta iz sjemena oca i majke; no ako začeti plod zbog bilo koje slabosti oca ili majke nema nužnu jakost, umire zbog toga brže. Mnogo toga proizlazi i iz nemarnosti i nebrige roditelja kao što je mnogo toga posljedica moje božanske pravednosti što su duša i tijelo nakon njihova sjedinjenja ranije razdijeljeni. Ipak, dušu, ako za oživljenje tijela i nije primila dulje vrijeme, ne čekaju one najteže muke, već se više približava mojem, meni poznatom milosrđu. Jer kao što se sunce kad sjaji u kuću ne vidi u svojoj ljepoti, već se vide samo zrake, tako ove duše dolaze, iako zbog nedostatka krštenja ne vide moje lice, bliže mojem milosrđu nego muci, no ipak ne kao moji izabrani.“
        Odgovor na drugo pitanje: „Zašto se pravednim ljudima događaju protivnosti? Odgovaram: Moja pravednost zahtijeva da svaki pravednik postigne što želi. No nije pravednik onaj koji primjereno svojoj poslušnosti i za usavršavanje pravednosti ne želi podnositi protivnosti i koji svojem bližnjem iz Božje ljubavi ne iskazuje dobro. Ako zato moji prijatelji razmatraju što sam ja, njihov Bog i otkupitelj, učinio za njih i obećao im i istovremeno se obaziru na to kakva je zloba u svijetu, tako mole na moju čast i za vlastiti spas, kao i da ublaže grijeh, radi opreza radije za protivnosti nego za radosti svijeta zbog čega i dopuštam da nad njih dođu nevolje. Ako ih sad neki među njima podnose i manje strpljivo, ne dopuštam da se događa bez razloga i pomažem im u nevolji; jer kao što sin, kad je u djetinjstvu kažnjen od svoje ljubazne majke, zna malo zahvale majci jer ne shvaća zašto je kažnjen, ali kasnije, kad dođe u godine razlikovanja, zahvaljuje joj jer je kroz njezin odgoj zadržan od zla i navikao se na dobro ponašanje i odgoj, na isti način ja činim sa svojim odabranima; jer budući da mi oni predaju svoju volju i iznad svega me vole, jedno ih vrijeme opsjedaju nevolje i iako u sadašnjosti ne prepoznaju savršeno moja dobročinstva, iskazujem im što će im koristi u budućnosti. No bezbožnici, budući da se ne brinu o pravednosti i ne boje se drugima nanijeti nepravdu i koji žele prolazno i vole prijatno zemaljsko, zbog moje pravednosti imaju jedno vrijeme sreću i slobodni su od bičeva da ne bi griješili više ako bi ih dotakle protivnosti. Ipak, zlima nije dano sve što žele da bi znali da kod mene stoji ako nešto želim dati budući da i nezahvalnima činim dobro, iako ne zaslužuju.“
        Odgovor na treće pitanje: „Zašto dalje dolaze pošasti i glad? Odgovaram: u zakonu je pisano da tko počini krađu, mora dati više nego što je uzeo; ako prema tome nezahvalni ljudi ne prime moje darove i zloporabe ih i od mi nije iskazana dužna čast, u sadašnjem vremenu opsjedam tijelo većom nevoljom da bi u budućnosti duša bila pošteđena. Ponekad pošteđujem i tijelo i kažnjavam čovjeka na onome i kroz ono što voli da me onaj, tko me nije htio prepoznati, budući da se radovao, kroz nevolju razumije i upozna.“
        Odgovor na četvrto pitanje: „Zašto dalje dolazi iznenadna smrt? Odgovaram: kad bi čovjek znao vrijeme svoje smrti, služio bi mi iz straha ili bi od boli ostao bez snage. Da bi mi čovjek mogao služiti iz ljubavi i uvijek bio zabrinut za sebe, ali osiguran za mene, zato je sat izlaska svih neizvjestan i to s pravom. Jer kad je čovjek napustio što je bilo istinsko i izvjesno, bilo je nužno i pravedno da bude mučen od nesigurnosti.“
        Odgovor na peto pitanje: „Zašto dopuštam se da ljudi, kad se njihova osvetljivost prepuni, otvore ratu? Odgovaram: svaki koji ima savršenu volju naštetiti svojem bližnjem, sličan je đavlu i njegov je ud i alat i đavlu bih nepravedno učinio kad bih mu, bez da imam pravo, uzeo njegovog slugu. Kao što me moj alat služi u svemu što mi se sviđa, tako pravednost zahtijeva da đavao u onome, tko je više njegov nego moj ud, djeluje i čini što je njegovo, bilo za čišćenje drugih ili za okončanje svoje zlobe budući da tako dopuštam i grijeh to zahtijeva.“

Sedmo ispitivanje

        Prvo pitanje. Opet se pojavio redovnik na svojoj stepenici i reče: „O, suče, pitam te u kojem smislu se govori o prezirnom i lijepom u svijetu?“
        Drugo pitanje: „Zašto trebam mrziti lijepo svijeta kad sam lijep i od plemenitog roda?“
        Treće pitanje: „Zašto se ne trebam podići iznad ostalih kad sam bogat?“
        Četvrto pitanje: „Zašto se ne trebam staviti ispred drugih kad sam dostojniji časti nego drugi?“
        Peto pitanje: „Zašto ne trebam težiti vlastitoj hvali kad sam dobar i dostojan hvale?“
        Šesto pitanje: „Ako drugima iskažem dobro, zašto ne trebam zahtijevati nagradu?“
        
Odgovor
        na prvo pitanje. Sudac odgovori: „Prijatelju, što je u smislu svijeta prijezirno i lijepo, to kao da je gorko i slatko. Za nešto prijezirno u svijetu drži se biti prezren od njega i trpjeti; to je gorko za pravedne i korisno za njihovo zdravlje; za lijepo u svijetu se drži biti sretan i to je zavodljiva slatkoća i kao laskajuće i varljivo zdravlje. Tko dakle bježi od ljepote svijeta i odbacuje njegovu slatkoću, neće vidjeti niti odvratno mjesto pakla, niti kušati njegovu gorčinu, već će se uzdići k mojoj radosti. Da se ne bi kušala gorčina pakla i postigla se nebeska slatkoća, nužno je više težiti za onim što je u svijetu prijezirno nego za onim što je u njemu lijepo jer od mene je sve dobro stvoreno i sve vrlo dobro, no ipak se poglavito treba čuvati onoga što bi onima, koji moje darove nerazumno koriste, moglo dati povod za štetu duše.“
        Odgovor na drugo pitanje: „Zašto se dalje ne treba hvaliti rodom? Odgovaram: ono što si primio od svoga oca je najprezrenija trulež i u tijelu svoje majke bio si kao mrtav i potpuno nečist. Također nije bilo u tvojoj moći da budeš rođen od plemenitih ili neplemenitih, već te moja dobrota donijela na to svjetlo. Ponizi se, dakle, ti, koji si nazvan plemenitim, poda mnom, svojim Bogom koji sam učinio da budeš rođen od plemenitog i smatraj se jednakim svojem bližnjem jer ste od istog materijala, iako si ti po mojoj providnosti došao iz visokog roda, a onaj iz niskog. Ti, plemiću, boj se više nego neplemić jer što si višeg plemstva i bogatstva, to će stroži račun biti tražen od tebe i isto tako će te čekati teži sud jer si primio više.“
        Odgovor na treće pitanje: „Zašto se ne smije umisliti bogatstvom? Odgovaram: Bogatstva svijeta ti pripadaju samo za potrebe tvojeg uzdržavanja tijela i tvoga odijevanja. Jer svijet je napravljen zato da bi čovjek radom postigao uzdržavanje svoga tijela i vratio se u poniznosti meni, svojem Bogu kojeg je, postavši neposlušan, prezreo, kako me u svojoj oholosti zanemario. No kažeš li da su vremenita dobra tvoja, kažem ti izvjesno da kao da si nasilno prisvajaš ono što imaš iznad svoje potrebe. Jer vremenita dobra trebaju sva biti zajednička i iz ljubavi za potrebite jednaka. No ti prisvajaš u obilje ono što bi trebalo iz samilosti biti dano drugima, iako i mnogi na razuman način ispred drugih imaju mnogo toga što razumno posjeduju i pametno razdjeljuju. Da na sudu ne bi bio teško optužen da si primio veće nego drugi, za savjetovati ti je da se u oholijem uzdizanju i gomilanju bogatstva ne smatraš ispred drugih. Jer kao što je prijatno u svijetu posjedovati više vremenitog nego drugi i imati obilje, tako je na sudu strašno i preko mjere teško ako se dozvoljeno ne upotrijebi razumno.“
        Odgovor na četvrto i peto pitanje: „Zašto se dalje ne treba tražiti vlastita hvala? Odgovaram: nitko nije od samog sebe dobar osim mene, Boga, i svaki koji je dobar, od mene je. Ako zato ti, koji si ništa, tražiš svoju vlastitu hvalu, ali ne moju, iako od mene dolazi svaki savršeni dar, tvoja je hvala isprazna i vrijeđaš mene, svoga stvoritelja. Kako zato sve dobro koje imaš dolazi od mene, tako samo meni pripada sva hvala i kako ti ja, tvoj Bog, dajem sve vremenito, snagu i zdravlje, savjest i oštroumnost izmisliti ono što ti je najkorisnije, kao i vremena i život, tako zbog svih tih dobara biti čašćen tako što sa dodijeljenim postupaš dobro i razumno. No ako to upotrebljavaš loše, tako je krivnja kao i nezahvalnost na tvojoj strani.“
        Odgovor na šesto pitanje: „Zašto se dalje za dobra djela u sadašnjosti ne treba tražiti vremenito vraćanje? Na to ti odgovaram: svaki koji drugome iskaže dobro u namjeri da od ljudi ne očekuje vraćanje, već im želi dati kao ja, Bog, primit će najveće za najmanje, vječno za vremenito. No tko želi zemaljsko za vremenito, primit će što želi, no izgubit će vječno. Da bi se dakle željelo vječno umjesto prolaznog, korisno je ne kod ljudi, već kod mene tražiti svoju plaću.“

Osmo ispitivanje

        Dalje se pojavio redovnik na ljestvama i reče: „O, suče, pitam te zašto dopuštaš da u hramovima pogana budu postavljeni bogovi i uživaju čast jednako tebi samome kad je tvoje kraljevstvo plemenitije od njihova?“
        Drugo pitanje: „Zašto dalje ne dopuštaš da ljudi u ovom životu ne vide tvoju slavu da bi je to žarkije željeli?“
        Treće pitanje: „Ako su dalje tvoji sveti i anđeli plemeniti i sveti iznad svih stvorenja, zašto se ne daju vidjeti od ljudi u ovom životu?“
        Četvrto pitanje: „Ako je dalje muka pakla tako strašna da se ništa s time ne može usporediti, zašto ne dopuštaš da ljudima u ovom životu postane vidljiva da bi se pobjeglo od nje?“
        Peto pitanje: „Kad su na kraju đavoli tako unakaženi i bez usporedbe odvratni, zašto se ne pojave ljudima vidljivi kad ih onda nitko ne bi slijedio niti im dao svoje odobravanje?“
        
Odgovor
        na prvo pitanje. Sudac odgovori: „Prijatelju, ja sam stvoritelj svih stvari; zlome ne činim nikakvu veću nepravdu nego dobrom jer sam pravedan. Moja pravednost je da ulazak u nebo treba biti postignut postojanom vjerom i razumnom nadom i žarkom ljubavlju. Sve što se u srcu voli više i vrućije, na to se češće misli i to se češće moli; tako su i bogovi koje se izlaže u hramovima, iako nisu bogovi i stvoritelji jer samo je jedan stvoritelj, naime ja, Bog Otac, Sin i Duh Sveti, ipak od vlasnika hramova, ljudi, više voljeni od mene da bi im u svijetu išlo dobro, ali ne da bi živjeli sa mnom. Kad bih sad uništio ono što ljudi vole više od mene i kad bih dao da me mole protiv svoje volje, činio bih im nepravdu kad bih im uzeo ono što žele svojom slobodnom voljom. Budući da nemaju vjeru u mene i u srcu se nečemu raduju više nego meni, na razuman način dopuštam da ono što vole i srcem žele, također izvana ostvare djelom i budući da svoje vlastito stvorenje vole više od mene, njihova stvoritelja kojeg su iz njegovih znakova i djela mogli istinito prepoznati da su htjeli upotrijebiti svoj razum, tako je, budući da su zaslijepljeni, njihovo stvorenje prokleto i prokleti su njihovi idoli, a oni sami će na sramotu i zbog svojeg budalaštva biti suđeni jer nisu htjeli uvidjeti kako sladak sam ja, njihov Bog koji sam iz vruće ljubavi stvorio i otkupio ljude.“
        Odgovor na drugo pitanje: „Zašto dalje moja slava nije vidljiva? Odgovaram: moja slava je neizreciva i u ljupkosti s ničim usporediva. Kad bi sad moja slava mogla vidjeti takva kakva jest, čovjekovo raspadljivo tijelo bi postalo nemoćno i slabo kao osjetila onih koji su gledali moju slavu na gori. Tijelo bi se također od radosti duše prestalo raditi i ne bi zadržalo postojanost za tjelesni rad. No budući da se bez rada ljubavi ne događa ni pristup nebu i da bi vjera imala svoju nagradu, a tijelo bilo sposobno raditi, moja je slava jedno vrijeme skrivena da bi iz želje i vjere u vječnosti mogla biti gledana to sretnije i bogatije.“
        Odgovor na treće pitanje: „Zašto se dalje sveti ne vide kakvi jesu? Odgovaram: kad bi moji sveti javno postali vidljivi i na vidljivi način govorili, bila bi im iskazivana čast jednako kao i meni i vjera ne bi imala zaslugu, slabost mesa također ne bi izdržala pogled na njih. Zato se moji sveti niti ne čuju niti ne vide kakvi jesu da bi sva čast bila iskazana meni i da bi čovjek znao da se nikoga ne treba voljeti više od mene. No ako se moji sveti povremeno i ukažu, ipak se ne daju pokazati u obliku slave u kojoj se zaista nalaze, već u obliku sa sakrivenim obiljem snage u kojem mogu biti gledani bez pomutnje tjelesnog razuma.“
        Odgovor na četvrto pitanje: „Zašto dalje muke pakla ne postaju vidljive? Odgovaram: kad bi se muke pakla kakve jesu pokazale vidljive, čovjek se bi od straha potpuno ukočio i nebesko tražio iz straha, ne iz ljubavi. No budući da nitko ne treba tražiti božansku radost iz straha od kazne, već iz božanske ljubavi, kazne se drže skrivenima. Jer kao što dobri i sveti ne mogu kušati onu neizrecivu radost kakva je prije odvajanja tijela i duše, tako i zli ne osjećaju muku, već nakon što je duša odijeljena od tijela, iskustvom osjećaju ono što razumom nisu htjeli provjeriti kad su mogli.“
        Odgovor na peto pitanje: „Zašto se dalje đavoli ne ukazuju vidljivi? Odgovaram: kad bi njihova odvratna ružnoća bila gledana, duša gledaoca bi od samog pogleda postala nerazumna; cijelo tijelo bi treslo kao ono drhtećeg čovjeka, srce također kao da bi od straha umrlo obezdušeno; i noge bi bile izvan stanja da nose preostale udove. Da bi duša postojano ostala u svojem razumu i srce bilo budno u mojoj ljubavi i tijelo ostalo dovoljno jako da radi u mojoj službi, ružnoća đavola se drži skrivenom da bi istovremeno njihova zloba i drskost bili zauzdani.“

Treća objava

        Krist razgovara sa svojom zaručnicom, blaženom Brigitom, i daje joj poduku kroz usporedbu o jednom liječniku koji zaista liječi i jednom lažnom koji ubija i o jednom čovjeku koji postupa prema procjeni i govori: „Od ruke čovjeka koji prima grešnike, koji, kada im pruža pomoć ili prigodu za griješenje, umiru u svojem grijehu, Bog će zahtijevati duhovnu smrt tih duša; no ako ih primi da bi prestali griješiti, da bi se od njega dali podučiti u vrlinama i poprave se, on i oni će imati veliku zaslugu od Boga.“
        Sin Božji reče: „Ako je u kući bolesnik i k njemu uđe valjan liječnik, on odmah po vanjskim znakovima rasuđuje kakvu bolest onaj ima. Kad sad liječnik zna patnikovu bolest i da mu lijek nakon kojeg uslijedi smrt, optužen je da je ubojica i nije pravi liječnik. Vrši li netko tko ima znanje liječenja medicinu za plaću svijeta, od mene neće primiti nikakvu nagradu. Ipak, bavi li se netko medicinom iz ljubavi prema meni i radi moje časti, dužan sam ga nagraditi. No kad netko nije majstor medicine, već prema svojoj procjeni vjeruje da je bolesnome ovo ili ono korisno i da mu to u dobroj namjeri, on ne smije biti okrivljen za ubojstvo ako bolesnik umre, ali mora biti smatran kao budalast i drzak čovjek, a bude li od njegova lijeka bolesnik zdrav, onda on ne smije primiti plaću majstora, već čovjeka koji lijek nije dao prema znanju, već po procjeni. Reći ću ti što to znači: oni tebi poznati ljudi su duhovno bolesni, skloni oholosti i pohlepi i slijede vlastitu volju. Ako im jedan od njihovih prijatelja, kojeg uspoređujem s liječnikom, pruži pomoć i savjet nakon čega se prekorače u oholosti i častohleplju i duhovno umru, od njegove ću ruke zaista zahtijevati njihovu smrt; jer iako umiru kroz vlastitu nepravednost, on ipak, budući da je po svojoj pruženoj usluzi uzrok njihove smrti, neće biti slobodan od kazne. No ako je, vođen prirodnom ljubavlju, prijateljski prema njima i podiže ih u svijetu radi svoje utjehe i časti svijeta, od mene mu neće biti pružena plaća. Ako pak kao dobar liječnik razmišlja o njima i govori si: 'Bolesni su i potreban im je lijek i zato ću im, koliko god im on bio gorak, budući da je ljekovit, pružiti svoj lijek da ne bi umrli preoštrom smrću; zato ću ih kratko zaustaviti, ali im dati hranu da ne umru od gladi; pružit ću im odjeću da mogu uvaženo nastupati primjereno njihovu staležu; zadržat ću ih i pod svojim vodstvom da ne bi postali ponosni; opskrbit ću ih i drugim nužnostima da se ne podignu u oholosti i kroz drskost ne postanu neobuzdani, niti da imaju razlog drugima naštetiti.', takav liječnik će od mene primiti veliku plaću jer mi je takvo ponašanje prijatno. No misli li si njihov prijatelj i govori: 'Pružit ću im nužno, ali ne znam je li im korisni ili ne, no vjerujem da se Bogu ne sviđa ili da je protivno njihovu spasenju.', i umru li onda nakon njegova dara, prijatelj neće biti optužen za ubojstvo, već zbog svoje dobre volje i pobožne namjere u kojoj više voli njihove duše, iako prijatelj neće primiti putu plaću, bolesni će ipak imati olakšanje i ojačati svoje zdravlje koje bi, da ljubav nije pripomogla, teško postigli. Ipak je ovdje potreban savjet; jer prema općoj poslovici divlja životinja ne šteti tako dugo dok je zatvorena i ako u svojoj zatvorenosti prima nužnu hranu, postaje jaka i jednako bodra kao životinja koja ima vlast svoje slobode. Budući da su oni, čija krv i srce traže što je visoko, te vrste i njihova volja to više žeđa što više prije, njihov prijatelj im ne treba dati priliku za takve žudnje; doduše, žude za tim, ali ne mogu zadovoljiti svoj apetit.“

Deveto ispitivanje

        Prvo pitanje. Nakon ovih riječi pojavio se redovnik na svojoj stepenici i reče: „Suče, pitam te zašto se pokazuješ tako nejednak u svojim darovima i milostima da si svoju Majku stavio ispred svih stvorenja i uzvisio je iznad anđela?“
        Drugo pitanje: „Zašto si dalje anđelima dao duh bez tijela i da ostanu u nebeskoj radosti, a ljudima zemljanu posudu i duh kao i rođenje u plaču, život u teškoći, smrt s boli?“
        Treće pitanje: „Zašto si dalje ljudima dao razumno razumijevanje i osjetila, a životinjama nikakav razum?“
        Četvrto pitanje: „Zašto si životinjama dao život, a preostalim bezosjećajnim stvorenjima ne?“
        Peto pitanje: „Zašto svjetlo ne vlada noću kao i danju?“
        
Odgovor
        na prvo pitanje. Sudac odgovori: „Prijatelju, u mojem božanstvu je sve buduće i ono što se treba dogoditi kao i ono što se dogodilo znano unaprijed i od početka je unaprijed poznato. Jer kao što je čovjekov pad, koji je dopušten od Božje pravednosti, ali nije učinjen od Boga, bio znan unaprijed, ipak nije nikako zbog tog predznanja morao nastupiti, tako je od vječnosti unaprijed znano kako se prema Božjem milosrđu treba dogoditi otkupljenje ljudi. Pitaš sad zašto sam Mariju, svoju Majku, stavio ispred svih i volio je ispred svih stvorenja. To se dogodilo jer se na njoj nalazio poseban znak vrlina. Jer kao što kod zapaljene vatre od drva koja leže okolo najbrže hvata plamen i izgara ono koje najlakše i najdjelotvornije lovi vatru, tako je bilo i kod Marije. Kad je vatra božanske ljubavi, koja se po sebi nepromjenjiva i vječna, počela gorjeti i pojavljivati se i božanstvo je htjelo postati mesom, ni jedan stvor nije bio pogodniji i snažniji primiti tu vatru od Djevice Marije jer ni jedno stvorenje nije plamtjelo u takvoj ljubavi kao ona. I iako njezina ljubav na kraju vremena treba postati otvorena i vidljiva, već je od početka svijeta bila predviđena i tako je u božanstvu od vječnosti predodređeno da kao što joj u ljubavi nije nađen nitko sličan, tako joj niti u milosti i blagoslovu nitko ne treba biti jednak.“
        Odgovor na drugo pitanje: „Zašto sam dalje anđelima dao duh bez mesa? Na to odgovaram: U početku i prije vremena i prije svijeta, stvorio sam duhove da bi oni, obdareni slobodnom voljom, prema mojoj volji mogli radovati mojoj dobroti i slavi. Poneki od njih su postali oholi i učinili su si zlo od dobrog tako što su svoju slobodnu volju izokrenuli neurednim pokretom. I budući da u prirodi i stvaranju nije bilo ništa zlo osim nereda vlastite volje, pali su. Ali drugi duhovi su odlučili ostati poda mnom, svojim Bogom, u poniznosti; zato su zaslužili vječnu postojanost jer je dostojno i pravedno da ja, Bog, koji sam nestvoreni duh, stvoritelj i gospodar svih stvari, također imam duhove u svojoj poslušnosti koji su finiji i pokretljiviji od ostalih stvorenja. No budući da nije priličilo da u svojoj vojsci iskusim smanjenje, stvorio sam drugo stvorenje, to jest čovjeka, na mjesto palih koji bi slobodnom i dobrom voljom trebao zaslužiti isto dostojanstvo kojeg su se anđeli odrekli. Kad bi tako čovjek imao dušu bez mesa, ne bi mogao za tako visoko dobro i zaslužiti ga, zato je, da bi se postigla vječna čast, duša spojena s tijelom. Zato su mu umnožene i nevolje da bi čovjek isprobao slobodu volju u svojim slabostima da ne bi postao ohol; dalje, da bi želio slavu za koju je stvoren i odbacio neposluh u koji je dragovoljno stupio. Zato mu je iz božanske pravednosti dodan tužan ulazak i izlazak i mučan život.“
        Odgovor na treće pitanje: „Zašto onda životinje nemaju razumni razum jednako ljudima? Odgovaram ti: sve što je stvoreno, na čovjekovu je korist ili za njegov zov prirode i uzdržavanje ili za poduku, kaznu, utjehu i za ponižavanje. Kad bi nerazumne životinje imale razum jednako čovjeku, služile bi čovjeku na nevolju i više na štetu nego na korist. Da bi sve bilo podređeno čovjeku zbog kojeg je sve napravljeno i da bi se sve moglo bojati njega, a on sam nikoga osim mene, svoga Boga, zato im nije dana razumna spoznaja.“
        Odgovor na četvrto pitanje: „Zašto dalje bezosjećajne stvari nemaju život? Odgovaram: sve što živi, umrijet će i sve živo se pokreće ako nije zaustavljeno od prepreke. Kad bi bezosjećajne stvari imale život, prije bi se pokrenule protiv nego za čovjeka. Da bi čovjeku sve služilo na utjehu, za zaštitu mu je dano što je više, to jest anđeli, i on s njima ima razum i besmrtnost duše; što je nasuprot tome nisko, naime osjećajne i bezosjećajne stvari, dane su mu na korist, uzdržavanje, poduku i vježbanje.“
        Odgovor na peto pitanje: „Zašto cijelo vrijeme nije dan? Na to odgovaram kroz primjer. Pod svakim su prijevozom, naime kolima, kotači da bi se natovareni teret lakše kretao naprijed i stražnji kotači slijede prednje. Slično je u duhovnom. Jer svijet je jedan veliki teret koji čovjeka opterećuje brigama i nevoljama i to nije čudo; jer budući da je čovjek prezreo mjesto mira, ispravno je da isproba mjesto teškoće. Da bi taj teret svijeta mogao biti što lakše nošen od ljudi, milosrdno su stupili izmjena i promjena vremena, naime dan i noć, vrućina i hladnoća da bi čovjek vježbao i imao mir. Jer razumno je da se gdje se sastaju suprotnosti, naime jako i slabo, popušta slabome da bi moglo postojati s jakim, inače je slabo uništeno. Tako je i s čovjekom; jer iako po snazi svoje besmrtne duše može ostati u razmišljanju i radu, zbog slabosti tijela bi podlegao i zato je stvoreno svjetlo da bi čovjek, koji ima zajednicu s višim i nižim, mogao postojati tako što preko dana radi i razmišlja o slatkoći vječnog svjetla koje je izgubio. Noć je dalje napravljena radi mira tijela ako ima želju doći na mjesto gdje niti noći, niti dana, već stalni dan i vječna slava.“

Četvrta objava

        u kojoj Sin Božji vrlo lijepo hvali sve udove Djevice, svoje majke i tumači ih na duhovan način tako što ih uspoređuje s vrlinama i proglašava je vrlo dostojnom kraljevske krune.
        Sin Božji reče: „U svojem božanstvu sam okrunjeni kralj bez početka i kraja; niti moja kruna nema početka i kraja; ona predstavlja moju moć koja nije imala poček i neće imati kraj. No u samome sebi sam čuvao jednu drugu krunu i ta kruna sam ja, sam Bog. Ta je kruna ipak bila pripravljena onome tko će imati najveću ljubav prema meni i tu si krunu dobila ti, moja najslađa majko, i s pravednošću i ljubavlju si je primila na sebe. Jer anđeli i drugi sveti daju svjedočanstvo o tome da je u tebi ljubav prema meni bila žarkija i tvoja kreposnost čišća od svih i sviđala mi se iznad svih. Jer tvoja glava je bila kao sjajno zlato i tvoje vlasi su bile kao zrake sunca jer tvoje vrlo čisto djevičanstvo, koje kao da je u tebi glava svih vrlina, i suzdržljivost od svih nedozvoljenih pokreta pred mojim su očima svijetlili u svoj poniznosti i svidjeli su mi se. Zato si s pravom iznad svega što je stvoreno nazvana okrunjenom kraljicom, kraljica zbog čistoće i okrunjena zbog izvrsnog dostojanstva. Tvoje čelo je bilo od takve neusporedive bjeline i predstavljalo je poštovanja dostojnu stidljivost tvoje savjesti u kojoj je sadržano obilje ljudskog znanja i slatkoća božanske mudrosti svijetli nad svima. Tvoje oči su pred licem moga Oca bile tako svjetleće da se u njima odražavao; jer u tvojem duhovnom licu i razumu tvoje duše Otac je gledao tvoju cijelu volju i da nisi htjela ništa osim Njega niti čeznula za nečim osim njim. Tvoje uši su bile vrlo čiste i otvorene kao prekrasni prozori kad ti je Gabrijel objavio moju volju i ja, Bog, postao sam u tebi tijelo. Tvoji obrazi su bili najbolje boje, naime bijeli i crveni, jer su mi se glas tvojih djela i ljepota tvojih običaja u kojima si dnevno bila zapaljena sviđali. Zaista, Bog Otac se obradovao ljepotom tvoga obraza i nikad svoje oko nije odvraćao od tebe i kroz tvoju ljubav su svi postigli ljubav. Tvoja usta su bila kao svjetiljka koja je iznutra gorjela i izvana svjetlila jer su riječi i pokreti tvoje duše bile iznutra goruće od božanskog razuma i izvana su svijetlile od pohvalnog reda tvojih pokreta i prekrasnog sklada tvojih vrlina. Zaista, moja najdraža majko, riječ tvojih usta je u određenoj mjeri povukla moje božanstvo na tebe i žarkost tvoje božanske slatkoće nikad nije dopustila razdvajanje između tebe i mene jer su tvoje riječi slađe od meda i saća. Tvoj vrat je usklađen na plemenit način i vrlo lijepo uzdignut jer je tvoja pravednost bila savršeno uspravljena prema meni i pokreta prema mojoj volji i nikad se nije nagnula nekoj kažnjivoj oholosti; jer kao što se vrat naginje na glavi, tako se cijelo tvoje razmišljanje i djelovanje naginjalo prema mojoj volji. Tvoja prsa su bila napunjena svakom ljupkosti tako da u meni nije ni jedno dobro koje ne bi bilo u tebi; jer pomoću slatkoće tvojih običaja navukla si na sebe sve dobro kad se mojem božanstvu svidjelo ući u tebe i mojem čovještvu stanovati kod tebe i piti mlijeko tvojih prsa. Tvoje ruke su bile lijepe kroz istinsku poslušnost i podnošenje radova. Zato su tvoje ljupke ruke dotakle moje čovještvo i na tvojim rukama sam u svojem božanstvu mirno ležao. Tvoje tijelo je bilo veoma čisto kao bjelokost i kroz drago kamenje kao ispunjena najvišim sjajem; jer postojanost tvoje savjesti i vjere nije nikad bila mlitava i niti u nevoljama nije mogla biti ozlijeđena; površine tvoga tijela, to jest tvoje vjere, bile su kao najsvjetlije zlato; kroz njih je predstavljena jakost tvojih vrlina, tvoja pamet, tvoja pravednost i umjerenost zajedno sa savršenom postojanošću jer su baš sve tvoje vrline bile dovršene kroz božansku ljubav. Tvoje noge su bile iznimno čiste i oprane i kao u obilju prekrivene mirisnim biljem jer su tvoja nada i sklonosti tvoje duše bile upravljene prema meni, tvojem Bogu, i mirisale su drugima za uzor i oponašanje. To mjesto stanovanja tvojeg tijela, duhovnog kao i tjelesnog, bilo mi je tako poželjno i tvoja duša tako prema mojem sviđanju da se nisam bojao sići s najvišeg neba k tebi i u tebi uzeti svoje prebivalište, da, u tome mi je bila najslađa radost. Zato, moja najdraža majko, onu krunu, koja je bila čuvana u meni (i koja kruna sam doduše ja, Bog, koji sam morao postati meso), nitko nije smio staviti osim tebe jer si istinski majka i djevica i carica svih kraljica.“

Deseto ispitivanje

        Prvo pitanje. Opet se pojavio redovnik kao gore na svojoj stepenici i reče: „O, suče, pitam te zašto si, budući da si najmoćniji, najljepši i najkreposniji, na svoje božanstvo, koje je tako neusporedivo svjetlije od sunca, navukao takvu vreću, naime tvoje čovještvo?“
        Drugo pitanje: „Kako dalje Tvoje božanstvo u sebi sve zatvara i od ničega nije zatvoreno, obuhvaća sve i od ničega nije obuhvaćeno?“
        Treće pitanje: „Zašto si dalje htio tako dugo ležati u Djevičinoj maternici i nisi izašao odmah nakon što si začet?“
        Četvrto pitanje: „Budući da dalje sve možeš i posvuda si prisutan, zašto se odmah nisi pojavio u onom obličju kad si navršio trideset godina?“
        Peto pitanje: „Zašto si, kad po ocu nisi rođen iz Abrahamova sjemena, htio biti obrezan?“
        Šesto pitanje: „Ako si bio začet i rođen bez grijeha, zašto si onda htio biti kršten?“
        
Odgovor
        na prvo pitanje. Sudac mu odgovori: „Prijatelju, odgovaram ti kroz primjer. Postoji vrsta grožđa čije je vino tako jako da bez djelovanja ljudi teče iz grožđa. Ako vlasnik primijeti vrijeme zrelosti, stavlja posudu ispod; ali vino ne čeka posudu, već posuda čeka vino; ako se ipak podmetne više posuda, vino se izlijeva u onu koja mu je najbliža. To grožđe je moje božanstvo koje je tako ispunjeno vinom božanske ljubavi da su svi korovi anđela time puni i sve što je jest sudjeluje u tome; no čovjek se neposluhom učinio nedostojnim njega. Kad je onda Bog, moj Otac, u od vječnosti predviđeno vrijeme htio pokazati svoju ljubav, poslao je svoje vino, to jest mene, svoga Sina, u posudu koja mu je najbliže postavljena čekala dolazak vina, naime u maternicu djevice koja je ispred svih stvorenja imala najžarkiju ljubav prema meni. Ta me djevica toliko voljela i toliko čeznula za mnom da nije bilo sata kad me nije tražila i željela postati mojom sluškinjom; zato je primila izabrano vino. To je vino imalo tri svojstva. Prvo, jakost jer sam izašao bez čovjekova doticanja; drugo, vrlo lijepu boju jer sam vrlo lijepa izgleda sišao s najviših nebesa da bih se borio; treće, najbolju slatkoću koja opija najvišim blagoslovom. To dakle vino koje sam ja sam otišlo je zato u djevičansko tijelo da bih ja, koji sam nevidljivi Bog, postao vidljiv da bih oslobodio izgubljenog čovjeka. Sigurno sam bio mogao primiti drugo obličje, no ne bi bila pravednost u Bogu ako ne bi bilo dano obličje za obličje, priroda za prirodu i mjera zadovoljštine prema mjeri krivnje. Tko među mudrima bi mogao vjerovati i držati se toga da bih se ja, svemoćni Bog, htio toliko poniziti, primiti vreću čovještva da nije bilo one moje nezamislive ljubavi pomoću koje sam na vidljiv način htio razgovarati s ljudima? I budući da sam vidio djevicu kako gori u tako vatrenoj ljubavi, strogost mojeg božanstva je svladana i ljubav se dala vidjeti da bi čovjek opet bio pomiren sa mnom. Što se čudiš? Ja, Bog, koji sam sam ljubav i koji ne mrzim ništa od onoga što sam stvorio, nisam odredio samo da ljudima dam najbolje darove, već i samog sebe za dragocjenu nagradu da bi oholi đavoli svi bili posramljeni.“
        Odgovor na drugo pitanje: „Kako dalje moje božanstvo sve zatvara u sebi? Odgovaram: Ja, Bog, duh sam; kažem i dogodi se; zapovijedam i sve mi se pokorava; ja sam istinski onaj koji je svim stvorenjima dao postojanje i život, koji je, prije nego što sam stvorio nebo, brda i zemlju, sam u sebi, koji sam nad svim i izvan svega i u svemu kao što je u meni sve i bez mene nije ništa. I budući da moj duh puše svugdje gdje želi i može sve što želi i zna sve i brži i pokretljiviji je od svih duhova tako što ima svu snagu i predviđa sve sadašnje, prošlo i buduće, zato je moj duh, to jest moje božanstvo, s pravom neobuhvatljivo i samo obuhvaća sve u sebi.“
        Odgovor na treće pitanje: „Zašto sam dalje tako dugo ležao u tijelu djevice? Odgovaram: ja sam stvoritelj cijele prirode i svakoj sam prirodi dodijelio njoj doličan način i red i vrijeme i nastanak. Da sam sad ja, stvoritelj, odmah nakon što sam začet napustio majčino tijelo, postupao bih protiv prirodnog rasporeda i onda bi primanje moga čovještva bilo kao prividno i smatrano neistinitim. Zato sam kao druga djeca htio biti tako dugo u majčinom tijelu da bih ono, što je učinjeno dobro tako što sam uredio prirodni raspored, ispunio i u samome sebi.“
        Odgovor na četvrto pitanje: „Zašto dalje odmah u vrijeme svog rođenja nisam bio velik kao u svojoj tridesetoj godini? Odgovaram: da sam to učinio, svi bi se čudili i bojali me se i slijedili me više iz straha i zbog čudesa koja su vidjeli nego iz ljubavi. I kako bi onda bile ispunjene riječi proroka koje su bile prorekle da trebam kao djetešce biti položen u jasle među životinje, obožavan od kraljeva, prikazan u hramu i progonjen od mojih neprijatelja? Da bih na sebi predočio moje postajanje čovjekom i ispunjenje izjava proroka, postupno sam rastao sa svim udovima, ja koji sam na početku svoga rođenja bio u punini mudrosti velik kao i na kraju.“
        Odgovor na peto pitanje: „Dalje na tvoje pitanje zašto sam se dao obrezati? Odgovaram: iako s očeve strane svoje porijeklo ne vučem od Abrahama, s majčine strane sam ipak bio iz Abrahamova sjemena, iako bez grijeha. Budući da sam zakon odredio u božanstvu, htio sam ga ispuniti i u čovještvu da me moji neprijatelji ne bi mogli klevetati i govoriti da sam zapovjedio što sam nisam htio moći ispuniti.“
        Odgovor na šesto pitanje: „Zašto sam dalje htio biti kršten? Odgovaram: svatko tko želi graditi ili započeti novi put, mora kao graditelj i početnik drugima prethoditi na putu. Starom je narodu bio dan određeni tjelesni put, naime obrezanje za znak poslušnosti i budućeg čišćenja, koji je u vjernim i zakonu poslušnim ljudima prije nego što je došla obećana istina, naime ja, Sin Božji, pokazivao određeno djelovanje buduće milosti. No kad je došla istina, u vječnosti je bilo zaključeno, budući da je zakon bio samo kao sjena, da stari put, kako je izgubio svoju snagu, mora biti ostavljen. Da bi se sad bila mogla pojaviti istina, a sjena povući i pokazati se lakši put u nebo, ja, Bog i bez grijeha rođen čovjek, iz poniznosti i drugima za uzor htio sam se dati krstiti da bih vjernima otvorio nebo. I za znak toga se kad sam se krstio otvorilo nebo i čuo se Očev glas. Duh Sveti se pojavio u obliku goluba da bi vjerni ljudi mogli znati i vjerovati da je Otac krštenim vjernicima otvorio nebo. Duh Sveti je s krštenikom i snaga mojeg čovještva u elementima, iako je djelovanje i volja Oca, mene i Duha Svetoga samo jedno. Kao što je onda došla istina, to jest kad sam došao na svijet ja koji sam istina, odmah je nestala sjena, ljuska zakona je bila slomljena i pojavila se jezgra; obrezivanje je prestalo i na meni samome je potvrđeno krštenje po kojem je mladima kao i starima otvoreno nebo i sinovi gnjeva postaju sinovi milosti i vječnog života.“

Peta objava

        u kojoj Krist razgovara sa svojom zaručnicom, blaženom Brigitom, i podučava je kako ne treba brinuti za zemaljsko bogatstvo, također je podučava da ima strpljivost u vrijeme nevolja sa vrlinom savršenog poništenja i poniženja.
        Sin Božji je razgovarao sa zaručnicom i reče: „Marljivo motri na sebe.“ Ova pak odgovori: „Zašto?“ Gospodin joj reče: „Jer svijet na tebe šalje četiri sluge koji te žele prevariti. Prvi je briga za bogatstvo. Kad dođe, odgovori mu: 'Bogatstvo je prolazno. Za njega se mora dati to veći račun što ga se više ima u izobilju; zato se neću brinuti za njega jer ne slijedi svog vlasnika, već ga napušta.' Drugi sluga je gubitak bogatstva i šteta na dodijeljenim dobrima. Njemu odgovori ovako: 'Tko je dao bogatstva, opet ih oduzima; on zna što mi koristi; neka bude volja njegova!' Treći je nevolja svijeta. Njemu reci ovako: 'Blagoslovljen Ti, moj Bože, koji dopuštaš na nad mene dođu nevolje jer kroz nevolje prepoznajem da sam Tvoj, dopuštat da me nevolje sprječavaju u sadašnjem životu da bi me mogao poštedjeti u budućem; dodijeli mi strpljenje i jakost u podnošenju.' Četvrti je prijezir i sramota. Ovome odgovori ovako: 'Samo Bog je dobar i njemu pripada sva čast; a ja, koji sam činio čisto niska i zla djela, zašto i odakle bih trebao sudjelovati u časti, koji sam ipak dostojan svake sramote jer sam cijeli svoj život klevetao? Ili čemu mi čast služi više od sramote osim tome što izaziva oholost i umanjuje poniznost i zaboravlja Boga? Zato sva hvala i čast Bogu.' Zato čvrsto stoj protiv slugu svijeta i voli mene, svoga Boga, od sveg srca.“

Jedanaesto ispitivanje

        Prvo pitanje. Opet se pokazao redovnik kao gore na svojoj prečki i reče: „O, suče, pitam te, ti si Bog i čovjek; zašto svoje božanstvo nisi učinio vidljivim kao svoje čovještvo? Onda bi svi bili vjerovali u tebe.“
        Drugo pitanje: „Zašto nisi dao da se sve tvoje riječi čuju u jednom trenutku? Onda ne bi bilo nužno propovijedati iznova i iznova.“
        Treće pitanje: „Zašto dalje nisi sva svoja djela učinio u jednom satu?“
        Četvrto pitanje: „Zašto je tvoje tijelo raslo postupno u vremenu, a ne u jednom trenutku?“
        Peto pitanje: „Zašto se na kraju kod približavanja smrti nisi pokazao u moći svojeg božanstva? Ili zašto nisi dao da se tvoja jakost vidi na neprijatelju kad si rekao: 'Dovršeno je.'?“
        
Odgovor
        na prvo pitanje. Sudac odgovori: „O, prijatelju, odgovaram tebi i ne tebi. Tebi odgovaram da bi drugima bila poznata zloba tvojih misli; no ne odgovaram tebi jer se ovo ne pokazuje na korist tebi, već pobožnima i za oprez sadašnjim i budućim živućim ljudima jer ti ne razmišljaš o tome da promijeniš svoju tvrdoglavost i zato od svoje smrti nećeš biti predan u moj život jer si u svojem životu mrzio istinski život. No drugi će, kad čuju tvoj život i smrt, prijeći preko i doletjeti u moj život jer kao što je pisano: svetima sve služi za najbolje i Bog ništa ne dopušta bez razloga. Ja ti dakle ne odgovaram kao ljudi koji govore ljudskim ustima budući da raspravljamo o duhovnim stvarima, već zato da bi ono što misliš i želiš drugima bilo izraženo kroz usporedbe. Pitaš dakle zašto svoje božanstvo nisam javno dao vidjeti isto kao i svoje čovještvo? Razlog je što je božanstvo duhovno, a čovještvo tjelesno; božanstvo i čovještvo su isto tako i bili su od početka njihova spajanja nerazdvojni i božanstvo je nestvoreno. I sve što jest u njemu je i u njemu je sve savršenstvo i ljepota. Kad bi se dakle takva ljepota i savršenstvo vidljivo dali vidjeti, tko bi trebao izdržati gledati ih očima od gline? Ili tko može samo i materijalno sunce gledati u njegovoj jasnoći? Ili koga nije zapanjio pogled munje ili prasak groma? Koliko tek onda više kad bi se gospodar munja i stvoritelj svih stvari dao vidjeti u svojoj jasnoći? Zato se moje božanstvo iz dvostrukog razloga nije javno pokazalo. Prvo, zbog ljudske slabosti tijela čiji je sastojak zemlja; jer kad bi tijelo bilo kojeg čovjeka vidjelo božanstvo, rastalilo bi se kao vosak pred vatrom i njegova bi duša klicala u takvoj radosti da bi se tijelo raspalo kao pepeo. Drugo, zbog božanske dobrote i njezine nepromjenjive postojanosti; jer kad bih tjelesnim očima htio pokazati svoje božanstvo koje sjaji neusporedivo svjetlije od vatre i sunca, postupao bih protiv samog sebe koji sam rekao: 'Nijedan me čovjek ne vidi i živi.' Ni sami proroci me nisu gledali kakav sam u biću svoga božanstva jer i oni koji su samo čuli glas moga božanstva i vidjeli dimeće brdo, zaprepastili su se i rekli: 'Neka Mojsije razgovara s nama i slušat ćemo ga.' Zato sam ja, milosrdni Bog, da bi me čovjek mogao bolje upoznati, pokazao u obliku sličnom njemu koji se mogao vidjeti i osjetiti, naime u čovještvu u kojem je i božanstvo, ali kao prekriveno, da se čovjek ne bi prestrašio oblika koji mu nije sličan; budući da onako kako sam Bog nisam tjelesan niti imam tjelesni oblik, u svojem sam čovještvu mogao biti čut i viđen na lakše podnošljiv način.“
        Odgovor na drugo pitanje: „Zašto dalje sve svoje riječi nisam rekao u jednom satu? Odgovaram: kao što je materijalnom sastavu tijela protivno da u jednom satu uzme toliko hrane kao što bi bilo dovoljno za sićenje četiri godine, tako je bilo i protiv božanskog reda da moje riječi, hrana duše, budu izrečene u jednom satu i kao što se tjelesna hrana postupno uživa da bi se prožvakala i dovela želucu, tako i moje riječi nisu trebale biti rečene u jednom satu, već u vremenskim razmacima prema razumima onih koji su trebali učiti da bi gladujući imali od čega se nasititi, a nasićeni težili višemu.“
        Odgovor na treće pitanje: „Zašto dalje sva svoja djela nisam učinio u jednom trenutku? Odgovaram: među onima koji su me gledali u mesu bili su neki koji su mi vjerovali, no drugi nisu vjerovali, zato je onima koji su vjerovali bilo potrebno postupno podučavanje u riječima, ponekad bodrenje primjerima i jačanje djelima; oni pak koji nisu vjerovali trebali su moći pokazati svoju nasilnu zlonamjeru i biti podnošeni u mjeri kako je dopuštala moja božanska pravednost. Da sam sva svoja djela učinio u jednom trenutku, svi bi me bili slijedili više iz straha nego iz ljubavi; kako bi onda mogla biti dovršena tajna ljudskog otkupljenja? Kao što je zato u početku stvaranja svijeta sve učinjeno u određeno vrijeme i način, iako je sve što je trebalo biti stvoreno u predviđanju mojeg božanstva onda istodobno postajalo bez promjene, tako je i u mojem čovještvu sve moralo biti učinjeno na razuman i različit način za spas i podučavanje svih.“
        Odgovor na četvrto pitanje: „Zašto je moje tijelo raslo u jednom broju godina, a ne u jednom trenutku? Na to odgovaram: Duh Sveti, koji je vječno u Ocu i meni, Sinu, pokazao je prorocima što ću ja nakon što dođem u meso činiti i trpjeti. Zato se svidjelo božanstvu da primim takvo tijelo u kojem ću od jutra do večeri i iz godine u godinu moći raditi sve do cilja smrti. Da sad riječi proroka ne bi morale izgledati uzaludno, ja, Sin Božji, primio sam tijelo slično Adamovu sve do grijeha da bih u njemu bio sličan onima koje sam htio otkupiti, da bi po mojoj ljubavi zalutali čovjek bio doveden natrag, umrli mogao biti uskrišen, a prodani opet otkupljeni.“
        Odgovor na peto pitanje: „Zašto dalje svima nisam pokazao moć svoga božanstva i da sam pravi Bog kad sam na križu rekao: 'Dovršeno je.'? Odgovaram: sve što je o meni napisano, moralo se ispuniti i zato sam sve to ispunio do zadnje točke. No budući da je mnogo toga objavljeno i o mojem uskrsnuću i uzašašću na nebo, bilo je nužno da to stigne u stvarnost. Da se tad kod moje smrti dala vidjeti moć moga božanstva, tko bi se usudio skinuti me s križa i pokopati? Za mene bi konačno bilo nešto sasvim neznatno sići s križa i oboriti razapinjatelje; no kako bi se onda ispunilo proročanstvo ili gdje bi ostala vrlina moje strpljivosti? Da sam ipak i sišao s križa, bi li onda svi i vjerovali? Ne bi li rekli da sam to učinio čarobnjaštvom? Ako su već bili nevoljni što sam što sam budio mrtve, liječio bolesne, govorili bi još gore da sam sišao s križa. Da bi zarobljeni postao slobodan, ja, slobodan, postao sam zarobljen; i da bi krivi bili otkupljeni, ja, nevin, postojano sam ostao na križu i svojom postojanošću učvrstio sve nepostojano i ojačao sve slabo.“

Šesta objava

        Krist, Sin Božji, razgovara sa svojom zaručnicom Brigitom, podučava je i kaže kako se u duhovnom životu trudom i stalnom postojanošću i tako što se s poniznošću slijedi savjete starijih, kušnjama hrabrije pruža otpor, postiže mir srca i vječna slava. Navodi Jakovljev primjer koji je služio za Rahelu. Kaže da nekima na početku njihova obraćenja dolaze vrlo jake kušnje u duhovni život. Drugima dolaze u sredini i na kraju i zato se treba bojati i s poniznošću u vrlinama i nastojanju ustrajati sve do kraja.
        Sin reče: „Pisano je da je Jakov služio za Rahelu i zbog veličine njegove ljubavi mu se činilo malo dana jer je veličina njegove ljubavi olakšavala posao. Kad je Jakov mislio da je postigao što je želio, bio je prevaren. Ipak, nije odustao od svog posla jer ljubav zbog teškoća ne opada sve dok ne postigne što želi. Tako je i u duhovnim stvarima. Mnogi se trude postići nebesko, muževno u molitvi i pobožnom nastojanju. No kad misle da su došli do mira razmatranja, bivaju zapleteni u napasti i nevolje se umnažaju i kao što su se držali za kao savršene, nalaze se potpuno nesavršenima. I to nije čudo. Jer kušnje su te koje čovjeka čuvaju, čiste i usavršavaju. Zato se kod nekih kušnje umnažaju na početku njihova obraćenja duhovnom životu i oni su na kraju to više učvršćeni u savršenstvu. Drugi pak su na sredini kušani najteže ili pred kraj; ovi trebaju brižno obraćati pažnju na sebe i nikad si ne nešto umisliti, već to hrabrije raditi kao što je Laban rekao: 'Običaj je da se prvo uzme najstarija sestra' kao da je htio reći: 'Prvo se vježbaj u poslu i nakon toga ćeš imati željeni mir.' Zato, moja kćeri, ne trebaš se čuditi ako još u starosti napasti porastu; jer kao što je moguće da se živi, tako je moguće i da se bude kušan jer đavao nikad ne spava. Kako su kušnje prigoda za savršenstvo da se čovjek ne bi umislio, pokazat ću ti primjer o dva čovjeka. Jedan je od početka svojeg obraćenja kušan i ustrajao je, napredovao i postigao što je tražio; drugi je u svojoj starosti iskusio teške kušnje koje je u svojoj mladosti malo poznavao i u koje je bio tako zapleten da kao da je zaboravio sve prijašnje. No budući da je čvrsto stajao u svojoj odluci i nije odustajao od posla, iako je bio postao hladan i mlak, postigao je željeni mir srca tako što je na samome sebi prepoznao da su Božje odluke tajne i pravedne i da nije bilo onih kušnji, teško bi bio došao vječnom spasenju.“

Dvanaesto ispitivanje

        Prvo pitanje. Opet se pojavio redovnik kao gore stojeći na svojoj stepenici i govoreći: „O, suče, pitam te zašto si radije htio biti rođen od djevice nego od žene koja nije djevica?“
        Drugo pitanje: „Zašto nisi predočio vidljivi znak da je ona, iako majka, bila čista djevica?“
        Treće pitanje: „Zašto si tako jako sakrio svoje rođenje da je bilo poznato vrlo malobrojnima?“
        Četvrto pitanje: „Zašto si nakon toga pred Herodom pobjegao u Egipat i zašto si dopustio da nevina dječica budu ubijena?“
        Peto pitanje: „Zašto si se dalje dao da te kleveću i da istina bude nadvladana od laži?“
        
Odgovor
        na prvo pitanje. Sudac odgovori: „O, prijatelju, radije sam htio biti rođen od djevice nego od žene koja nije djevica zato jer meni, najčišćem Bogu, priliči sve najčišće. Jer sve dok je priroda ljudi stajala u redu njihova stvaranja, nije imala izopačenje; no nakon što je povrijeđena zapovijed, pojavio se sram kao što se ljudima događa koji se, ako griješe protiv svojih vremenitih gospodara, srame udova kojima su griješili. Kad je zato sram došao do prekoračenja, odmah se umnožio neuredni nagon i uglavnom na udu koji je bio određen za stvaranje više ploda; ovaj je nagon, da ne bi ostalo prazan u plodu, Božjom dobrotom pretvoren u dobro i postavljanjem Božje zapovijedi je dopušteno djelo tjelesnog miješanja da bi priroda mogla donijeti plod. No budući da je slavnije dići se iznad zapovijedi i iz ljubavi činiti neko dobro koje netko može, svidjelo se Bogu u svojem djelu dati prednost onome što teži prema većoj čistoći i ljubavi, a to je djevičanstvo jer kreposnije i istaknutije je biti u vatri nevolje i ne gorjeti nego biti bez vatre, a ipak htjeti biti okrunjen. No budući da je djevičanstvo vrlo lijepa staza u nebo, a brak kao zemljana cesta, priličilo je meni, najčišćem Bogu, mirovati u najčišćoj djevici; jer kao što je prvi čovjek načinjen od zemlje koja kao da je, dok još nije bila zamrljana krvlju, bila djevica, tako sam i ja, Bog, htio biti primljen u djevičansku posudu i budući da su Adam i Eva sagriješili u zdravlju prirode, tako je po mojoj dobroti sve trebalo biti obnovljeno.“
        Odgovor na drugo pitanje: „Zašto vidljivim znakom nisam predočio da je moja majka bila djevica i majka? Odgovaram: sve tajne svoga utjelovljenja dao sam prorocima da bi im se moglo vjerovati to čvršće što dulje su prorekli. No da je moja majka prije i nakon mog rođenja bila djevica, za to je bilo dovoljno Josipovo svjedočenje koji je bio čuvar i svjedok njezina djevičanstva. No da je njezina krepost bila vidljivo predočena, zloba nevjernika ipak ne bi nikako prestala s klevetanjem Boga budući da čak ne vjeruju da je jedna djevica začela po moći božanstva tako što se ne obaziru da je meni, Bogu, to lakše nego suncu prodrijeti kroz staklo. I pravednost moga božanstva je zahtijevala da tajna božanskog utjelovljenja, koja je trebala biti otkrivena u vrijeme milosti, ostane skrivena đavlu i ljudima. No sad kažem da je moja majka istinski majka i djevica tako da, kao što je kod stvaranja Adama i Eve čudesna bila moć božanstva i s njihovim je zajedničkim životom bilo povezano časno radovanje, ulazak mojeg božanstva u djevičinu utrobu otkrio je čudesnu dobrotu jer je moje neobuhvatljivo božanstvo sišlo u zatvorenu posudu bez da ju je ozlijedilo. Bilo mi je prijatno stanovati unutra kad sam ja, Bog, posvuda prisutan sa svojim božanstvom, svojim čovještvom tamo bio zatvoren; onda se otkrila i moja izvrsna moć kad sam ja, bestjelesni Bog, izašao iz maternice djevice koja je ostala netaknuta. No budući da čovjek teško vjeruje i da je moja majka prijateljica sve poniznosti, svidjelo mi se na neko vrijeme sakriti njezinu ljepotu i savršenstvo da bi majka imala vlastitu zaslugu i bila to savršenije okrunjena i da bi ja, Bog, mogao biti više čašćen u vremenu u kojem sam htio dovršiti obećanje dobrima na zaslugu, zlima na vraćanje.“
        Odgovor na treće pitanje: „Zašto ljudima nisam htio pokazati svoje rođenje? Odgovaram: iako je đavao izgubio uzdignuće svojeg prvobitnog dostojanstva, ipak nije izgubio znanje koje ima za kušanje pobožnih i vlastitu sramotu. Da bi moje čovještvo moglo izrasti i doći do određene starosti, morao sam tajnu svoga milosrđa đavlu ostaviti skrivenu; jer htio sam doći u skrivenosti da bih nadvladao đavla i odlučio sam biti prezren da bih slomio uobraženost ljudi. Učitelji zakona su sami prezirali onoga o kojem su čitali u knjigama jer je došao ponizan. Budući da su bili oholi, nisu htjeli čuti istinsku pravednost koja proizlazi iz mojeg otkupljenja zbog čega će biti na sramotu kad sin propasti dođe u svojoj oholosti. No da sam bio došao u punoj moći i časti, kako bi onda oholi bio ponižen? Ili treba li oholi sad doći u nebo? Nikako. Došao sam u poniznosti da bi čovjek mogao naučiti poniznost i sakrio sam se od oholih jer nisu htjeli razumjeti niti moju božansku pravednost, niti same sebe.“
        Odgovor na četvrto pitanje: „Zašto sam dalje pobjegao u Egipat? Odgovaram: prije prekoračenja zapovijedi prema nebu je bio samo jedan jedini široki i jedan u božanskoj mudrosti i poslušnosti dobre volje jasan put. Ali nakon što se volja izokrenula, započela su dva puta, jedan je vodio prema nebu, drugi je vodio od neba; nebu poslušnost, neposluh od njega. Budući da je sad u čovjekovoj slobodnoj volji ležao izbor dobra i zla, pokoravati se i ne se pokoravati, griješio je jer je njegova volja bila drukčija nego što je trebala biti prema Božjoj volji. Da bi čovjek bio spašen, bilo je dostojno i pravo da dođe netko koji bi ga otkupio, koji je također imao savršenu poslušnost i nevinost i na kojem su jedni, kako su htjeli, mogli pokazati svoju ljubav, drugi svoju zlobu. No nije smio biti poslan anđeo da spasi ljude jer ja, Bog, nikome ne prepuštam svoju slavu, a također nije nađen nijedan čovjek koji bi me mogao ublažiti za sebe, a još manje za druge. Zato sam ja, Bog, sam pravedan došao da bih sve opravdao. To što sam pobjegao u Egipat, u tome se iskazala slabost moga čovještva i ispunilo se proročanstvo. Time sam također dao primjer svojim budućim prijateljima; jer ponekad se radi veće Božje slave progonu mora ići s puta. To što me moji progonitelji nisu našli, u tome je odluka mojeg božanstva bila jača od ljudske jer nije se lako boriti protiv Boga; ubojstvo dječice pak je bilo predznak moje buduće patnje i značajna tajna onih koji su trebali biti pozvani kao i božanske ljubavi; jer iako mi dječica ustima nisu dala svjedočanstvo, ipak su ga položila svojom smrću kao što je to odgovaralo mojem vlastitom djetinjstvu. Također je bilo predviđeno da po nevinoj krvi bude dovršena Božja hvala; jer iako ih je zloba nepravednih nepravedno ubila, moje uvijek pravedno i dobro božansko dopuštenje ih je na pravedan način predalo da bi otkrilo zlobu ljudi i objavilo nedokučivu odluku mojeg božanstva i moju ljubav. Budući da je zato na djeci bjesnila nepravda, s pravom je u njihovo obilje stupila zasluga i milost. I gdje je nedostajalo ispovijesti jezika i starosti, tu je prolivena krv bogato učinila punim najsavršenije dobro.“Odgovor na peto pitanje: „Zašto dalje dajem da me kleveću? Odgovaram: pisano je da kad je kralj David bježao od progona svoga sina, jedan ga je proklinjao. Kad su ga njegovi sluge htjeli ubiti, David im je zabranio iz dvostrukog razloga. Prvo, jer je imao nadu u povratak, drugo, zato što je u razmatranje uzeto svoje vlastite slabosti i grijehe kao i budalaštvo proklinjatelja i Božju strpljivost prema njemu. U Davidu imam primjer; jer čovjek me progoni, kao onaj sluga svog gospodara, svojim zlim djelima i izbacuje me iz mojeg kraljevstva, to jest iz duše koju sam stvorio i koja je moje kraljevstvo. Na kraju me grdi kao nepravednog suca i kleveće me jer sam strpljiv. Samo zato što sam blag, podnosim njegovo budalaštvo i budući da sam sudac, čekam na njegovo obraćenje sve do zadnjeg trenutka i budući da čovjek više vjeruje laži nego istini i više voli svijet nego mene, svoga Boga, nije se za čuditi ako se zloga podnosi u njegovoj zlobi budući da ne niti ne traži istinu ili doći k prisebnosti od svojeg zla.“

Sedma objava

        Krist razgovara sa zaručnicom i hvali čestu ispovijed da čovjek ne bi izgubio božansku milost koju ima.
        Sin reče: „Ako je u kući vatra, mora postojati otvor kroz koji se dim proteže van da bi se stanovnik mogao radovati toplini. Tako je svakome, tko želi imati moj duh i moju božansku milost, nužno stalno ispovijedanje da bi se pomoću njega dim grijeha odvukao; jer iako je moj duh nepromjenjiv, vrlo se brzo povlači iz srca koje nije čuvano poniznom ispovijedi.“

Osma objava

        Krist razgovara sa zaručnicom i kaže da je molitva ljudi, koji radost nalaze u tjelesnim uživanjima i zemaljskim radovanjima dok zanemaruju nebesku želju, ljubav i uspomenu njegove patnje i vječnog suda, kao buka sudarajućeg kamenja i da će pred Božjim licem biti odbačeni na grozan način kao neblagovremeni plod i kao prljava menstrualna krpa.
        „Jedan je pjevao: 'Izbavi me, Gospodine, od nepravedna čovjeka.' Taj glas je u mojim ušima kao buka dvaju kamena koji se sudaraju jer njegovo srce kao da me zove s tri glasa. Prvo govori: 'Želim svoju volju imati u svojoj ruci, želim spavati, ustajati i govoriti kako mi se sviđa; dat ću prirodi za čim čezne, želim si novac u torbi i meku odjeću na tijelu. Kad budem imao to i drugo, smatrat ću se sretnim kao kad bih imao sve druge darove i duhovne vrline duše.' Njegov drugi glas zvuči ovako: 'Smrt je vrlo oštra, ali sud nije tako težak kao što je pisano; kad se prijeti, to je zato da bi se zadržalo od grijeha, ali kazna je manja zbog milosrđa; imam li zato samo svoju volju u sadašnjem vremenu, neka u budućnosti duša ide kako može.' Treći glas je ovaj: 'Bog ne bi otkupio čovjeka da mu nije htio dati nebo; ne bi ni podnio svoju muku da nas nije htio opet dovesti u domovinu. Ili zašto je patio, ili tko ga je primoravao da pati? Nebesko poznajem samo po onome što sam čuo i ne znam trebali vjerovati pismu; no kad bih mogao imati svoju volju, to bi mi bilo isto kao i nebesko kraljevstvo.' Gledaj, takva je njegova volja. Zato je njegov glas u mojim ušima kao oštra buka kamenja. Ali, o, moj prijatelju, odgovaram ti na prvi glas: tvoj put nije usmjeren prema nebu i patnja moje ljubavi nije po tvojem ukusu; zato ti je otvoren pakao i budući da voliš ono što je najniže i zemaljsko, idi najnižem. Na drugi glas ti odgovaram: sine moj, smrt će ti biti oštra, sud nepodnošljiv, a bijeg nemoguć ako se ne popraviš. Na treći glas ti odgovaram: brate, sva sam svoja djela učinio iz ljubavi da bi mi mogao postati sličan i nakon što si se odvratio od mene, vratiti mi se. No sad su moja djela na tebi mrtva, moje riječi tegobne, a moj se put zanemaruje; zato ti preostaje kazna i društvo đavola budući da mi okrećeš leđa, gaziš znakove moje poniznosti pod svojim nogama i ne obazireš se kako sam na križu stajao pred tobom i za tebe. Na trostruki sam način stajao za tebe: prvo, kao čovjek kojem je nož probio oko, drugo, kao čovjek čije je srce probio mač, treće, kao čovjek čiji se udovi cjelokupno tresu pred predstojećom nevoljom; jer moja patnja je za mene bila gorkija od uboda u oko, ali ipak sam je podnio iz ljubavi; k tome je moje srce više dotaknula bol moje majke nego moja vlastita, no ipak sam je izdržao. Sva moja unutrašnjost i vanjština je drhtala pred predstojećom patnjom i bolima, no ipak nisam odustao i otišao. Tako sam dakle stajao pred tobom, ali ti zaboravljaš, zanemaruješ i prezireš sve, zato ćeš biti odbačen kao pobačaj i kao menstrualna krpa.“

Trinaesto ispitivanje

        Prvo pitanje. Opet se na svojoj stepenici pojavio redovnik kao prije i reče: „O, suče, pitam te zašto je nekima tvoja milost tako brzo oduzeta i zašto se nasuprot tome drugi tako dugo podnosi u njihovoj zlobi?“
        Drugo pitanje: „Zašto je nekima u njihovoj mladosti dana milost, a drugima oduzeta u starosti?“
        Treće pitanje: „Zašto neke preko mjere opsjedaju nevolje, a drugi su skoro slobodni od nevolja?“
        Četvrto pitanje: „Zašto je jednome dan razum i neusporedivo učen duh? I zašto su drugi kao magarac bez razuma?“
        Peto pitanje: „Zašto neki vrlo jako otvrdnu, a drugi su usrećeni čudesnom utjehom?“
        Šesto pitanje: „Zašto je dalje u svijetu zlima dana veća sreća nego dobrima?“
        Sedmo pitanje: „Zašto je na kraju jedan pozvan na početku, a drugi na kraju?“
        
Odgovor
        na prvo pitanje. Sudac odgovori: „Prijatelju, sva moja djela su od početka u mojem predviđenju i sve što je napravljeno, stvoreno je ljudima za utjehu. No budući da je čovjek dao prednost vlastitoj volji pred mojom, dobra koja su mu besplatno dana su mu s pravom oduzeta da bi čovjek znao kako je kod Boga sve razumno i pravedno i zato što mnogi nezahvalni prema mojoj milosti i postaju to bezbožniji što njihovi darovi postaju obilniji; zato će im darovi vrlo uskoro biti opet oduzeti da bi se odluka moga božanstva to prije otkrila i da čovjek moju milost ne bi zloporabio na veću osudu. Zašto se dalje neke dugo podnosi u njihovoj zlobi? Razlog je taj što su među mnogim njihovim zlim djelima i neka dobra podnošljiva i što služe drugima na zaštitu i čuvanje od grijeha. Tako je pred licem ljudi izgledalo da je Šaul, kad ga je Samuel optuživao, griješio manje, a David više; ipak se Šaul kad se trebao osvjedočiti bio neposlušan, povukao od mene, svoga Boga, i ispitivao je čarobnicu, no David je u kušnji bio vjerniji, strpljivo je izdržao što mu je bilo izvrgnuto i uvjerio se da mu je se to dogodilo zbog njegovih grijeha. U tome što sam strpljivo podnosio Šaula iskazuje se Šaulova nezahvalnost i strpljivost moga božanstva; a u izboru Davida se otkrilo moje predznanje i buduća Davidova poniznost kao i njegovo bolno kajanje.“
        Odgovor na drugo pitanje: „Zašto je dalje nekima u njihovoj starosti oduzeta milost? Odgovaram: do kraja je svima dana milost da bi davatelj milosti bio voljen od svih. Budući da su pred kraj mnogi nezahvalni prema mojoj božanskoj milosti kao Salomon, pravedno je da na kraju bude oduzeto što se prije kraja nije brižno čuvalo; jer moji darovi i božanska milost su ponekad oduzeti zbog primateljeve nemarnosti jer se na obazire na to što je primio i što treba uzvratiti; drugi put na upozorenje drugima da bi se svaki koji stoji u milosti uvijek bojao i pred padom drugih stajao u strahu jer i mudri padaju iz nemarnosti, a i sami oni koji su izgledali kao moji prijatelji, podlegli su kroz nezahvalnost.“
        Odgovor na treće pitanje: „Zašto dalje neki imaju veće nevolje? Odgovaram: ja sam stvoritelj svih stvari; zato nijedna nevolja ne dolazi bez mojeg dopuštenja kao što je pisano: Ja sam Bog koji stvara zlo, to jest dopušta nevolju. Tako se i poganima bez mene i bez razumnog razloga ne događa nikakva nevolja i moji proroci su prorekli mnogo od nevolja pogana da bi nemarni i oni koji zloporabe razum bili podučeni, a ja, Bog, koji sve dopuštam postao poznat i bio čašćen od svih naroda. Ako sad ja, Bog, pogane ne pošteđujem bičevima, tako ću još manje štedjeti one koji su bogatije kušali od slatkoće moje božanske milosti. Kad dakle ljude zadese nevolje, jednog veća, drugog manja, to se događa zato da bi se odvratili od grijeha i da bi prema sadašnjoj nevolji ubuduće mogli biti utješeni; jer svi kojima se sudi i koji si sami sude u ovom svijetu, neće doći na budući sud, prijeći će, kao što je pisano, iz smrti u život. Ako su onda neki pošteđeno od bičeva, to se događa zato da kad bi bili bičevani ne bi gunđali i propali još težem sudu; jer mnogi su koji ne zaslužuju biti bičevani u sadašnjem životu. Ima i nekih koji u ovom životu nisu opterećeni niti tjelesnom, niti duhovnom mukom i zato su tako sigurni kao da nema Boga ili da ih Bog zbog njihovih djela pravednosti štedi; ovi trebaju biti u većem i jačem strahu i nositi patnju da ja, Bog, ako ih u sadašnjem životu štedim, ne dođem nepredviđeno i osudim ih vrlo oštro. Poneki, iako se raduju u zdravlju tijela, pate na duši zbog preziranja Boga; drugi se ne raduju niti zbog tjelesnog zdravlja, niti zbog unutarnje utjehe duše, ali ostaju prema svojim mogućnostima u mojoj službi i mojoj časti, drugi su i od majčine utrobe sve do kraja mučeni bolestima. Sve njihove nevolje ja, njihov Bog, odmjeravam tako da se ništa ne događa bez razloga i plaće jer se mnoge oči koje su prije kušnji spavale otvaraju u nevolji.“
        Odgovor na četvrto pitanje: „Zašto dalje neki imaju veći razum? Odgovaram: duši za spas ne koristi ma koliko veliku mudrost imala, već da svijetli dobrim ponašanjem; da, korisnije je imati manje znanje i bolji život. Zato je svakome dodijeljen razum kojim, ako je pobožno živio, može postići nebo. Ipak, razum je u mnogome različit prema svojem prirodnom i duhovnom rasporedu; jer kao što čovjek svetom revnošću za vrline raste u usavršavanju vrlina, tako čovjek propada kroz zlu volju, neurednu upotrebu prirodnih svojstava i zlim odgojem na ispraznosti i priroda vrlo često trpi štetu kad joj se protivi i griješi. Dakle nije bez razloga ako je kod nekih razum tako velik, no ipak je beskoristan kao kod onih koji imaju znanje, ali nemaju dobar život. Kod nekih se nalazi manje znanje, ali bolje korištenje, kod drugih se razum i život podudaraju, a nasuprot tome kod drugih niti razum niti život ne odgovaraju jedan drugome. Ta različitost ponekad dolazi iz od mene uređenog božanskog dopuštenja ili za korist ljudima ili za njihovo poniženje i podučavanje, ponekad i zbog nezahvalnosti i kao kušnja, drugi put iz prigode prirodne slabosti i skrivenog griješenja; ponekad postoji da bi izbjegla priliku za veće griješenje ili jer priroda nije bolje sposobna da shvati što je veće. Zato se svaki koji ima milost razuma treba bojati da će, postane li nemaran, zbog toga biti teže suđen; onaj pak koji nema razum ni duh treba se radovati i s onim malim što ima djelovati koliko može jer je oslobođen mnogih prigoda grijeha; jer i apostol Petar je u svojoj mladosti bio zaboravljiv, Ivan pak neuk, a ipak su u starosti zahvatili istinsku mudrost jer su tražili početak mudrosti. Salomon je u mladosti lako shvaćao, a Aristotel oštrouman; no ipak nisu dohvatili početak mudrosti jer niti su častili davatelja znanja, niti su ispunjavali što su znali i podučavali i nisu učili za sebe, već za druge. Da, i Bileam je imao znanje, ali ga nije ispunjavao; zato je magarica kaznila njegovu budalaštinu. Danijel pak je u svojoj mladosti sudio starcima; jer mnogo znanja mi se ne sviđa bez dobrog načina života. Zato je nužno da se oni koji zloporabe razum poprave; jer ja, Bog i gospodar svih stvari svih stvari, ljudima dajem znanje i kažnjavam mudre i nemudre.“
        Odgovor na peto pitanje: „Zašto dalje neki otvrdnu? Odgovaram: to što je faraon bio otvrdnuo je njegova, ne moja krivnja, pomoću koje je se nije htio složiti s mojom božanskom voljom; jer otvrdnuće nije ništa drugo doli oduzimanje moje božanske milosti koja se povlači zato što mi čovjek ne da ono što slobodno ima, naime svoju vlastitu volju kao što ćeš moći razumjeti pomoću primjera. Obazri se na primjer plodne i neplodne njive. Bio je čovjek koji je posjedovao dvije njive od kojih je jedna ostala neobrađena, a druga je u određena vremena donosila plod. Jedan prijatelj mu reče: 'Čudim se, budući da si mudar i bogat, zašto svoje njive ne obrađuješ marljivije ili ne prepustiš drugima na obradu.' Drugi odgovori: 'Jedna njiva koliko god veliki trud primijenim ne daje ništa osim korova za hranu štetnim životinjama koje opustošuju mjesto. Kad bih na to nanio debeli gnoj da počne rasti, bila bi malobrojna na žitu, a donijela bi još više korova koji prezirem skupljati jer želim imati samo čisto žito. Zato je za savjetovati tu njivu pustiti neobrađenu jer se onda životinje ne dokopavaju mjesta i ne skrivaju se u korovu. A ako i iznikne poneka gorka trava, korisno je za ovce; jer kad je kušaju, uče ne prezirati slatku. Druga pak je njiva raspoređena prema svojstvima vremena. Jedan njezin dio je kamenit i potreban mu je debeo gnoj, jedan je vlažan i potrebna mu je toplina, jedan drugi suh i potrebna mu je vlaga. Zato ću svoj posao urediti prema svojstvima njive.' Ja, Bog, sličan sam onom čovjeku. Prva njiva je čovjeku dano slobodno kretanje njegove volje koji pokreće više protiv nego za mene i kad učini nešto što mi se sviđa, ipak me rasrdi u više toga jer se čovjekova i moja volja ne slažu. Tako je činio i faraon koji, kad je iz određenih znakova prepoznao moju moć, nije ništa manje otvrdnuo svoje srce protiv mene da bi ostao u svojoj zlobi; zato je iskusio moju pravednost jer tko ne iskoristi dobro ono što je najmanje, s pravom se ne smije hvaliti onim što je veće. Druga njiva je poslušnost pobožnog srca i nadvladavanje vlastite volje. Ako je takvo srce suho u molitvi, treba čekati na kišu moje božanske milosti, ako je kamenito kroz nestrpljivost i otvrdnuće, treba ravnodušno podnositi čišćenje i kaznu, ako je vlažno u razuzdanosti mesa, treba nastojati samo napraviti prekid i biti kao životinja koja je spremna na volju svoga vlasnika jer po takvom srcu sam ja, Bog, veoma slavljen. Ako neki otvrdnu, to čini meni suprotstavljena čovjekova volja jer iako želim da svi postanu blaženi, to ipak ne uspijeva ukoliko čovjek nije osobno surađivao tako što cijelu svoju volju istovrsnu mojoj. A ako svima nisu dani isti napredak i milost, to je skrivena odluka mene koji znam i dodjeljujem svakome što mu koristi i pripada, također namećem čovjekovoj težnji ograničenje da ne bi pao dublje; jer mnogi imaju polog milosti i bili bi u stanju dobro djelovati, ali odbijaju, drugi se suzdržavaju od grijeha iz straha od kazne i jer im nedostaje mogućnost za griješiti ili jer im grijeh ne čini užitak, zato ponekima nisu dani veliki darovi jer ja, koji sam poznajem srca ljudi, razumijem kako podijeliti svoje milosti.“
        Odgovor na šesto pitanje: „Zašto dalje zli ponekad imaju više sreće u svijetu od dobrih? Odgovaram: to je znak mojeg velikog strpljenja i ljubavi i osvjedočenje pravednih; jer kad bih svojim prijateljima dao vremenita dobra, zli bi očajavali, a dobri bi postali oholi; vremenita dobra su ipak svima dana da bi ja, Bog, davatelj i stvoritelj svih stvari, mogao od svih biti voljen i da ako se dobri naginju oholosti, po zlima budu podučeni pravednosti; jer svi trebaju prepoznati da se vremenito ne treba voljeti niti dati prednost preda mnom, svojim Bogom, već imati samo za nužno uzdržavanje; također trebaju mi to žarkije služiti što manje u vremenitom nalaze nešto postojano.“
        Odgovor na sedmo pitanje: „Zašto je dalje jedan pozvan na početku, a drugi na kraju? Odgovaram: ja sam kao majka koja ako na djeci vidi nadu u život, jednima daje jače, drugima blaže. No nad onima koji joj ne daju tu nadu se sažalijeva i čini što može. Ima djece kojoj je od lijeka gore – i čemu tu koristi posao? Tako činim ljudima čija je volja unaprijed prepoznata kao žarkija, poniznost i postojanost kao stalnija, takvima milost prilazi na početku i prati ih na kraju; no drugi, koji se dok čini zlo trudi i nastoji postati bolji, on zaslužuje biti pozvan oko kraja. A tko je nezahvalan, nije vrijedan da ga se pusti majčinim prsima.“

Deveta objava

        Krist razgovara sa zaručnicom i pokazuje joj kako je već oduzeta kući svijeta i poroka i kako je sad vođena nastaniti se u kući Duha Svetoga; zato je opominje da se dovede u suglasnost s tim Duhom i uvijek ostane čista, ponizna i pobožna.
        Sin reče zaručnici: „Ti si ona koja je, odgojena u siromašnoj kući, došla u društvo istaknutih ljudi. U siromašnoj kući nalaze se nepravilnosti: prljavi zidovi, tegoban dim i čađa koja posvuda prijanja. Ali ti si odvedena u kuću gdje vlada ljepota bez mrlje, gdje je toplina bez dima, ljupkost bez neraspoloženja. Siromašna kuća je svijet, njegovi zidovi su oholost, zaboravljanje Boga, obilje grijeha i neobaziranje na buduće. Ti zidovi su puni prljavštine; jer poništavaju dobra djela i skrivaju čovjeku Božje lice. Dim je ljubav svijeta; ona šteti očima jer zamračuje razum duše i čini da si stvara suvišne brige. Čađa je razvrat; jer ako na jedno vrijeme i raduje, nikad ne siti i ne ispunja vječnom dobrotom. Od nje si sad odvedena i dovedena u stan Duha Svetoga koji je u meni kao što sam ja u njemu, koji i tebe zatvara u sebi; jer on je potpuno čist i vrlo lijep i od vrlo je velike postojanosti jer sve uzdržava. Zato se oblikuj prema stanovniku kuće i ostani čista, ponizna i pobožna.“

Četrnaesto ispitivanje

        Prvo pitanje. Opet se pokazao redovnik kao prije na svojoj prečki i reče: „O, suče, pitam te: zašto životinje trpe takve nevolje ako neće imati život vječni niti imaju korištenje razuma?“
        Drugo pitanje: „Zašto su dalje svi rođeni u bolima kad u svakom rođenju nema grijeha?“
        Treće pitanje: „Zašto dijete nosi očeve grijehe kad još ne zna griješiti?“
        Četvrto pitanje: „Zašto se dalje najčešće događa ono što se ne predvidi?“
        Peto pitanje: „Zašto na kraju onaj tko je loš umire dobrom smrću kao pravedan, a pravednik ponekad zlom smrću kao nepravedan?“
        
Odgovor
        na prvo pitanje. Sudac odgovori: „Prijatelju, iako se tvoja pitanja ne događaju iz ljubavi, odgovaram ti radi drugih. Pitaš zašto životinje moraju izdržavati bolesti? To je slučaj zato je na njima, kao i na drugim stvarima, sve neuređeno; jer ja sam stvoritelj svih bića i svakom pojedinom sam dao njegovu prirodnu osobinu i onaj red u kojem se svako treba kretati i živjeti. Nakon što se čovjek, radi kojeg je sve stvoreno, suprotstavio svojem prijatelju, to jest meni, svojem Bogu, sve preostalo je također počelo stupati u nered i sve što mu je trebalo iskazivati strahopoštovanje, počelo mu se suprotstavljati i sukobljavati se tako da ljudi i životinje imaju mnogo zajedničkih teškoća i protivnosti. Osim toga životinje ponekad pate zbog neumjerenosti njihove prirode, ponekad prigodom kroćenja njihove divljine i čišćenja same njihove prirode, ponekad zbog grijeha ljudi tako da, kad su mučene i čovjeku se oduzme ono što voli, čovjek sam postane pažljiv koje je kazne dostojan on koji se raduje većim razumom; jer kad grijesi ljudi ne bi zahtijevali, životinje koje su u rukama čovjeka ne bi bile tako naročito mučene; no ni one ne pate bez da ne učine moju veliku pravednost očiglednom jer ili će im se ubrzati kraj njihova života, ili smanjiti tegoba i pojesti jakost prirode, ili je posljedica promjene vremena, ili nemarnosti ljudi koja potječe od truda za njih. Zato se čovjek prije svih treba bojati mene, svoga Boga, i biti to blaži prema mojim stvorenjima i prema životinjama kojima se i radi mene, svoga stvoritelja, treba smilovati; jer zato sam ja, Bog, dao čovjeku zapovijed zbog sabata jer se brinem o svim svojim stvorenjima.“
        Odgovor na drugo pitanje: „Zašto su dalje sva stvorenja rođena u bolima? Odgovaram: nakon što je čovjek prezreo najljepšu radost, odmah je stupio u tegoban život i budući da je u ljudima i kroz ljude počeo nered, moja pravednost je zahtijevala da i druga stvorenja koja su ovdje radi čovjeka kušaju poneku gorčinu u prirodnom svojstvu svoga nagona i u brizi za hranu. Zato je čovjek rođen u boli i napreduje u tegobnosti da bi se potrudio požuriti istinskom miru; umire gol i siromašan da bi ukrotio svoje neuredne osjećaje i u sebi probudio strah od budućim sudom. Životinje se rađaju u boli zato da bi gorčina obuzdala njihovu divljinu i da bi one same bile sudionici ljudskih boli. Što je zato čovjek više plemenitiji od životinje, to vatrenije treba voljeti mene, svoga Boga.“
        Odgovor na treće pitanje: „Zašto dalje djeca nose očeve grijehe? Odgovaram: sve što dolazi iz nečista sjemena, kako to može biti čisto? Kad je zato prvi čovjek izgubio onu ljepotu i nevinost zbog neposluha, bio je izbačen iz raja i potonuo je u kaljužu. Nije se našao nitko tko bi bio sam od sebe bio dovoljan da opet zaradi tu nevinost; zato sam ja, milosrdni Bog, došao u tijelu, ustanovio sam krštenje kojim se dijete oslobađa sve nečistoće grijeha i zato sin neće nositi očeve grijehe, već će svaki umrijeti zbog svojih grijeha. Ipak se često događa da djeca oponašaju grijehe roditelja i zato su ponekad grijesi roditelja kažnjavani na djeci, ne kao da grijesi roditelja na njima samima trebaju ostati nekažnjeni, čak ako su te kazne na jedno vrijeme odgođene, naprotiv, svaki će umrijeti i biti kažnjen u svojem grijehu. Ponekad se grijesi očeva, kao što je pisano, kažnjavaju do četvrtog koljena jer moja božanska pravednost zahtijeva da djeca, ako nisu usrdna ublažiti moj gnjev niti zbog sebe, niti zbog svojih roditelja, budu kažnjena zajedno s roditeljima koje su slijedili protiv mene.“
        Odgovor na četvrto pitanje: „Zašto se dalje najčešće događa ono što se ne predvidi? Odgovaram: Pisano je da se čovjek kažnjava onime čime griješi. Tko će moći shvatiti Božju odluku? Budući da me mnogi traže, no ipak ne da bi postali mudriji, već poradi svijeta, drugi se boje više nego što je ispravno, a drugi su previše drski, drugi opet oholi u svojim odlukama, ja, Bog, koji činim spasenje svih, dopuštam da se ponekad dogodi čega se čovjek najviše boji, ponekad mu se oduzme i ono što je voljeno više nego što je ispravno, ponekad mu je oteto ono što se previše čuva i želi da bi čovjek uvijek ispred svega bojao mene, volio i upoznao mene, svoga Boga.“
        Odgovor na peto pitanje: „Zašto dalje zao čovjek umire dobrom smrću kao pravednik? Odgovaram: zli ponekad imaju nešto dobro i vrše neka djela pravednosti za što u sadašnjem životu moraju biti nagrađeni. Na sličan način i pravedni ponekad čine nešto zlo za što u ovom vremenu moraju biti kažnjeni ili očekivani. Budući da je tako u sadašnjem vremenu sve neizvjesno i uvjetovano budućnošću i budući da svi imaju isti ulaz, tako svi moraju imati i isti izlaz jer ne čini izlaz čovjeka blaženim, već život. To što je zlome ipak dan izlaz kao pravednome, događa se pomoću moje božanske pravednosti jer su sami tražili takav izlaz; jer đavao, koji predviđa izlaz svojih prijatelja, ponekad im najavljuje, na njihovu oholost, isprazno častohleplje i njihovu prevaru vrijeme njihove smrti kao što se može naći u knjigama koje se zovu apokrifi da bi nakon smrti mogli biti hvaljeni kao pravednici. Nasuprot tome pravednima se ponekad događa bijedan izlaz na njihovu veću zaslugu da bi oni, koji su u svojem životu stalno bili žarki u vrlinama, kroz svoju prijezirnu smrt mogli slobodno letjeti prema nebu tako da ne bi bilo za naći ni najmanje mrlje kojoj bi bilo potrebno čišćenje; jer pisano je da je lav ubio neposlušnog proroka, ali nije jeo od trupla, već ga je čuvao; što je time što je lav ubio tijelo drugo pokazano, doli moje božansko dopuštenje da prorokov neposluh bude kažnjen? To što lav nije jeo od prorokova trupla je bilo ukazivanje na prorokova dobra djela da bi se, očišćen u sadašnjosti, u budućnosti našao pravednim. Zato se svatko treba bojati suditi o mojim odlukama; jer kao što sam bezgraničan, tako sam strašan u svojim odlukama i sudovima i poneki, koji su me htjeli shvatiti u svojoj mudrosti, prevareni su u svojoj nadi.“

Deseta objava

        Krist razgovara sa zaručnicom i opominje je da se ne uznemiruje ako njegove božanske riječi koje su joj kazane u objavama ponekad budu nađene mračne, ponekad sumnjive, a ponekad nesigurne jer se to događa iz određenih ovdje navedenih razloga i pomoću skrivene božanske pravednosti. Ipak savjetuje da se uvijek sa strpljenjem, strahom i postojanošću poniznosti čeka na ishod na ishode i obećanja njegovih riječi da zbog nezahvalnosti obećana milost ne bi bila oduzeta natrag. Također kaže da su na tjelesni način izrečene mnoge riječi koje neće biti izvedene na tjelesno, već duhovno.
        Sin reče zaručnici: „Ne uznemiruj se ako jednu riječ kažem mračnije, drugu pak jasnije, ili ako nekoga sad imenujem svojim slugom, sinom ili prijateljem, a onda se nađe suprotno jer moje se riječi mogu tumačiti na različite načine. Tako sam ti o jednome rekao da će njegova ruka biti njegova smrt, a o drugome da neće stupiti dalje mom stolu. To je rečeno zato jer ću ti ili reći zašto sam tako govorio, ili ćeš u djelu na kraju vidjeti istinu kao što je očito na ovima dvama. Ponekad nešto kažem i na mračan način da bi se bojala i radovala. Trebaš se bojati da se zbog mojeg božanskog strpljenja, budući da poznajem promjenjivost srdaca, ne dogodi na drugačiji način; trebaš se radovati što se moja volja uvijek ispuni. Tako sam i u starom zakonu rekao mnogo što se mora razumjeti više na duhovni nego na tjelesni način, tako na primjer o Hramu, o Davidu, o Jeruzalemu, da bi tjelesni ljudi mogli naučiti željeti ono što je duhovno; jer za očuvanje postojanosti vjere i brižnosti mojih prijatelja mnogo sam rekao i obećao da bi prema različitim djelovanjima moga Duha dobri i zli mogli shvatiti na različite načine i da bi u različitim stanjima pojedini mogli imati nešto po čemu bi ih ja mogao podučavati, vježbati i ispitati. Ako je ponešto i rečeno mračno, to je bilo pomoću moga božanstva da bi moja odluka bila sakrivena i svatko mogao strpljivo čekati moju milost tako da kad bi moja odluka uvijek bila najavljena u određeno vrijeme, ne bi svi mogli postati ravnodušni u čekanju. Obećao sam i mnogo toga što je zbog nezahvalnosti ljudi povučeno. Na tjelesni način je rečeno i mnogo toga što će biti ispunjeno na duhovni način, kao o Jeruzalemu, o Sionu, jer Židovi su, kao što je pisano, slijep i gluh Gospodinov narod.“

Petnaesto ispitivanje

        Prvo pitanje. Opet se pokazao redovnik kao gore na stojeći svojoj prečki i reče: „O, suče, pitam te: zašto se dogodilo toliko mnogo toga što nije od nikakve koristi?“
        Drugo pitanje: „Zašto se duše općenito ne vide kad su u tijelu ili izlaze iz njega?“
        Treće pitanje: „Zašto dalje tvoji prijatelji nisu uvijek uslišani kad mole?“
        Četvrto pitanje: „Zašto mnogima koji žele činiti zlo to nije dopušteno?“
        Peto pitanje: „Zašto se ponekima koji to ne zaslužuju događa zlo?“
        Šesto pitanje: „Zašto dalje griješe oni koji imaju Duha Božjega?“
        Sedmo pitanje: „Zašto se na kraju ponekima đavao stalno prijanja uz neke i uvijek je s njima, a kod drugih nikad?“
        
Odgovor
        na prvo pitanje. Sudac odgovori: „Kao što su moja djela mnoga, tako su i čudesna i neshvatljiva i iako ih je mnogo, nijedno nije bez razloga; jer čovjek je sličan dječaku koji je odgajan u zatvoru i u tami. Kad bi mu se reklo što su svjetlo i zvijezde, on ne bi vjerovao jer ne vidi. Na sličan način čovjeku se, nakon što napustio istinsko svjetlo, sviđa samo u tami prema općoj poslovici: 'Tko se navikne na zlo, zlo mu se čini dobrim.' Iako sam u ljudskom razumu zamračen, u meni ipak nema zamračenja niti promjene budući da sam sve uredio utvrđeno, uvaženo i mudro tako da ništa nije napravljeno bez razloga i koristi, niti najviše brdo, niti pustinja i more, a niti divlje zvijer i otrovni reptili, već sam kako za korist ljudima, tako zbrinuo sve i za korist svih stvorenja. Sličan sam čovjeku koji ima određene prostore da se rastegne, druge za čuvanje naprava, druge pak za pitome i divlje životinje, druge za utvrđivanje i tajnu svojih savjeta, druge za uređivanje svoje zemlje, a druge za kažnjavanje ljudi. Tako sam ja, Bog, sve uredio na razuman način: ponešto za korist i radost ljudi, nešto za postojanje divljih životinja i ptica, drugo za vježbanje i zauzdavanje ljudske pohlepe, nešto za sklad elemenata, drugo za divljenje mojim djelima, drugo za kažnjavanje grešnika, za izjednačavanje visine i dubine, drugo iz samo meni poznatog i rezerviranog razloga. Jer gledaj, mala i sićušna pčela zna mnogo toga izvući iz raznih stvari da bi pripremila med kao što i druga mala i velika stvorenja nadmašuju čovjeka u marljivosti, poznavanju bilja i prosuđivanju svoje koristi i mnogo je toga za njih korisno što je čovjeku štetno; kakvo je onda čudo ako je čovjekov razum slab da prepozna i razlikuje moja čuda budući da ga nadmašuju najmanja stvorenja? Gledaj, što je ružnije od žabe i zmije? Što je prezirnije od čička i koprive i sličnoga? Ipak su ove stvari vrlo dobre za one koji znaju razlikovati moja djela. I tako sve što postoji ima neku korist i sve što se pokreće zna kako njegova priroda može postojati i biti ojačana. Budući da su dakle moja djela čudesna i sve me hvali, čovjek treba znati da što je ljepši i što mu je dana veća prednost pred drugim stvorenjima, to se više treba zadužiti obazirati se da me časti. Ako vreva vode ne bi bila obuzdana granicama izgrađenim od bregova, gdje bi onda čovjek imao siguran stan? I kad divlje životinje ne bi imale sklonište, kako bi utekle nezasitnoj ljudskoj pohlepi? Kad bi čovjek imao sve prema svojoj želji, bi li onda tražio nebesko? No ako životinje ne bi morale raditi niti se bojati, postale bi ohole i nemoćne. Zato je većina mojih djela skrivena zato da bih ja, čudesan i neshvatljiv Bog, od ljudi bio prepoznat i čašćen pomoću divljenja mojoj mudrosti kod stvaranja tako mnogih mojih stvorenja.“
        Odgovor na drugo pitanje: „Zašto se dalje duše ljudi ne vide? Odgovaram: duša je daleko plemenitije prirode od tijela jer je iz snage moga božanstva i besmrtna je, ima zajedništvo s anđelima, divnija je od svih planeta i plemenitija od cijelog svijeta. Budući da je tako duša najplemenitije i vatrene prirode i tijelu daje život i toplinu i budući da je duhovna, ne može nikako biti viđena od tjelesnog bića, već samo tjelesnim ili slikovitim prikazom.“
        Odgovor na treće pitanje: „Zašto dalje moji prijatelji nisu uvijek uslišani od mene ako me u svojim molitvama mole? Odgovaram: ja sam kao majka koja kad vidi kako sin moli za nešto protiv svoga spasa, odgađa uslišenje njegove molitve i njegov plač ušutkava određenim negodovanjem, no to negodovanje nije gnjev, već veliko milosrđe. Tako ja, Bog, ne uslišavam svoje prijatelje uvijek jer bolje vidim što im je za spas najkorisnije nego što sami vide. Nisu li Pavao i ostali djelotvorno moliti, a ipak nisu bili uslišani? No zašto? Zato što moji prijatelji među mnogim vrlinama imaju i neke slabosti koje moraju biti pročišćene i zato nisu uslišani da bi mogli biti to ponizniji i to mi plodniji što ih većom ljubavi u kušnjama štitim i čuvam neozlijeđenima. To je dakle znak velike ljubavi ako moji prijatelji u svojim molitvama nisu uvijek uslišani radi svoje veće zasluge i očuvanja njihove postojanosti; jer kao što se đavao ukoliko može trudi zamrljati pravednikov život nekim grijehom ili sramotnom smrću da bi kolebali u svojoj postojanosti, tako ja ne dopuštam bez razloga da pravednik bude iskušan da bi njegova postojanost postala poznata drugima i on sam bio okrunjen na plemenitiji način. I kao što đavao ne zazire kušati svoje jer vidi su veoma spremni griješiti, tako ja s vremena na vrijeme ne štedim svoje odabrane jer vidim da su spremni na sve dobro.“
        Odgovor na četvrto pitanje: „Zašto dalje nekima koji žele nije dopušteno činiti zlo? Odgovaram: ako netko ima dva sina, jednog poslušnog i jednog neposlušnog, otac se protivi neposlušnom koliko može da ne bi prekoračio u zlobu; poslušnoga pak hvali i pokreće ga prema većemu da bi po njegovoj revnosti i neposlušni sin primio poticaj za popravljanje. Tako često i ne dozvoljavam da zli griješe budući da ispod svojeg zla čine i ponešto dobro čime koriste sebi i drugima. Zato pravednost zahtijeva da ne budu odmah predani đavlu, niti da uvijek budu u stanju ispuniti svoju volju.“
        Odgovor na peto pitanje: „Zašto se dalje nekima koji ne zaslužuju događa zlo? Odgovaram: svaki koji je dobar je poznat samo meni, Bogu, kao i ono što zaslužuje jer mnogo toga što nije se čini lijepim. I vatra iskušava zlato. Pravednik pak ponekad mora trpjeti nevolje da bi drugima bio primjer, a njemu da bi služilo za krunu. Tako je bio kušan i Job koji je prije moje kušnje bio dobar, ali pod njom i nakon nje je ljudima postao još poznatiji. Tko može prosuditi zašto sam ga kušao ili tko može takvo što znati osim samog mene koji sam ga preduhitrio svojim blagoslovima da ne bi griješio i čvrsto ga držao u kušnjama? I kao što sam ga bez njegove zasluge preduhitrio svojom milošću, tako sam ga iskušavao svojim milosrđem i pravednošću jer nitko pred mojim očima neće biti pravedan osim po mojoj milosti.“
        Odgovor na šesto pitanje: „Zašto dalje oni koji imaju moga Duha griješe? Odgovaram: Duh moga božanstva nije vezan, već stanuje gdje želi i ako želi, odstupa; ne stanuje u grijehu podređenoj posudi, već u onoj koja ima ljubav; jer ja, Bog, sam ljubav i gdje sam ja, tu je sloboda. Tko dakle primi moga Duha, može griješiti ako želi jer svaki čovjek ima slobodnu volju. No ako čovjek svoju volju pokreće protiv mene, moj Duh, koji je u njemu, odlazi od njega ili se čovjek kažnjava da bi popravio svoju volju. Tako je i Bileam htio prokleti moj narod, ali ja mu nisam dopustio; jer iako je bio zao i častohlepan prorok, povremeno je ipak govorio dobro, ali ne od sebe, već od moga Duha; jer često je dobrima i zlima dana milost moga Duha jer inače oni veliki govornici ne bi mogli raspravljati o tako visokim stvarima kad ne bi imali moga Duha; ne bi niti mogli govoriti tako ludo protiv mene kad mi ne bi bili neprijateljski nastrojeni i da se nisu okrenuli oholosti i htjeli znati više nego što priliči.“
        Odgovor na sedmo pitanje: „Zašto je dalje đavao kod nekih češće i prijanja uz njih? Odgovaram: đavao je kao mučitelj i iskušavatelj pravednih. Zato muči s mojim dopuštenjem kod nekih duše, savjest drugih je pomračena; neke muči i na tijelima. Muči duše onih koji kod griješenja bez razuma podaju svakoj nečistoći i svakom nevjerovanju; nasuprot tome muči savjesti i duše onih koji zbog ponekih grijeha moraju biti pročišćeni i kažnjeni u ovom svijetu; tako mučenje se događa i djeci obaju spolova, poganskoj kao i kršćanskoj, bilo zbog nebrige roditelja, ili zbog prirodne mane, ili radi strašenja i za poniženje drugih, ili zbog ponekih grijeha tako što to moja pravednost propisuje na milosrdan način da oni kojima je oduzeta prilika za griješenje ili ne bi bili teško kažnjeni, ili bili slavnije okrunjeni. Na sličan način se mnogo istoga događa i životinjama bilo radi kazne za druge, za skraćivanje njihova života, ili zbog neumjerenosti njihove prirode. Ako đavao dakle prijanja uz neke i bliže im je, to se događa po mojem dopuštenju i služi bilo većem poniženju, ili oprezu, ili dodjeli ljepše krune i revnosti da me se traži, ili čišćenju od grijeha u sadašnjosti, ili se događa jer neki zaslužuju da vječna kazna bez kraja počne već ovdje.“

Jedanaesta objava

        Sin Božji razgovara sa svojom zaručnicom, blaženom Brigitom, i kaže joj zašto i kad je početo davati joj riječi božanskih objava u duhovnim viđenjima. Također joj kaže da prorečene riječi objava koje su sadržane u ovoj knjizi imaju prvenstveno četiri svojstva: na duhovan način site onoga koji žeđa za istinskom ljubavi, griju one kojima je hladno, obraduju ožalošćene i čine slabe duše zdravima.
        Sin Božji reče: „Iz prirodnih sredstava se može spremiti ljekoviti napitak, naime iz hladnog željeza, tvrdog kamena, suhog drveta i gorke trave. Ali kako? Zaista, kad bi čelik silinom pao na brdo sumpora i iz čelika bi izišla vatra, brdo bi se moralo zapaliti. Zbog njegove bi vrućine obližnja maslina, iako suha, ali iznutra sočna, tako jako počela teći da bi gorka trava koja stoji pod maslinom mogla postati slatkom i iz toga ljekoviti napitak. Tako sam na duhovan način učinio tebi; jer tvoje srce je bilo hladno kao čelik u ljubavi prema meni; no prema meni se ipak pokrenula skromna iskra ljubavi, naime kad si razmišljala da sam vrjedniji od svake ljubavi i časti. To tvoje srce je palo na brdo sumpora onda kad su ti svjetovna slava i radost postali protivni i kad ti je tvoj suprug, kojeg si tjelesno voljela ispred svega drugog, uzet smrću. Uistinu, svjetovna radost i uživanje se prikladno uspoređuju s brdom sumpora jer sa sobom vode napuhanost srca, smrad požude i žar kazne. I kad je kod smrti upravo tog tvojeg supruga tvoje srce bilo bolno udareno žalošću, uslijedila je iskra moje ljubavi koja kao da je bila zatvorena i skrivena; jer nakon što si prepoznala ispraznost svijeta, svu si svoju volju prepustila meni time što si me željela iznad svega. Ta iskra ljubavi je suhu maslinu, to jest riječi evanđelja i tvojih učitelja, dovela do tečenja tako da ti se svidjela umjerenost i kušala si kako ti sad sve što ti se prije činilo gorkim počinje postajati slatkim. I kad je maslina počela teći i moje riječi objava su u duhu došle nad tebe, jedan koji je stajao na brdu poviče i reče: 'Ovim napitkom se gasi žeđ, onaj kojem je hladno biva ugrijan, ožalošćeni obradovan, slabi ojačan.' Ja, sam Bog, taj sam koji viče; moje riječi, koje u duhovnim viđenjima često čuješ od mene, site kao dobar napitak onoga koji žeđa za istinskom ljubavi; drugo, griju onoga kojem je hladno, treće, obraduju ožalošćenoga, četvrto, liječe one koji su bolesni na duši.“

Šesnaesto ispitivanje

        Prvo pitanje. Opet se pokazao kao ranije redovnik stojeći na svojim ljestvama i reče: „O, suče, pitam te: zašto će prema evanđelju jarci biti postavljeni Tebi slijeva, a ovce zdesna? Zar ti se to sviđa?“
        Drugo pitanje: „Ako si dalje Sin Božji jednak Ocu, zašto je onda pisano da niti ti, niti anđeli ne znaju vrijeme suda?“
        Treće pitanje: „Ako je tvojim evanđelistima govorio Duh Sveti, zašto je nedostatak slaganja u evanđeljima tako velik?“
        Četvrto pitanje: „Ako se dalje cijelom ljudskom rodu Tvojim utjelovljenjem dogodio tako veliki spas, zašto si tako dugo oklijevao da postaneš čovjekom?“
        Peto pitanje: „Ako je naposljetku čovjekova duša bolja od cijelog svijeta, zašto posvuda i uvijek ne šalješ svoje prijatelje i svoje propovjednike?“
        
Odgovor
        na prvo pitanje. Sudac odgovori: „Prijatelju, ti ne pitaš da bi znao, već da bi tvoja zloba postala poznata. U božanstvu u cijelosti ništa nije od mesa, niti je tjelesnog oblika jer je moje božanstvo duh i dobri i zli ne mogu istovremeno stanovati kod mene kao što i svjetlost i tama jedno kraj drugog. Niti desno niti lijevo nije u mojem božanstvu tjelesno oblikovano, da, ovi meni zdesna neće biti sretniji od onih slijeva; one riječi su naprotiv govorene na način usporedbe; jer pod desnim se razumije uzvišenost moje božanske slave, pod lijevim povlačenje i nedostatak svega dobroga. Niti ovce niti jarci nisu u toj mojoj čudesnoj slavi u kojoj nije ništa tjelesno, ništa nečisto ili promjenjivo. Pod prispodobama i slikama životinja često su prikazane moralna svojstva ljudi kao što se pod ovcama misli nevinost, pod jarcima razuzdanost, to jest neumjeren čovjek koji treba biti postavljen slijeva gdje je nedostatak svega dobroga. Zato znaj da ja, Bog, ponekad koristim ljudske riječi i usporedbe da bi maleni imao iz čega sisati, a savršeni nešto čime postaju savršeniji i da bi se ispunilo pismo da je djevičin sin postavljen za proturječje da bi se otkrile misli mnogih srdaca.“
        Odgovor na drugo pitanje: „Zašto sam dalje ja, Sin Božji, rekao da ne znam sat suda? Odgovaram: pisano je da je Isus rastao, postajao jak i pun mudrosti. Sve što raste i smanjuje se ima promjenjivost, no Bog je nepromjenjiv. Ako sam ja, Sin Božji koji je vječno jednak s Ocem, rastao, to se onda događalo na mojem čovještvu. Ako nešto nisam znao, to nisam znao prema svojem čovještvu, ali prema svojem božanstvu znao sam i znam sve jer Otac ne čini ništa što ne čini i Sin. Ili zna li Otac nešto što ja, Sin, i Duh Sveti ne znamo isto? Nikako! Već samo Otac s kojim sam ja, Sin, i Duh Sveti jedno biće, jedno božanstvo i jedna volja zna onaj sad suda, ali niti anđeli niti bilo koje drugo stvorenje.“
        Odgovor na treće pitanje: „Zašto dalje ako je Duh Sveti govorio evanđelistima postoji takvo odstupanje među njima? Odgovaram: pisano je da je Duh Sveti raznovrstan u svojem djelovanju jer svoje milosti razdjeljuje svojim izabranima. Sam Duh Sveti je kao čovjek koji u ruci ima vagu i mnogostruko se njome služi da bi vagu doveo u ravnotežu sve dok se kazaljka ne umiri. Učen čovjek drukčije postupa s vagom nego neučen, slab drukčije nego jak. Isto tako se Duh Sveti u srcima ljudi kao vaga brzo diže i ubrzo spušta; diže se kad podiže srce oštrinom razuma, molitvom duha i zapaljenjem duhovne žudnje; spušta se kad dopušta da se srce zapliće u poteškoće, da se brine o nepotrebnom i da ga nevolje uznemiruju. Kao što vaga pokazuje ispravnu težinu tek onda je ono što je na nju položeno izmjereno i kad sudjeluje ruka onoga koji njome upravlja, tako je i kod djelovanja Duha Svetoga nužno odmjeravanje, dobro ponašanje, jednostavnost namjere i pametno razlikovanje u djelovanjima i vrlinama. Zato sam ja, Sin Božji, vidljiv u mesu, na različitim mjestima propovijedao različito i imao sam različite sljedbenike i slušatelje; poneki su me slijedili iz ljubavi, drugi iz znatiželje i da bi me imali priliku vidjeti; neki od onih koji su me slijedili su bili oštroumni, drugi jednostavna duha. Zato sam govorio jednostavno čime se podučilo jednostavne. Govorio sam i ono što je više čemu su se mudri čudili. Ponekad sam govorio i u prispodobama i mračno iz čega su neki uzimali prigodu pitati me, ponekad sam ponavljao rečeno ili sam proširivao ili ograničavao. Zato nije čudo ako su oni koji su propovijedanja evanđelja doveli u red zapisali različito, ali istinito; neki među njima su navodili riječ do riječi, neki smisao riječi, a ne same riječi, drugi su pisali što su čuli, ne što su vidjeli, neki ranije ono što se dogodilo kasnije, neki više o mojem božanstvu, ali svaki onako kako mu je Duh Sveti dao govoriti. No trebaš znati da kao evanđeliste treba prihvatiti samo one koje je prihvatila moja Crkva jer usudilo ih se pisati više koji su imali revnost, ali ne prema mojem znanju. Jer gledaj, kao što je danas čitano, rekao sam: 'Razvalite ovaj hram i opet ću ga podići.' Oni koji su čuli ove riječi i svjedočili, bili su istiniti svjedoci u odnosu na čute riječi, ali lažni jer se nisu obazirali na smisao mojih riječi budući da sam ove riječi rekao da se razumiju kao o mojem tijelu. Na sličan način su mnogi na moje riječi: 'Ako ne jedete moje tijelo, nećete imati život' otišli od mene jer nisu razumjeli kraj mojeg govora: 'Moje riječi su duh i život', to jest one imaju duhovni razum, duhovnu snagu. Nije čudo da su se prevarili jer me nisu slijedili iz ljubavi. Zato se Duh Sveti na način vage diže u srcima ljudi tako što govori malo tjelesno, malo na duhovan način. Spušta se kad se čovjekovo srce ili otvrdnjava protiv Boga kroz hereze ili se zapliće u svjetovne stvari i dopušta da se pomrači.“ U tom trenutku reče sudac ispitujućem redovniku koji je stajao na stepenici ljestava: „Prijatelju, tako si me često ispitivao istančanosti; no sad te pitam zbog svoje zaručnice koja ovdje stoji: zašto tvoja duša, koja ima razum i razlikovanje dobra i zla, više voli prolazno nego nebesko i zašto ne živi prema onome što prepoznaje?“ Redovnik odgovori: „Jer djelujem protiv razuma i dopuštam da osjetila mesa imaju moć nad razumom.“ A Krist reče: „Zato će tvoja savjest biti tvoj sudac.“ Na to reče Krist zaručnici: „Gledaj, moja kćeri, koliko mnogo na ljudima može ne samo đavlova zloba, već i zla savjest i to dolazi zato jer čovjek svojim kušnjama ne pruža otpor kao što bi morao. No onaj tebi poznati učitelj nije tako učinio; jer s njim je Duh sišao i tako ga jako kušao da su zamalo sve hereze stajale pred njim i skoro govorile jednim ustima: 'Mi smo istina.' No on sam nije vjerovao svojim osjetilima i nije se nadilazio svojim osjećajima, zato je bio oslobođen i postao je znajući od 'U početku' sve do 'alfa i omega' kao što mu je bilo obećano.“
        
Objašnjenje
        To je o onoj prvoj riječi u Bibliji koja tamo počinje: „U početku stvori Bog nebo i zemlju“, sve do Otkrivenja Ivanova gdje je pisano o alfi i omegi. I onaj učitelj je bio magistar Matija, kanon Linköpinga i ispovjednik svete Brigite. O njemu je govor u 3. i 52. poglavlju prve knjige i 89. poglavlju šeste knjige objava.
        
Odgovor na četvrto pitanje: „Zašto sam dalje tako dugo oklijevao postati meso? Odgovaram: zaista, moje utjelovljenje je bilo nužno; jer njime je prokletstvo bilo raskinuto i sve na nebu kao i na zemlji dovedeno u mir. No ipak je bilo nužno da čovjek prije bude podučen prirodnim zakonom, onda pisanim; jer kroz prirodni je zakon postalo vidljivo kako je velika i koje vrste bila čovjekova ljubav, a kroz pisani zakon je čovjek prepoznao svoju slabost i svoju bijedu i onda je počeo pitati za lijek. Bilo je dakle prikladno da liječnik dođe onda kad je slabost postala velika i da onda kad je bolest prevladala lijeka bude u izobilju. No pod prirodnim kao i pod pisanim zakonom je isto tako bilo mnogo pravednika i mnogi su imali Duha Svetoga, mnogo su toga prorekli, odgojili su druge za častan život i očekivali su mene, Otkupitelja. Ovima je moje milosrđe blizu i vječna kazna ih ne dohvaća.“
        Odgovor na peto pitanje: „Zašto dalje, ako je duša bolja od svijeta, propovjednici poslani nisu uvijek i posvuda? Odgovaram: istina je da je duša dostojnija i plemenitija nego sav svijet i postojanija od svega; dostojnija je jer je duhovna i jednako anđelima stvorena za vječnu radost, a plemenitija je zato što je prema slici moga božanstva stvorena, besmrtna i vječna. Budući da je čovjek plemenitiji i dostojniji od svih stvorenja, treba voditi plemenitiji život nego svi budući ispred drugih razumom učinjen bogatim. No ukoliko čovjek zloporabi razum i moje božanske darove, što je čudo ako za vrijeme pravednosti kažnjavam što je za vrijeme milosrđa propušteno. Zato propovjednici nisu poslani posvuda niti uvijek jer ja, Bog, koji unaprijed vidim tvrdoću mnogih srdaca, želim svoje odabrane poštedjeti teškoća da se ne muče uzaludno i jer mnogi griješe s trudom i znanjem i odlučuju radije ostati u grijehu nego se preobratiti; zato nisu vrijedni čuti glasnike spasenja. Ali, prijatelju, sad ću učiniti kraj s odgovaranjem na tvoje misli i ti ćeš završiti svoj život. Sad ćeš iskusiti što su ti koristili bogata rječitost i ljudska naklonost. O, kako bi sretan bi bio da si se obazirao na svoje zvanje i svoje zavjete!“
        Potom Duh reče zaručnici: „Moja kćeri, ovaj, kojega si vidjela da pita ovako velike stvari, još živi u tijelu, ali neće ostati živ niti jedan dan; njegovi osjećaji i misli njegova srca su ti pokazani u slikama ne njemu na veću sramotu, već na spas drugih duša. Ali gledaj! S njegovim osjećajima i mislima će završiti njegov život i njegova nada.“

Dvanaesta objava

        Krist razgovara sa svojom zaručnicom Brigitom i kaže da se ne da uznemiriti što nad jednim čovjekom koji je bio veliki grešnik odmah ne izvrši pravednost; jer on odgađa kaznu da bi njegova pravednost, ako je dosudi, bila drugima očita. Također kaže njegove božanske riječi koje su sadržane u ovoj knjizi božanskih objava najprije moraju rasti sve dok ne dozriju do pune zrelosti i odmah potom će na svijet donijeti svoje djelovanje i snagu. Te riječi su kao ulje na svjetiljci, to jest vrline u duši; one podmazuju dušu i čine da duša, kad dođe Duh Sveti, gori i sjaji čudesnim. K tome dodaje kako će se spomenute riječi objava uzdići i donijeti plod i drugdje osim u kraljevstvu Švedske gdje su počele biti objavljivane zaručnici.
        Sin Božji reče: „Zašto se uznemiruješ što tog čovjeka tako strpljivo podnosim? Ne znaš kako je teško vječno gorjeti i zato ga podnosim do posljednjeg trenutka da bi u njemu moja pravednost drugima bila očita. Ako se trave koje daju boju odrežu prije svojeg vremena, ne vrijede pri bojanju stvari tako dobro kao kad se odrežu u pripadajuće vrijeme. Tako i riječi moje pravednosti i milosrđa moraju postati očite i rasti do punine vremena da bi donijele plod, više služile onoj stvari za koju su dane i mojoj snazi dodijele prikladnu boju. Zašto se uostalom brineš o tome što onaj ne vjeruje mojim riječima ukoliko mu se nisu pokazani jasniji znakovi? Jesi li ga ti rodila ili poznaješ li njegovu unutrašnjost kao ja? On je zaista kao goruća i svjetleća svjetiljka u koju se, ako k tome dođe ulje, dodaje čvrsto prijanjajući stijenj. Tako je svjetiljka vrlina, svjetiljka prikladna za primanje moje božanske milosti. Čim joj se uliju moje riječi, na savršeniji način postaju tekuće i silaze u unutrašnjost srca; koje čudo ako se masnoća tali i čini da svjetiljka gori? Jer vatra je moj Duh koje je u tebi i govori i isti Duh jest i govori i u njemu iako na skriveniji i njemu vrlo koristan način. Ta vatra zapaljuje svjetiljku njegova srca da bi radilo na moju čast. Zapaljuje i dušu da bi primila masnoću milosti i moje riječi od kojih je duša slatko primljena i potpunije promašćena da bi činila dobra djela.
        Zato ne boj se, već stoj čvrsto u vjeri. Kad bi ove riječi dolazile od tvojeg duha ili od duha ovog svijeta, s pravom bi se imala bojati; no budući da su od mog Duha kojeg su imali sveti proroci, zato se nemaš čega bojati, već se radovati sve dok se ne bojiš više ispraznog imena svijeta od objava mojih božanskih riječi.
        Čuj osim toga što kažem: ovo kraljevstvo je pomiješano s velikim, dugo ostavljenim nekažnjenim grijehom. Zato moje riječi još ne mogu niknuti i donijeti plod kao što ću ti sad objasniti govoreći kroz usporedbu. Zamisli da je u zemlju posađena jezgra. Na nju je stavljeno nešto teško tako da ne može doći u visinu. Ako je ta jezgra dobre snažne kvalitete, ukoliko zbog od gore pritišćuće težine ne može ići uvis, traži okolo zemlje svoj uspon na mjestu gdje se nalazi manja težina. Tu se ukorjenjuje tako duboko i čvrsto da ne samo da donosi vrlo lijep plod, nego i stablo, ako čvrsto naraste, uništava sve što zadržava uspon i širi se nad onim što ga opterećuje. Ova jezgra predstavlja moje riječi. One kod bujanja grijeha u ovoj zemlji ne mogu naći prikladan uspon i prije će niknuti negdje drugdje i stvoriti korist sve dok se tvrdoća ove zemlje ne smanji i dopusti milosrđe.“

Trinaesta objava

        Bog Otac razgovara s blaženom Brigitom i pokazuje joj na istančan način snagu pet određenih mjesta u Jeruzalemu i Betlehemu kao i milost koju primaju hodočasnici koji ta mjesta posjećuju u pobožnoj poniznosti i istinskoj ljubavi. Kaže kako se na spomenutim mjestima nalazi posuda koja je zatvorena i nije zatvorena kao i da je rođen lav koji bio vidljiv istovremeno nevidljiv, kako se tamo nalazi janje koje je bilo ostriženo i istovremeno neostriženo, da je bila položena zmija koja je tamo ležala i nije ležala i da je na kraju bio i orao koji je letio i istovremeno nije letio. U ovoj slici također sve izlaže.
        Bog Otac reče: „Bio jednom jedan gospodar kojem njegov sluga reče: 'Gledaj, tvoja njiva je izorana, korijenje je iskrčeno; kada da se posije pšenica?' Gospodar mu reče: 'Iako izgleda da je korijenje iskrčeno, ipak su zaostali zastarjele stabljike i panjevi koji u proljeće moraju biti raskinuti od kiše i vjetra. Zato strpljivo čekaj vrijeme sjetve.' Sluga mu odgovori: 'Što da radim u vrijeme između proljeća i žetve?' Gospodar mu odgovori: 'Poznajem pet mjesta. Svatko tko tamo dođe, primit će peterostruki plod ako tamo dođe čist i slobodan od oholosti i goreći u ljubavi. Na prvom mjestu je bila posuda koja je zatvorena i nije zatvorena, mala, a opet nije bila mala; istovremeno svjetleća i nesvjetleća posuda, prazna i istovremeno neprazna, čista i nečista posuda. Na drugom mjestu je rođen lav koji se mogao i nije mogao vidjeti, čuti i ne čuti, dotaknuti i ne dotaknuti, prepoznati i ne prepoznati, vezati i ne vezati. Na trećem mjestu se nalazilo ostriženo janje koje također nije bilo ostriženo, ranjeno i istovremeno neranjeno, koje je tamo zvalo i nije zvalo, bilo je kao umiruće janje i neumiruće. Na četvrtom mjestu je položena zmija koja je ležala i nije ležala, kretala se i nije se kretala, čula je i nije čula, vidjela je i nije vidjela, osjećala je i bila je neosjetljiva. Na petom mjestu je bio orao koji je letio, ali istovremeno i nije letio i koji je došao na mjesto kamo više nikad nije došao, koji je mirovao i nije mirovao, koji se obnavljao i nije se obnavljao, radovao se i nije se radovao, bio je čašćen i nije bio čašćen.'“
        
Izlaganje i objašnjenje onoga izrečenog u slici
        Otac reče: „Posuda o kojoj sam ti pričao je bila Marija, Joakimova kćer, majka Kristova čovještva, jer bila je zatvorena i nezatvorena posuda, zatvorena đavlu, a nezatvorena Bogu. Kao bujica koja želi prodrijeti u posudu ispred sebe, ali ne može i traži druge ulaze i izlaze, tako se đavao želio kao bujica poroka svim svojim idejama približiti Marijinu srcu. No nikad nije mogao prikloniti njezin razum bilo kakvom najmanjem grijehu jer je bila zatvorena za kušnje i u njezino srce je bila pritjecala bujica mojeg Duha i ispunila je posebnom milošću. Drugo, Marija je bila majka mojeg Sina, mala i nemala posuda, mala i neznatna u svojem poniznom poniženju, velika i vrlo nemala u ljubavi moga božanstva. Treće, Marija je bila prazna i neprazna; prazna od svih uživanja i grijeha, neprazna, odnosno ispunjena božanskom slatkoćom i svakim dobrom. Četvrto, Marija je bila svjetleća i nesvjetleća; svjetleća jer je svaka duša od mene stvorena lijepa i jer je njezina duša tako veoma rasla svakom savršenstvu svjetla da se moj Sin učvrstio u njezinoj duši i njezinoj su se ljepoti radovali nebo i zemlja; no ova posuda nije bila svjetleća pred ljudima jer je prezirala časti i bogatstva svijeta. Peto, Marija je bila čista i nečista posuda; bila je čista jer je bila potpuno lijepa i na njoj se nije nalazilo niti toliko nečistog da bi se na to mogla staviti oštrica igle. No nije bila čista jer je izišla iz Adamova korijena i rođena je od grešnika, iako je bez grijeha začeta da bi moj Sin bio rođen od nje bez grijeha. Tko zato dođe na ono mjesto gdje je naime Marija rođena i odgojena, neće biti samo očišćen, već će biti posuda na moju čast. Drugo mjesto je Betlehem gdje je moj Sin rođen kao lav koji je viđen i zadržan u svojem čovještvu, ali je u božanstvu bio nevidljiv i nepoznat. Treće mjesto je Kalvarija gdje je moj Sin kao nevino janje ranjen i umro dok po božanstvu nije bio podvrgnut patnji i bio je besmrtan. Četvrto mjesto je bio vrt sa grobom moga Sina u koji je bio položen kao prezirna zmija i ležao je po svojem čovještvu dok je po svojem božanstvu bio posvuda. Peto mjesto je Maslinska gora s koje je moj Sin po svojem čovještvu kao orao uzletio na nebo gdje je sa božanstvom uvijek bio. Po svojem se čovještvu obnovio i mirovao dok je po božanstvu uvijek bio u miru i isti. Tko dakle na ova mjesta dođe čist, s dobrom i savršenom voljom, taj će dobiti da vidi i kuša kako sam sladak Gospodin, ja, Bog. Ako dođeš na ova mjesta, pokazat ću ti još više.“

ŠESTA KNJIGA

Kupite Objavama Svete Brigite Švedske na Lulu (488 Stranice)

Prvo poglavlje

        Riječi Majke Božje zaručnici koje pripovijedaju o Kristovoj ljepoti i kako su Židovi, kad su se nalazili u smrtnom strahu, išli onamo gledati njegovo lice i bili su utješeni.
        Majka Božja je razgovarala sa zaručnicom i reče: „Ja sam Kraljica neba; moj Sin te voli od svega srca. Zato ti savjetujem da nikoga ne voliš kao Njega; on je naime toliko poželjan da kad imaš Njega, ne možeš željeti ništa drugo; tako je lijep da je ljepota elemenata ili svjetla u usporedbi s njegovom kao sjena. Kad sam podigla svog Sina, bio je obdaren takvom ljepotom da je svatko tko ga je vidio bio utješen u boli srca koju je imao. Zato su mnogi Židovi međusobno govorili: 'Hajdemo vidjeti Marijina sina da se utješimo.' I premda nisu znali da je Božji Sin, ipak im je njegov pogled dao veliku utjehu. Njegovo je tijelo bilo tako čisto da na njemu nikad nije bilo gamadi jer su i ove prijezirne životinje držale svojeg stvoritelja u časti. Ni u njegovoj kosi se nije se nalazila niti hranila nikakva nečistoća.“

Drugo poglavlje

        Krist